Omar Benjelloun

Unatoč nejasnim okolnostima pod kojima je “nestao” prije pedeset godina, Ben Barka i dalje figurira kao politički simbol progresivnih snaga u Maroku. Iako osporavan od strane konzervativnih islamističkih krugova zbog socijalističkih uvjerenja, čak i dvor sve više pokušava profitirati na njegovoj aproprijaciji. Politička baština tog heroja Trećega svijeta ipak nadilazi politikantska svojatanja

Kao plodan ideolog, neumorni radnik, karizmatični ujedinitelj, Mehdi Ben Barka nije mogao tako lako nestati. Barem ne iz svijesti generacija aktivista. Smrt marokanskog protivnika režima nije mogla izbrisati život čelne, i to neokaljane, ličnosti antiimperijalističkoga pokreta, žrtve jednog od najznačajnijih političkih zločina 20. stoljeća.

Čovjek otet u Parizu 29. listopada 1965., kojega je francuska kolonijalna vlast nazivala “opasnim agitatorom”, i danas utječe na političku šahovnicu marokanske kraljevine. Kao jedina oporbena snaga do sredine 1980-ih godina, marokanska ljevica je dugo bila podijeljena između pristalica “demokratske revolucije” i onih “revolucionarne opcije”. Sjećanje na Bena Barku predstavljalo je poveznicu između te dvije struje, premda su se sporile kojoj od njih pripada. Prijem članova njegove obitelji ili njihovoga odvjetnika Mauricea Butina, poruke njegova sina Bahira, sve to i danas predstavlja simbolički ulog za marokanske socijaliste koji se definiraju kao “opunomoćenici” političkog i intelektualnog nasljeđa čovjeka koji je bio sugovornik Gamala Abdela Nasera, Mao Ce-tunga, Ahmeda Ben Belle, Kennetha Kaunde i Ernesta “Che” Guevare.1

Čitajući njegov govor kojime poziva na ujedinjenje progresivnih snaga i svih oslobodilačkih pokreta lako je shvatiti fascinaciju koju još uvijek ta ličnost pobuđuje. Navedeni je zahtjev osvojio sudionike Konferencije afričkih naroda u Tunisu 1957. godine, što je označilo početak sjajne karijere tribuna i internacionalističke pokretačke snage. Rođen 1920. godine u rabatskoj četvrti Medina, odličan učenik, diplomirani matematičar izvrsno upućen u ekonomiju, Ben Barka je najprije bio važan nacionalnooslobodilački lider, a od 1944. i pravi vođa Istiklala, stranke za nezavisnost. Nakon što su ga 1951. godine kolonijalne vlasti deportirale na jug gorja Atlas, 1954. je oslobođen i u borbi za nezavisnost postaje zaštitnik naroda i seljaka, gorljivo promičući agrarnu reformu. S pozicije predsjednika Savjetodavne skupštine Maroka protivi se aristokratskom skretanju režima i nakon 1956. godine odbija sudjelovati u radu vlade. Udaljivši se od stranke, osniva novi pokret koji 1959. godine postaje Nacionalna savez narodnih snaga (UNFP). Optužen za urotu, prvi put odabire egzil, prije trijumfalnog povratka u svibnju 1962., na zahtjev novoga kralja Hasana II. No kao žrtva neuspjelog atentata šest mjeseci poslije, opet je primoran na odlazak u inozemstvo, a u listopadu 1964. godine u odsutnosti je osuđen na smrt pošto je optužen da je za vrijeme alžirsko-marokanskog sukoba podupirao Alžir.2

