Jean Ping

Uklanjanje Moamera Gadafija 20. listopada 2011. godine označilo je kraj njegova despotskog režima, ali nije zaustavilo kaos u Libiji. Kolateralna šteta zapadnjačkih zračnih napada danas pogađa sve stanovnike Sahare. Kako bi izbjegla tu predvidivu katastrofu, Afrička unija je umjesto vojne intervencije predlagala političko rješenje. Tadašnji predsjednik njezine Komisije Jean Ping, opisuje kako je Zapad tu inicijativu ignorirao u korist NATO-ovih bombi

U razmaku od šesnaest dana, 2011. godine dogodila su se dva teška vojna upada u suvereni teritorij Afrike a da nije konzultirana Afrička unijai, koju se očito smatra zanemarivim čimbenikom. Između 4. i 7. travnja francuske trupe intervenirale su u Obali Bjelokosti. Nekoliko dana ranije, počevši sa 19. ožujkom, snage Sjevernoatlantskog pakta (NATO), poglavito francuske i britanske, počele su bombardiranje Libije. Prema bivšem južnoafričkom predsjedniku Thabu Mbekiju, ti su događaji rasvijetlili “nemoć Afričke unije da zaštiti prava afričkih naroda pred međunarodnom zajednicom”.ii No ta je ista Afrička unija, čijom sam Komisijom predsjedao od 2008. do 2013., a koju su mediji u oba sukoba ignorirali, uobličila konkretna mirna rješenja kojima su zapadnjaci i njihovi saveznici svojim napadom oduzeli sav autoritet.

Od prvih dana 2011. godine sve je podrhtavalo u Sjevernoj Africi. Tuniski predsjednik Zine al-Abidine Ben Ali dao se 14. siječnja u bijeg. Preneražena Europa nije intervenirala. U Egiptu je Hosni Mubarak 10. veljače podnio ostavku. Sredinom veljače prosvjedi protiv postojećeg režima proširili su se na susjednu Libiju. Za zapadnjake se takav razvoj situacije ispostavio bogomdanim: dobili su mogućnost da lako odigraju ulogu humanitarnih junaka i da pometu pod tepih svoju potporu drugim diktatorskim režimima. Nakon izglasavanje rezolucije 1973 u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda 17. ožujka, smatrali su da su dobili zeleno svjetlo da zapodjenu mrtvački ples oko libijskog vođe Moamera Gadafija.

Među protagonistima sukoba u Libiji isticali su se, prije svega, Nacionalno prijelazno vijeće (Transitional National Council, TNC) i njihovi neuobičajeni revolucionari, čiji je jedini zajednički cilj bio da se ukloni tiranin. Kako bi uspjeli u tome, bila im je nužna potpora izvana.iii

Zatim je tu zapadna koalicija i njihov oružani ogranak, NATO, koji su – pravednici kakvi već jesu – nahrupili u tu novu pješčanu oluju. Zapadnjaci su planirali krvoločno reagirati na Gadafijevo djelovanje i, kao što su već učinili sa Sadamom Huseinom, eliminirati ga za sva vremena. No jesu li doista morali – kako bi uklonili jednog jedinog čovjeka i zaustavili masakr nad civilima – ući u okrutan rat takvih razmjera i pokrenuti drugu vrstu masakra nad civilima koji nisu ništa manje nevini? Igrali su se vatrom: već se tada mogao predvidjeti kaos poput onoga u Somaliji, Iraku, Afganistanu i drugdje.

Zapadnjački tabor je, dakako, računao na svog velikog američkog brata, “ključnu naciju”, prema riječima nekadašnje državne tajnice Madeleine Albright. Ipak se ispostavilo da je Barack Obama baš u tom trenutku odlučio svečano obznaniti svoju novu doktrinu “okretanja” prema Aziji i Pacifiku.iv Amerika, zapetljana u svoje vlastite unutarnje probleme proizašle iz ekonomske i financijske krize, osjećala je potrebu da se malo povuče u sebe. Stoga je odlučeno da će SAD u budućnosti “voditi iz pozadine” (leading from behind). Francuska je napustila svoju diplomatsku tradiciju i preuzela vodstvo međunarodne koalicije protiv Gadafija; Francuzi su upravljali napadima “iz prvog plana”, uz međunarodnu dozvolu.

