Vedran Horvat

Posljednjih nekoliko godina, koncept Green New Deala uživa široko rasprostranjenu popularnost. U uvjetima tvrdokorne ekonomske krize mnogi u “zelenoj revoluciji” vide priliku za pokretanje novog ciklusa kapitalističkog rasta i ekspanzije. Drugi, bliži njegovim izvornim intencijama, koncept mobiliziraju kao polazište kritike ideologije rasta, ali i šire problematike društvenih nejednakosti

Dojam da ekologija i rast stoje jedno drugome na putu nipošto nije nov. Međutim množe se glasovi onih koji tvrde da je taj sukob stvar prošlosti; da je prirodu putem raspoloživih tehnologija već danas moguće uposliti da bez napora radi u korist privrednog rasta, a da se pritom značajno smanji ili čak nestane pritisak ekonomskih i proizvodnih aktivnosti na ekosustave koji je dosad vodio zagađenju, degradaciji životnih uvjeta i pustošenju prirodnih resursa. Takav obrat danas je navodno nadohvat ruke. Danas, kada Zemlja sa sedam milijardi stanovnika željnih boljeg standarda stoji na rubu svojih mogućnosti, kada je i najokorjelijim izrabljivačima prirode jasno da je kucnuo njihov zadnji čas, stojimo, tvrde sve brojniji, na prijelomnoj točki na kojoj je rast moguće zamišljati u suradnji s prirodom umjesto protiv nje, kao što je dosad bio slučaj. Dostupna tehnologija na području korištenja obnovljivih izvora energije, recikliranja i efikasnosti u korištenju resursa već danas ide korak dalje od političke imaginacije i govori u prilog zelenoj revoluciji koja se, eto, već događa ispred naših očiju. Javne rasprave u društvima koja žele izgraditi otpornost (resilience) spram evidentnih promjena u okolišu markirane su ipak i dalje snažnim polaritetima, od Sjevera do Juga, od “ekologizacije privrede” do “financijalizacije prirode” i zahtijevaju tektonske pomake u postojećim konjunkturama globalnog “establišmenta”. Takav paradigmatski pomak, kako na razini ideja i koncepata tako i aktera, urgentno zahtijeva temeljito redefiniranje pojmova rasta, vlasništva, prosperiteta, bogatstva i gotovo uvijek ultimativno odvajanje “realne” privrede od “sapunastog” financijskog sustava kao glavnog protagonista ekonomskog konstitucionalizma.

Nimalo neočekivano, kao slon u sobi, pomalja se i pitanje redistribucije – ako je rast moguće zamisliti i ostvariti u suradnji s prirodom, hoće li to značiti i više jednakosti; tko je pozicioniran u vrhu hranidbenog lanca bio-ekonomije; izvlače li korist, kao i dosad, pojedinci i korporacije ili pak društvo u cjelini, na principima egalitarizma i solidarnosti? Je li, uostalom, neki novi model ekonomije potreban kao baza novom konceptu rasta – umjereniji, inteligentniji, sporiji, izdržljiviji?i I radi li se, na koncu, možda ipak samo o novom formatu, tzv. ekokapitalizmuii; u kojoj mjeri politički shvaćena ekološka transformacija ekonomije i društva zahtijeva i podrazumijeva odbacivanje ekonomskog konstitucionalizma kao okosnice kapitalističkog sustava utemeljenog na bezgraničnom rastu? U tom tonu i s tom namjerom pokušat ćemo otvoriti neka od najspornijih pitanja, s namjerom da što manje ulazimo u raspravu koliko jako moramo stisnuti kočnicu i želimo li zaustaviti rast. Taj tip moralno opravdanih, ali operativno neprovedivih puritanskih opaski, zasad ostavimo po strani. Premisa ove rasprave, neki će sigurno reći i pogrešna, bit će da je rast neminovan i neizbježan, da će se on u trenutnim globalnim uvjetima sigurno dogoditi, te da je ovo trenutak u kojem možemo odlučiti hoće li se on definirati kao “rast s prirodom” ili “rast protiv prirode”, kao rast koji generira jednakost ili onaj koji stvara nove, dublje i oštrije nejednakosti.

