Hicham Ben Abdallah El-Alaoui

U četvrtoj godini poslije “arapskog proljeća”, perspektive u regiji daleko su od blistavih. S izuzetkom Tunisa, u svim ostalim tada zahvaćenim zemljama svjedočimo ili autoritarnom zaokretu ili sektaškim podjelama i eskalaciji nasilja. Mnogi zapadni promatrači te procese tumače kao (gotovo) neminovan ishod inherentne demokratske nezrelosti regije, navodno nesposobne da nadraste duboko povijesno ukorijenjene konfesionalne i etničke podjele. Pažljivija analiza otkriva da je upravo uplitanje vanjskih sila – uključujući zapadne – presudno utjecalo na destruktivni razvoj situacije

Proces koji se na Zapadu često naziva “arapskim proljećem” brzo je razbio sve zapadnjačke pretpostavke o Bliskom istoku, preokrenuvši orijentalističke zablude o tome kako su Arapi nesposobni pojmiti demokraciju i osporivši dugo ponavljane tvrdnje kako je autoritarna vladavina najbolji oblik vlasti za regiju. Tri godine nakon početka procesa, arapske revolucije još uvijek traju i ulaze u svoju četvrtu fazu. Krajnji ishod još se ne nazire na horizontu, a sve se mogućnosti čine otvorene. Tijekom 2011. godine trajala je prva faza, koju je karakteriziralo širenje ideja o dostojanstvu i građanskim pravima koje su pronosili spontani prosvjedi u više zemalja. Druga je faza započela 2012. godine, kada su domaći faktori i povijesno naslijeđe počeli oblikovati svaku od zasebnih borbi prema njihovom jedinstvenom nacionalnom kontekstu, a vanjske su sile počele usmjeravati sukobe u destruktivnijem smjeru.

Tijekom protekle godine mogli smo svjedočiti trećoj fazi, koja je pretpostavljala dublju internacionalizaciju. Regionalne i zapadne sile projicirale su svoje strateške interese u regiji sve agresivnijim metodama. Narativ o sektaškom razdoru između sunita i šijita polagano je prodirao u regiju, stavljajući svaku zemlju u određenu kategoriju prema zamišljenoj crti razdiobe religijskog identiteta. Također, i ideološki sukob između islamizma i sekularizma proširio se na niz zemalja, pri čemu su oni koji su se priklonili svakom od spomenutih političkih ili vjerskih opredjeljenja tvrdili kako imaju najbolje političko rješenje. No narativi o geopolitičkim sukobima, sektaškim tenzijama i islamističko-sekularističkim borbama zapravo zanemaruju specifičnosti svake zemlje, reducirajući lokalne aktere na marionete vanjskih sila.

Usporedimo li situaciju u Siriji, Bahreinu, Egiptu i Tunisu, doista možemo pronaći širok spektar međunarodnih utjecaja. Vanjsko uplitanje u Siriji i Bahreinu pretvorilo je narodni ustanak u destruktivnu farsu, Egipat je nešto drugačiji primjer, jer su ondje već vidljivi pomaci ka demokratizaciji posustali nakon potpore Zapada autoritarnoj vladi uspostavljenoj državnim udarom. Tunis je pak obećavajući primjer sasvim suprotnoga: perspektive demokratizacije čine se većima upravo zato što Tunis ostaje izvan širih geopolitičkih, sektaških i ideoloških bitaka.

Zaključak koji se nameće je da što je snažnije uključivanje stranih aktera u lokalne konflikte, to je tragičniji i smrtonosniji njihov konačni ishod. Ipak, sve četiri spomenute zemlje pokazale su i potencijal, a svaka od njih pruža i određenu nadu. Događanja posljednjih godina ostavila su dubok trag u društvenom i političkom životu, a naslijeđe narodnih mobilizacija omogućuje građanima da prepoznaju vlastitu snagu. Novi otvoreni prostori za politiku više ne mogu biti samo tako zatvoreni, osim po cijenu produbljivanja sukoba, što ipak pokazuje kako su stari autoritarni režimi definitivno nestali.