No tko bi postao vladar Libije poslije Gadafija? Tko bi znao umiriti međuregionalne, međuplemenske i međukonfesionalne napetosti koje će se neminovno izroditi iz strašnog sukoba koji se razvijao? Kako izbjeći kaos iznutra i destabilizaciju susjednih zemalja, prvenstveno u Sahelu? To su bila ključna pitanja koja smo si postavili u sjedištu Afričke unije.

Rezolucija 1973 ostala je na zahtjevu za prekidom vatre i zabrani svih letova u libijskom zračnom prostoru kako bi se zaštitili civili; iznimka su, dakako, bile okupatorske vojske. Ne iskoristivši svoje pravo na veto, Rusija i Kina su se – ne znajući kojim će se točno sredstvima provoditi ta rezolucija – mudro odlučile za suzdržanost (kao i Njemačka, Brazil i Indija). Vojna intervencija, uz korištenje specijalnih snaga na terenu, pomoć pobunjenicima i zračni napadi protiv trupa i zapovjednih središta za te je dvije sile značilo kršenje procedure i netransparentnost. Pred Vijećem sigurnosti nikad nisu spominjani uklanjanje Gadafija ili promjena režima.

Djelovanje Zapada, koji su mnogi ocijenili kao ilegalno i amoralno, izazvalo je mnoštvo međunarodnih reakcija, poput one Mbekijeve, posebno zajedljive: “Mislili smo da smo konačno stali na kraj petsto godina ropstva, imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma. (…) Ali zapadnjačke su sile na jednostran i bezočan način uzele sebi za pravo da odlučuju o budućnosti Libije.”v Taj “krvavi udar” dobro prikazuje široko raširen osjećaj poniženosti u afričkim zemljama.

NATO-ove bombe zaglušile afričku diplomaciju

Za nas je u libijskom zraku naizgled visjela sablast građanskog rata, podjele, “somalizacije”, terorizma i trgovine drogom. Zašto smo onda bili jedini koji su to vidjeli? Jesu li se zapadnjaci borili za obranu demokracije, za kontrolu naftnih rezervi, u funkciji degutantnih predizbornih kampanja (Nicolas Sarkozy je intervenciju iskoristio u pretkampanji) ili pak za sve navedeno istovremeno? Nije li u toj fazi bilo drugih mogućih rješenja osim masovnih bombardiranja?

Afrička unija je bila sigurna da postoji drugo rješenje. Upravo se zato odlučila za politički prije no vojni odgovor te je usredotočila svoje napore na razradu “nacrta” usvojenog 10. ožujka. Taj je dokument u biti obuhvaćao sljedeće tri točke: “promptni prestanak agresije” za kojim bi uslijedio dijalog s ciljem “tranzicije koju bi prihvatile sve uključene strane” – čime je isključena mogućnost Gadafijeva ostanka na vlasti – a konačni cilj bi bilo uspostavljanje “demokratskog sistema”. Zapad je želio ukloniti jednog čovjeka; Afrička unija je pokušala promijeniti jedan sistem.

NATO-ova bombardiranja, koja su otpočela 20. ožujka, doimala su se kao pokušaj da se zaobiđe to rješenje – naime, istog smo se dana spremali uputiti u Tripoli, a zatim u Benghazi, kako bismo pokušali sprovesti u djelo svoj prijedlog.