“V sodelovanju z naravo”

U ovom trenutku, u globalnoj je raspravi umjetno stvoren znak jednakosti, ili barem sličnosti, između koncepata ekologizacije privrede i financijalizacije prirode. U stvarnosti, između njih postoji snažna napetost; namjeru da se proizvodne i industrijske aktivnosti kalibriraju kao manje štetne za ekosustav nipošto nije moguće izjednačiti s predatorskim zahvatima financijskog sustava da komodificira prirodne resurse i javna dobra. Suštinsku ekologizaciju privrede utoliko nije moguće izjednačiti s atributima “zelene ekonomije” kojima se posljednjih godina razmahuju i kite Europska komisija, Svjetska banka i mnogobrojne međunarodne korporacije, koje taj koncept koriste kao paravan za direktnu ili posredovanu privatizaciju prirodnih resursa. Evidentno je da između ova dva procesa postoji izvjesna i nipošto slučajna povezanost (primarno kroz nezdravu vezu između ekonomije i financijskog sustava), no ipak se radi o paralelnim tokovima s različitom motivacijom, legitimacijom, pa i interesima. U prvom slučaju, radi se prvenstveno o namjeri da se putem tehnoloških inovacija nastoji smanjiti pritisak na okoliš, smanjiti onečišćenje i degradacija, te da se obnovljiva energija u većem obimu uključi u ekonomske i proizvodne aktivnosti, ali i da je se učini dostupnijom svakom direktnom korisniku/građaninu. Dubinskom ekologizacijom procesa proizvodnje električne energije (primjer uspješnih energetskih kooperativa) smanjuju se transakcijski troškovi i posredovanje velikih kompanija i njihov profit, a uz to cijeli proces ima neočekivani emancipacijski potencijal otkapčanja od globalnog sustava (off the grid). Sama ekologizacija privrede logičan je i inteligentan iskorak u smjeru smanjivanja pritiska na okoliš, stvaranja boljih radnih uvjeta te korištenja raspoložive energije bez štetnih efekata i daljnje eksploatacije resursa; povrh svega obećava i emancipaciju građana od velikih sustava proizvodnje i opskrbe. S druge strane, paralelno s višestrukom krizom i kao neizostavna komponenta programa oštrih mjera štednje, javljaju se opetovani pritisci globalnog financijskog sustava na vodne resurse, zemlju i šume, s ciljem apsolutne komodifikacije i monetizacije ekosustava. Protagonisti ovog procesa za svaki pedalj zemlje, litru vode ili kubik atmosfere žele uspostaviti globalno priznat i vidljiv financijski ekvivalent i takav se ishod ni u kojem slučaju ne može povezati s početnim namjerama ekologizacije privrede.

Radi li se tu o zabuni, o dijalektici između dobre namjere (ekologizacije) i neželjenog ishoda (financijalizacije) ili tek o naličjima one iste duboke ekološke krize globalnog kapitalističkog sustava, ovdje je sporedno. U prvom planu je činjenica da ograničenost resursa i sve tješnja utakmica oko njih određuju razvojnu okosnicu za sve uključene, a posljedično imaju neizbrisiv efekt i na društvene nejednakosti i njihovo barem srednjoročno definiranje.

Čiji trojanski konj?

Da bismo razjasnili moguću zabunu, pokušajmo pružiti jedno moguće objašnjenje kontrasta koji rodno mjesto ima u intrinzično benevolentnoj namjeri smanjivanja po okoliš i prirodu štetnih utjecaja proizvodnih i ekonomskih aktivnosti. Ekološki je pokret posljednjih nekoliko desetljeća insistirao da ekonomske aktivnosti vode više računa o ekološkom otisku koji ostavljaju u ekosistemima, a koje ih – usredotočene na maksimizaciju profita – ugrožavaju, iscrpljuju ili narušavaju. Središnji je zahtjev tih težnji bio da se u ukupnu financijsku bilancu kod infrastrukturnih, industrijskih i proizvodnih zahvata uključe i eksternalije (utjecaj na okoliš, zdravlje ljudi), dakle da se utjecaj tih aktivnosti na ekosustav shvati daleko ekstenzivnije. Pored toga, zahtjev je sadržavao i niz komponenti koje su ekonomsku aktivnost trebale učiniti prihvatljivijom, održivijom, odgovornijom i u svakom slučaju manje štetnom za cjelokupni ekosistem (čiji je dio, podsjetimo, i sam čovjek). (Odavde posljedično kreće i inflacija narativa o društveno odgovornom poslovanju i drugim oblicima green washa kojima razvijene kompanije dokazuju sebi i svijetu koliko ulažu u zaštitu okoliša i koliko to primjenjuju u svakodnevnim praksama.) Dakako, usvajanje ovih zahtjeva debelo je naplaćeno – i rezultat toga je ova zabuna. Pirova pobjeda koju su tek nakratko mogli proglasiti ekolozi radi prihvaćanja problematike “eksternalija” od strane ekonomskih subjekata ubrzo se pokazala kao zamka, budući da je s njom na stražnja vrata ušao i proces naplate, monetizacije i financijalizacije prirode. Zagađene rijeke i karbonske emisije istog trena su izjednačene s vlastitim i arbitrarno mjerenim financijskim ekvivalentom. Za razliku od prethodnih stoljeća, na nišanu novih strateških investicija nisu samo aktivnosti ekstraktivnih industrija u dalekim zemljama Juga. Ovaj put, jer je stisak krize ojačao i na Starom kontinentu, nisu u pitanju samo sirovine, nego i voda, šume, poljoprivredne površine, ukratko, sama osnova čovjekova materijalnog postojanja gdje se preko noći kao arbitar pojavljuje – tržište. Ono se tako, kao trojanski konj, na stražnja vrata i s navodnim legitimitetom ekoloških zahtjeva, ušuljalo u sferu prirode, s jasnom namjerom da na (preostale) prirodne resurse stavi cijenu, neovisno o tome radi li se o trgovanju atmosferom (CO2 emisijama), o privatizaciji ili koncesijama na izvore vode, koncesijama na šume ili okrupnjavanju poljoprivrednih zemljišta. Država je, sve slabija, poroznija i korumpiranija, još jednom pokazala da će servisirati interese kapitala i stvoriti za njega stimulativne zakonske okvire, gdje i kada god on to poželi.iii Ipak, ostaje pitanje do koje mjere sama priroda uopće može biti podložna tržištu i ne radi li se tu o uspostavi krajnje problematičnog hijerarhijskog odnosa. U kojem trenutku ulazimo u zonu ireverzibilnosti i gdje su osiguravajući mehanizmi, gdje je alarm kada tržište počinje zamjenjivati odnose u prirodi?

Vratimo se namjeri ovog teksta da pokuša dati grube konture nekog trećeg pravca koji bi se konstituirao izvan lažnog izbora i umjetne podjele između ekologizacije privrede i financijalizacije prirode, u koji se zaplela i tzv. degrowth rasprava.iv Ukratko, bilo bi potrebno otkriti formulu koja se bazira na uspostavi rasta u suradnji s prirodom 1) kroz usavršene i dostupne tehnološke mogućnosti smanjenja ekološkog otiska i korištenja obnovljivih izvora energije; 2) kroz institucionalne inovacije koje bi omogućavale zajedničko upravljanje prirodnim resursima i javnim dobrima; 3) kroz sustavne mjere smanjivanja nejednakosti putem obrazovnih programa i prekvalifikacije radnih mjesta. Evidentna su i mjesta otpora ostvarenju ovih ciljeva; uloga tržišta kao regulatora pristupu tehnologijama, uloga vlasništva u odnosu na prirodne resurse i naravno – redistribucija kao implicitni imperativ u projektu ekološke transformacije društ(a)va.

Tko je oteo Green New Deal?

Namjera tzv. Green New Dealav, supstrata ekologizacije privrede, inicijalno osmišljenog kao koherentnog skupa mjera i politika kojima bi se putem ekološke modernizacije i primjene zelenih tehnologija privrede pogođenih zemalja izvukle iz krize, bila je, između ostalog, da pokrene promjene na spomenute tri neuralgične točke sustava. Eho narativa o spasonosnom novom društvenom ugovoruvi odjekuje još od praska supermjehura s Wall Streeta u 2008. godini. Prva spominjanja “zelene ekonomije”vii i novih radnih mjesta koja će stvoriti nisu nailazila na mnogo protivnika, podrazumijevajući da je ulaganje u zaštitu okoliša i klime konačno postala i poslovna prilika koja će funkcionirati kao win-win situacija, a respektabilni financijski tokovi biti preusmjereni u projekte i tehnologije koji će proizvoditi daleko manji pritisak na ekosustave. Milijuni novih radnih mjesta doista su stvoreni, nove tehnologije su pokrenute, ali mnoge su se nejednakosti održale ili čak učvrstile. Možda i preuranjeno, stekao se dojam da Green New Deal nije učinio ništa ili vrlo malo toga izravnog na planu redistributivne agende, dajući za pravo svima onima koji ga nazivaju preambulom ekokapitalizma. Za neke se stoga opravdanim čini zaključak da se Green New Deal, barem u svom početnom plitkom pojavnom obliku, pokazao kao samo još jedan virtuozni potez, kao tzv. Madonnina krivulja globalnog ekonomskog konstitucionalizma, koja je od koncepta novog društvenog ugovora ostavila samo zvučne riječi i tehnološku inovaciju, bez najavljivane promjene u smjeru veće pravednosti i održivosti. Moguće preoblikovanje, reorganizacija uvjeta života i preslagivanje koje bi dovelo do više jednakosti, a koje bi se očekivalo u tom tipu novog društvenog ugovora, s implementacijama tih mjera nije ostvareno, iako zagovornici ekološke transformacije tvrde da je i taj proces započeo.

Iluzorno je (i uvijek je bilo) očekivati da će jednim potezom, uvođenjem novih tehnologija upravljanja čistom i zelenom energijom, doći do brzog smanjenja društvenih nejednakosti, što bi svakako trebalo biti neizostavnim dijelom nekog novog društvenog ugovora. No učinci su ponegdje ipak jasno vidljivi i dalekosežni, disproporcionalno očekivanjima koja su moguće dosege takvih “tehnokratskih postupaka” unaprijed proglasili irelevantnima.viii Manje štete za okoliš, daleko veće sudjelovanje građana, uštede, vlasništvo nad tokovima proizvodnje energije i upravljanje otpadom, manje siromaštvo, to su ipak načini kako su se građani emancipirali i od države i od tržišta, a taj proces, u mjeri u kojoj je nepovratan, zaista jest i revolucionaran. Možda je promjenu od početka bilo potrebno misliti drugačije: novi društveni ugovor kao potencijalnu mogućnost ishoda Green New Deala, a ne kao njegovu početnu pretpostavku. U svojoj suštini, Green New Deal u etapama svoje primjene zaista mijenja odnos čovjeka prema resursima, zahtijeva odgovoran odnos utemeljen na korištenju prirode na umjeren, održiv i solidaran način. Utoliko ta promjena nije svediva na puko pitanje životnog stila, već sadrži transformativnu snagu koja pitanje raspolaganja resursima stavlja u središte društvenih odnosa i svih socijalnih nejednakosti. Načelno govoreći, iako je sam po sebi, po svojem sadržaju i formatima primjene, krajnje heterogen, koncept Green New Deala kao projekt ekološke modernizacije s direktnim ekonomskim i socijalnim benefitima, po svojim se potencijalnim konzekvencama pokazuje daleko više kao revolucionaran nego tek reformistički. Dosljedno provođen, pogađao bi središnje pitanje resursa i upravljanja resursima, kao karike koja za sobom povlači i pitanje odgovornosti za stvaranje i održavanje (ne)jednakosti u društvu.

