Panagiotis Grigoriou

“Kriza” je posljednjih godina prva medijska asocijacija koja se veže uz Grčku. Pogled iza novinskih naslova i apstraktnih grafova, u dubinu svakodnevice, otkriva društvo koje pokušava pronaći nove, često improvizirane načine preživljavanja u uvjetima sve veće nesigurnosti. Slike iz grčke svakodnevice podsjetnik su na okrutne “banalnosti” s kojima je suočeno društvo u razgradnji

Dim

Godina 2012. bliži se kraju. Za stolom kafića u centru grada skupina umirovljenika, radnika i nezaposlenih raspravlja o glasanju koje će se za nekoliko dana održati u njihovoj zgradi i oko kojeg su svi zabrinuti. Trebaju li napuniti kotlove lož-uljem i koristiti centralno grijanje? Trebaju li uvesti zajedničko grijanje za cijelu zgradu? To su aktualne teme u Ateni, gdje demokracija ne živi toliko u raspravama o dugu koliko u pitanjima oko nadolazeće hladnoće i cijena goriva za grijanje, koje su se od 2010. godine praktički utrostručile.

Ispred zgrade zametnula se svađa, po drugi put toga dana. Van sebe, Hristos, novi stanar s drugog kata, odgurnuo je svog susjeda prema zidu: “Dobro znaš da nemam prebijene pare. Ako ti ili drugi ove godine odlučite napuniti kotlove, onda ćete to sami i platiti!”

Svima je jasno da će se ove zime u atenskim stanovima tresti od hladnoće. Oni koji još imaju sredstava ulažu ih da studen dočekaju spremni. Civilizacijski zaokret: prelaze na grijanje na drva. Kraj ove godine doslovno odlazi u dim, a s njim i naše šume. Kada ponestane drva, lože se drvni ostaci. Atenjani su tako nedavno otkrili da drveni briketi koje im prodaju – navodno napravljeni od piljevine crnogorice – ponekad sadrže cijeli niz štetnih tvari iz sabijenog otpada, pa čak i organski otpad iz bolnica.

Grad se neprestano utapa u smogu. Građani često požale što su makar nakratko otvorili prozore: dim odmah prodire u stanove, uvlači se među zidove, podove i u nosnice. “Vidite li ovaj oblak?” komentiraju. “Vraćamo se u doba naših pradjedova…” Najstariji se prisjećaju vremena kada je svaki učenik put škole nosio u jednoj ruci torbu, a u drugoj cjepanicu. Zajednički doprinosi za grijanje prestali su postojati sedamdesetih godina. Djeca su nekada uoči Božića i Nove godine pjevala na ulicama ili ispred trgovina da zarade kakav sitniš, a sada to isto rade da kupe lož-ulje i tako izbjegnu zatvaranje svoje škole koja je ove zime ostala bez grijanja.

U prosincu, tri su mlada brata izgubila život u požaru koji je progutao obiteljsku kuću njihova djeda i bake. Uzrok nesreće: grijanje na drva, nedavno instalirano.

Pravila pristojnosti

Prema tradiciji, Grci nikada ne pojedu sve s tanjura. Novopridošlice to ubrzo shvate: procijene da nije pristojno ostaviti na tanjuru dio obilne porcije što im se servira, pa tako neminovno dobiju nove, jednako izdašne. Običaj u restoranima bio je da se zadnji slijed jela naruči kada su svi već siti. Nije smetalo što bi svatko uzeo tek pokoju mrvicu, važno je bilo da iza njih, nakon objeda, ostaje “pravi stol na grčki način”. No čak su se i pravila pristojnosti prilagodila krizi: Grci sada naručuju malo. A naučili su i polizati tanjure.

Vlak

Vlak je krcat, što je čest prizor u posljednje dvije godine. Putnici se tiskaju u hodnicima, u prolazima između vagona. Ako netko želi do kafića ili toaleta, potrebne su mu akrobatske vještine i najfinija diplomacija. “Ubrzo ćemo se voziti kao u indijskim vlakovima”, uzvikuje jedna žena koja nije uspjela doći do toaleta. Drugi glas joj odgovara: “A željeznica će biti u vlasništvu Kineza!”