Od građanskog neposluha do građanskog rata

Sirijski građanski rat započeo je kao socijalni ustanak u kojemu je građanski neposluh bio glavna metoda borbe za dostojanstvo. Pretjerano represivan odgovor sirijskog režima ne samo da nije uspio ugušiti demonstracije, već je i pomogao da se nezadovoljstvo proširi na sve više područja i zajednica, u ciklusima u kojima su se smjenjivali prosvjedi, represija i protuprosvjedi. No ono što je taj ustanak doista pretvorilo u krvavi građanski rat u kojemu je već poginulo više od 120 tisuća ljudi su geopolitika i sektaštvo.

Iako je Sirija uvijek bila šareni mozaik različitih religijskih tradicija i etničkih zajednica, vanjski akteri su znatno pogoršali unutarnje tenzije pozivanjem na identitetsku politiku. Sirija je postala ključni element na novoj geopolitičkoj karti Bliskog istoka koju su iscrtale Sjedinjene Države, Izrael, Saudijska Arabija, Katar, Jordan, Turska i Iran. Ta mapa dijeli Bliski istok na šijitski i sunitski blok islama, pri čemu se stara sektaška retorika koristi kako bi se prikrili zapravo veoma moderni i realpolitički imperativi ovih ambicioznih država.

Tako je režim sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, koji uživa podršku mnogih alavita, automatski priključen “šijitskoj internacionali” koja obuhvaća Iran i libanonski pokret Hezbolah. Istovremeno, sirijske pobunjeničke skupine svrstane su u sunitski blok. No ne pripadaju mu sve skupine u jednakoj mjeri. Kao što je to bio slučaj u Afganistanu osamdesetih, oni koje nazivamo pobunjenicima ne predstavlja jedinstvenu opoziciju. Politička vijeća u egzilu koja tvrde da govore u ime Sirije, zapravo imaju slabu ili nikakvu kontrolu nad različitim oružanim skupinama koje se trenutno bore u Siriji. Svaka pobunjenička organizacija, k tome, ima različite vanjske sponzore: pobunjeničke snage na sjeveru u pravilu uživaju tursku i katarsku pomoć, dok one na južnom frontu dobivaju oružje i financijska sredstva od Jordana, Saudijske Arabije i SAD-a.

Međutim, regionalne geopolitičke inicijative pojedinih zemalja povremeno ih dovode i u određene paradokse. Saudijska Arabija i njezini sunitski saveznici poduprli su državni udar u Egiptu protiv Muslimanskog bratstva, inače sunitske islamističke organizacije, čime su ugrozili vlastiti sektaški narativ. Nedavni detant u odnosima Irana i Sjedinjenih Država (tradicionalnog saveznika sunitskih monarhija) također komplicira ovu navodno čistu konfesionalnu podjelu. Izrael i Saudijska Arabija zbog toga se osjećaju izdanima od Washingtona i tako postaju neočekivani saveznici.

No u Siriji je prisutan i sekularističko-islamistički raskol: iako jedna od pobunjeničkih skupina, Slobodna sirijska vojska zadržava nominalno sekularni status, dok je većina drugih skupina (ne računajući kurdske pobunjenike) islamistička, počevši od onih umjerenih do selefista i džihadista. Za neke pak skupine, kao što su Ahrar aš-Šam ili Islamska država Iraka i Levanta, izvana je teško reći predstavljaju li doista predane islamističke snage ili samo koriste religiju za puno profanije ciljeve. U svakom slučaju, ova raznolikost opozicije omogućila je sirijskom režimu da preživi unatoč razornim posljedicama rata.

Konvencionalno gledište često upada u mehanicističku zamku: što je režim slabiji, to bi opozicija trebala biti jača i obrnuto. No u stvarnosti su ljudski resursi podjednako važni kao i novac i oružje. A upravo taj resurs sve više nedostaje sirijskoj vladi. Bez novih boraca, režim se sve više oslanja na iranske postrojbe i dobrovoljce libanonskog Hezbolaha, kao i lokalne milicije vladajuće stranke. Kako je i opcija korištenja kemijskog oružja sada isključena, režim zapravo postaje sve ovisniji o stranoj pomoći.

