Artan Sadiku

“Kič” i “megalomanija” među prvim su asocijacijama koje iole kritički promatrač veže uz projekt “Skoplje 2014”. No iza onoga što na prvi pogled ostavlja dojam neobjašnjive provincijske iracionalnosti, navodno tipične za Balkan, kriju se vrlo konkretne strategijske potrebe stabilizacije makedonske političko-ekonomske elite u uvjetima tvrdokorne socioekonomske krize. Nagla preobrazba vladajućeg VMRO-DPMNE-a iz konvencionalne konzervativne stranke u autoritarno-nacionalističku, usporedivu s mađarskim Fideszom, upućuje na općenitije poteškoće i opasnosti kapitalizma postsocijalističke periferije

Uobičajeno je vjerovanje da nacionalizam ima svoje zasebne, metafizičke korijene u određenim regijama i nacijama te da se unutar pojedinih naroda pojavljuje i ponavlja u skladu s autentičnim vremenskim ciklusima. Figuracija koju mainstream politika stvara interno i internacionalno, kao najprepoznatljiviju značajku društva u vrijeme nacionalističkih mobilizacija, postaje normativni standard za gotovo svaki aspekt života u takvom društvu. No činjenica da nacionalistička inauguracija politike može (ponovno) proizvoditi vlastita sredstva perpetuiranja samom snagom svoje diskurzivne dominacije nad javnom sferom ne bi trebala prikriti niz strukturnih društvenih odnosa koji uvjetuju takvu manifestaciju. Dakle središnje mjesto nacionalnog mita za današnju politiku u Makedoniji nije rezultat nacije koja je poludjela pokušavajući osvijestiti svoju slavnu (drevnu) povijesti, nego itekako pomno osmišljen ideološki potez političke stranke koja vlada ovom zemljom gotovo cijelo desetljeće. Kako bi omogućili provedbu takvog ideološkog zaokreta, vođe VMRO-DPMNE-a morali su naporno raditi sa strukturalnim socijalnim uvjetima prisutnima u vrijeme kada su prvi put došli na vlast 2006. godine.

Neoliberalna bajka

Te 2006. godine, četiri nakon što vlada na čelu sa socijaldemokratskom strankom SDSM nije uspjela donijeti nikakvo značajno socioekonomsko poboljšanje zemlji koja je 2001. prošla kroz oružani međuetnički sukob, konzervativna oporba počela je dobivati sve jaču podršku zbog svoje političke retorike koja je fokus stavljala prvenstveno na ekonomska i socijalna pitanja. U Makedoniji se, s obzirom na činjenicu da je posrijedi jedna od bivših jugoslavenskih zemalja koje su pretrpjele najteže posljedice privatizacije, već više od dva desetljeća podrazumijeva da je nezaposlenost od 30 posto obilježje svojstveno našem društvu, koje jednostavno moramo prihvatiti i s njime živjeti. Prevladavalo je uvjerenje da su ovako visoke stope nezaposlenosti i siromaštva rezultat makedonskog mentaliteta koji uvjetuje našu verziju demokracije, za razliku od primjerice Slovenije, također bivše jugoslavenske države, čija demokracija zbog drugačije i razvijenije političke kulture donosi dobrobit njezinim građanima.

Ekonomskim programom “Preporod u 100 koraka”, koji je uključivao vrlo optimistične prijedloge za ekonomski i socijalni razvoj zemlje, pokrivajući gotovo sve sfere društva, od obrazovanja preko poljoprivrede do investicijske i porezne politike, oporbena stranka VMRO-DPMNE stekla je znatno drugačiji imidž od drugih stranaka, imidž s kojom se bilo teško natjecati. Upravo je taj poziv da se “raskine s kontinuitetom” ustaljenog uvjerenja da Makedonija, s obzirom na regionalnu inerciju, nije u poziciji da poboljša svoju ekonomiju i standard života svojih građana, da zbog kulturnih razloga ukorijenjenih u našem mentalitetu koji pogoduje korupciji, lijenosti i neadekvatnom obrazovanju, koji za posljedicu imaju nisku kvalitetu ekonomske proizvodnje, omogućio da se konzervativnu oporbu percipira kao “revolucionarnu”, kao iskru optimizma da će doći do napretka usred depresivnog ekonomskog života zemlje. Njezin novoizabrani vođa Nikola Gruevski, koji je bio ministar financija u vladi iz 1998. godine i zapamćen kao učinkovit i pragmatičan političar koji je uveo PDV i proveo proces denacionalizacije imovine, stekao je i simpatije drugih, nemakedonskih etničkih skupina, pa tako i Albanaca, koji su ga vidjeli kao političara koji ne iskorištava nacionalističku retoriku, već daje snažnu ekonomsku nadu za svakoga.

