Serge Halimi

U Tunisu gotovo svi smatraju da su tekovine revolucije ugrožene. Pitanje je samo tko ih ugrožava. “Sekularna” oporba koja odbija prihvatiti da su je na izborima za ustavotvornu narodnu skupštinu u listopadu 2011. konzervativni islamisti Ennahde znatno nadvladali? Sama Ennahda koja bi željela iskoristiti svoju pobjedu da se infiltrira u državu i da manipulirajući strahom koji izazivaju salafističke paravojne skupine nametne umjereniju islamizaciju tuniskoga društva? Ili, jednostavnije, politički cirkus nalik na ministarske krize francuske Četvrte Republike, sa svojim parlamentarnim blokovima koji pucaju čim netko od zastupnika ne uspije postati ministrom, sa svojim dramatičnim prevratima koji dan kasnije padaju u zaborav i sa svojim bezbrojnim grupicama koje se neprestano preslaguju? Za to vrijeme, rudarska proizvodnja opada, turizam posrće, nesigurnost pušta korijenje, a više stotina mladih Tunižana već je otišlo u Siriju, Alžir i Mali boriti se na strani džihadista.

Šesnaestog veljače u gradu Tunisu džihadističke su se zastave vijorile uz zastave Ennahdinih islamista. Prosvjednika je bilo mnogo, no ipak manje od njihovih političkih protivnika, okupljenih osam dana ranije na pogrebu Chokrija Belaïda, lijevog aktivista kojega je ubila nepoznata skupina. Ubojstvo oporbenog čelnika oslabilo je povjerenje naroda u Ennahdu, zbližilo njezine protivnike i izazvalo razdor u njezinim redovima. Premijer i glavni tajnik te islamističke stranke predložio je formiranje “nacionalne vlade sposobnih bez obzira na političku pripadnost”, odmah se sukobivši sa svojim stranačkim kolegama. Budući da je ideju podržalo nekoliko oporbenih organizacija, Opći sindikat tuniskih radnika (UGTT), vojska, Tuniski savez za industriju, trgovinu i obrtništvo (Patronat), Alžir i zapadne ambasade, Ennahda je privremeno, u iščekivanju novog ustava i novih izbora, sišla s vlasti. Prosvjednici okupljeni 16. veljače, protiveći se takvom scenariju, branili su “legitimnost” svoje stranke, optužujući za sve urotu medija, inozemstva, “kontrarevolucije” i “ostataka starog režima”.

Podjela rada islamističke desnice?

Iznenađujuće je što jakobinske harange dolaze iz tako konzervativnih političkih redova. Naime, od izbora 2011. koji su ih doveli na vlast, Ennahdini islamisti nisu baš pokazali spremnost da prodrmaju ekonomski i društveni poredak. Kao i njihovi egipatski kolege i poljuljane mecene, monarhije Perzijskoga zaljeva, radije su nastojali spojiti ekstremni kapitalizami s arhaičnim pristupom obitelji i moralu. Svemu tome nisu zaboravili pridružiti diskurs tako dragocjen strankama reda za opisivanje onih koji im se opiru. “Počeli su s blokiranjem cesta i tvornica, a danas nastavljaju obrušavajući se na legitimitet vlasti”, rekao je Rached Ghannouchi svojim pristašama. “Ennahda je kralježnica Tunisa. Razbiti je ili isključiti značilo bi udar na nacionalno jedinstvo zemlje.” Upravo se oko toga i vodi cijela rasprava…

Gdje naime počinje, a gdje završava nacionalno jedinstvo? S kojim se žrtvama Tunižani trebaju pomiriti i na koje rizike trebaju pristati da bi ga sačuvali? Prije samo godinu dana, kada je trebalo pisati novi ustav, ne mnogo različit od onog starog, i dovesti u ravnotežu ekonomski razvoj zemlje u korist pokrajina koje su desetljećima zanemarivane, premoć islamističke stranke u tuniskoj vladi nije inicirala velike rasprave. No pitanje poprima drugačiji oblik kada neuspjeh Ennahde (ustav još nije izglasan, javni red je ugrožen, investitori se prave nedostupnima, prikraćene regije takvima su i ostale) jača radikalnije islamističke skupine, koje bi također trebalo uključiti u političku igru iz straha da ne posegnu za oružanim nasiljem. No čak i kada bi se takvom kooptacijom uspjelo postupno “normalizirati” pokojeg egzaltiranog militanta, posljedica bi bila jača islamizacija tuniskoga društva.

