Serge Halimi

Proteklih mjesec dana obilježila su dva naizgled nepovezana događaja koja su potresla Zapadnu Europu – napad na redakciju francuskog satiričnog časopisa Charlie Hebdo i pobjeda Sirize na izborima u Grčkoj. Dok drugi događaj daje nadu u mogućnost razbijanja hegemonije “mjera štednje” koje su posljednjih godina dodatno zaoštrile ekonomsku krizu i prouzročile socijalnu katastrofu, prvi događaj prijeti da borbu za nužne promjene zamijeni paranojom i mobilizaciju u smjeru “obrane civilizacije”

U Francuskoj se početkom Prvog svjetskog rata u kolovozu 1914. proglašava “sveto jedinstvo” (union sacrée) između političkih pokreta i klasa. U Francuskoj kao i u Njemačkoj radnički pokret posustaje. Vođe političke ljevice i sindikata u situaciji rata svrstavaju se uz “nacionalnu obranu”, a progresivne borbe stavljene su na čekanje. Nemaju puno izbora: već od prvih dana krvavih sukoba mrtvi se broje u desecima tisuća. Nitko ne želi slušati pozive na mir u zveci oružja i nacionalističkog uzbuđenja. U lipnju, možda još i u srpnju, bilo je moguće spriječiti potres.

Stoljeće kasnije, “sukob civilizacija” tek je jedna od hipoteza. Borba koja bi se mogla povesti u Europi, u Grčkoj, a potom i u Španjolskoj, može pomoći da ga izbjegnemo. Ali džihadistička ubojstva rade u korist katastrofe, jednako kao i strategija “rata protiv terorizma” i ograničavanje javnih sloboda. Opasnost scenarija “sukoba civilizacija” leži u tome što prijeti poništavanjem pravih borbi koje bi trebalo voditi te pogoršanjem krize koje je nužno riješiti. To je prijetnja. Odgovoriti na nju glavni je izazov nadolazećih mjeseci.

Smije li karikaturist nacrtati Muhameda? Smije li muslimanka nositi burku? Hoće li francuski Židovi više emigrirati u Izrael? Dobrodošli u 2015… Francuska se koprca u socijalnoj i demokratskoj krizi koju ekonomske odluke njezine vlade i Europske unije dodatno pogoršavaju. Unatoč tome, upravo pitanja koja se tiču religije iskrsavaju u redovitim intervalima. Već više od dvadeset godina mediji u javnom mnijenju šire paniku na teme “islama iz predgrađa”, “kulturalne nesigurnosti”, “komunitarizma” (zatvaranja u zajednice). Demagozi se naslađuju time, spremno trljaju sol na rane ne bi li nametnuli vlastitu interpretaciju. Njihov uspjeh vidljiv je iz nedostatka ozbiljne i temeljite rasprave o bilo kojem problemu, iako upravo o njima ovisi rješavanje tih problema.1

Ubojstvo dvanaest osoba, većinom novinara i karikaturista, 7. siječnja ove godine u prostorijama tjednika Charli Hebdo, potom još četiri osobe židovske nacionalnosti u trgovini košer namirnicama, raspirilo je strah. Iako su se ubojice pozivale na islam, spektakularni zločini nisu za sada pokrenuli spiralu mržnje i represija na koje su računali. Donekle su uspjeli: džamije su napadane, sinagoge čuva policija, mladi muslimani – radikalizirani, katkad svježe preobraćeni, često tek osrednje upućeni u pravila svoje vjere, u svakom slučaju malo ili nimalo reprezentativni za ostale vjernike – zavedeni su džihadom, nihilizmom, oružanom borbom. No nisu sasvim uspjeli: zagarantirali su vječni život tjedniku koji su htjeli uništiti. Pretpostavimo ipak da je njima ova bitka bila od sekundarne važnosti. Ishod ostalih ovisit će o otpornosti francuskog društva i ponovnom rađanju kolektivne nade u Europi.

Ali, budimo skromni. Nemamo ključ za svaku bravu, nismo uvijek u mogućnosti analizirati odmah događaj. Niti smo dužni imati instant-komentar. Zaustaviti se, razmisliti: to znači preuzeti rizik da se razumije, da se iznenadi i da se bude iznenađen. A ubojstva su bila iznenađenje, reakcija na njih također. Francuska je za sada izdržala šok, poput Španjolske nakon madridskih atentata 2004., poput Velike Britanije nakon londonskih napada godinu dana kasnije. Građani su masovno i mirno prosvjedovali, unatoč ratobornim govorima premijera Manuela Vallsa. Nije se dogodila ni demokratska regresija poput one kojoj je SAD svjedočio nakon napada 11. rujna 2001. Iako, svakako je jednako apsurdno koliko i opasno osuditi nekoliko tinejdžera na zatvorske kazne samo zbog provokacija na društvenim mrežama.