Dvojica francuskih policajaca koji su ga, uz podršku kriminalaca i jednog člana francuskih tajnih službi, oteli usred dana ispred pivnice Lipp u Parizu, nisu se okomili samo na političkog protivnika kojeg su dvorjani iz Mahzena nazivali “noćnom morom Palače”. Meta te zamke tada je glavni pokretač dinamike koja radi na udruživanju Trećega svijeta, neumorno ponavljajući geslo “mobilizacija, ujedinjenje, oslobođenje”. Ben Barka želi izaći iz nacionalističkog okvira i proširiti marokansku borbu, uključujući je u univerzalnu viziju. Krstareći planetom poput neumornog trgovačkog putnika revolucije, prelazi s kontinenta na kontinent i uspijeva izbjeći više pokušaja atentata. Jedan dan u Kairu drži govor u kojemu definira i osuđuje neokolonijalizam. Sutradan ide u Moskvu, pa u Peking s namjerom ublažavanja kinesko-sovjetskog sukoba, a zatim se vraća u Damask kako bi pomirio egipatske naseriste i sirijske baatiste. Jedan od njegovih glavnih zadataka sastoji se od uvjeravanja svojih sugovornika s Juga da prošire Afričko-azijsku organizaciju narodne solidarnosti (OSPAA) na Latinsku Ameriku. Nakon dugih razgovora u Alžiru 1965. godine Ernesto “Che” Guevara ga imenuje predsjednikom pripremnog odbora Trikontinentalne konferencije, Konferencije solidarnosti naroda Azije, Afrike i Latinske Amerike (OSPAAAL), koja će se održati na Kubi u siječnju 1966. Godine.3 Taj antiimperijalistički sastanak održan u jeku Hladnoga rata ostaje simbolička prekretnica u povijesti pokreta Trećeg svijeta, usprkos tomu što je odsutnost njegova glavnog organizatora ograničila njegov doseg.

Kasniji nestanci generala Mohameda Oufkira, šefa marokanskih tajnih službi 1965. godine, osuđenog u Francuskoj za ubojstvo Bena Barke, pa njegovog tadašnjeg pomoćnika (koji ga je vjerojatno pogubio nakon pokušaja državnog udara 1972.) Ahmeda Dlimija, učinili su intrigu još napetijom. Otmica Bena Barke, izvršena na francuskom tlu, nakon koje je vjerojatno nastupilo mučenje i smrt, pojačava njegov imidž mučenika. Upletenost više tajnih službi – osobito izraelskoga Mossada, dokazana 1966. – daje mu auru protivnika kolonizatorskih sila. Zaštita žrtava od samovolje vlasti predstavljala je mobilizacijski lajtmotiv brojnim trenucima marokanskog političkog života, naročito u vrijeme uhićenja ili brutalnih likvidacija aktivista. Iz oportunizma si i religiozni pokret želi prisvojiti sjećanje na bivšeg učitelja kralja Hasana II., dok ga, kao vrhunac ironije, brojni islamisti ne prestaju osuđivati zbog ateizma. U marokanskom kontekstu gdje je osporavanje poretka počelo više oslanjati na vjerski fundamentalizam nego na političku ljevicu, lik slavne nestale osobe ostaje glavni simbol ujedinjenja “antisistemskog” dijela Marokanaca, bez ideološke razlike. Tijekom narodnih prosvjeda u prvome tromjesečju 2011. godine, njegovim portretima mahale su sve političke struje koje su izašle na ulicu nešto nakon tuniških i egipatskih pobuna. Njegovi slogani poput “jedina politika je politika istine” i danas nadahnjuju govornike. Uspomena na tog ikonoklasta čini most između više generacija: generacije otpora kolonizaciji, generacije “lažnoga starta” nezavisnosti, generacije “olovnih godina” i za kraj, generacije “arapskoga proljeća”.