Odatle oporbene sumnje. Daleko od toga da prizna da su dijalog i uvjeravanje do sada omogućavali Ennahdi da ublaži još nasilniji izričaj salafista i džihadista, oporba smatra da su granice između svih tih skupina, koje smatra nositeljicama istog političko-vjerskog projekta dislokacije države-nacije, porozne. Kako sugerira proslavljena videosnimka iz travnja 2012. na kojoj Rached Ghannouchi salafistima objašnjava da trebaju biti strpljivi, dvije su formacije možda jednostavno podijelile uloge u svrhu ostvarivanja zajedničkog plana: jednima su pripali smirujući govori, drugima zastrašivanje protivnika. Ennahdino netransparentno unutarnje funkcioniranje učvršćuje tu vrstu interpretacija.

No postoji i rizik podcjenjivanja napetosti unutar vladajuće stranke, čiji je spektakularan pokazatelj bila posljednja kriza vlade. U nedavnom, analitički i dokumentarno vrlo bogatom izvještaju o salafističkoj prijetnji, nevladina istraživačka organizacija International Crisis Group zaključila je naime da “Ennahdu potresaju ozbiljni unutarnji sukobi. Postoji znatno razilaženje između vrlo pomirljivih političkih stavova vođa, koje redovito prenose mediji, pogotovo oni strani, i dubokih uvjerenja aktivističke baze”. Ista se dilema javlja u odnosu prema drugim političkim i vjerskim formacijama. “Uhvaćena između dvije vatre, stiješnjena između ponekad nasilne salafističke kritike i sekularističke oporbe koja vreba na najmanju pogrešku”, Ennahda mora izabrati: “Ako se okrene propovijedanju i religiji, zabrinut će neislamiste; ako se počne politički i pragmatično ponašati, udaljit će od sebe velik dio svoje baze i poboljšati položaj salafističkog pokreta i stranaka desno od sebe.”ii

Oporba međutim nije baš spremna prihvatiti da je najgore dosad izbjegnuto zahvaljujući Ennahdi. Još manje je voljna pristati na to da se u zemlji s jedanaest milijuna stanovnika uspavljivanje nasilnih namjera otprilike pedeset tisuća džihadista plati islamizacijom civilnih (obrazovnih, kulturnih, pravosudnih) institucija. Osim toga, bijesna zbog ubojstva Chokrija Belaïda i ohrabrena velikim mnoštvom okupljenim na njegovu pogrebu, oporba ne vjeruje previše u patnje Ennahdina vođe. “Ghannouchi nikada nije htio javno prokazati salafiste ili džihadiste”, objašnjava Ryad Ben Fadel, vođa Demokratskog modernističkog pola, oporbene skupine lijevog centra. “Nazvao ih je dušom revolucije, rekao da ga podsjećaju na njegovu mladost, da su dio islamističke obitelji, ovce odlutale od stada. Oni Ghannouchiju predstavljaju golem izvor birača i, prije svega, borbenu interventnu snagu koja mu omogućava da, zahvaljujući visoko strukturiranim paravojnim skupinama, izravno napadne demokratski kamp, nikada se neposredno ne pojavljujući. Također ih koristi za obavljanje svojih prljavih poslova. Sada su maske pale.”

Napadi na sindikate

Ton UGTT-aiii samo je mrvicu blaži. Između dvije glavne političke snage u zemlji proglašen je rat. Bliski vlasti, Savezi za zaštitu revolucije (les Ligues de protection de la révolution) prošlog su prosinca napali centralno sjedište sindikalne konfederacije. Šest mjeseci ranije, u Jendoubi za metu je odabrano regionalno sjedište UGTT-a, a ovaj put napadači su bili salafisti. “Mi smo borci, naviknuti na ovakvo neprijateljstvo režima i nasilnih skupina”, otkriva nam Nassredine Sassi, ravnatelj odjela za istraživanja pri sindikalnoj središnjici. “No ovo je prvi put da je UGTT napadnut na sličan način. To je samo odraz službenog političkog diskursa, uključujući i onaj više ministara, koji se okomio na sindikalnu akciju.”

Tuniska politička, civilna i sindikalna ljevica od sada dakle čini frontu protiv Ennahde. Da bi je označila, više se ne libi pojmova poput “ekstremne desnice” ili, štoviše, “fašističke stranke”. Sjećanje na zajedničke patnje demokrata i islamista iz vremena diktature isparilo je u nekoliko mjeseci. U skladu s tim, ostracizam kojim su kažnjavani odgovorni iz bivše vladajuće stranke sada se čini opozvan.