Nadalje, i režim i opozicija prolaze kroz zabrinjavajući proces radikalizacije. Već tijekom prve faze ustanka, zaljevske su zemlje svojim privatnim mrežama unutar Sirije uspjele izvući jedan dio islamističkih aktivista iz zatvora. Veze ovih zemalja s islamističkim snagama otada su se samo pojačavale. Među njima je i Fronta al-Nusra, koja je službena platforma Al-Kaide u Siriji. No i brojne druge grupe koje dijele istu ideologiju, ali službeno ne pripadaju mreži koju je osnovao Osama bin Laden, dobivaju znatnu potporu sunitskih monarhija, uključujući i Saudijsku Arabiju. Te grupe, koje povremeno koordiniraju svoje aktivnosti, postaju sve značajniji dio pobunjeničkih snaga. No i snage odane režimu doživljavaju preobrazbu. Neposredno prije prošlogodišnje bitke kod Al-Kusaira u kojoj je sirijska vojska odnijela važnu pobjedu, iranske službe i Hezbolah reorganizirali su vojne jedinice odane vladi u raspršenije jedinice prikladnije za manje sukobe umjesto konvencionalnih bitaka.

Takva reorganizacija otežala je mogućnost stranih sila da sukob zaustave brzom vojnom intervencijom usmjerenom protiv vojske režima. Sjedinjene Države ne mogu si priuštiti još jedan dugotrajni rat i čini se da su spremne polako odustati od svoje potpune hegemonije na Bliskom istoku dok istrovremeno pripremaju strategiju za Pacifik. Kao što je napisao Edward Luttwak u New York Timesu, američka konzervativna politika trebala bi se zadovoljiti trenutnom pat-pozicijom u Siriji i čekati da se sukobljene strane međusobno iscrpe, jer bi pobjeda bilo islamista bilo Asadovih snaga bila neprihvatljiva. Saudijska Arabija svakako bi htjela konačni kraj sirijskog režima, ali se može zadovoljiti i fragmentacijom zemlje, čime slabi “šijitsku osovinu” od Irana do Hezbolaha u Libanonu. I Iran i Rusija bi se mogli zadovoljiti oslabljenom Sirijom, čak i ako bi se ona svela na ostatke režima (s Bašarom al-Asadom ili bez njega), izolirane u Damasku i još nekim područjima, slično kao što se dogodilo u Afganistanu.

Izgledi za mir čine se slabima, a izgledi za demokraciju još slabijima. Oni u režimu koji su odgovorni za ratne strahote, jednako kao i strane sile koje su potpomogle razvoj krvavog sukoba, morali bi preuzeti odgovornost za svoje postupke. No prava tragedija ovoga rata je u tome što je brutalnost građanskog rata potpuno izbrisala iz sjećanja činjenicu da je prije rata postojao širok narodni, demokratski i socijalni pokret.

Rano ugušena pobuna u Bahreinu

Pobuna u Bahreinu još je jedan primjer kako su interesi stranih sila utjecali na unutarnji sukob, ali na sasvim suprotan način od Sirije. Kao i u drugim zemljama, i ovdje su prvi prosvjedi imali socijalni i demokratski karakter, a u njima je u jednom trenutku sudjelovala čak petina stanovništva. Vojna intervencija Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva (GCC), saveza tamošnjih naftnih monarhija, stala je na kraj tom demokratskom ustanku, a sektaški diskurs odigrao je pritom važnu ulogu i zataškao izvorne intencije prosvjeda.