Ako nestanak Bena Barke nije izbrisao sjećanje na njega, on ne razoružava njegove vječne neprijatelje. S jedne strane slabljenje ljevice zbog njezinoga sudjelovanja u različitim vladama te njezinog posljedičnog poistovjećivanja s korupcijom, i s druge strane, uspon fundamentalizma i širenje neoliberalnih ideja među lokalnim elitama, omogućili su konzervativcima promicanje metodičkoga revizionizma. Uslijed više puta ponavljane i raznovrsne propagande, nekadašnji neosporni vođa marokanske opozicije optužen je da je bio arhitekt “čišćenja nacionalnoga pokreta” ili da je radio naizmjence za čehoslovačke i izraelske tajne službe. Uz to ga nazivaju “komunističkim republikancem”, što je golema dvostruka diskvalifikacija u monarhiji koja je i tisućljetna i muslimanska…

Pa ipak, aura Bena Barke odolijeva tim naklapanjima, jer on i dalje utjelovljuje onaj Maroko koji je mogao nastati “u nezavisnosti i socijalizmu radije nego u marokanizaciji kolonijalizma”.4 Uostalom, on vlastima više ne predstavlja tabu. Kralj Muhamed VI. čak je izjavio da ga “afera oko Bena Barke zanima koliko i vlastita obitelj” i ustanovio Komisiju za pravdu i pomirenje da bi istražio zlouporabe ovlasti počinjene pod režimom svoga oca. U tom procesu rehabilitacije žrtava i tranzicijske pravde, vlast je nazvala glavne ulice velikih gradova imenom Bena Barke i više ne zabranjuje medijima da spominju njegovo djelo ili objavljuju radove u njegovu slavu. No ovo je otvaranje i dalje strogo uokvireno. Dozvoljena putanja ikone zaustavlja se u 1961. godini. Ne prihvaćaju se četiri godine žestoke opozicije koje prethode njegovoj otmici. Premda se naglašavaju njegova dimenzija protivnika kolonijalizma i državnika za vrijeme dok je bio predsjednik savjetodavne skupštine od 1956. do 1959. godine, okolnosti njegova nestanka i dalje su državna tajna. Jednako tako, usprkos dolasku na vlast više vlada pod socijalističkim vodstvom, on i dalje izostaje iz školskih programa, dok su pozivanja na fundamentalističke mislioce, poput Ibna Taymye, sveprisutna.

“Mehdi Ben Barka, taj će pokojnik imati dug život, taj će pokojnik imati posljednju riječ”, zapisao je Daniel Guérin, antikolonijalistički pisac i akter uključen u ovaj slučaj.5 Pedeset godina poslije oni koji čekaju istinu o njegovoj otmici još se uvijek drže najstarije kriminalističke istrage francuskoga pravosuđa, koja ni danas nije zatvorena. “Užasna tajna”, kako ju je nazvao François Mitterrand, i dalje se dobro čuva u aferi koju je general De Gaulle ocijenio “neprihvatljivom, neodrživom, nedopustivom”6 i koja je izazvala višegodišnju svađu između dviju zemalja. I danas još nema nikakve sumnje da je Mehdi Ben Barka i dalje moralni izvor koji dinamizira mogućnost obnove progresivnih ideja u naciji miniranoj dvjema kobnim ideologijama kakve su fundamentalizam i neoliberalizam.

S francuskoga prevela: Mirna Šimat

*Tekst je objavljen u 34. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Početkom 1960-ih godina redom vođa Egipta, Kine, Alžira, Zambije i revolucionar argentinskoga porijekla koji je postao ministar u kubanskoj vladi.
2 Između 15. listopada i 5. studenog 1963. vojske dviju država sukobile su se zbog kontrole nad regijama Tindouf i Colomb-Béchar.
3 Vidi René Gallissot, “Mehdi Ben Barka et la Tricontinentale”, Le Monde diplomatique, listopad 2005.
4 Mehdi Ben Barka, L’option révolutionnaire, izvještaj predstavljen kongresu Nacionalnog saveza narodnih snaga 1962. godine.
5 Daniel Guérin, Ben Barka, ses assassins, Plon, Pariz, 1989.
6 Govor pred Fédération nationale de la mutualité française, 25. siječnja 1966. i deklaracija u Vijeću ministara, 19. siječnja 1966.