Utjecaju Gruevskijeva sveobuhvatnog ekonomskog programa “Preporod u 100 koraka” na javnost izrazito je doprinijela činjenica da nikada prije u političkoj kampanji nijedna politička stranka nije izložila sličan plan. Previđen je međutim ključni aspekt – taj je program predstavljao neoliberalni poduhvat koji je obećavao da će potaknuti snažan ekonomski rast i pokrenuti borbu protiv nezaposlenosti i siromaštva pomoću fleksibilizacije tržišta rada, smanjenja poreza i osiguravanja dobre poslovne klime. Ta je ekonomska retorika išla ruku pod ruku s jakim antikomunističkim i antietatističkim nagnućima većine ljudi, koji su nakon raspada jugoslavenske federacije bili izloženi jakom utjecaju ideologije o slobodnim subjektima koji uživaju neograničene mogućnosti slobodnog tržišta. Državna birokracija i njezina korumpiranost, visoki porezi i državni utjecaj na ekonomsku sferu bili su percipirani kao glavne prepreke slobodnom razvoju ekonomije u kojoj će ljudi moći ostvarivati osobnu dobrobit i napredak. S obzirom na tu hegemonijsku poziciju koju je neoliberalno ekonomsko uvjerenje već bilo uspostavilo, program za ekonomski “Preporod u 100 koraka” nije podvrgnut ni supstancijalnijoj kritici ni analizi. Jedine su prigovore uputili drugi neoliberalni ekonomisti kojima su se neki aspekti programa činili preoptimistični zbog jako kratkog roka koji je program predvidio za njihovo ostvarenje.

S obzirom na okolnosti, posrijedi je bio itekako uspješan politički potez jer se pretpostavljalo da će takav program omogućiti konačan raskid sa sistemskim preostacima prethodnog socijalističkog sustava koji su blokirali društvo i njegov slobodni ekonomski napredak. Univerzalno prihvaćena ideja o slobodnom tržištu duboko je utjecala na makedonsko društvo i uspješno predstavila svoj lažni sadržaj ekonomske slobode kao sredstvo koje može ispuniti želje masa za ekonomskim prosperitetom i socijalnom dobrobiti. Zbog izostanka značajnije ideološko-političke rasprave, ekonomski je program nove vlade uzet zdravo za gotovo. Nedostatak temeljite i sustavne analize doveo je do toga da je većina stanovništva prihvatila površno ocrtane socioekonomske ciljeve bez propitivanja ekonomskih politika za koje se tvrdilo da će ostvariti obećane rezultate.

Nakon značajne izborne pobjeda nad socijaldemokratima i dvije godine na vlasti, vlada na čelu s Gruevskim smanjila je porez na dohodak i donijela nekoliko zakonskih odredbi s ciljem još veće fleksibilizacije rada, kako bi privukla strana ulaganja. Vidjevši da njegov neoliberalni ekonomski program ne postiže nikakav zamjetan uspjeh koji bi većina građana osjetila, Gruevski se odlučio na prijevremene izbore kako bi dobio dodatno vrijeme za razradu svojih ekonomskih planova. Vodio je kampanju s istim ekonomskim obećanjima, tvrdeći da su prve dvije godine bile prekratko razdoblje za njegove visoko postavljene ciljeve i da će svježi četverogodišnji mandat biti dovoljan da se u zemlji ostvari ekonomski preporod. Na prvim prijevremenim parlamentarnim izborima u kratkoj političkoj povijesti neovisne Makedonije, održanima 2008. godine, VMRO-DPMNE je osvojio apsolutnu većinu – 64 od 120 mjesta. Gruevski je sada u rukama imao svu moć potrebnu za ostvarivanje ekonomskog programa koji mu je osigurao široku potporu stanovništva zemlje. No već je 2009. postalo očito da “nova” neoliberalna ekonomska politika njegove vlade neće donijeti nikakvu dobrobit većini ljudi koji su dali potporu predloženim velikim ekonomskim reformama. Postalo je jasno da kapitalizam ne radi u interesu većine stanovništva, čak i pod vlastitim kapitalističkim uvjetima slobodnog tržišta, koje bi toj većini, navodno, trebalo donijeti blagostanje. Smanjeni porezi i ograničavanje radničkih prava učinili su tržište dinamičnijim samo u pogledu ubiranja profita od strane krupnih vlasnika kapitala, dok su stope nezaposlenosti i siromaštva u zemlji i dalje ostale iznad 30 posto. Socioekonomski pokazatelji svjedočili su o rastućem trendu osiromašenja, a posebno je drastičan bio rastući jaz između siromašnih i bogatih. Makedonija je postala zemlja s daleko najvišim Gini indeksom u Europi.