Ahlem Belhadj, predsjednica Demokratske udruge tuniskih žena (Association des femmes tunisiennes démocrates, AFTD) također izvrgava ironiji hipoteze o mirnoj kooptaciji vjerskih ekstremista u većinsku stranku: “Tako ih dobro integriraju da u Tunisu postoje kampovi za obuku, a stotine Tunižana ginu u Siriji i Maliju.” Nadalje, smatra da zbog ekonomske politike vladajuće stranke, “još neoliberalnije od Ben Alijeve”, raste nezaposlenost mladih u radničkim četvrtima, što bi neke od njih moglo radikalizirati i okrenuti nasilju.

Stručnjak za tuniski salafizam Fabio Merone smatra ovu pojavu, kao uostalom i džihadizam, proizvodom društvene dinamike. Naime, od Ben Alijeva vremena, podsjeća nas ovaj istraživač Fondacije Gerda Henkel, “tuniski mit” funkcionirao je za srednju klasu, ali je izolirao drugi dio Tunisa, koji je bježao u pravcu Italije ili se organizirao u vjerske skupine. Sve u svemu, salafizam “ne dolazi ni s Mjeseca ni iz Saudijske Arabije: on predstavlja političko strukturiranje mladih koji su u sukobu s društvom u kojem žive i koji odustaju od školovanja”. Po njemu, benalijevska kulturna pustinja izazvala je potragu za identitetom kojoj su vehabijski propovjednici brzo doskočili.

Tijekom prosvjeda koji je Ennahda sazvala 16. veljače, jedan od njih, Bechir Ben Hassen, školovan u Saudijskoj Arabiji, održao je propovijed. U publici su se zajedno našli aktivisti vladajuće stranke, džihadističke skupine i ministri, među kojima i (nepokrivena) ministrica za žene. Sve to nije prošlo bez komentara nekoliko sati kasnije u sjedištu UGTT-a. “Ova bi vlada trebala sjediti u ministarstvima i rješavati probleme Tunižana umjesto da organizira prosvjede i huška rulju”, uzvikuje Nassredine Sassi.

Probleme koje bi trebalo riješiti lako identificiramo pregledamo li ponude za posao u novinama La Presse de Tunisie. Sedamnaestog veljače 2013. kratki kanadski oglas poticao je na emigraciju osobe osposobljene za posao “zidara, mesara, bolničara, zubnog tehničara”. A jedan tuniski proizvođač kamiona tražio je skladištara “sa sveučilišnim obrazovanjem”…

Poslije Ben Alija, Ben Alijeva ekonomska politika?

Sassi smatra da “vlast nije napredovala u rješavanju socijalnih problema, pogotovo nezaposlenosti. Ekonomski model je isti kao Ben Alijev”. Zabrinuto ustvrdivši da nedostatak regionalnog razvoja osnažuje neformalnu ekonomiju, UGTT “zahtijeva od vlade razvoj adekvatne infrastrukture u Gafsi, Sidi Bouzidu, Kassrineu, u pograničnim regijama sa snažnom krijumčarskom aktivnošću”. Naime, svi priznaju da se osnovni prehrambeni proizvodi, često kupljeni po cijenama koje subvencionira državaiv, krijumčare u Libiju, gdje se sve preprodaje mnogo skuplje: mlijeko, rajčice, tjestenina, konzerve, mineralna voda. U Tunisu tako dolazi do nestašica i cijene osnovnih potrepština munjevito rastu. Thameur Mekki, novinar i nezavisni bloger, upire prstom u krivce: “Od Drugog svjetskog rata nije nam se dogodilo da uvozimo mlijeko! Država se odriče odgovornosti i ne miješa se u ekonomska pitanja. Ništa ne kontroliraju: radije se šepire po televizijskim studijima nego što borave u svojim uredima. A kada jesu u uredima, rade na islamizaciji države.”

Jilani Hammami, glasnogovornik Radničke stranke, stupa Narodne fronte kojemu je pripadao i Chokri Belaïd, kaže da je “zadatak nove vlade bio sve započeti od nule. A nije imala program oporavka. Slijedila je uzor Ben Alija. Računali su na Katar i Saudijsku Arabiju i nisu postigli ništa”. “Arapsko-muslimanska” solidarnost, o kojoj je Ennahda sanjala, zapravo se nikada nije pokazala. Umjesto darova zemalja Perzijskog zaljeva (ekonomski internetski portal African Manager vjeruje da su tuniske vlasti očekivale pet milijardi dolara iz Katara), Tunis je dobio samo pozajmice, k tome skromne (500 milijuna dolara) i s relativno visokom kamatom (2,5 posto). Gotovo istovremeno, Japan je zemlji odobrio 350 milijuna dolara uz kamatu od 0,95 posto…