Kao što su strane sile spremno prikazivale Siriju kao alavitski režim pod opsadom većinski sunitskog naroda, za Bahrein bi se moglo reći suprotno: tamo sunitska monarhija vlada nad šijitskom većinom. Upravo zbog toga i Saudijska Arabija i Iran gledaju na Bahrein kao na još jednu frontu u bici za regionalnu dominaciju, s tim da su ulozi znatno viši za Saudijce s obzirom na geografsku blizinu i položaj otočnog kraljevstva. Intervencija GCC-a, koja je provedena uz suglasnost Zapada, bila je kako izraz želje da se Bahrein zadrži u sferi saudijskog utjecaju, tako i priznanje da bi uspješan ustanak zapravo značio pobjedu “šijitskog bloka”.

No bahreinski ustanak nije počeo kao sektaški sukob. I šijiti i suniti su marširali za demokraciju, sve dok strane sile nisu upotrebom identitetske politike počele pretvarati demokratski ustanak u nastavak drevnih sukoba s regionalnim implikacijama. Ipak, ova strategija razotkrila je i jednu neugodnu istinu: bez financijske i vojne potpore GCC-a, bahreinski režim ne bi imao ni legitimitet ni sredstva da održi stabilnost u zemlji. Dopustivši da u zemlju prodru geopolitičke i sektaške sile, zapravo su raskrinkane slabosti režima, zbog čega je on postao još zavisniji od međunarodne potpore.

Mogućnost da se razriješi burna povijest bahreinskih zajednica kroz zajednički demokratski dijalog izgubljena je internacionalizacijom sukoba, koji se u stvarnosti odvijao između režima i društva. Premda je takav proces u Siriji doveo do građanskog rata, u Bahreinu je samo pomogao da se umjetno održi na životu autokratski status quo. Posljedični osjećaj sigurnosti, koji je ne samo lažan već i privremen, samo prikriva nerazriješeno nezadovoljstvo bahreinskih stanovnika, bez obzira na njihovu konfesionalnu pripadnost.

Egipatski puč

Za razliku od Sirije i Bahreina, Egipat je znatno izoliraniji od geopolitičkih sukoba, a njegovi su domaći akteri znatno snažniji i imaju veći stupanj autonomije u ispisivanju putanje političkog razvoja. Pa ipak, strane su sile nesumnjivo blisko povezane s političkom dramom koja se trenutno odvija u Egiptu. U Egiptu je u lipnju prošle godine izveden vojni udar koji je zbacio vladu Muslimanskog bratstva uz manje ili više prešutnu podršku dobrog dijela regionalnih i zapadnih sila. Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici, kao i Jordan, Izrael, Saudijska Arabija i druge zaljevske zemlje, prihvatili su puč u strahu da neće moći kontrolirati vladu predsjednika Muhameda Mursija. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt čak su osigurali paket ekonomske pomoći u vrijednosti od 12 milijardi američkih dolara ubrzo nakon što je vojska preuzela vlast, što je brojka koja deveterostruko premašuje iznos američke vojne pomoći (1,3 milijardi dolara godišnje). Dva su faktora utjecala na ovu odluku Saudijske Arabije: jedan je bio dugogodišnje međusobno nepovjerenje između Muslimanskog bratstva i selefitskog islama u Saudijskoj Arabiji, a drugi je duboki strah saudijskog monarhijskog režima da bi mlada demokracija u susjedstvu mogla navesti i podanike dinastije Saud na slične ideje.

Podrška puču svakako je negativno utjecala na odnos Egipćana prema Zapadu i poslala implicitnu poruku kako je demokracija poželjna samo ako na vlast dovede snage koje odgovaraju stranim silama. Povijesna ironija je da je taj postupak zapravo sabotirao projekt formiranja “sunitskog bloka” kojim su zapadne sile i zaljevske monarhije nastojale ograničiti utjecaj Irana.

