Philippe Rekacewicz

Paralelno sa sve intenzivnijim sigurnosnim mjerama nakon 11. rujna, aerodromi prolaze i kroz drugu vrstu preobrazbe: u pokušaju kompenzacije pada zračnog prometa neposredno nakon terorističkih napada 2001. godine, nekoć javni prostori sve se više otvaraju komercijalnim sadržajima

Sredina 2000-ih, jug Norveške. Aerodrom Kristiansand nedavno je obnovljen. Let kasni. Prilika za piće sa svojom pratnjom? “Najvjerojatnije bi se popila kava, no stolovi i stolice odnedavno se nalaze s druge strane sigurnosne kontrole…” Prolazi cijeli sat. Nema aviona, nema novosti, a nema više ni šaltera… Treba doći do izlaza za ukrcavanje da bi se dobile informacije, ali pristup izlazima koji vode do šaltera je nestao. Jedan službenik nadzire duty free trgovinu. “Kako do izlaza za ukrcavanje? Ovuda, kroz trgovinu. Izlaz je iza blagajni!” Smiješno. Ali zašto ne? “Samo da ulovim nekoliko informacija, ha? Vraćam se, hoćete li me zapamtiti?” Službenik ljubazno odgovara: “Naravno, ali ne možete se vratiti istim putem. Ako prođete kroz trgovinu, morat ćete ponovno proći i carinu…”

Prolazak kroz trgovinu prepunu igračaka, parfema, bombonijera i boca džina prilikom ukrcavanja – eto lukavog trika koji je zamijenio javni hodnik s izravnim pristupom. Nekoć organiziran u jednu veliku halu, prostor aerodroma prilikom “modernizacije” podijeljen je na tri dijela kroz koje je prolazak, pokazalo se, otada strogo kontroliran.

Sljedećeg mjeseca, na asfaltnoj pisti iste zračne luke, moj se dvoipolgodišnji sin gega prema avionu u širokoj jakni, pretrpanoj paketima bombona i bočicom parfema Chanel No. 5, diskretno nabavljenih u duty free trgovini koja je postala prolaz obavezan za sve putnike koji se ukrcavaju.

Tako je rođen ovdje predstavljen projekt “Duty free shop”. Novim strategijama razmještaja prostora i preusmjeravanjem protoka ljudi, nevidljive su ruke radikalno preoblikovale prirodu i namjenu jednoga javnog prostora. Zatim su u europskim zračnim lukama započeli dugi tjedni promatranja, provedeni u temeljitom ispitivanju kretanja, predmeta, ponašanja osoblja, dekora, rasvjete, dizajna i signalizacije, sve kako bi se utvrdio značaj promjena i izradio nacrt potreban za razumijevanje učinaka.

Tko stoji iza tih promjena? Uprave aerodroma, ministarstva prometa i poduzeća ovlaštena za upravljanje komercijalnim ili uslužnim objektima. Svi rade, ruku pod ruku, kako bi oblikovali interijer terminala. Kao u kazališnom uprizorenju, odabiru i obučavaju glumce i statiste – zaštitare, osoblje duty free trgovina i zrakoplovnih tvrtki, carinike, policajce i… putnike. Postavljaju dekor, rasvjetu i pozornicu, uvode “uvertiru” i “finale”. Sve s jedim jedinim ciljem – potaknuti putnike na čin kupnje.

Na pitanja o tim promjenama, uprave zračnih luka se kunu da u njima nemaju udjela. “Direktori dućana sami donose odluke o svojim prodajnim strategijama”, potvrdio je (skrenuvši pogled) Jo Kobro, bivši direktor sektora za odnose s javnošću aerodroma u Oslu. U stvarnosti, jedni zarađuju od prodaje, a drugi ubiru naknadu.

Od 1950-ih, osobito nakon što su 1949., pa zatim i 1955. godine, bombe postavljene u prtljažnom spremniku eksplodirale tijekom leta dvaju aviona u Sjevernoj Americi, sigurnost zračnog prijevoza postaje predmetom posebne pažnje. Tada se radilo o mračnim pričama o preljubu i životnom osiguranju… No ti su prvi napadi pokazali ranjivost civilnog zrakoplovstva. Unatoč svemu, aerodromi su još gotovo polovicu stoljeća ostali relativno otvorena mjesta, na koja bi se s obitelji odlazilo u šetnju, okusiti čari zrakoplovnog mita, diviti se putnicima kojima su kompanije prostirale crveni tepih, sanjariti pred reklamnim plakatima koji su prikazivali egzotične destinacije.

Ako su spektakularni napadi na UTA-in DC-10 (1988.) i na Boeing Pan American Airlinesa (1989.) označili početak jačanja nadzornih i sigurnosnih sustava, oni iz rujna 2001. otvaraju potpuno novu eru. Zračni promet bio je u kolapsu (na normalnu razinu vratit će se tek 2005.), a aviokompanije i aerodromi suočili su se s dotad neviđenom krizom.

Isprva su i aerodromi i aviokompanije primali golemu javnu potporu, ponajviše u Sjevernoj Americi. No ubrzo se od aerodroma počelo očekivati da sami pokriju svoje operativne troškove. Jednadžba koju je još teže riješiti kada se u obzir uzme da se takse koje putnici plaćaju na cijenu karte, u pokušaju povećanja prometa, istovremeno smanjuju ili privremeno ukidaju. Države se povlače, pa se upravljanje aerodromima eksternalizira i povjerava poduzećima (javnim, privatnim ili mješovitim).