Nitko ipak ne bi mogao predvidjeti eventualne posljedice još jednog potresa takvog tipa, a naročito nekoliko njih. Bi li se produbio jaz koji već suprotstavlja različite frakcije stanovništva, politički ih određujući prema porijeklu, kulturi ili religiji? Na to se klade džihadisti i krajnja desnica, uključujući i izraelsku: na pogibeljni “sukob civilizacija”. Odbiti ovakvu perspektivu ne znači prepustiti se iluzijama o čudotvorno pacificiranom društvu – kao da bi društvo moglo biti takvo uz postojeća geta, teritorijalne podjele i društveno nasilje – nego upravo birati borbe koje se najizravnije bave problemima koje ga opterećuju. A to hitno zahtijeva novu europsku politiku. U Grčkoj, u Španjolskoj, bitka već otpočinje…

Solunski program

Europa izgleda zaista postoji: bivši grčki premijer Antonis Samaras nije dugo čekao prije nego je filigranski delikatno upregnuo višestruko ubojstvo u prostorijama tjednika Charlie Hebdo u vlastitu predizbornu kampanju: “Danas se u Parizu dogodio masakr. A kod nas, neki i dalje ohrabruju ilegalnu imigraciju i obećavaju naturalizaciju”.

Dan kasnije Nikos Filis, direktor Avgija, atenskog dnevnog lista čiji je većinski vlasnik koalicija radikalne ljevice Siriza,2 izvlači sasvim drukčiju pouku iz zločina koji su počinila dva francuska građanina: “Atentati bi mogli odrediti europsku budućnost. Bilo prema opciji Le Pena i krajnje desnice, bilo prema razumnijem pristupu problemu, koji nudi ljevica. Jer zahtjev za sigurnošću ne može se riješiti samo policijom”. U smislu skupljanja političkih poena, ovakva analiza događaja nije ništa korisnija u Grčkoj nego u drugim europskim zemljama. Savjetnik za odnose s javnošću Aleksisa Ciprasa, Vasilis Mulopuilos, to svakako zna, no ipak se vodi drukčijim kriterijima: “Da je Siriza manje tvrdoglava po pitanju imigracije, prije izbora bismo imali podršku od preko 50 posto birača. Ali taj politički stav jedno je od rijetkih pitanja o kojima smo jednodušni”.

Ekonomske politike koje se provode na Starom kontinentu propadaju već godinama, u Grčkoj i Španjolskoj okrutnije nego drugdje. Ali dok su se u drugim zemljama EU-a vladajuće stranke naizgled pomirile s jačanjem ekstremne desnice, računajući štoviše da će si okupljanjem protiv te prijetnje osigurati održavanje na vlasti, Siriza i Podemos otvorili su drugačiju3 perspektivu. Nitko na ljevici u Europi nije tako brzo napredovao kao oni. Iako praktično nepostojeći prije pet godina, na početku financijske krize, u međuvremenu su ostvarili dva podviga odjednom. S jedne strane, nametnuli su se kao vjerodostojni kandidati za poziciju vlasti. S druge, stvorili su prilike za preuzimanje političkog prostora socijaldemokratskih stranaka svojih zemalja, suodgovornih za opći zaokret politika Starog kontinenta. Baš kao što je u prošlom stoljeću britanska Laburistička stranke na ljevici zamijenila Liberalnu stranku, a u Francuskoj Socijalistička partija istisnula Radikalnu stranku.4 Nova razdioba na političkoj mapi u oba se slučaja pokazala konačnom.

Kad je izazov – demontiranje socijaldemokratskih stranaka – postavljen ili dijelom dosegnut, koje su šanse da pobjeda jedne drukčije ljevice, u Grčkoj ili Španjolskoj, bude predvodnica opće reorijentacije europskih politika? Iz perspektive Atene prepreke su ogromne. U svojoj zemlji Siriza je gotovo sama protiv svih, u Europi je niti jedna vlada neće podržati. Izazov za Grčku je, dakle, puno veći od onog pred kojim je Francuska posustala 2012. godine. Prisjetimo se: tek izabrani François Hollande, ohrabren mandatom koji su mu povjerili francuski birači te s argumentom od čak 19,3 posto udjela Francuske u europskom BDP-u (za usporedbu, udio Grčke je 2,3 posto, Španjolske 12,1 posto5 obećavao je da će “ponovno ispregovarati” europski pakt o stabilnosti. Pa ipak, znamo što se (nije) dogodilo.