No državnom je udaru pogodovala i činjenica sve teže ekonomske situacije u Egiptu, kao i dramatičan pad popularnosti Muslimanskog bratstva. Čak su i Mursijevi glasači izgubili svako povjerenje u sposobnost vlade da riješi probleme poput nezaposlenosti i korupcije. Bratstvo je počelo vladati u samodostatnoj maniri, isključujući druge političke snage iz upravljanja zemljom. Istodobno, vlada je bila suočena s otporom “duboke države” koja uključuje policiju, sudstvo i fulule (dužnosnike bivšeg režima) koji su odbijali provoditi njezine politike. No rigidnost s kojom se Bratstvo nastojalo obračunati s onima koji su se odupirali njegovim politikama (npr. smjenom regionalnih guvernera i umirovljenjem viših sudaca) samo je dodatno izolirala vladajuće od potencijalnih saveznika: ljevice, liberala i selefita.

S nasilnim i krvavim padom Bratstva narušena je i aura nepobjedivosti islamizma. Bratstvo nije bilo mala revolucionarna grupa ni ogranak međunarodne islamističke fronte, nego konzervativna organizacija koja je zagovarala pobožnost, ekonomski liberalizam i milosrđe. Nisu uspostavili monopol nad religijom, ni veze sa selefističkim skupinama ili učenjacima sa Sveučilišta Azhar. Dapače, neke selefističke snage, poput stranke Al-Nur, prigrlile su politički pragmatizam i podržale vojni režim. Ukratko, islamistički pol je vrlo raznolik i fragmentiran, a novi akteri se pojavljuju izvan tradicionalno dominantnih političkih i skolastičkih krugova. Tijekom svoje kratke vladavine, Bratstvo nije toliko nastojalo islamizirati društvo, koliko konsolidirati svoju vlast u institucijama. Čak i za vrijeme puča vlada se nije pozivala na šerijat, nego na svoj izborni legitimitet. U tom smislu, zapadnjački strahovi da će “arapsko proljeće” dovesti do islamizacije Bliskog istoka pokazali su se neutemeljenima.

U samom Egiptu je puč dobio podršku omladinskog pokreta Tamarud, Koptske crkve i sekularnih liberala koji pozivaju na društveni pluralizam kako bi mogli izraziti svoja uvjerenja, ali ne i na politički pluralizam koji bi uključivao islamističke elemente. Vojni režim je nametnuo strožu cenzuru od Mubaraka, potisnuo Bratstvo s brutalnošću kakva nije zapamćena od naserističkog doba, a islamistički diskurs zamijenio ksenofobnim nacionalizmom i Bratstvo proglasio pijunom vanjskih neprijatelja poput Katara i Sirije. Sasvim neočekivano, revolucija je tako na koncu režim predsjedničke autokracije zamijenila vojnom diktaturom s trajnim izvanrednim stanjem i legaliziranim nasiljem. Izbori nisu sasvim ukinuti, ali se mogu odvijati samo pod strogom kontrolom.

S porazom Bratstva i atomizacijom ostalih političkih igrača, vojna je vladavina ostala jedina politička opcija. Vojska se neće odreći moći ne samo zato što uživa potporu regionalnih i zapadnih sila, već i zato što se smatra osnovnim dijelom egipatskog društva. Za razliku od nekih zemalja u susjedstvu, u Egiptu nema dubokih etničkih i religijskih napetosti. Pa ipak, vojska ne može naprosto restaurirati stari autoritarni poredak. Politička cijena zabrane prosvjeda nakon revolucije dramatično se povećala, a Egipćani su imali priliku svjedočiti koliku moć može imati masovna mobilizacija. Islamističko-sekularna podjela mogla bi se i dalje zaoštravati, neki aktivisti Muslimanskog bratstva mogli bi se odlučiti za oružanu borbu, a sudjelovanje selefista pritom bi vjerojatno bilo kamen razdora.

No najvažnija promjena je nastala u očekivanjima javnosti za znatno većom političkom odgovornošću. Čak i za vrijeme lipanjskog državnog udara, vojska je morala opravdati svoje djelovanje kao demokratsku inicijativu koja se poziva na narodni mandat. Kritično raskrižje na kojemu se režim nalazi je sljedeće: žele li sistem poput Mubarakovog, u kojemu bi general Sisi svoju uniformu zamijenio civilnom odjećom, ili će usvojiti alžirski model u kojemu građani imaju utjecaj na politiku, ali vojska zadržava moć veta?