Novi upravitelji pronalaze “pravo” rješenje – pretvaranje aerodroma u komercijalne prostore. Neki od njih postat će “gradovi unutar grada”, sa supermarketima, duty free trgovinama, parkinzima, hotelima te poslovnim i konferencijskim centrima. Od svih tih djelatnosti, zračne će luke dobiti naknade čiji iznosi ostaju tajna, a koje se računaju na temelju ostvarenog prometa.

Istovremeno, nakon šoka 11. rujna, pristup nadzoru i sigurnosti u potpunosti se promijenio. Otada, “vanjski svijet” se suprotstavlja “unutarnjem svijetu”. Da bi se prešla granica između njih, treba prihvatiti skeniranje, pretraživanje, prepipavanje te mogućnost oduzimanja svih “potencijalno opasnih predmeta”, uključujući i boce mineralne vode.

Tako terminal postaje istovremeno hiperkomercijalan i maksimalno osiguran prostor, a njegovi putnici zatočenici. Upravitelji tih prostora zamišljaju drugačiju organizaciju protoka ljudi. Stvaraju prisilan sustav protoka koji zračne luke pretvara u laboratorije. Tu se testiraju suptilni prostorni aranžmani kako bi se utvrdilo koja je strategija najučinkovitija u iskorištavanju putnika. Putnikom se manipulira, poput marionete, on se usmjerava prostorom koji je unaprijed pripremljen za njega – kroz Ali Babinu spilju u kojoj svjetlucaju materijalna dobra i iskušenja.

U tom “unutarnjem” prostoru sve je ograničeno, od slobode grupiranja do one fotografiranja ili snimanja. Nemoguće je žaliti se ili birati svoj put kretanja. Riječ je o kapitalističkoj (zaraditi što je više moguće novca) i monopolističkoj ekonomiji, jer samo šačica multinacionalnih korporacija upravlja stotinama trgovina, restorana, barova i službama zračnog prometa na tlu, koje su povjerene tvrtkama kooperantima. Pravo na pristup informacijama često je uskraćeno. Plakati koji predstavljaju “prava putnika” postavljeni su tamo gdje ih je najteže uočiti – na mračnim mjestima, u mrtvim kutovima, iza stupova ili su raspoređeni suprotno od općeg smjera kretanja. Reklame na temu snova, putovanja, savršene žene, savršenog muškaraca, savršenih lica, senzualnosti i seksualnosti, prikrivaju strategiju preuzimanja i zloupotrebe javnih površina.

Prvi korak – oslabiti putnika prikrivanjem oznaka za snalaženje. Zaštitari i zaposlenici duty free trgovina obučeni su gotovo jednako. Prodavači su zamoljeni da sudjeluju u održavanju reda unutar i oko trgovina, dok zaštitari pred trgovinama igraju ulogu mamljenja mušterija. Na aerodromu Kristiansand, redar Kjevik autoritativno pokazuje na jedna od dvaju vrata iza sebe: “Ovuda!” Gotovo cijeli let iz Kopenhagena, osamdesetak ljudi, usmjereno je prema duty free trgovinama. Nitko nije zamijetio niti prošao kroz susjedna vrata koja vode direktno do pokretne trake za podizanje prtljage.

U signalizaciji se koriste isti grafički kodovi da bi vas se uputilo prema vratima za ukrcavanje i pohvalilo kvalitetu proizvoda koji se prodaju u trgovinama. Putnik vjeruje da dobiva informacije, a zapravo čita reklame. Vjeruje da je započeo putovanje, a zapravo kupuje. U londonskoj zračnoj luci Gatwick, glavni WC-i su postavljeni unutar duty free trgovina – kao povlastica za mušterije. Da biste se ukrcali u Bruxellesu, morate proći dućane s čokoladom, nakitom i elektroničkim napravama. Nešto da se razveselite nakon neugodnog boravka za registracijskim pultom i prolaska kroz sigurnosne provjere.

Prije manje od deset godina, komercijalni prostori (gdje se sve plaća) razlikovali su se od javnih prostora (gdje je sve besplatno). Danas su potrošačka i javna sfera spojene. U Londonu, Oslu, Bergenu ili Milanu, “slobodni”, javni prolazi naprosto su nestali.

Nekoć, ta su dva prostora postojala paralelno. U prvom prevladava umjetan svijet bliještećih svjetala, razrađenog dizajna, s gomilom uredno poslaganih artikala. Dominiraju blještavo bijela, žuta i žarko crvena boja. U drugom, zelenkasto-sivom, putnik, nakon što je bio prisiljen proći kroz prvi, može napokon sjesti, naravno – ako nađe stolicu, jer mnoge su uklonjene da bi se izgradili restorani i trgovine, kao u kopenhaškoj zračnoj luci. U tim neudobnim, predukrcajnim zonama nema blještavila, ono je zasad još uvijek nepotrebno.

Ove promjene najavljuju promjene i drugih, posjećenijih javnih prostora (samo deset do 15 posto europske populacije redovno putuje avionom) – kolodvora, gradskih jezgri, metroa, pa čak i ulica i čitavih dijelova gradskih četvrti. U Francuskoj, kolodvor Saint-Lazare pretvoren je u trgovački centar.i U Bodøu, u središnjoj Norveškoj, glavna je ulica u potpunosti privatizirana.ii

S francuskog prevela: Andrea Rudan

i Vidi Benoît Duteurtre, Gérer les pas perdus, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.

ii Za dodatne informacije vidi blog Visions carthographiques: http://blog.mondediplo.net/1392