Serge Halimi

Politika Françoisa Hollandea slijedi dobro utvrđen scenarij, koji strategijama njegove Socijalističke stranke dominira još od vremena Mitterrandova neoliberalnog zaokreta 1983. godine. U oporbi, socijalisti su žestoki kritičari neoliberalnih politika koje, čim dođu na vlast, i sami nastavljaju. Rezultat su, s jedne strane, cinizam velikog dijela građana spram formalnog političkog procesa kao pukog medijskog kazališta, a s druge – kanalizacija nezadovoljstva u izvanparlamentarnu arenu, gdje ga sve češće uspješno apsorbiraju desno-populistički pokreti

Na prvi pogled, kontrast ne može biti veći. U Njemačkoj, dvije glavne političke stranke, demokršćani (CDU) i socijaldemokrati (SPD), upravo su razdijelile ministarske fotelje, nakon što su se (pristojno) sukobile pred biračkim tijelom. U Francuskoj, desnica i ljevica vrijeđaju se do te mjere da odaju dojam da su suprotstavljene po svakom pitanju: na razini fiskalne politike, socijalne zaštite, politike imigracije. Međutim, dok je sve jasnija perspektiva da ćemo vidjeti revanš utakmice za Elizejsku palaču s istim kandidatima kao u izbornoj utrci 2012., a mediji već pripremaju scenografiju za njezino uprizorenje, Nicolas Sarkozy i François Hollande mogli bi se inspirirati iskrenošću Angele Merkel i Sigmara Gabriela i zajednički sastaviti vladu koja bi, manje-više, nastavila slijediti isti smjer, zacrtan još prije trideset godina.

Godine 2006., u djelu prikladno nazvanom Devoirs de vérité (Dužnosti istine), François Hollande je priznao usklađenost svojih socijalista i liberalne desnice po pitanjima ekonomske, financijske, monetarne, trgovinske, industrijske i europske politike. “Upravo je François Mitterrand”, piše, “zajedno s Pierreom Bérégovoyom deregulirao francusku ekonomiju, široko otvorivši vrata svim oblicima konkurencije. Upravo je Jacques Delors bio, u Parizu kao i u Bruxellesu, jedan od graditelja monetarne Europe, s političkim razvojem koji ju je implicirao na planu makroekonomskih politika. Upravo je Lionel Jospin uveo najinovativnije industrijske promjene, otvorivši tako kapital javnih poduzeća privatizaciji. Kritiziran je zbog toga. Prestanimo dakle s igrom ideološkog prerušavanja koje nikoga ne zavarava.” Osam godina kasnije, što se tomu uopće može dodati?[i]

Upravo ovaj nedostatak mogućnosti utjecaja na osnovnu političku orijentaciju objašnjava zamor Francuza krikom i bijesom njihove političke klase koja, s dvije, ujedno suparničke i suučesničke struje, monopolizira nacionalne predstavničke strukture. Jer socijalisti i desnica uzalud zadržavaju 532 od 577 mjesta u nacionalnoj skupštini i 310 od 348 mjesta u senatu: vladine odluke u javnosti su dubinski neomiljene, ali oporba od toga ne izvlači nikakvu korist. Naizgled, to nije ni važno: oslanjajući se na institucije koje povjeravaju svu moć predsjedniku Republike, uključujući i moć da do daljnjeg odgodi primjenu fiskalne odredbe (kao što je slučaj s ekoporezom) koju su izglasali skoro svi parlamentarci, režim se održava.

Status quo i kazališni sukobi

Istodobno, “seljačke bune” sve su brojnije, a posljedica su i pokazatelj diskreditacije političkog miljea zbog njegove nesposobnosti da predloži zemlji bilo kakvu perspektivu. Skromnost ambicija ne poboljšava stvari, jer tisak proširuje i preuveličava zlobne tračeve i osobne svađe. Otrovne “indiskrecije” kojima Sarkozy daje materijala kada govori o svojim političkim “prijateljima” postale su novinski zlatni rudnik, unosniji od natjecanja socijalista u klevetama protiv premijera Jean-Marca Ayraulta. Ovakva klima pogoduje jednoj vrsti reakcionarnog korporativizma ili konzervativnog malograđanskog i populističkog pokreta (u Francuskoj poznatog kao pužadizam), izmještenog iz tradicionalnih političkih formacija, a sve više kanaliziranog kroz povremene provale bijesa i prosvjedovanja te neprestano brujanje socijalnih mreža.[ii] U manje od osamnaest mjeseci (koliko su socijalisti na vlasti) imali smo: prosvjede malih poduzetnika koji odbijaju platiti porez, tradicionalistički puk protiv gej brakova (La manif pour tous) i pokret bretonskih farmera protiv poreza, s “crvenim kapama” preuzetim od bretonskih seoskih pobunjenika iz 18. stoljeća…

Jaz između izabranih i birača rezultat je, s jedne strane, amerikanizacije francuskog političkog života: većina stranaka tek su izborni strojevi, karteli lokalnih uglednika čiju jedinu biračku i aktivističku bazu čini sve starije stanovništvo.[iii] Jasno je zašto se nove pristalice ne guraju da pristupe strankama: instrumenti eventualne drukčije politike čine se odloženima za nedoglednu budućnost. Prosvjedovati protiv rodno osjetljivog obrazovanja u školama ili se suprotstavljati cestarini ne može ništa promijeniti u resursima doznačenim za nacionalno obrazovanje ni u iznosu utajenog poreza, ali barem pruža priliku da se ljudi okupe i zadovoljstvo zbog toga što su prinudili jednog ministra da odstupi. Tjedan dana kasnije, ogorčenost se ponovno javlja: evidentno je da se ništa bitno nije promijenilo, jer ništa bitno ni ne ovisi o jednom ministru, tko god on bio.

Kao što, uostalom, ne ovisi ni o tome tko je u Elizejskoj palači. Ponajprije, Hollande je zapravo odabrao zadržati smjer koji je obećao da će promijeniti. Sve u svemu, to je prije ukopavanje nego hrabrost.[iv] Ostali manevri političara su iz domene teatra ili su, drugim riječima, stvar političkih automatizama. Čim ljevica dođe na vlast, desnica je optuži da podriva nacionalni identitet, da prihvaća sve imigrante i da kani dotući zemlju porezima. Isto tako, čim desnica dođe na vlast, odmah se tuži da je nepravedno optužuju da pogoduje povlaštenima. I podsjeća svoje konkurente – koji su se u međuvremenu prometnuli u (skoro) revolucionare – da su i sami počesto promicali politiku još liberalniju nego što je njihova. “Duboko sam povrijeđen”, srdio se François Fillon, tada premijer, za vrijeme jedne debate koja ga je u veljači 2012. suprotstavila čelnici socijalista Martine Aubry, “kada čujem da tvrdite da mi pogodujemo bogatima. Kada ste vi bili ministrica [između 1997. i 2000.], kapital je oporezivan deset bodova manje nego danas. Kada ste vi bili ministrica, porezi na prihod su se smanjili. Mi oporezujemo kapital, donijeli smo odluke kakve vi nikada niste donijeli o dionicama, o povlasticama brokera, o mirovinama i doprinosima. (…) Godine 2000. Laurent Fabius [tadašnji ministar ekonomije] smanjio je oporezivanje jednog dijela običnih dionica.”[v]

Deset godina ranije, Laurent Fabius prigovorio je ministru rada Françoisu Fillonu da nije dostatno podignuo minimalnu plaću. A ovaj mu je odmah odvratio: “Prisjetimo se vašeg mandata: 1999. niste podigli minimalac. Godine 2000. opet niste podigli minimalac. A 2001. malo ste pogurali minimalac, za 0,29 posto.” A u siječnju 2014. neće više biti ni “poguravanja”… Isti akteri, isti diskurs, ista logika: želite li predviđati, treba samo imati dobro pamćenje. Za tri i pol godine, “svijet financija” postat će bez sumnje “istinski neprijatelj” francuskih socijalista. No danas, i po priznanju jednog ministra, bankarski lobi osjeća se jako dobro u Bercyju (sjedištu francuskog ministarstva financija).

U ovom trenutku, desnica ipak ne može optužiti socijaliste da samo nastavljaju orijentacije Sarkozyja i Fillona, orijentacije određene sporazumima koje su jedan i drugi ispregovarali i potpisali. Njihova tužaljka je stoga ukrašena drukčijim motivima: već osamnaest mjeseci Francuska je u strahu, zatvori su sve prazniji, imigranata je sve više, bogati bježe iz zemlje. Čitajući Le Figaro, također ćete saznati da je Hollande izazvao “najveći egzodus još otkako je Luj XIV. opozvao Nantski edikt” (27. studenoga 2012.). Otkrit ćete također da je “Ayraultova vlada odlučila otvoriti velika vrata potporama za problematične mlade” sve kako bi ih “‘formatirala’ na način da uvijek sve očekuju od države i da budu, ad vitam aeternam, korisnici socijalnih programa” (9. listopada 2013.). Saznat ćete, konačno, da bi “baš poput dobrih učenika, koji su često meta zadirkivanja svojih malih kolega, bijeli heteroseksualci uskoro u našoj zemlji mogli biti prinuđeni skrivati se” (13. prosinca 2013).

Iz udobnosti svoje trenutne pozicije, najeksplozivnija frakcija desnice zamjera si nedostatak vlastite čvrste ruke u vremenu kada je držala vlast. I kune se da će promijeniti kurs čim je ponovno stekne. I tu je scenarij već poznat: repriza onoga iz godina 1983. – 1986., u kojima se dogodio proboj ekstremno desničarske Nacionalne fronte. U to vrijeme, neoliberalni zaokret socijalista bio je previše za dobar dio njihova biračkog tijela; a desnica je, interpretirajući ovaj zaokret kao priznanje da je upravo politika ljevice gurnula zemlju u ponor, zahtijevala naglo skretanje prema tržišnom društvu. Socijalisti su opet napali radikalizaciju svojih protivnika pa su, budući da nisu mogli braniti svoj (mršavi) ekonomski i socijalni bilans, zaigrali su na kartu dizanja panike: “Upomoć, desnica se vraća!” Ksenofobni govori nekih konzervativnih glavešina i metež koji su izazvali njihovi pokušaji saveza s ekstremnom desnicom učinili su ostalo, zaglušujući javni prostor. U isto vrijeme (ali nešto diskretnije), poduzeća su izmjestila proizvodne pogone, a nejednakosti su se produbile.

Ponovno iznevjerena izborna obećanja

Sada je opet na redu šok-terapija… U razgovoru za časopis Les Echos, Jean-François Copé, trenutni predsjednik UMP-a (stranke oporbene desnice), otkrio je program svoje stranke: “Ukidanje trideset i petosatnog radnog tjedna, veliko smanjenje uz smanjenje javnih izdataka. (…) Nikome nije jasno kako sustav povremenih radnika i dalje može koštati jednu milijardu! Je li nam potrebno toliko lanaca javnih televizija? Drugi primjer: mi smo, s našom državnom zdravstvenom zaštitom, jedina zemlja u Europi koja nastavlja pokrivati sto posto medicinskih troškova ilegalnim imigrantima. (…) Javni izdaci danas iznose 57 posto BDP-a. Trebalo bi se vratiti na prosjek eurozone, dakle oko 50 posto BDP-a. (…) To će značiti uštedu od 130 milijardi, ostvarivu u samo nekoliko godina.”[vi] Nastoji li to Copé optužiti socijaliste da provode ljevičarske politike?

No premijer Ayrault neće mu olakšati taj pothvat, jer upravo je objavio da će cijeli njegov mandat biti obilježen politikama štednje: “Ostvarit ćemo 15 milijardi uštede u 2014., ali trebat će nastaviti u istom ritmu 2015., 2016. i 2017.”[vii] Javni izdaci povećavali su se za prosječno 1,6 posto godišnje za vrijeme Sarkozyjeva petogodišnjeg mandata. Socijalisti su si za cilj postavili ograničenje njihova rasta na 0,2 posto tijekom naredne tri godine. Jesu li uopće imali izbora s obzirom na to da im skrbničke europske vlasti nisu propustile pripomenuti da se “popravljanje javnog proračuna ne može više zasnivati na povećavanju poreza”?[viii]

Slika nije ništa blistavija na planu proizvodnje i zapošljavanja. Francuska vlada, znamo, želi ponovno uspostaviti zdravlje i konkurentnost nacionalnih poduzeća na slobodnom i fer tržištu. Kako? S jedne strane, promičući smanjenje plaća. S druge strane, namećući ukupnom stanovništvu povećanje poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji je namijenjen financiranju poreznih olakšica za konkurentnost i zaposlenje, raskošno (20 milijardi eura) i velikodušno razdijeljenih svim poduzećima, bez zahtjeva da zauzvrat osiguraju mogućnost zaposlenja. Sve u svemu, sve manje plaćeni zaposlenici pomoći će svojim poslodavcima. Ovo uključuje i divovske trgovačke tvrtke, koje se ne suočavaju ni sa kakvom međunarodnom konkurencijom i “grcaju” u profitima.[ix]

Ako je zaista postalo beskorisno prigovarati ovakvoj politici da je premalo socijalistička, treba u najmanju ruku naglasiti da nije ni uspješna. Budući da ne može devalvirati svoj novac, Francuska se uvaljuje u politiku proračunske štednje i smanjenja “troškova rada” – dakle plaća.[x] Ali “poboljšanje ponude rada”, s mukom stečeno nauštrb kupovne moći kućanstava, odmah se ponovno izgubilo zbog reevaluacije eura u odnosu na sve druge valute (6,4 posto 2013. godine). U svakom slučaju, treba imati nesvakidašnje puno vjere i mašte kako bismo zamislili da zemlja čiji je rast na nuli, unutarnja potražnja u depresiji, s većinom glavnih europskih klijenata na putu ka pauperizaciji, može trajno preokrenuti krivulju nezaposlenosti dok u isto vrijeme kreše svoje javne izdatke. Oklada tog tipa već je okušana početkom 1930-ih, sa svima dobro znanim uspjehom.

Kada je 1983. ljevica položila oružje na ekonomskom i financijskom planu, prekinula je veze sa svojom revolucionarnom poviješću, pokušavši je odmijeniti jednom europskom utopijom, univerzalističkom i antirasističkom, mješavinom Erazma i borbe protiv rasne diskriminacije, sa sloganom “Ne diraj mog druga” (Touche pas à mon pote), koji je frenetično ponavljala cijela kamarila umjetnika i novinara. Sada su ove poluge razbijene; svima je jasno da stvar više ne funkcionira. Posljedica: s Hollandeom je izgubljena sva nada, jer sve što nudi je diskurs računovođe rastrganog između očekivanja svojeg izbornog tijela koje je – posljednji put? – vjerovalo izbornom sloganu socijalista da je vrijeme “promjena sada” i zahtjeva financijskih kerbera koje neprestance mora uvjeravati da vodi “vjerodostojnu politiku”, jer će “svaki znak posustajanja biti kažnjen”.[xi] Kada se jedini progres sastoji u smanjenju izdataka u odnosu na Sarkozyja, progresivnost je mrtvo slovo na papiru.

Gubitak nade i uspon ekstremne desnice

Ovakav gubitak nade pogoduje uzletu ekstremno desničarske Nacionalne fronte. Od njih nitko ne očekuje da poboljšaju stanje stvari. Nego da ga raznesu dinamitom. Njihovo inzistiranje na tvrdnji da ne pripadaju sustavu, kao i radikalni prijedlozi, čine njihovu političku ponudu privlačnijom. Pa i oko europskih pitanja. Nije dakle slučajno da bivši desničarski ministar i potpredsjednik UMP-a Laurent Wauquiez, svima poznat po svojem oportunizmu i brizi oko javnog nastupa, i sam vrlo opušteno postupa po pitanju Briselskog sporazuma. I predlaže svođenje Europe na “tvrdu jezgru” od osam članica, što bi “uključilo Francusku, Njemačku, zemlje Beneluxa, Italiju, nesumnjivo i Španjolsku i Portugal, ali ne više od toga”. “S Ujedinjenim Kraljevstvom s jedne strane, zemljama središnje Europe s druge”, precizirao je, “nećemo više uspijevati da Europa napreduje. (…) Ima previše različitih zemalja s različitim socijalnim i društvenim pravilima.”[xii] No ista ova primjedba vrijedila bi za euro, jedinstveni kalup za disparatne ekonomije.

Pa ako je antikapitalistička ljevica podijeljena oko pitanja jedinstvene valute[xiii], isto se pitanje socijalista ni ne dotiče. No čak i u njihovim redovima izbija zajednička želja, koju dijele svi, da se pronađe nekakav izlaz, nekakva suverenost i nekakva nada. Nešto prije no što je postao ministar, Benoît Hamon rezimirao je vrlo ambicioznu “dilemu ljevice: boriti se ili iznevjeriti”.[xiv] Njegova se vlada ne bori.

I upravo to im valja prigovoriti, čak i više nego nedostatak uspjeha. Borbeniji tim suočio bi se s ogromnim aktualnim poteškoćama: Europa u kojoj su progresivne snage slabe i obeshrabrene, a liberalne i monetarističke norme sve represivnije; socijalni pokret koji nikako da zadobije jasne obrise; stopa sindikalizacije radnika u strmoglavom padu (7,6 posto u Francuskoj); socijalisti koji upravljaju čas desno, čas zajedno s desnicom u više od pola zemalja Europske unije. Pa ipak, nadati se da će vladajući krugovi drugih zemalja doći k sebi i izmjeriti ekonomske i demokratske rizike kursa politika štednje koje nameću, ravno je iščekivanju Godota. A pažljivo pratiti sve “ekscese” konzervativnih snaga kako bismo ih mogli optužiti da “šuruju s ekstremnom desnicom” znači, zapravo, pomiriti se s tim da ona, malo-pomalo, postaje glavni igrač.

U trenucima kada fatalizam i iščekivanje obrata smjera povijesti usporavaju rad na ponovnom intelektualnom osvajanju terena[xv] i rad na političkoj mobilizaciji, definitivno nema drugog izlaza do izgradnje jedne samouvjerene i pobjedničke društvene snage. Ohrabrene unatoč svemu jer, kako je rekao Glenn Greenwald koji je preuzeo rizik objavljivanja otkrića Edwarda Snowdena o američkoj špijunaži, povijest nas uči da je “hrabrost zarazna”.

S francuskog prevela: Milena Ostojić



[i] François Hollande, Devoirs de vérité, Stock, Pariz, 2006., str. 192.

[ii] Vidi Cécile Cornudet, “Ces politiques qui veulent faire oublier qu’ils le sont”, Les Echos, Pariz, 10. prosinca 2013. Vidi također Ramzig Keucheyan i Pierre Rimbert, “Skandali javni, revolt privatni”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2013.

[iii] Vidi Rémy Lefebvre, “Faire de la politique ou vivre de la politique?”, Le Monde diplomatique, listopad 2009.

[iv] Vidi “L’audace ou l’enlisement”, Le Monde diplomatique, travanj 2012.

[v] “Des paroles et des actes”, France 2, 2. veljače 2012.

[vi] Les Echos, 10. prosinca 2013.

[vii] Les Echos, 19. studenoga 2013.

[viii] Razgovor s Marijom Draghijem, predsjednikom Europske centralne banke, Journal du dimanche, Pariz, 15. prosinca 2013.

[ix] Vidi Martine Bulard, “Hollandeova kapitulacija bez ispaljenog metka”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, travanj 2013.

[x] Vidi Christine Jaske, “Vous avez dit ‘baisser les charges’?”, Le Monde diplomatique, studeni 2012. Upitan 17. prosinca 2013. od RMC-BFM-a o vladinoj odluci da ne poveća minimalac, ministar socijalne i solidarne ekonomije i potrošnje Benoît Hamon objasnio je: “Ako želite povećati zaposlenost, valja napraviti da troškovi rada ne opterećuju odveć konkurentnost poduzeća.”

[xi] Razgovor s Pierreom Moscovicijem, ministrom ekonomije i financija, Journal du dimanche, 19. kolovoza 2012.

[xii] BFM-RMC, 3. prosinca 2013.

[xiii] Vidi Frédéric Lordon, “Euro se ne može reformirati!”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, kolovoz 2013.

[xiv] Benoît Hamon, Tourner la page. Reprenons la marche du progrès social, Flammarion, Pariz, 2011., str. 23.

[xv] Vidi “Pet godina krize”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2013.