Prostor za demokratski razvoj

Od svih spomenutih, tuniska tranzicija zasad obećaje najviše. Tamo je utjecaj interesa stranih sila najmanji, djelomično i zbog povoljnog geografskog položaja: iako je Tunis uvijek bio u sjeni Francuske, povijesno je gledano, a za razliku od Sirije, Bahreina i Egipta, rijetko služio kao arena za geopolitičke sukobe. Njegovo je stanovništvo relativno homogeno, pa je glavni sukob nakon “revolucije jasmina” zapravo onaj između islamista i sekularista. No za razliku od Egipta, tuniska izoliranost od međunarodnih sukoba tih dvaju ideologija omogućila je vodećim skupinama da naprave institucionalne kompromise i podijele moć na putu prema demokraciji.

Islamistička stranka Enahda pobijedila je na prvim izborima, ali je, kao i egipatsko Muslimansko bratstvo, mandat koji joj je dodijelio narod ispočetka krivo shvatila kao dozvolu za uspostavljanje dominacije. U prvoj godini poslije izbora politička se situacija dramatično pogoršala nakon atentata na nekoliko istaknutih osoba povezanih s ljevičarskim organizacijama i uspona selefističkih skupina koje se protive parlamentarnom sustavu. Ovakav razvoj događaja unio je strah među Tunižane, nenaviknute na ovakve metode političke borbe.

No kombinacija pritiska javnosti i unutarnjih sukoba u vladajućoj stranci potaknula je potonju na formiranje nove koalicijske vlade u kojoj osim nje sudjeluju i dvije sekularne stranke. U Tunisu nijedna politička strana ne može nametnuti svoju dominaciju. Neki liberalni, kao i ljevičarski pokreti pristali su na dijalog i suradnju s islamistima u cilju uspostavljanja kontrole nad selefističkim elementima. Sve se stranke slažu kako je opasnost koju predstavljaju politički atentati prevelika da bi se ignorirala, pri čemu se ispostavilo kako razdor između sekularnih i islamističkih snaga nije onoliki kakav se na početku očekivao. Razlike između njih dramatično su se smanjile nakon što je dio sekularista pristao na određenu ulogu religije u novom političkom sustavu.

Pored toga, organizacije kao što su Opći tuniski sindikat rada (UGTT), organizacije civilnog društva i pokreta za prava žena angažirale su se u nastojanju da prodube demokratsku tranziciju. Novi prostor za djelovanje ovakvih organizacija posljedica je upravo “revolucije jasmina”, a dobar dio njih, uključujući i Tuniski savez za ljudska prava, kao i profesionalna udruženja i odvjetničke komore, pomoglo je u prevladavanju političke krize ustrajnim zagovorom nastavka demokratskog procesa.

Naposljetku, za razliku od egipatske vojske, mala i depolitizirana tuniska vojska povukla se s javne scene nakon 2011. godine. Stara predsjednička autokracija bila je partitokracija zasnovana prije na policijskoj kontroli nego na vojnoj diktaturi, a naglasak je stavljala na tehnokratsko upravljanje, bez ideoloških ambicija. Upravo je zato “revolucija jasmina” mogla smijeniti vladajuću stranku, uključujući i elite u vrhu autoritarnog aparata, a istodobno ostaviti netaknutim dobar dio birokracije i policijskih snaga, jer oni nisu bili izravno ideološki povezani sa starim režimom. Prisutnost birokracije je razlog zašto je pravni poredak relativno trajniji i stabilniji u Tunisu nego u drugim zemljama. Nadalje, iako se posljednjih deset godina vrlo ograničeno koristio, i pod vlašću smijenjenog predsjednika Bena Alija postojao je institucionalni zakonski okvir koji je pomogao održanju stabilnosti. Upravo zato što je nepotizam starog režima bio lišen neke posebne ideološke agende, povratak na staro čini se malo vjerojatnim.