U Sirizi analiziraju situaciju s više optimizma, u nadi da bi još ove godine pobjeda ljevičarskih stranaka u Grčkoj i Španjolskoj mogla biti poslovična iskra koja će potpaliti cijeli kontinent. “Europsko javno mnijenje nam je sklonije”, smatra Fillis. “A europske elite također uviđaju da strategije koje su dosad slijedile vode u slijepu ulicu. Sada već u vlastitom interesu osmišljavaju drugačije politike jer jasno im je kako euro-zona konstruirana na ovaj način onemogućava Europu da zaigra značajnu svjetsku ulogu.”

Jedna lasta često najavi proljeće za one koji su dugo patili pod zimom. Da li zato vodstvo Sirize računa na obećavajući raskorak između njemačke kancelarke i predsjednika ECB-a Marija Draghija? Draghijeva odluka o otkupu državnih dugova (“kvantitativno olakšavanje”) mogao bi uostalom biti znak da je konačno shvatio da su mjere štednje udarile o zid.

U Ateni je ovo bolno očito. Pa ipak, okrutnost politika čije socijalne i zdravstvene posljedice uključuju nedostatak grijanja zimi, razvoj zaraznih bolesti ili porast broja samoubojstava, još uvijek nisu dovoljno važan faktor za promjenu strategije.6 Barem tako misle arhitekti spomenutih politika, koji si dobrim plaćama osiguravaju dovoljno jake živce i želudac za ovakve tvrdnje. Makroekonomski pokazatelji teško da su vedriji. Nakon pet godina šok terapije, Grčka ima tri puta više nezaposlenih (25,7 posto radno aktivne populacije), rast je slab (0,6 posto u 2014.) nakon nagomilanih gubitaka između 2009. i 2013., konačno, kao šlag na tortu, program čiji je primarni cilj bio smanjenje duga na 113 posto BDP-a, rezultirao je dugom od 174 posto BDP-a… Predvidljivo, uostalom, budući da se visina duga računa u proporciji s nacionalnim bogatstvom koje se pak urušilo. Bilo je očekivano i da će Mariano Rajoy, čiji su uspjesi u Španjolskoj gotovo jednako “sjajni”, došao u Atenu izraziti podršku Samarasu: “Zemlji je potrebna stabilnost” popuje on, “a ne nagli potezi niti neizvjesnost”. Kako samo ingeniozno i razborito.

Samo, prevedena na novogrčki, “neizvjesnost” je praktično sinonim za nadu. Jer nastavak Samarasove politike značio bi dodatno smanjenje poreza za srednja i viša primanja kao i za poduzeća, više privatizacije, više “reformi” tržišta rada. Ne treba zaboraviti ni proračunske viškove za otplatu duga, a po cijenu daljnjeg rezanja javnih sredstava u svim područjima.

Sveučilišni profesor i Sirizin dužnosnik za ekonomski sektor, Janis Milios, vjeruje da si je Samaras (kojeg podržavaju socijalisti) postavio za cilj proračunske viškove veće od 3 posto BDP-a godišnje na neodređeno vrijeme (3,5 posto u 2015., 4,5 posto u 2017., 4,2 posto nakon toga). “To je sasvim iracionalno, ne namjeravamo li politike štednje protegnuti u beskonačnost”. Istini za volju, Samarasa ne treba optuživati da donosi nekakve odluke: on naprosto primjenjuje uvjete koje je “Trojka” (MMF, EU i ECB) nametnula njegovoj vladi.

Kako Siriza planira riješiti probleme? Ponajprije programom “usmjerenim na prevladavanje humanitarne krize” koja će alocirati izdatke i prioritete unutar nepromijenjenog ukupnog proračuna. Sve je vrlo precizno izračunato: besplatna električna energija, javni prijevoz, prehrana za najsiromašnije, cjepiva za djecu i nezaposlene financirat će se aktivnijom borbom protiv korupcije i fiskalnih prijevara. Konzervativna vlada i sama priznaje da one smanjuju državne prihode za oko 10 milijardi godišnje. “Javni radovi koštaju četiri do pet puta više nego drugdje u Europi”, primjećuje Filis, i to ne samo zbog velikog broja grčkih otoka i reljefa neravnijeg od onog u Belgiji. Milios naglašava da je “55.000 Grka transferiralo u inozemstvo više od 100.000 eura po glavi, iako prijavljeni prihod 24.000 među njima nikako ne dopušta plasman takvog iznosa. Pa ipak, u zadnje dvije godine porezna je inspekcija provjerila samo 407 takvih prijevara, o kojima je grčke vlasti izvijestio MMF”.

