Mark Weisbrot

Otplata restrukturiranog argentinskog duga zapela je na presudi američkog suda koja pogoduje tzv. lešinarskim fondovima. No ovo blokiranje otplate duga moglo bi dugoročno odbiti zemlje od emitiranja obveznica u SAD-u, što bi imalo dalekosežne sistemske implikacije po međunarodne financijske odnose…

Bitka između Argentine i “lešinarskih fondova”, tvrtki specijaliziranih za spekulaciju nesigurnim kreditima, po svim svojim elementima podsjeća na neke američke televizijske serije: tu je misterij, političke intrige, obrati i savršeni “zlikovci” koje morate mrziti. Među njima je mnoštvo bivših visokih dužnosnika koji su se prometnuli u lobiste, o kojima novinar Mark Leibovich piše da se “drže Washingtona kao priljepci za stijene”1.

Kao i obično, za razumijevanje posljednjih događaja potrebno je poznavati radnju prethodnih sezona. Sve počinje 2001.: nakon više od tri godine recesije, Buenos Aires objavljuje da nije sposoban otplatiti dug od oko 100 milijardi dolara. Zemlja proglašava bankrot i nakon dugih pregovora predlaže vjerovnicima da zamijeni obveznice za nove “restrukturirane” vrijednosne papire, vrijednosti umanjene za 70 posto originalnih vrijednosnica. Od ukupnog broja vjerovnika, 76 posto njih će prihvatiti ponudu do 2005., 93 posto do 2010. i neće imati razloga da se žale na Buenos Aires koji je uredno otplaćivao restrukturirani dug. Sve do 30. srpnja prošle godine.

Naime, u međuvremenu su lešinarski fondovi – naziv je puno stariji od argentinske epizode – ušli na scenu. Predvođeni investicijskim fondom NML Capital, oni otkupljuju vrijednosnice koje Argentina nije uspjela otplatiti, po 80 posto nižoj cijeni: plaćaju dakle samo dvadeset centi po svakom dolaru otkupljenog duga. Ideja u pozadini operacije je privesti Buenos Aires pravdi i zahtijevati potpunu isplatu, dakle, uračunamo li kamate iz toga razdoblja, povrat na investiciju je oko 1600 posto (u odnosu na 300 posto prema restrukturiranju koje je predložio Buenos Aires).

I evo nas opet na epizodi iz 21. studenog 2012., u kojoj im u pomoć priskače sudac Griesa presudom po kojoj otplata lešinarskim fondovima mora biti prioritet. Potom je 16. lipnja 2014., na opće iznenađenje, Vrhovni sud SAD-a odbio zasjedati čime je faktički validirao odluku suca Griese. Mjesec i pol dana kasnije, isplate iz Buenos Airesa namijenjene restrukturiranim vjerovnicima blokirane su: mediji proglašavaju novi bankrot Argentine.

Argentina je ponudila model za zadužene države. Uspjela je smanjiti teret svojih dugovanja kako bi ponovno pokrenula ekonomiju, a redovitim je otplatama omogućila investitorima da profitiraju od ovog novog uzleta ekonomije. Ekonomski tisak ipak im nije oprostio ovakvu heterodoksnu politiku. Otud, bez sumnje, negativno medijsko izvještavanje od kojeg zemlja pati već cijelo desetljeće. Na osnovi neovisnih mjerenja inflacije (viših od službenih podataka vlade) Argentina je smanjila siromaštvo za više od 75 posto između 2002. i 2011. Nejednakosti su se također otopile: između 2001. i 2010. odnos između najviših primanja (95 percentila) i najnižih primanja (5 percentila) pao je sa 32 na 17.

Uz skoro udvostručenu domaću proizvodnju između 2002. i 2011. Buenos Aires se snašao bolje nego Grčka: pod paskom EU-a i MMF-a, Grčka u posljednjih šest godina recesije trpi visoku nezaposlenost i rezove izdvajanja za zdravstvo. Usprkos različitim “planovima spašavanja” koje je prihvatila, Grčka i dalje ima dug od 170 posto BDP-a, a nitko ni ne očekuje da povrati proizvodnju na razinu iz 2007. u najboljem slučaju u sljedećih deset godina.

Tijekom posljednje tri godine argentinska ekonomija susrela se s brojnim poteškoćama. Inflacija je dosegla 38 posto godišnje2, a na argentinskom crnom tržištu dolar košta 70 posto više od službenog tečaja. Objašnjenja su višestruka. Svjetska ekonomija je usporila rast od 2010. (s rasta od 5,2 posto u 2010. godini na 3 posto u 2013.), ne poštedjevši pritom dva glavna trgovinska partnera Buenos Airesa: Brazil i Europu. Uza sve to, nakon sudskog progona Paula Singera i njegovih kolega zemlja ne može pozajmljivati na međunarodnim tržištima kredita, što je čini puno ranjivijom na neravnoteže bilance plaćanja. Ubrojiti valja k tomu da medijska hajka potiče masivni bijeg kapitala iz zemlje…

Neokonzervativna blokada

Kako objasniti presudu suca Griese? Ne proturječi li njegova odluka temeljnom načelu američkog pravosudnog sustava, načelu privatnog vlasništva? Spriječivši vjerovnike restrukturiranih dugova da ubiru iznose koji im pripadaju, nije li Griesa prekršio upravo to načelo? Izvjesno je da po cijelom svijetu upravo tako razumiju ovu odluku jer su Brazil, Meksiko, Francuska i UNASUR izrazili podršku Buenos Airesu. Pa ipak, drugostupanjski sud odlučio je potvrditi presudu suca Griese.