Odbor šefova državavi, kojima je Unija dala mandat da pokušaju uvjeriti dvije strane u libijskom sukobu da prihvate uvjete političkog rješenja, našao se 19. ožujka u Nouakchottu u Mauretaniji, nakon prvog susreta u Adis Abebi u Etiopiji, sjedištu organizacije. Usred vijećanja, generalni tajnik OUN-a Ban Ki-moon poželio je krajnje hitno telefonski porazgovarati sa mnom. Te je subote u Parizu sudjelovao na drugom međunarodnom sastanku na vrhu na kojemu su se okupili arapski, europski i sjevernoamerički vođe kako bi “kolektivno odlučili i radili na primjeni rezolucije 1973”. Okupljeni članovi svjetskih vlada u Parizu, obavijestio me Ban Ki-moon, zadužili su ga da što hitnije od mene zatraži da opozovem naše predstavnike koji su se trebali uputiti u Tripoli i Benghazi. To je argumentirao jednostavno: “Danas će započeti NATO-ove vojne operacije u Libiji.” Sličan se scenarij odvio u Obali Bjelokostivii, gdje se nastojalo marginalizirati UN i posredovanje Afričke unije. I iz tog je primjera bjelodano da neke sile poštuju samo svoj vlastiti autoritet.

Iz naše perspektive, ishod igre se činio neodlučenim: predstavnici Afričke unije uputili su se 10. travnja u Tripoli ne bi li se susreli s Gadafijem. Narednog dana, na aerodromu u Benghaziju naša su vozila okružena: prijetili su nam sve dok nismo ušli u hotel u kojemu se trebao održati susret. “Bernard-Henri Lévy zasigurno već negdje spletkari, možda čak u istom ovom hotelu”, pomislio sam. Predsjednik TNC-a Mustafa Abdul Džalil i njegov tim sudjelovali su u diskusiji pod neprestanim pritiskom agresivne svjetine koja je vani urlala sve do našeg odlaska. U konačnici je Gadafi prihvatio naš prijedlog, ali je odgovor TNC-a bio negativan. Vatra je progutala priliku da se situacija smiri, a sukob je prevladao nad mirnim pregovorima.

S vremenskim odmakom ispostavilo se da je Afrička unija bila jedina međunarodna organizacija koja je predložila političko rješenje. Nema sumnje da je to zato što je većina afričkih zemalja prošla kroz slična iskustva koja su ostavila otvorene rane. Sjetimo se samo drame koja se prije dvadeset godina odvijala u Somaliji, koju su svi napustili nakon katastrofalne američke vojne operacije “Restore Hope” (“Obnova nade”) 1993. godine. Prisjetimo se i kaosa u Iraku i njegova sadašnjeg propadanja.viii

Kao što smo i predvidjeli, i europska obećanja o demokraciji su se preobrazila u katastrofu. Državni aparat je implodirao u korist lokalnih diktatora, mafijaških klanova i islamističkih terorista; pljačkanje vojnih zaliha tu je zemlju pretvorilo u ogroman arsenal s apsolutnom slobodom kretanja, dok se švercanje imigranata umnogostručilo.ix S obzirom na trenutno stanje u Libiji, mogli bismo slobodno upotrijebiti izraz bivšeg šefa francuske obavještajne službe: “Afganistan na obalama Europe.”

Mi smo upozorili svijet da će ta bomba s kasnim paljenjem eksplodirati u rukama njezinih pirotehničara koji neće razumjeti povijest čije su stranice ispisali. Afrički prijedlog koji nitko nije htio saslušati trebao je uvjeriti Gadafija da pođe bilo putem vanjskog egzila, poput onoga Bena Alija, bilo unutarnjeg egzila, kao u Mubarakovom slučaju. Morao se sam od sebe odreći moći što mu je preostala kako bi svoj narod poštedio nedaća i poniženja zbog strane intervencije, kao i strahota građanskog rata koji bi bio fatalan za njega.

Odmah smo počeli tražiti moguće lokacije za Gadafija. Za unutarnji egzil predložili smo grad Sabhu, središte regije Fezzan, u blizini prijateljskih zemalja Crne Afrike, prije svega Čada. Što se vanjskog egzila tiče, Turska je odbila našu ponudu. Venezuela se ponudila, no to bi bila preškakljiva situacija. Kontaktirali smo i Egipat, ali su Gadafijevi ljudi odbili taj prijedlog.

Diplomacija je ostala najvažnija aktivnost naše Unije. Vodimo se logikom “preventivnog mira”, a ne – kako je to postao slučaj na Zapadu – “preventivnog rata” lišenog svake legitimnosti. Zašto nam nije dana šansa da provedemo u djelo svoj plan koji bi Gadafi zasigurno prihvatio? Neobično je da danas više nemamo priliku čuti mišljenje “BHL-a”, hiperaktivnog filozofa i francuskog ratnog huškača, o situaciji u Libiji. On se okrenuo prema drugim frontama, poput Sirije i Ukrajine.

Među drugim strateškim akterima su arapske zemlje i njihove regionalne organizacije. Za razliku od Afričke unije, Arapska liga se stvarno svrstala uz zapadnjake, a Katar se pokazao najratobornijim. Što se samog Gadafija tiče, on nije umio razumjeti da, u svijetu koji je postao globalno selo, svi ljudi teže slobodi, dostojanstvu i pravdi. Njegova reakcija na narodni ustanak relikt je iz nekih davnih vremena: represija i samo represija.

Začuđujuće, činilo se da je Gadafi uoči pobune dosegnuo vrhunac svoje slave. Ponovno je počeo primati strane izaslanike i unaprijedio odnose sa svjetskim silama, što god mi mislili o njegovom boravku u Parizu krajem 2007. godine i čuvenom beduinskom šatoru postavljenom nekoliko koraka od Elizejskih poljana, ili o Sarkozyjevom putovanju u Tripoli u srpnju iste te godine, ili pak o dobrim rejtinzima koje je Libiji dao Međunarodni monetarni fond, ili o izvrsnim odnosima libijskog vođe s talijanskom vladom Silvija Berlusconija. Isto tako je surađivao s američkim, britanskim i francuskim obavještajnim službama. A naposljetku, svi grandiozni snovi “vođe” srušili su se kao kula od karata pod pritiskom “arapskog cunamija”. Legao je sa svijetom pod svojim nogama, a probudio se pod kišom metaka.

Francusko je zrakoplovstvo 20. listopada presrelo konvoj libijskog vođe. Gadafi je zatim uočen kako pokušava umaknuti pješice, nakon čega ga je skupina pobunjenika brutalno pretukla i konačno ubila. “Humanitarni rat”, zakriljen u lijepe i plemenite sentimente novog principa “odgovornosti zaštite” – koji su Ujedinjeni narodi usvojili 2005. godine – u stvarnosti je raskrinkan kao još jedna obmana koja je prikrivala politiku klasične sile usmjerene na rušenje jednog režima i ubojstvo čelnika druge zemlje. Ovoga puta to se dogodilo uz zeleno svjetlo UN-a.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

* Jean Ping je bivši ministar vanjskih poslova Gabona i bivši predsjednik Komisije Afričke unije. Autor je knjige Eclipse sur l’Afrique. Fallait il tuer Kadhafi?, Michalon, Pariz, 2014.

i Godine 2002. Afrička unija zauzela je mjesto Organizacije afričkog jedinstva (OUA), osnovane 1963. godine. Unija je ponovno okupila 54 zemlje afričkog kontinenta; sve zemlje članice zastupljene su u Konferenciji šefova države, upravljačkom tijelu organizacije, dok je Komisija izvršna grana Unije.
ii Thabo Mbeki, “Union africaine: une décennie d’échecs”, Courrier international, Pariz, 27. rujna 2012. (The Thinker, Johannesburg, rujan 2012.).
iii Vidi Serge Halimi, “Les pièges d’une guerre”, Le Monde diplomatique, travanj 2011.
iv Vidi Michael T. Klare, “Quand le Pentagone met le cap sur le Pacifique”, Le Monde diplomatique,ožujak 2012.
vThe Sunday Times, op. cit.
vi Jacob Zuma (Južnoafrička Republika), Mohamed Ould Abdel Aziz (Mauretanija), Denis Sassou Nguesso (Republika Kongo), Amadou Toumani Touré (Mali) i Yoweri Museveni (Uganda).
vii Vidi Anne-Cécile Robert, “Origines et vicissitudes du ‘droit d’ingérence'”, Le Monde diplomatique svibanj 2011.
viii Vidi Peter Harling, “Nuri al-Maliki i politika eskalacije”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2014.

ix Vidi Patrick Haimzadeh, “La Libye aux mains des milices”, Le Monde diplomatique listopad 2012.