Međunarodni monetarni fond (MMF) bio je “vrlo pozitivno ocijenio” Ben Alijev Tunis. “Ekonomska politika koja se vodi zdrava je i mislim da daje dobar primjer zemljama s tržištima u nastajanju”, ustvrdio je u studenome 2008. tadašnji glavni direktor MMF-a Dominique Strauss-Kahn. Bi li MMF mogao nadomjestiti neispunjena obećanja zemalja Perzijskog zaljeva? Osim nekoliko iskazanih rezervi, sindikalna središnjica ne vidi u tome ništa loše. “UGTT nema predrasude ni unaprijed neprijateljski stav prema MMF-u”, objašnjava Sassi. “Naš glavni tajnik je primio Christine Lagarde i nekoliko delegacija Svjetske banke. Svjesni smo činjenice da zemlja ne može preživjeti izvan takvog svjetskog sustava, ali pokušavamo usmjeriti svoju politiku. Rekli smo Svjetskoj banci: podržali ste Ben Alija, a danas morate pilot-projektima razvoja u regijama koje su u nepovoljnom položaju dokazati svoju namjeru da podržite demokraciju.”

Narodna fronta se pokazala proaktivnijom. Suprotstavlja se statusu povlaštenog partnera Europske unije koji je dodijeljen Tunisu: “Ekonomija koja ne proizvodi mnogo, temelji se na izvozu i ovisi o vrlo krhkim malim i srednjim poduzećima, ostat će unedogled vezana uz europske centre odlučivanja.” Osim toga, zahtijeva obustavu plaćanja vanjskog duga na tri ili četiri godine, tako da 18 posto na taj način oslobođenog tuniskog budžeta bude posvećeno stvaranju radnih mjesta. “Ako Francuska, Njemačka, Belgija, Italija, SAD i zemlje Perzijskog zaljeva doista simpatiziraju Tunis, neka obustave isplatu duga”, kaže Jilani Hammami. Jasno, on ne vjeruje previše u takav razvoj događaja… “Ako kupovna moć nastavi padati”, boji se Thameur Mekki, “ako osjećaj nesigurnosti uznapreduje, možemo se oprostiti s pristankom na demokraciju: u ovom trenutku tuniski narod još nije shvatio čemu ona služi.”

Salafisti, čvrsto pozicionirani u najsiromašnijim četvrtima, računaju baš na iskorištavanje slabih točaka državne politike da bi postali glavni akteri ekonomskog života, uključujući neformalnu i crnu ekonomiju, te da bi propovijedali i ukorijenili se u društvo. “Govore ‘gledajte, ništa ne funkcionira, to je zato što ljudi ne slijede Prorokov primjer’. Žele potaknuti ljude da odustanu od izbora i političkih stranaka te sami zatraže ono što salafisti predstavljaju kao zadnje rješenje: strogu primjenu islamskog zakona.”v

Postoje i optimističnije procjene. Ahlem Belhadj smatra da su prava žena već postala “prihvaćena čak i unutar stranaka koje se prije nisu o njima naročito očitovale. Zahvaljujući otporu civilnoga društva, od ljevice do desnice, nije bilo nazadovanja na razini zakona”. Ta budnost narodnog pokreta, mnoštvo okupljeno na dan sprovoda Chokrija Belaïda, početak okupljanja progresističkih snaga, podjele unutar Ennahde: mnogo je čimbenika koji i Ben Fadela ohrabruju u stavu da je “borba za islamizaciju Tunisa unaprijed izgubljena”.

S francuskog prevela: Mirna Šimat

i Vidi Gilbert Achcar: “Egipatski status quo”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, veljača 2013.

ii International Crisis Group, Tunisie: violences et défi salafiste (Tunis: nasilje i salafistička prijetnja), 13. veljače 2013., www.crisisgroup.org.

iii Vidi Héla Yousfi, “L’UGTT, ce syndicat qui incarne l’opposition tunisienne” (“UGTT, sindikat koji utjelovljuje tunisku oporbu”), Le Monde diplomatique, studeni 2012.

iv Misija je Općeg fonda za kompenzaciju (Caisse générale de compensation, CGC) stabilizirati cijene osnovnih prehrambenih proizvoda. Njihovi troškovi, koji rastu neviđeno brzim ritmom, iznosit će u 2013. godini 15,7 posto tuniskog budžeta.

v Intervju s članom snaga sigurnosti, naveden u izvještaju International Crisis Groupa, op. cit.