Rast – po čijoj mjeri?

Jasno je, naravno, da će globalni ekonomski konstitucionalizam različitim sredstvima pokušati nastaviti s komodifikacijom prirodnih resursa. Osim Hrvatske, u prvom su planu zemlje u našem neposrednom susjedstvu, one evropskog juga i Balkana, radi pogođenosti krizom i mogućnosti uvjetovanja (tj. pripremanja nove regulacije). O uspješnosti obuhvatne ekološke transformacije započete idejom o Green New Dealu ovisit će uvelike i pogled na budućnost modela rasta; koliko će on biti neuspješan u svojoj revolucionarnoj dimenziji sveobuhvatne temeljite promjene, toliko će više prostora ostaviti predatorskim posezanjima za preostalim prirodnim resursima. U slučaju uspjeha, sve veći broj građana uvidjet će da je drugačiji, saveznički odnos prema rastu i prema prirodi okosnica koliko-toliko normalne budućnosti. Ipak, pitanje rasta s prirodom i rasta protiv prirode već sada se ispoljava kao demarkacijska linija na nivou planeta; kao linija podjele i mjesto gdje može izroniti novi zid koji će ograničiti i lokalizirati učinke zelene revolucije. Tko će si moći priuštiti koncept “rasta s prirodom” i koliko će solidarnosti pritom razvijene zemlje pokazati u dijeljenju tehnologija, ostaje za vidjeti. Solidarnost povezana s održivim opstankom planeta i pomakom u novi razvojni modus operandi na velikom je ispitu.

U takvom kontekstu i u tom redu veličina, o našoj situaciji gotovo je bespredmetno razgovarati. Na kvalitativnoj razini, Hrvatska dosad, ni u socijalizmu a ni u doba divljeg kapitalizma, nije posebno i strateški birala put rasta u suradnji s prirodom. Na sreću, ekološki otisak i ekonomske aktivnosti, pored nekih iznimaka, nisu ostavili dramatičan trag u prirodi i okolišu.ix To ostavlja puno prostora sadašnjim vlastodršcima da ostvare svoju povijesnu priliku i odustanu od koncepta rasta u suradnji s prirodom. Kronični nedostatak političke imaginacije u svrhu pokretanja domaće privrede u visokoj je sinergiji s normativnim stampedom koji se priprema u svrhu liberalizacije tržišta i prikrivene privatizacije prirodnih resursa. Otvorenost, čak lubrikativnost spram strateških investicija i spremnost da se za njih pripreme prikladni pravni okviri govore u prilog tome da se Hrvatska još jednom svrstava na stranu protivnika razvoja u suradnji s Prirodom. Evidentne prednostix koje su otvorene kroz korištenje obnovljivih izvora energije i programe recikliranja i efikasnosti, sudeći prema nikakvoj ili tek dekorativnoj pažnji privrednika, očito u sebi nose prevelik emancipacijski potencijal, pa ih domaći promućurni establišment već prihvaća i doživljava kao revolucionarne.

Priroda kao poprište politike

Odnos spram prirode i resursa kao osnove za rast danas se pokazuje kao sjecište zahtjeva protagonista ekološke pravednosti, ali i onih koji zahtijevaju više jednakosti i potpunu zamjenu sadašnjeg ekonomskog sustava, koji počiva na suradnji države i instituta privatnog vlasništva.

Utoliko se poimanje naturalizma kao tzv. reakcionarnog faktora svakako podvrgava novoj vrsti revizije, gdje priroda kao rezervoar resursa i materijalna baza za razvoj (i rast?) zahtijeva daleko proširenije shvaćanje te (p)ostaje i poprište sukobljavanja različitih interesa i njihovih protagonista, time i poprište borbi za očuvanje stečenih položaja – poprište politike. Kao sfera kompletno izložena novom preslagivanju težišta i vrijednosti prema postulatima ekonomskog konstitucionalizma, Priroda s velikim “P” susreće se sa sve bezobraznijim posezanjem tržišta i uškopljenom državom, spremnom da legislativnim stampedom pripremi zakonske akte koji bi pogodovali potpunoj monetizaciji prirodnih dobara.

Unutar takve konjunkture, a protiv ostvarenja ovakvih scenarija, formirao se posljednjih nekoliko desetljeća u evropskoj politici skup aktera koji svoj politički angažman formuliraju kroz zastupanje Prirode, kroz ekološku politiku. Kako je Jürgen Trittin, danas vodeći njemački zeleni političar, prije nekoliko godina objasnio, “ekološku politiku ne treba ograničiti na ideološki motiviranu politiku životnog stila; ona danas spada u politiku zajedno s politikom proizvodnje, ekonomije, materijalnih tokova energije, sirovina i resursa. Svjetski sistem materijalne razmjene između ljudi, tj. između ljudi i okoliša, treba urediti tako da se srednjoročno ne uruši. Kao opravdanje ekološke politike dovoljan je materijalistički vokabular resursa, hrane, sposobnosti za život, zdravlja i blagostanja. Radi se o tvrdim materijalnim interesima i o tome kako uravnotežiti njihove efekte. Ekološka politika stoga se danas podudara s izvornim zahtjevom ljevice za globalnom materijalnom pravdom”.xi

Očito, politički odgovori na višestruku krizu zahtijevaju zgusnutija rješenja – pitanja upravljanja resursima neodvojiva su od pitanja vlasništva nad resursima, pitanja vlasništva nad resursima usko su povezana s pitanjem rada i proizvodnje, a potonja pak s fundamentalnim izazovima dužničke krize. Takva rješenja ne samo da se kristaliziraju nasuprot namjerama ekonomskog konstitucionalizma, ona također zahtijevaju novi tip konstelacije, nove saveze na okosnici između odnosa prema radu, resursima i ekosistemu te novi model povezivanja, politički pomak ususret kolektivnom otkopčavanju od trenutnog načina korištenja resursa. Evidentno je da se na čvorištima tih veza mogu stvoriti nove točke otpora financijalizaciji prirode, ali i daljnjoj degradaciji ljudskog životnog vremena i rada. Završimo stoga s pozivom Uga Matteija da se i pravni okvir za novi sustav etablira po uzoru na ekosustav te interes zajednice stavi u centar, kako bi se zaustavio naizgled nezaustavljivi trend otvorene pljačke, korporativizacije i oduzimanja zajedničkih dobara.xii

* Vedran Horvat voditelj je zagrebačkog ureda njemačke zelene političke fondacije Heinrich Böll Stiftung (Berlin) i dopisnik Green European Journala (Bruxelles).

i Green European Journal, “How fast should the wheel turn?”, vol 3., 2012.

ii Ralf Fuchs, “Intelligent Wachsen”, Die Grüne Revolution, 2013.

iii Ugo Mattei i Laura Nader, “Plunder: when the Rule of Law is Illegal”, 2008.

iv Ibid.

v Ralf Fuchs, “Intelligent Wachsen”, Die Grüne Revolution, 2013.

vi Der Grüne Neue Gesellschaftsvertrag, Bundestagswahlprogramm 2009.

vii Critique of the Green Economy, vol 22, HBS, 2012.

viii www.energytransition.de

ix We Need to Change-Mapping Croatia’s potential for Sustainable Development, HBS, 2012.

x Igor Matutinović, Green European Journal, vol 3. “De-growth: can Croatia afford less work and less consumption?”

xi “Ekološki materijalizam. Kako priroda postaje politična”, Jürgen Trittin, Agenda 3/2010. www.ba.boell.org

xii Ugo Mattei, “First Thougts on the Phenomenology of the Commons”, u: The Wealth of the Commons. The world beyond Market and State, 2012.