Na ovoj fazi zapleta valja usmjeriti pogled ka Washingtonu. Američko je ministarstvo financija isprva podržalo Argentinu. Ravnateljica MMF-a Christine Lagarde je 17. srpnja 2013. također naznačila da je Fond spreman pružiti im podršku pri Vrhovnom sudu. Međutim, 23. srpnja Upravni je odbor MMF-a – u kojemu predstavnik SAD-a ima odlučujući utjecaj – opozvao ovu odluku, posramivši pritom Lagarde kao i velik broj dužnosnika institucije koji nisu krili razdraženost. Za vrijeme tiskovne konferencije organizirane 24. srpnja, glasnogovornika MMF-a Williama Murrayja pitali su o ovom iznenadnom obratu. Ispalio je odgovor: “Pitajte ljude iz američkog ministarstva financija, oni imaju odgovor”.

Mnogi u Washingtonu – počev od same Christine Lagarde – uviđaju opasnost presude suca Griese. “Uprava i timovi MMF-a su i dalje zabrinuti širokim sistemskim implikacijama ove presude”, objašnjava Murray 25. srpnja. Čak i International Capital Market Association (ICMA), organizacija koja predstavlja interese aktera tržišta kapitala dijeli njihovu zabrinutost. U pokušaju da podrežu krila lešinarskim fondovima, 29. kolovoza 2014. najavili su reviziju svojih smjernica kojima se regulira izdavanje obveznica državnog duga.

U SAD-u, kao i u većini zemalja, za dužnike koji nisu sposobni otplatiti dug zakoni reguliraju mogućnosti i uvjete proglašavanja bankrota kako bi mogli ponovno početi od nule. Niti jedan mehanizam ove vrste ne postoji za države na međunarodnoj razini. U cilju izbjegavanja kaotičnih bankrota međunarodni financijski sustav služi se procesom ispregovaranog restrukturiranja duga. No presuda suca Griese mogla bi zakomplicirati ovakve operacije, čak i u slučaju postignutog dogovora: dovoljna je šačica nezadovoljnika (ili špekulanata) da osujeti dogovor.

Ostaje jedno pitanje: tko je uvjerio američko ministarstvo financija da promijeni poziciju i da na taj način utječe na MMF? Kao u pravom trileru, osumnjičenih ne manjka. Lešinarski fondovi posjeduju vlastiti lobi, American Task Force Argentina. Za usluge bivših visokih dužnosnika Clintonove administracije u svrhu obrane Singera 2013. utrošili su više od milijun dolara. Među ključnim akterima ovog obrata bez sumnje su neokonzervativni predstavnici Američkog kongresa, naročito desno antikubansko krilo iz delegacije Floride. Ne zadovoljavaju se samo ubacivanjem klipa u kotač svaki put kad predsjednik Obama pokuša poboljšati odnose SAD-a s Latinskom Amerikom: namjera im je osloboditi regiju od svega što vide kao progresivne vlade (ovdje uključuju i Brazil). Od diskretne podrške Washingtona honduraskom vojnom udaru 2009.3, do podrške antivladinim prosvjednicima u Venezueli 2013.4: recentna povijest pokazuje da uglavnom uspijevaju nametnuti svoju agendu.

Mediji od 30. srpnja 2012. pišu da je Argentina proglasila bankrot po drugi puta u trinaest godina. To je netočno. Vlada je izvršila sve predviđene uplate, ali su one presudom suca Griese blokirane na razini banaka. Argentina traži načine da plati svojim vjerovnicima zaobilaskom američkog pravosuđa. Već je usvojila legislativne mjere u tom smjeru kako bi omogućila vlasnicima restrukturiranih obveznica da zamijene svoje vrijednosne papire za nove, emitirane u Argentini.

S druge strane, većina bogatih zemalja natječe se u čvrstoći svoje potpore financijskoj eliti. Generalna skupština UN-a je 9. rujna 2014. glasala o tekstu koji ima za cilj uspostaviti mehanizam restrukturiranja državnih dugova, a koji je predložila “Grupa 77” koja uključuje zemlje u razvoju zajedno s Kinom. SAD i njihovi saveznici (Izrael, Kanada, Australija, Njemačka) glasali su protiv, dok se većina europskih zemalja suzdržala od glasanja. Tekst je naposljetku usvojen sa stotinu dvadeset i jednim glasom (jedanaest protiv, četrdeset i jedan suzdržan).

Zemlje u razvoju ne bi pogriješile kada bi odabrale emitirati svoje obveznice u drugim jurisdikcijama, izvan SAD-a. Presuda suca Griese pokazuje da se, odlučujući se za SAD, zemlje izlažu odlukama jednog nepredvidivog pravosuđa koje bi moglo presuditi u korist interesa nekoliko špekulanata nauštrb sudbine milijuna ljudi. Sedamdeset posto obveznica tržišta u usponu je 2009. godine bilo izdano u New Yorku. No u Velikoj Britaniji i Belgiji na snazi su zakoni koji bi odluku suca Griese učinili nemogućom. Ne treba sumnjati da bi povlačenje emisija obveznica državnog duga iz SAD-a prema drugim financijskim centrima svakako motiviralo američke zakonodavce da prilagode svoje zakone međunarodnim normama.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

* Mark Weisbrot je su-upravitelj ‘Center for Economic and Policy Research’ i predsjednik ‘Just Foreign Policy’.

1 Mark Leibovich, “This Town: Two Parties and a Funeral”, Blue Rider Press, New York, 2013.

2 Charlie Devereux i Silvia Martinez, “Argentina sees 2.8% growth in 2015 budget on expanding exports”, Bloomberg, New York, 15. rujna 2014.

3 Vidi Maurice Lemoine, “Ces relents de guerre froide venus du Honduras”, Le Monde diplomatique, rujan 2009.

4 Vidi Alexander Main, “Venezuelanska oporba pred iskušenjem novog državnog udara“, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, travanj 2014.