Pokazalo se da se obećani pritok stranih investicija, za koji se tvrdilo da će doći čim se uspostavi odgovarajuće fleksibilan zakonski okvir, zapravo sveo na niz malih korumpiranih investitora (poput tvornice mlijeka Swedmilk), kojima je dano snažno vladino jamstvo o izuzetosti od bilo kakve odgovornosti koja bi proizlazila iz eksploatacije prirode i rada. Vladina logika “visoke osjetljivosti” u pogledu stranih investitora i njezin cilj zadržavanja dobre reputacije po svaku cijenu napravili su od Makedonije raj za sve vrste scenarija prevare: investitori su udvostručili svoje investicije u roku od tri godine, a nakon toga napuštali zemlju. Investicije stoga nisu imale nikakva pozitivnog učinka na nezaposlenost, ali su zato potakle uspostavu najgorih radnih uvjeta i nadnice ispod zakonskog minimuma. Makedonija je ubrzo postala deponij loših ulaganja i prevara.

Primjer takvih investicija bio je nedavni niz spektakala i festivala organiziranih sa svrhom jačanja prijateljstva između vlade i konglomerata Sahara Group u posjedu Subrate Roya, indijskog poduzetnika poznatog po međunarodnim prevarama koji je obećao ulaganja u rasponu od stočnih farmi i poljoprivrede do odmarališta i golemog kipa Majke Tereze u središtu Skoplja. Lik Subrate Roya tako je postao simbol neuspjelog ekonomskog programa Gruevskog. Taj neuspjeh prvenstveno potkrepljuje tvrdnju da je ideologija slobodnog tržišta kao sredstvo blagostanja za većinu lažna i dokazuje da državna politika fleksibilizacije tržišta rada pogoduje vlasnicima kapitala tako što većinu ljudi čini uvelike ovisnima o željama njihovih poslodavaca i oduzima im zakonska sredstva borbe za svoja prava. Suočena s globalnom ekonomskom krizom, vlada “apsolutne većine” Gruevskog bila je svjesna da će se, s obzirom na sve teže socioekonomske uvjete u zemlji, uskoro suočiti s potencijalnim socijalnim nezadovoljstvom, za koje će biti smatrana najodgovornijom.

Učiniti “pravu stvar” iz krivih razloga

Suočen s ekonomskom nemogućnosti da u kapitalističkim uvjetima ekonomske politike ostvari smislenu promjenu za većinu ljudi koji su podržavali ekonomsku platformu VMRO-DPMNE-a, Gruevski ni u kom slučaju nije mogao dopustiti da izgubi takvu većinsku potporu. Lažna svijest zbog koje je masa podržavala ideologiju slobodnog tržišta uskoro je preusmjerena u jedan od najperverznijih nacionalističkih narativa u suvremenoj Europi. No kako bi bila u mogućnosti instalirati nacionalizam koji je u potpunosti izvan doticaja s poviješću, a često i razumom, vlada Gruevskog počela je usvajati oštru populističku retoriku koja je u vladajućoj logici spojena sa sve autoritativnijim pozicioniranjem premijera i zamućivanjem distinkcije između stranke i države. Ubrzo se Gruevskog, koji je predstavljao jedinstvo stranačkih struktura i državnih institucija, počelo nazivati “vođom”.

Prvi korak u uspostavi populističke retorike bilo je kovanje jakog antielitističkog sentimenta koji je oporbene socijaldemokrate identificirao kao one pripadnike elite koji su se obogatili pomoću privatizacije 1990-ih i koji su se smjestili na svim važnim položajima na sveučilištima, u bolnicama, na sudovima i u bankama. Iako u ekonomskom programu Gruevskog nije bilo riječi ni o kakvoj reviziji privatizacije, već je u njemu privatni sektor tretiran kao glavno sredstvo napretka, tema privatizacije sada je postala jednim od ključnih elemenata novog populizma. Kako bi novim populističkim valom pokrenula široku društvenu mobilizaciju, stranka Gruevskog trebala je uspostaviti jaku kontrolu nad društvom. Ta se kontrola provodila pomoću stroge partizacije u svim javnim sektorima – bolnicama, školama, kazalištima, akademskoj zajednici, ali i ucjenjivanjem privatnih poduzeća. Godine 2011., nakon dugotrajnog sukoba s novinarskim strukturama u zemlji, vlada je dala zatvoriti najveću i najutjecajniju televiziju A1 koja je kritizirala novi smjer politike Gruevskog. Njezin vlasnik i njegovi najbliži suradnici osuđeni su i zatvoreni zbog utaje poreza, a televizija je prestala s emitiranjem.

To su bili ozbiljni pokazatelji da vlada Gruevskog ne tolerira nikakvu ozbiljnu kritiku. Držeći medije u čvrstom stisku uz pomoć vlastite poslovne elite, VMRO-DPMNE uspio je zadobiti apsolutnu, gotovo potpunu kontrolu nad medijima u zemlji i upotrijebiti ih u svrhu klasne mobilizacije protiv elite. Ovakva mobilizacije poprimila je obrise svojevrsnog društveno-revolucionarnog procesa tako što je u političku sliku uključila marginalizirane mase koje su bile obespravljene od strane ekonomski i moralno korumpirane “tranzicijske klase”. Kako je ekonomski preporod dramatično propao, politika vlade sada se usredotočila na veličanje moralne obnove zemlje, s naglaskom na tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, od kojih su neke dotad postojale, a neke su iznova izmišljene. Uz to su išli i novi zakoni, uključujući i one o ograničenju pobačaja, subvencioniranju trećeg djeteta u obitelji, zabrani prodaje alkohola u trgovinama iza 22 sata i ograničenju radnog vremena barova do ponoći. Zatvoren je odsjek za rodne studije na državnom sveučilištu u Skoplju i došlo je do jakog zaokreta prema vjerskim obredima, koji je kulminirao 2012. kada je na sveučilištu u Skoplju akademska godina otvorena vjerskom svečanošću u glavnoj pravoslavnoj crkvi. Naizgled široka društvena mobilizacija koju su Gruevski i VMRO-DPMNE uspjeli ostvariti zapravo se okoristila lažnom sviješću dotad isključenih masa s “neelitističkom” pozadinom, koja u pogledu demokratskog sudjelovanja nije imala nikakav učinkovit glas. Namijenjena im je uloga baze podrške koja će osigurati da elite, komunisti, feministkinje, homoseksualci i lezbijke, progrčki izdajnici i liberali nikada ne dobiju priliku da vode zemlju. Masama običnih ljudi i dalje je onemogućen bilo kakav utjecaj na ekonomske politike koje oblikuju njihov svakodnevni materijalni život, dok je njihov antielitistički sentiment na koncu samo poslužio Gruevskom pri izgradnji vlastite nove elite, iz koje obični ljudi ostaju realno jednako isključeni kao i ranije.

Prelazak radikalnog nacionalizma u mainstream

Stranka VMRO-DPMNE ranih je 1990-ih koristila nacionalizam kao glavni element stranačkog profiliranja, da bi ga kasnije svela na mjere umjerene konzervativne stranke. No odmah nakon izbora 2008. godine, kada je vlada Gruevskog dobila apsolutnu većinu u parlamentu, VMRO-DPMNE usvaja oštru nacionalističku retoriku. Radikalne nacionalističke i ultranacionalističke političke stranke koje su imale različite veze s VMRO-DPMNE-om, od dijeljenja određenih ideoloških afiniteta do sudjelovanja u formalnim izbornim koalicijama, dotad su bile uglavnom marginalizirane u svojim zahtjevima za povratom “povijesnih makedonskih teritorija” i tvrdnjama o antičkim korijenima etničkih Makedonaca kao izravnih potomaka Aleksandra Velikog. No u strahu da zbog korupcijskih afera i izravnog političkog ugnjetavanja protivnika populistički antielitizam neće biti dovoljan da se njegova vlada održi, Gruevski je počeo istraživati mogućnosti korištenja tvrdnji tih marginalnih stranaka unutar svoje šire koalicije kako bi potpalio novu društvenu snagu i dobio besprimjeran argument za najveću krađu državnog novca u novijoj povijesti Makedonije.

Pri procesu uklapanja ove vrste radikalnog nacionalizma u mainstream iskorištena je albanska populacija koja živi u Makedoniji, tako što je na različite načine predstavljena kao rizik za nacionalne interese Makedonije. U intervjuu koji se ticao neuspjelog popisa stanovništva 2012. godine Gruevski je tvrdio da bi rezultat po kojemu bi Albanci činili više od 25 posto stanovništva, koliko ih je bilo prema popisu stanovništva iz 2002., predstavljao ozbiljan rizik za nacionalni interes Makedonije. Raniji sukob s koalicijskim partnerima, albanskom strankom Demokratska unija za integraciju, bio je vezan uz promociju makedonske enciklopedije koju je predsjednik vlade osobno podržao. U njoj su Albanci prikazani kao ljudi koji su došli s planina, čime je sugerirana njihova navodna “civilizacijska” inferiornost. Otada unutar vladajuće koalicije dolazi do sukobljavanja etničkog makedonskog i etničkog albanskog nacionalizma, no apsolutna većina u parlamentu omogućila je stranci VMRO-DPMNE prevlast u tom pogledu.

Kako se socioekonomska situacija pogoršavala tijekom 2010. i 2011., tako je nacionalistička retorika vlade – koju su propagirali mediji (oni su sada efektivno radili kao glasnogovornici vlade) i institucije koje su djelovale prema uputstvima stranke – uzimala maha među običnim ljudima, a obnovljene napetosti vratile su u javnu domenu argumente korištene za vrijeme etničkog sukoba 2001. godine. Javni proces uklapanja nacionalizma u mainstream imao je za posljedicu da su se etnički podijeljeno javno mnijenje i mediji prilagodili radikalnom nacionalističkom diskursu, što je pak omogućilo da nekažnjeno prođu čak i najekstremnije rasistička ili čak fašistička retorika. Objavljivanje fotografija novinara i intelektualaca na “zidu izdajnika” kao svojevrsni poziv na “narodni” linč ili učestalo nazivanje Albanaca “psima” i “retardiranim nasilnicima” prakse su u kojima ustrajno sudjeluju i kod vlade omiljeni televizijski voditelji.

Istodobno je sve veći broj visokih dužnosnika VMRO-DPMNE-a počeo službeno promovirati ideju promicanja baštine slavne antičke Makedonije i Aleksandra Velikog kao specifične značajke identiteta današnjih etničkih Makedonaca. Obuhvatni proces promicanja takvog identitetskog narativa nastavio je dobivati zamah pod dirigentskom palicom vlade i ubrzo postao najprepoznatljivijom politikom vlade Gruevskog, politikom koja je zaključak dobila 2010. godine s najavom zloglasnog projekta “Skoplje 2014”.

Akvizicija kroz “antikvizaciju”

Projekt “Skoplje 2014”, kojemu je cilj bio jačanje makedonskog identiteta pomoću umetanja struktura koje podsjećaju na antiku na gradski trg i masovne podrške narativu na kojemu počiva, doveo je do bizarne arhitektonske i kulturne mutacije grada. Deseci kipova na uskom trgu predstavljaju konglomerat kiča isplaniranog u vladinim uredima, a zajedno s neredom masivnih zgrada nude iskustvo brutalnosti na dnevnoj bazi. Nova nacionalna ideologija proizvodi se i utvrđuje tonama betona što oblikuju desetak zgrada koje bi trebale izgledati “antički” ili “barokno”, ali se javljaju tek u fatalnom obliku najjadnijeg neoklasicizma. Turbo-način kojim se gradi antika u središtu Skoplja nije uspio stvoriti bazičnu identifikaciju ljudi s namjerom “Skoplja 2014”. Nekoliko je istraživačkih studija Instituta društvenih i humanističkih znanosti u Skoplju pokazalo da je identifikacija s antičkim razdobljem i Aleksandrom Velikim kao značajkama nacionalnog identiteta ispod deset posto među etničkim Makedoncima te da oko 70 posto ljudi ne odobrava projekt ili im se ne sviđa i žele da se obustavi. No osim estetskih, arhitektonskih i kulturnih šteta projekta, “Skoplje 2014” kao ključna manifestacija novog makedonskog nacionalizma predstavlja poduhvat koji se mora analizirati unutar strukturnih odnosa koji uvjetuju njegov pojavni oblik.

Kao prvo, neuspjeh ekonomskog obećanja da će se većini stanovništva osigurati blagostanje, obećanja koje nije moguće ostvariti u kapitalizmu, gurnuo je politiku Gruevskog prema populizmu s ciljem da se zadrži potpora mase građana koji nikada ranije nisu bili mobilizirani oko političke ideje. To je trebalo biti istinsko otvaranje stranke, a s vremenom i države, prema ljudima. Ali u neoliberalnom kontekstu to nije stvarno moguće jer bi značilo široku demokratsku participaciju stanovništva u procesu donošenja odluka u zemlji, a tako i njihov djelotvorni utjecaj na ekonomske politike, što je u izravnom interesu većine ljudi, umjesto državno provedene deregulacije i favoriziranja kapitala u odnosu na rad. Otuda pomak u političkom naglasku: kako je ekonomski program Gruevskog s vremenom postajao sve evidentnije nerealan, to je nacionalizam počeo igrati sve važniju ulogu u politici njegove vlade. Drugo, dinamika klasne mobilizacije koju je VMRO-DPMNE pokrenuo uskoro se ispostavila kao puko pervertiranje načela narodne inkluzivnosti, pa je posljedično i podrška nižih društvenih slojeva počela kopnjeti. No nova elita, stvorena putem izravne političke intervencije u različite segmente društva, morala je akumulirati velike količine kapitala iz društva posredstvom državnog aparata ne bi li tako osigurala vlastitu stabilnost i smanjila svoju ovisnost o vladi s neizvjesnom budućnošću. Kada je struktura VMRO-DMPNE-a preuzela vlast u Makedoniji, većina javne imovine već je bila privatizirana, pa je jedini preostali izvor za akumulaciju velikog kapitala bio državni proračun. Činjenica da su najjači javni zagovornici “antikvizacije” i središnje uloge lika Aleksandra Velikog u makedonskom nacionalnom identitetu istovremeno vlasnici građevinskih tvrtki koje su izgradile “Skoplje 2014” s javnim novcem, uvelike objašnjava orkestrirani karakter manevara nove elite. Stjecanje javnih sredstava od strane novoosnovane elite VMRO-DPMNE-a provodilo se – i još uvijek se provodi – putem grotesknih troškova za izgradnju kazališta, muzeja i vladinih zgrada, kao i za obnovu fasada u baroknom stilu, pri čemu se koriste materijali vrlo niske kvalitete.

Iako se o ukupnim troškovima “Skoplja 2014” još uvijek vode rasprave jer je postupak dodjele sredstava građevinskim tvrtkama i dobavljačima kipova netransparentan, a i sam se projekt stalno mijenja i proširuje, službena brojka iznosi 317 milijuna eura, a prema izračunu stručnjaka, premašiti će i 500 milijuna eura. Imajući na umu bizarno visoke cijene radova u okviru “Skoplja 2014”, čiji raspon seže od desetak milijuna eura za samo jedan kip do stotina milijuna za muzeje, postaje jasno da je vlada ovim “legalnim” megaprojektom potratila golema sredstva. Pored izrazitog kiča kojim “Skoplje 2014” odiše i unatoč ogromnoj količini potrošenog proračunskog novca jedne od najsiromašnijih zemalja u Europi, gotovo sve zgrade i kipovi izgrađeni u sklopu projekta nisu više od mrtvog betona. Predstavljaju neproduktivne konstrukcije koje nisu ni kapitalna ulaganja u infrastrukturu, ni ulaganja u institucije javnih usluga za građane.

S druge strane, pretenzije na dijelove antičke povijesti povezane s Aleksandrom Velikim dovele su zemlju u otvoreni sukob s grčkom vladom, koja sada učvršćuje svoje nepravedno osporavanje imena zemlje dokazima o generalnom prisvajanju grčke povijesti i, po njihovu mišljenju, čak i grčkog teritorija. Grčka blokada Makedonije nakon “Skoplja 2014” je osnažena, a proces pridruživanja Europskoj uniji zaustavljen je na mrtvoj točki. Izbjegavajući ovdje ulazak u dužu analizu unutarnjih socioekonomskih učinaka koje bi potencijalno pristupanje Makedonije Europskoj uniji moglo imati, važno je naglasiti je Gruevski i situaciju s grčkom blokadom uspio okrenuti u vlastitu političku korist. U posljednjih godinu dana na Grčku svaljuje svu krivnju za katastrofalne socijalne i ekonomske uvjete u zemlji. To mu ujedno omogućuje političko iskorištavanje još jednog raširenog “zdravorazumskog” ideološkog uvjerenje – onoga o Europskoj uniji kao raju blagostanja i dobrog standarda života za sve, kojemu bi se zemlja, da nije grčke blokade, već bila pridružila.

U takvom kontekstu uspio si je izgraditi ugled branitelja makedonskog nacionalnog identiteta, no pod pritiskom sve težih socijalnih uvjeta tim ugledom neće moći kupiti puno vremena. Kako postaje očito da se u vremenima duboke krize javna podrška projektu “Skoplje 2014” neće povećati (ona se, naprotiv, smanjivala već u 2012. godini), dok orkestrirana krađa javnog novca iz državnog proračuna istovremeno ovisi o neprestanim izmjenama i proširenjima projekta, makedonska je vlada ubrzo postala jednom od najautoritarnijih u Europi. Korumpirano sudstvo i potpuna kontrola nad policijom dali su joj odgovarajuće alate da vrši državnu kontrolu i kažnjava sve one skupine i pojedince koji iznose bilo kakvu ozbiljniju kritiku.

Izborna praksa zastrašivanja i dalje ostaje jednim od ključnih elemenata u određivanju konačnog ishoda svakog izbornog ciklusa, s obzirom na dominaciju stranačkog klijentelizma pri odlukama o zapošljavanju u javnoj upravi, što obično predstavlja faktor prevage u ishodima izborima. Zbog rasprostranjenog straha od odmazde nakon izbora, vrlo je teško očekivati da će sljedeći parlamentarni izbori, zakazani za kraj travnja, donijeti značajne promjene. S obzirom na etnički sastav Makedonije, uvijek postoji rizik da će trenutna elita pokušati hegemonizirati nacionalizam kao ključno političko pitanje dana, a etničke napetosti koje izaziva mogle bi otvoriti novi sukob koji bi doveo do izravnog utjecaja nacionalizma na samu teksturu svakodnevnog života u Makedoniji. Izvorno potpaljen kao oblik klasnog populizma kojim se manipuliralo u svrhu očuvanja društvenih odnosa iskorištavanja većine od strane (novih) elita, nacionalizam bi danas ponovno mogao poslužiti kao oruđe izazivanja etničkog sukoba koji bi prikrio upravo klasne odnose koje od početka “osporava”. Stoga je neposredni izazov pokrenuti mobilizaciju s onu stranu one na etničkim osnovama. U ovome trenutku, to je najbolji način da se učine vidljivima klasni interesi kojima etničko-nacionalistička mobilizacija služi i time otvori put za politiku koja će adresirati strukturne društvene odnose.

S engleskog preveo: Damjan Rajačić

* Artan Sadiku je aktivist i teoretičar. Radi u Institutu za društvene znanosti i humanistiku u Skoplju.