Povratna karta između glavnog grada i Tesalije košta 22 eura, ako je rezervirate dva-tri tjedna unaprijed. Za isti put od sedamsto kilometara autom treba računati 1,70 eura po litri benzina i tome dodati još 20 eura za cestarinu. Autobus košta 60 eura. Ljudi stoga trpe neudobnost. No zato se ne suzdržavaju dobaciti pokoju packu kontroloru:

– Zašto ne uvedete dodatne vagone? Zabavno vam je prevoziti nas kao stoku? I vi primate plaću! Za razliku od polovice ljudi u ovom vagonu!

– Vlakove ne možemo proširiti iz tehničkih razloga. Na nekim mjestima infrastruktura to ne može izdržati. Dobro, plaćaju nas, ali i mi se trsimo i borimo protiv privatizacije naše tvrtke. To je zbog vaše sigurnosti, znate… A i to koliko nas plaćaju…

Zbijena na kraju vagona, dva mladića, po svemu sudeći studenti, pozorno čitaju Rizospastis, glasilo Komunističke partije Grčke. Vlak se zaustavlja u Tebi, neki mladi čovjek smješta se pored njih. Ubrzo se raspiruje diskusija, žustra, ali bez ekscesa.

– Niste u pravu, dečki! Ja sam patriot, nemam novca a, možda kao i vi, ni posla. I mi brinemo za narod i siromašne, jer smo to i sami, ne držite vi monopol nad proleterima. I nemojte mi sad govoriti da sam fašist, dosta je bilo takvog govora… Bogati nas gaze i svode našu domovinu na robovlasništvo, barem se u tome slažemo, zar ne?

– Ti se varaš. Imaš iluzije o Zlatnoj zori (neonacistička stranka). Ti ljudi štite moćnike i monopole, kako ti kažeš. Samo što to ne vidiš. Bar ne još…

Berba

U Ateni je još jedino klima blaga (katkad!). Nedavne oluje oborile su masline i agrume sa stabala posađenih na javnim površinama, u parkovima, duž ulica, na trgovima. Ova stabla inače su u nadležnosti grada te se za njihovo održavanje brine gradska uprava za ceste. Ali posljednje dvije godine njihove plodove ubiru siromašni ljudi iz četvrti. Zato danas čak i oluje izazivaju užas i bijes kada unište još nedozrele plodove.

Radosne vijesti

U vrijeme božićnih blagdana mediji, naročito televizija, ulažu napore ne bi li sugerirali “blagdansku atmosferu”. Nakon što su zaključili da je stanovništvo zasićeno i opterećeno teškim i uznemirujućim naslovima, neki su si kanali čak zadali novi cilj: obasuti ljude dobrim vijestima koje će ilustrirati sposobnost svakoga da stekne “pozitivan stav” i da se, po mogućnosti, “trgne”. “Ljudi su umorni i razočarani, ne znaju što im donosi sutra”, komentira Jianis Daras, voditelj emisije Reservoar koji slušateljima radiopostaje ERT nudi “dva sretna sata”. “Ali ispod sve te hrđe krije se i zlato. Mladi briljantni znanstvenici rade za solidarnost, ljudi surađuju, razmišljaju i stvaraju izume.” Ukratko: stvara se “novo društvo”.i

Trgovačke ulice Atene, međutim, odišu krizom. Dućan povijesne zadruge tekstilnih trgovaca u blizini ulice Eole stradao je u toj stihiji. Više od samog dućana, to je prije svega bilo sastajalište svih trgovaca porijeklom iz središnje Grčke koji su se uglavnom doselili šezdesetih godina. Tu su se nalazili na kavi ili čašici uzoa (grčka rakija s okusom anisa, nap. prev.), u dvorani koja je služila kao ured, a koja bi za te svrhe bila prenamijenjena u bife prevelikih dimenzija. S njom je nestao i jedan od posljednjih tragova sjećanja na ovu unutarnju emigraciju iz Tesalije.

Dok gradske trgovine izlažu božićnu robu, jedna banka drznula se postaviti reklamne plakate, očigledno kulturno zastarjele. Pred njezinim podružnicama prolaznici ukazuju na proturječje: “Ma vidi ti to, na slici su novčanice od 100 eura! Takve nisam vidio već dvije godine… Ti ljudi nisu normalni, ne samo da nas pljačkaju, nego nam se još i rugaju.”

Prostor

Putovanja i izleti unutar države rjeđi su nego prije krize: domaći turizam doživio je drastičan pad. Prema službenim statistikama, u prvih pet mjeseci 2012. godine broj Grka koji posjećuju turistička odredišta smanjio se za 42 posto. Na plažama su se ponovno pojavile škrinje sa sladoledom. Novine su oduševljene tim “neočekivanim povratkom jednostavnosti i skromnoj gostoljubivosti”.

Na ulicama vlada tišina. Nezaposlenost, smanjenje plaća, povećanje poreza, cijene goriva i vinjeta za osobna vozila: od 2010. godine 600.000 vozila nestalo je iz prometa. Vlasnici su vratili svoje registarske tablice u policijsku upravu, umirovljujući ih na nepoznato vrijeme. Nije neobično vidjeti ljude koji na benzinskoj postaji traže da im se natoči litra benzina s kojom se onda mogu odvesti na neko vjenčanje ili važno obiteljsko okupljanje. Autoceste su često prazne, baš kao i sporedne ceste, dok u gradovima, pogotovo Ateni, nestaju gužve u prometuii. Vozači koji još koriste svoja vozila većinom primjenjuju ekonomičnu, prije svega sporiju vožnju. To objašnjava zapanjujuću tišinu.

Vrijeme

Svijet Grka sveo se na zarobljenost u surovoj stvarnosti. “Živimo od danas do sutra, bez dugoročnih planova”, stalno se može čuti. Izgleda da horizonti, vrijeme planiranja – vrijeme nadanja, moglo bi se reći – polako nestaju iz društva kojemu je kriza oduzela čak i budućnost.

Nakon redukcije putovanja, uslijedila je redukcija izlazaka. Zatim su se smanjili susreti i razmjene te, paradoksalno, s obzirom na životne uvjete, borbene sindikalne ili političke aktivnosti. “Okupirani svakodnevnim preživljavanjem, nemamo više hrabrosti ni mijenjati svijet ni okupirati trgove u centru grada. Uostalom, kako bismo to uopće i mogli kada si više ne možemo priuštiti ni kartu za metro?”

Tanos pripovijeda: “Dok sam tražio posao, primijetio sam da su me brojni kolege i prijatelji koji još uvijek imaju posao počeli izbjegavati jer su se bojali da ću ih pitati za pozajmicu. A onda vjerojatno i zato što se i sami nalaze u osjetljivim situacijama: smanjile su im se plaće, u dugovima su, bore se protiv depresije.” Plaće su se dvije godine nakon potpisivanja Memorandumaiii u pravilu smanjile za 45 posto. I tome još nije došao kraj. To nam možda dokazuje da, unatoč legendama, kriza ne predstavlja nužno veliki trenutak solidarnosti.

Tako hvatanje ukoštac s vremenom ponekad poprima radikalne metode. “Grčka je sve donedavno imala vrlo nisku stopu samoubojstava u usporedbi s drugim europskim zemljama”, nedavno je objašnjavao Aris Violcis, psiholog zaposlen u udruzi Klimaka na SOS liniji za prevenciju samoubojstava. “Trenutno je to zemlja u kojoj je broj samoubojstava doživio najveći porast. (…) Samoubojstvo je kompleksan fenomen čiji se uzroci ne mogu svesti na ekonomsku krizu. Ali okolina u kojoj živimo utječe na naše psihološko stanje. Sedamdeset i pet posto osoba koje nam se jave u ekonomskim je poteškoćama i na rubu očaja: u dugovima su, bez posla, izgubili su svoje domove”.iv Od 2010. godine, otprilike tri tisuće samoubojstava može se direktno pripisati takvom tipu situacije.

S francuskog prevela: Jelena Miloš

* Antropolog i povjesničar. Autor bloga Greek Crisis (www.greek-crisis.gr) i eseja Le Cheval des Troïkans (Trojkanski konj), Fayard, Pariz, veljača 2013.

i En Grèce, les médias se mettent en quête de bonnes nouvelles, Agence France Presse, Pariz, 28. prosinca 2012.

ii Prema službenim statistikama, godine 2010. u prometu je sudjelovalo 5.183.313 vozila.

iii Sporazumom iz svibnja 2010. Ateni su nametnute mjere štednje u zamjenu za financijski “spas”.

ivEn Grèce, la plus forte augmentation du nombre de suicides, L’Express, Pariz, 6. travnja 2012.