Tuniska tranzicija nije ni gotova ni savršena. Problemi ideološkog sukoba i religijskog identiteta nisu nevažna proceduralna pitanja, nego značajne dileme s kojima se društvo tek mora suočiti. Postoji opasnost da bi buduća parlamentarna vlada mogla ostati paralizirana uslijed pat-pozicije različitih političkih snaga. Naposljetku, politički akteri i dalje se mijenjaju. Enahda se zalaže za zakonodavstvo temeljeno na religijskim principima, s čime će se sekularne stranke teško složiti. No ovdje se zaljevske monarhije ne razbacuju novcem kako bi podržale jednu od strana, niti se ova zemlja uopće nalazi na nekoj od imaginarnih linija razgraničenja sunita i šijita, dok je Francuska kao sila s povijesnim interesima u Tunisu ostala suzdržana i posramljena potporom koju je davala svrgnutom Benu Aliju. Sve to dalo je prostora za disanje domaćim akterima, a pozitivan proces u Tunisu mogao bi ponovno odjeknuti cijelom regijom.

Opći trendovi

Dok ulazimo u četvrtu godinu revolucija u arapskom svijetu, čini se da možemo očekivati daljnju internacionalizaciju lokalnih konflikata, koju će neminovno pratiti destruktivni procesi. Geopolitičke, sektaške i ideološke linije sukoba sada posvuda presijecaju Bliski istok i jedino se na temelju njih strane sile još uspijevaju nametnuti lokalnim akterima. No možemo predvidjeti još neke trendove koji bi mogli obilježiti ovu godinu. Jedan od njih je sve veći utjecaj zaljevskih monarhija u odnosu na SAD, a njihova financijska pomoć zemljama kao što su Jordan, Egipat ili Maroko već sada znatno premašuje onu koju uplaćuje Zapad. Također, potreban je određen oprez u pogledu paktova političkih snaga koji nastaju u ovim zemljama. U procesima demokratizacije u drugim regijama svijeta, poput Latinske Amerike, paktovi su u biti duboko institucionalizirani i sve su aktere prisilili na kompromis. Za razliku od toga, na Bliskom istoku se događa neka vrsta dijeljenja umjesto paktiranja, pri čemu se različite političke snage otimaju za moć umjesto da se prilagođavaju jedne drugima.

Osim toga, opća slabost lokalnih institucija, pogoršana čestim međunarodnim uplitanjem, olakšala je korumpiranim akterima da potencijalno potkopaju demokratske procese. Potencijalne treće strane, kao što su selefističke skupine u Tunisu, liberali u Egiptu i slične, povlačenjem iz kompromisa, koji su nastali kako bi se održao proces stvaranja novih političkih sustava, puno toga mogu dobiti, a vrlo malo izgubiti. Kako institucije ostaju slabe, a potencijalni ulozi postaju sve veći, ovakvi akteri dobivaju na važnosti. Takvi procesi pokazatelj su “propalih država” koje nemaju snage da se nose sa sigurnosnim izazovima. U zemljama poput Jemena i Libanona, mnoge se skupine naoružavaju kako povjerenje u institucije pada, a takav razvoj događaja dodatno slabi ionako slabe institucije, što stvara začarani krug sukoba i napetosti.

Naposljetku, trajna i pozitivnija promjena događa se u pogledu samorazumijevanja građana arapskih zemalja. Oni na sebe sve manje gledaju kao na masu podanika, a sve više kao na građane s određenom snagom i pravima na sudjelovanje i poštovanje. Dođe li uskoro do novog vala narodnih ustanaka, on će biti eksplozivniji, spontaniji, trajniji i uživat će širu potporu. Arapski građani sada znaju na što su sve spremne autokratske vlade kako bi zadržale svoju moć, a i režimi su sada svjesniji odlučnosti masovnih pokreta opozicije. Ti su uvidi sve aktere trajno promijenili, što sugerira kako arapske revolucije još nisu rekle svoju zadnju riječ.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić