Evelyne Pieiller

Glasovi kritični spram kapitalizma od izbijanja krize uživaju veću vidljivosti i javni interes. No slično kao za Velike depresije 1930-ih svjedočimo i pojavi selektivnog prisvajanja elemenata lijeve kritike kapitalizma u divljim teorijama zavjere u kojima antisemitizam ponovno zauzima “povlašteno” mjesto. Evelyne Pieller na primjeru Alaina Sorala ispituje logiku i opasnosti tog novog “crveno-smeđeg” populizma

Svi zajedno dočekuju posjetitelja web-stranice: na lijevoj strani ekrana Hugo Chávez, Ernesto Guevara, Moamer Gadafi, Patrice Lumumba i Thomas Sankara zajedno s Mahmudom Ahmadinedžadom, Fidelom Castrom i Vladimirom Putinom. S desne strane Ivana Orleanska i tvorac ovih susreta treće vrste, Alain Soral. Na pozadini crnoj poput anarhističke zastave, njihovi likovi uokviruju ime web-stranice, Égalité & Réconciliation (Jednakost & pomirenje) i devizu: “Ljevica po pitanju rada i desnica po vrijednostima”. Web-stranica je na 269. mjestu po klasifikaciji koja hijerarhizira web-stranice prema posjećenosti. Usporede radi, web-stranica francuskog tjednika Télérama zauzima 260. mjesto…

Guevara i Putin? Chávez i “desne vrijednosti”? U političkom ozračju našeg vremena, stare oznake slobodno se miješaju. Ili, da to kažemo drukčije – ideološka zbrka. Tko je što, veliko je pitanje. Što podrazumijeva bivanje na desnici, što podrazumijeva bivanje na ljevici? Na ljetnom sveučilištu francuske udruge poslodavaca srdačnim je aplauzom pozdravljen ministar gospodarstva iz redova Socijalističke stranke Pierre Moscovici, koji je ondje tvrdio da “moramo zajedno izboriti ovu bitku”. Alain de Benoist, vođa takozvane Nove desnice, izjavljuje da podupire nacionalizaciju banaka, stvaranje socijaliziranog kreditnog sustava, otkazivanje duga i poziva se na progresivne intelektualce poput Emmanuela Todda, Perryja Andersona ili kolektiva heterodoksnih ekonomista Économistes atterrés.[i]

Ekstremno desničarska Nacionalna fronta (FN) brani protekcionizam, zajedno s jednim dijelom radikalne ljevice, i govori, baš kao i Fronta ljevice (FG), o “narodnoj suverenosti”. Kada jedna komunistkinja, kandidatkinja FG-a na parlamentarnim izborima u Marseilleu 2012. godine, odluči nastupiti na listi FN-a, ne možemo se zadovoljiti objašnjenjem kako je to samo sporadična anegdota. Jednako kao što nije samo anegdota ni činjenica da je velik postotak birača socijalista glasao za Nacionalnu frontu u drugom krugu izbora u Oiseu i Villeneuve-sur-Lotu. Prije će to biti znak ozbiljne zbrke.

No što onda ima značiti ovaj amalgam? Treba li, poput Jacquesa Julliarda, odgovor tražiti u misteriji emotivnih turbulencija, uzrokovanih “skepticizmom prema vladajućim miljeima, podjednako lijevima i desnima”, ili u namjeri da se prevladaju podjele, kako bi se “ekstremi” mogli konačno i spasonosno združiti?[ii] Najprije definirani terminom trancourant (transstruja) kao oruđa otpora “sustavu”, mjesečni videoprilozi Alaina Sorala, koje objavljuje na svojoj web-stranici i čija publika, sasvim sigurno, nije sporadična, naročito među mladima (15 milijuna pregleda za 382 videa), omogućuju nam da bolje razjasnimo što je tu na stvari.

Ideološko pabirčenje

Soral se obraća, u vlastito ime, građanima dobre volje, koji pokušavaju shvatiti nešto o cijelom tom “bordelu” – što je “soralovski” termin. U ležernoj majici kratkih rukava i na kauču, opušten i koncentriran, objašnjava situaciju: aktualne događaje i smisao Povijesti. Njegova prošlost svjedoči o artističkom senzibilitetu: autor je nekoliko filmova i jednog romana. No i o njegovoj intelektualnoj hrabrosti, jer njegova politička putanja odgovara iskušenjima mnogih zbunjenih građana. Od kratkotrajnog pristupanja Komunističkoj partiji 1990-ih godina, preko Anticionističke lige koju je utemeljio s komičarom Dieudonnéom za europske izbore 2009., do dvije godine provedene u Nacionalnoj fronti (od 2007. do 2009.), uspio je u svemu tome sudjelovati bez straha od paradoksa ili prijeloma.

Uz sve to, Soral je zaljubljenik u borilačke sportove (ima diplomu iz engleskog boksa) i kao takav se pokazuje, diskretno ali nepogrešivo, kao amblematski primjer jedne produljene adolescencije koju karakterizira intenzivno propitivanje svega, nonkonformizam vlastitih angažmana (i degažmana). Istovremeno je primjer gotovo običnog pojedinca, herojski osamljen, ali sa žilavošću onoga tko bez partije, bez oslonca, sam protiv svih, nastoji jasno vidjeti stvari . Daleko je to od imidža sveučilišnog mislioca ili političkog kadra. Ono što olakšava ovakvo ideološko pabirčenje, kakvo prakticiraju mnogobrojni korisnici interneta, nedostatak je svakog obrazovanja i znanja koje strukturira mišljenje, a koje su nekada osiguravale partije ili sindikati.

Njegovi prijedlozi vrte se oko nekoliko emocija i ključnih pojmova: osjećaja nemoći uslijed “globalizacije” i gubitka autonomije zemlje koja se pokorava europskim zakonima; zabrinutosti zbog ekonomskog i socijalnog nazadovanja; nelagode koju izazivaju vrijednosti “progresivne modernosti”; nemogućnosti da se zamisli drukčija budućnost. Pod nepokolebljivo ujedinjenim pokroviteljstvom jedne svete ratnice, Ivane Orleanske, i političkih čelnika nesklonih konsenzusu, Soral nudi svoju analizu i svoje odgovore.

Ponajprije, važno je boriti se protiv “globalizma”, “ideološkog projekta koji nastoji uspostaviti globalnu vladu i usput raspustiti nacije, pod izgovorom univerzalnog mira”. Sve se to odvija pomoću “potpune komercijalizacije čovječanstva”.[iii] Ovaj globalizam znači “dominaciju oligarhije” koja osporava narodni suverenitet i održava mit o svemoći tržišta, “kao da to nije politika, kao da nije odnos snaga i klasni odnos” (video iz siječnja 2013.). Davanjem specifičnih prava “potlačenim manjinama” zamjenjuju se kolektivne socijalne stečevine, što vodi ka balkanizaciji koja prijeti dovesti do građanskog rata: o ovom iskrivljavanju najživlje svjedoči “rasno čitanje društvenih odnosa”, tumačenje sukoba kao sukoba “‘francuskih bjelčuga’ (souchiens) protiv ‘Arapa’, dakle svih onih s dna ljestvice, radije nego kao sukoba rada protiv kapitala”; sve to od “muslimana” čini “žrtvenu janjad”. Uglavnom, Novi svjetski poredak, koji se također naziva Imperijem, želi pobjedu formalne demokracije, zapravo obične “vlasti najbogatijih” (video iz svibnja 2013.), demokracije koja zastupa apstraktni egalitarizam koji “socijetalnim pitanjima” zamjenjuje pitanja “socijalne nejednakosti, klasne eksploatacije” (video svibanj-lipanj 2013.), i to opravdava mahanjem ljudskim pravima.

Soral dakle predlaže “izlazak iz Europske unije, izlazak iz NATO-a i ponovno preuzimanje kontrole nad našim novcem (…) kako bismo Francuskoj vratili njezin suverenitet, a demokraciji neki smisao”. Borbu protiv “nesposobnosti države pred prijetnjom globalizirane ekonomije”. I uvođenje protekcionizma.

Jasno vidimo kako ovakvo čitanje opće situacije može biti prihvatljivo onima koji, baš poput njega, žele okončati s “oligarhijom koja živi od rente nad ljudskim radom”. Ako nas možda i neće uspjeti uvjeriti da je (kako sam tvrdi) “marksist”, za što bismo doista morali biti ozbiljno rastreseni, Soral će nas mogao navesti da povjerujemo da je u potrazi za “autentičnom ljevicom”. Naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da osuđuje kolonizaciju, “izdaju francuskog univerzalizma s ljevice”, kao i neokolonijalizam, da inzistira na tvrdnji da “instrumentalizacija etničko-konfesionalnih tenzija” služi za preusmjeravanje klasne borbe, a zalaže se i za multipolaran svijet. No za jednog “autentičnog ljevičara” prilično malo priziva društvene pokrete, socijalizaciju sredstava za proizvodnju. Čini se da ga ipak puno više nadahnjuje prokazivanje “savez u kojemu se presijecaju financijska desnica i libertarijanska ljevica”, koji legitimiraju “elite” i mediji…

Spašavanje Nacije

To je njegova istinska opsesija: puno manje socijalna pravda, a više spašavanje Francuske – “želim spasiti Francusku, to je to” (video iz 2012., treći dio) – i ono što mu se čini da Francuska predstavlja. Drugim riječima, politika mu je manje važna od morala, a revolucija manje od nacije. Moral je važan zbog smisla koji može dati osobnom životu, nacija zbog smisla koji može dati kolektivnom životu.

Ako su klasni odnosi sveprisutna tematika u njegovim govorima, detaljnije obrazloženje što bi to točno imalo značiti ostaje prilično tanko. Jer najveći dio njegove analize odnosi se na koncepciju čovjeka kojega liberalizam, koji je ovdje sinonim za modernost, nastoji uništiti. Glavni je neprijatelj onaj tko potiče na “kompulzivnu potrošnju i individualizam” (kako piše u Povelji Égalité & Réconciliation), drugim riječima na “ideologiju tržišnog društva”. Još više nego eksploataciju, u neoliberalizmu treba osuditi činjenicu da proizvodi “društvo posvećeno svojim nagonima” (video iz svibnja 2013.), čime se slabi smisao za kolektivno, dakle i političku svijest, poticanjem cvjetanja egoizma, natjecateljskog duha, potrage za zadovoljstvima. Samo je nacija “sposobna štititi ljude od kozmopolitskih profita koji nemaju domovine ni morala” i pervertiraju sve vrijednosti koje nadilaze osobno zadovoljstvo. No o čemu govorimo kada govorimo o naciji? Što nacija ovdje ima značiti?

Očito, kako bi “zaštitila narod”, morala bi predstavljati utjelovljenje odbijanja egoizma i “kozmopolitskih profita”. Što opet pretpostavlja da, s jedne strane, ima jedinstvenu esenciju, vlastiti duh jedne zasebne kulture. A s druge strane, da mora isključiti amoralni kozmopolitizam. Vraški zaokret: od zahtjeva za suverenošću u odnosu na, između ostalog, nadnacionalne zakone, dospjeli smo do pribjegavanja naizgled mističnom pojmu koji bi trebao omogućiti, ako se izborimo za to, stvaranje jedne “patriotske i narodne fronte rada protiv svih mreža financija i globaliziranog ultraliberalizma”.[iv] To bi bila “bratska nacionalna zajednica, svjesna svoje povijesti i svoje kulture”, gdje se pronalaze “oni koji žele pravedniju raspodjelu rada i bogatstava” i “oni koji žele sačuvati ono što je dobro, umjereno i humano u tradiciji”, sačuvati ovu helensko-kršćansku tradiciju koja bi trebala dovesti do zahtjeva za stvarnom jednakošću. Kako bismo okončali s materijalizmom , prema Soralu, treba ponovno pronaći duhovnu snagu koja mu je nekoć činila protutežu, a koju predstavljaju kako religija tako i komunizam ili francuski univerzalizam: osjećaj bratstva, poštovanje prema sebi i prema drugome, svijest o bivanju individuom koja je povezana s jednom zajednicom.

Nacija bi tako bila jedan po naravi antikapitalistički entitet, iz kojega se isključuju svi svjesni ili nesvjesni agenti neoliberalizma: na ljevici oni za koje se bitka svodi na “jednakost prava”, na desnici oni koji “žele sačuvati svoje privilegije”. Važna je upravo mogućnost okupljanja onih koji dijele zajedničke vrijednosti, vrijednosti veće od individualnih apetita ili karakteristika. Nije toliko važan sekularizam koji je postao “religija, najfanatičnija od svih”, nije važno ni porijeklo, integrirani francuski muslimani su “šansa za Francusku”, koji su međutim upravo suprotnost “ove nove generacije dezorijentiranih, proizašlih iz udaljenih geta (…) koji donose delinkventsku američku liberalnu ideologiju”. Neprijatelj tog bratstva podjednako je komunitarist koji zaziva “zaštitničku” jednakost, kao i neproduktivan, pohlepan hedonist-individualist. Ne čine dakle ni svi “progresivni” i svi “reakcionari” dvije unutar sebe homogene grupe.

Važno je definirati one koji mogu autentično doprinijeti društvu očišćenom od predstavnika neoliberalnog svijeta: istinski narod, nositelj duha nacije. Daleko od lažnih antagonizama, daleko od klišeiziranih razdioba, on uključuje i sitnu buržoaziju, koja može biti bliska proletarijatu, malog poslodavca koji uopće nije sličan onima koje predstavlja udruga poslodavaca. Svi zajedno, seljaci, radnici, mali poduzetnici… mogli bi ići prema jednom “uzajamnom društvu malih proizvođača-građana”, jer za svakog od njih “ekonomska i socijalna odgovornost – dakle i politička – proizlazi iz vlasništva nad sredstvima za proizvodnju”. Soral je ovdje vrlo blizak Pierre-Josephu Proudhonu i Pierreu Poujadeu. Što ujedno znači da je vrlo daleko od Karla Marxa.

“Židovske zavjere”

Ovako “pomireno”, dostojanstveno društvo, moglo bi biti zajednički cilj i antiliberalne desnice i radikalne ljevice. “Postoji jedna moralna desnica koja je, razmislimo li dobro, saveznica ekonomskoj i socijalnoj ljevici. I nasuprot tomu, postoji jedna amoralna ljevica koja se razotkriva kao ideološki uvjet ekonomske desnice u njezinoj najrecentnijoj i najbrutalnijoj verziji.” “Ljevica u radu, desnica u vrijednostima”: slogan Égalité & Réconciliationa u punom smislu. Socijalna ljevica uključuje smisao za transcendenciju koji nose i vrijednosti nacije, a klasna borba se dokida u jednom raznovrsnom ali ujedinjenom društvu.

Ostaje još da objasnimo pobjedu neoliberalizma, što uključuje i njegov ideološki utjecaj na amoralnu ljevicu. To je prilično jednostavno: ona je posljedica američko-cionističke zavjere.

Lažna demokracija, snažna propaganda u prilog neoliberalizma, slaba opozicija, sve to je posljedica tajnih mreža koje su se infiltrirale u sve organe odlučivanja… Imperij neutralizira ili korumpira političku akciju: na večerama kruga Siècle[v], “novih masonerija za hiperklasu koju čine think-tankovi, u stilu Bilderberga ili Trilaterale”, oligarhija priprema svoje manevre i utječe na javno mnijenje, dok Imperij, iz zavjere u zavjeru, stvara terorističku prijetnju s Twin Towersima ili građanskim ratom u Siriji. Što opet opravdava Soralovu potporu “islamu otpora” i njegovim saveznicima koji se jedini suprotstavljaju svjetskoj dominaciji ove kaste…

U srcu ovih zavjera, povezani s grabežljivom Amerikom, nalaze se “Židovi”, već prirodno stranci u odnosu na naciju, a uz to i naročito skloni akumulaciji kapitala. Banka je židovska, tisak je židovski, uništavatelji nacionalnog jedinstva su Židovi… Soral prema njima gaji pozitivno fasciniranu mržnju. Vidi ih posvuda. Naravno, lakše mu je i draže govoriti o anticionizmu ili o suprotstavljanju politici Izraela. Ali to je jednostavno antisemitizam, nikakav izraz potpore palestinskom narodu ili izražena sklonost za navodno emancipatornu provokaciju. Ako ponovno objavljuje klasike antisemitizma u svojoj izdavačkoj kući Kontre Kulture (poput teksta Edouarda Drumonta “Židovska Francuska” itd.), to je iz strastvenog uvjerenja. Tu nema nikakve dvoznačnosti.

Pa ipak, ni ovakvi manijački ispadi nisu dovoljni da ga diskreditiraju pred njegovim vjernim pratiteljima. Činjenica je da teorije zavjere, masonske, židovske, iluminata ili neke druge, upućuju na ogroman osjećaj nemoći koji je danas tako raširen, a koji ne umanjuju ni retorički napadi, također veoma česti, na “elite” i “oligarhije”. Također nema sumnje da katkada postoje aranžmani koji se efektivno drže tajnima (primjerice, da ostanemo sasvim trezveni, odnosi između SAD-a i određenih elemenata čileanskih poslodavaca u pripremi državnog udara koji će srušiti Salvadora Allendea). Ali važno je ipak upitati se ne vodi li ovaj tip razmišljanja, koji sebe smatra iznad svega moralnim, iznad stranaka, antikapitalističkim i nacionalističkim, dakle ne vodi li on prilično često ka “crveno-smeđem” populizmu, vrlo malo antikapitalističkom, ali snažno nagnutom prema ksenofobiji, ako ne i fašizmu. Ako vjerujemo historiji, odgovor je – da.

Bilo bi ipak neozbiljno smatrati da svu Soralovu publiku čine potencijalni fašisti. No bilo bi jednako tako neozbiljno ne obratiti pozornost na sve ono što je u njegovu govoru dvosmisleno, sve što olakšava ove izljeve gluposti. Upravo se povlačenje paralele između socijetalnih vrijednosti i socijalnih pitanja, kao i povratak na naciju čine najbitnijim dijelovima razvoja te misli i njezinih posljedica: jedan prividno koherentan pogled na socijalna i intimna pustošenja liberalne modernosti, koji korisnike interneta oslobađa njihovih vlastitih sumnji da su patetični “reakcionari”, istodobno ih učvršćujući u osjećaju pripadnosti jednoj konačno prosvijetljenoj manjini.

Važno je dakle da se ljevica, ukoliko je odlučna stvoriti uvjete za istinsku socijalnu pravednost, podsjeti da ništa od njezinih projekata i ciljeva ne trpi miješanje s projektima i ciljevima ekstremne desnice i da je nužno precizirati vlastitu analizu o tim pitanjima. Ma kako konfliktan bio njezin vlastiti tabor.

S francuskog prevela: Milena Ostojić



[i] Éléments, broj 146, 2013.

[ii] Marianne, Pariz, 29. lipnja 2013.

[iii] Alain Soral, Comprendre l’Empire. Demain la gouvernance globale ou la révolte des nations? Éditions Blanche, Pariz, 2011. Svi citati upućuju na to, osim ako drukčije nije naznačeno.

[iv] Charte de Égalite & Reconciliation. Svi drugi citati iz ovog odjeljka također su iz te Povelje.

[v] François Denord, Paul Lagneau-Ymonet i Sylvain Thine, “Aux dîners du Siécla, l’élite du pouvoir se restaure”, Le Monde diplomatique, veljača 2011.