Uz hitni humanitarni program Sirize, čiji se trošak procjenjuje na 1,8 milijardi eura, tu su i socijalne mjere namijenjene ponovnom pokretanju ekonomske aktivnosti: stvaranje 300.000 javnih radnih mjesta na jednogodišnji ugovor s mogućnošću produljenja, uspostavljanje minimalne plaće na razinu iz 2011. (751 eura, u odnosu na trenutnih 580 eura), povećanje (ali nešto manjeg obujma: 8,3 posto) najnižih mirovina. Cijeli ovaj plan, uključivo s poreznim olakšicama i otpisom dugovanja za prezadužena kućanstva i poduzeća, detaljno je opisan u “Solunskom programu”7 i koštat će 11,382 milijardi eura, što će se financirati novim prihodima.

O ovim mjerama, tvrdi Milios, neće biti pregovora. Ni s drugim strankama niti s vjerovnicima zemlje: “One su pitanje nacionalnog suvereniteta, uopće ne produbljuju naš deficit. Računamo stoga provesti ovu politiku bez obzira na ishod pregovora o dugu”.

Neizvjesni pregovori i budućnost Europe

Međutim, o 320 milijardi eura grčkog duga Siriza je spremna pregovarati. Računaju da nekoliko zemalja jedva čeka priliku da ih slijedi u stopu. “Problem duga”, inzistira Milios, “nije grčki, nego europski problem. U ovom trenutku, Francuska i druge zemlje uspijevaju isplatiti svoje vjerovnike, ali samo zato što su kamatne stope ekstremno niske. No to neće potrajati. Primjerice, samo između 2015. i 2020. polovica španjolskog duga treba biti otplaćena.”

U ovim uvjetima “Europska konferencija o dugu”, koju je Cipras na stranicama ovih novina zahtijevao prije dvije godine, postala bi realistična mogućnost.8 Ideju podržava i irski ministar financija, a njezina važnost i pedagoška prednost je u tome što će se pozvati na već postojeći presedan – konferenciju iz 1953. na kojoj je Njemačka dobila oprost svojih ratnih dugova, između ostalog i onog spram Grčke. Osim poučnog historijskog iskustva, Siriza vjeruje i da će ova konferencija postati “alternativno rješenje koje će zauvijek pokopati politike štednje”.

Kako? Prihvaćajući otpis dijela duga države, reprogramirajući preostali dio duga i transferirajući ga na ECB koja bi ga refinancirala. Institucija kojom predsjeda Draghi već se pokazala vrlo sklonom spasiti privatne banke, štoviše, u toj mjeri da su se sve one oslobodile svojih grčkih dugovanja, čiji skoro cjelokupni iznos sada drže zemlje članice euro-zone.

Što opet tim zemljama daje naročitu moć, naročito Njemačkoj i Francuskoj. No Angela Merkel uporno tvrdi da će njemački porezni obveznici biti glavne žrtve ponovnog pregovaranja grčkog duga, kojeg Njemačka posjeduje više od 20 posto. Ona se neće složiti grčkim planom, napomenuo je njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. Francuska pozicija mnogo je manje jasna, kao i obično; valja je razabrati iz višeglasja zahtjeva da se Atena “drži preuzetih obveza” (Hollande) ili da “nastavi provoditi nužne ekonomske i političke reforme” (Emmanuel Macron, ministar gospodarstva), te prividne spremnosti da se razmotri restrukturiranje ili reprogramiranje grčkog duga (Michel Sapin, ministar financija).

Ali europska desnica već zvoni za uzbunu, i ne samo u Njemačkoj. Finski premijer Alexander Stubb izrekao je “odlučno ne” svakom zahtjevu za smanjenjem duga, dok se u Parizu konzervativni dnevni list Le Figaro pita: “Hoće li Grčka ponovno zatrovati Europu?” Dva dana kasnije iste novine pažljivo rade izračun: “Svaki će Francuz platiti 735 eura za brisanje grčkog duga”.9 Nešto se rjeđe na njihovim se stranicama nađu izračuni i procjene troškova fiskalnih oprosta od kojeg profitiraju vlasnici novina, subvencija za tvrtke proizvođače oružja koji su dioničari Le Figaroa ili… potpora za medije.

Merkel je već zaprijetila Ateni izbacivanjem iz eurozone u slučaju da vlada prekrši proračunske i financijske disciplinske mjere kojima je Berlin tako privržen. Grci se pak istovremeno žele osloboditi stiska politika štednje i sačuvati zajedničku valutu. Upravo to je Sirizin odabir.10 Djelomično i zato što se zemlja izbjegava upustiti u sve bitke odjednom: “Bili smo pokusni kunići za ‘Trojku’, ne želimo postati pokusni kunići za izlazak iz eura”, rezimirao je Cipras u razgovoru s novinarkom bliskoj stranci. “Neka počne neka velika zemlja, poput Španjolske ili Francuske”.

“Bez europske potpore”, smatra Mulopuilos “neće biti moguće realizirati što smo naumili”. Otud i važnost koju Siriza pridaje mogućoj potpori drugih političkih snaga, poput ljevice i ekologa. A naročito socijalista, unatoč činjenici da Grci već imaju iskustvo kapitulacije socijaldemokracije, još od prije trideset godina kada je premijer Andreas Papandreu napravio veliki liberalni zaokret. “Da je ostao na ljevici, ne bi bilo Sirize”, primjećuje Mulopuilos, pa podsjeća na njemački slučaj: “Kada je Oskar Lafontaine napustio vladu [1999.], požalio se da je socijaldemokracija postala nesposobna sprovesti i najbezazlenije reforme. Globalizacija i neoliberalizam s ljudskim licem potpuno su je uništili”.

Nije li, dakle, problematično očekivati da bi grčkoj ljevici socijaldemokratska dobrohotnost spram njihovih zahtjeva mogla pomoći da se suprotstave nepopustljivosti Merkel? Uspjeh Sirize – i eventualno Podemosa – pokazuje zapravo da je, unatoč opetovanim tvrdnjama Hollandea ili Mattea Renzija u Italiji, europska politika koja bi raskrstila s bezizlaznim mjerama štednje ipak moguća. Ali takva pokazna vježba neće ugroziti samo njemačku desnicu…

Mjeseci koji dolaze mogli bi odrediti budućnost Europske unije. Prije tri godine, nešto prije izbora Hollandea, pitanje alternative svodilo se na izbor između odvažnosti i pat pozicije.11 Sada postoji prijetnja koja je puno gora od održavanja postojećeg stanja: “Ne promijenimo li Europu, ekstremna desnica će to učiniti za nas”, upozorio je Cipras. Odvažnost, dakle, postaje sve urgentnija. Zadatak grčke i španjolske ljevice, o kojima će puno toga ovisiti, dovoljno je težak sam po sebi i bez goleme odgovornosti spašavanja sudbine Starog kontinenta, i sprečavanja ishoda “sukoba civilizacija”. A upravo to je na kocki danas.

“Grčka, slaba karika Europe, mogla bi postati jaka karika europske ljevice”, već zamišlja Mulopuilos. A nakon Grčke, možda i Španjolska… Dvije zemlje svakako nisu mnogo u borbi protiv straha i beznađa koji istodobno potpiruju propaganda ekstremne desnice i nihilizam džihadističkih salafista. “To je istodobno skroman i lud san”, rekao bi pjesnik; ta nada da će se europska politika prestati svoditi na vječno izmjenjivanje istih impotentnih politika na vlasti, čiji su rezultati onda naš problem. Atena, Madrid, konačno promjena?

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

1 Vidi “Burqa-bla-bla”, Le Monde diplomatique, travanj 2010.

2 Avgi, koji svaki mjesec objavljuje grčko izdanje Le Monde diplomatiquea, 8. siječnja imao je slogan “Je suis Charlie” na naslovnici. Napad na satirični tjednik naširoko je komentiran u Grčkoj, naročito na ljevici, jer ih je povijesno iskustvo (vojne diktature između 1967. i 1974.) učinilo izrazito osjetljivima na pitanje slobode govora.

3 Vidi: Renaud Lambert, “Indignadosi na vlasti?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2015.

4 U Velikoj Britaniji 1922., u Francuskoj 1936.

5 Brojke se odnose na 2013. godinu.

6 Vidi: Sanjay Basu i David Stuckler, “Quand l’austérité tue”, Le Monde diplomatique, listopad 2014., i Noëlle Burgi, “Les Grecs sous le scalpel”, Le Monde diplomatique, prosinac 2011.

7 Verzija na engleskom dostupna na stranici left.gr

8 Vidi Aleksis Cipras, “Grčki dug, europsko rješenje”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, veljača 2013.

9 Urednički komentar “Le vent du boulet”, Le Figaro, Pariz, 6. siječnja 2015.; i Le Figaro, 8. siječnja 2015.

10 Za kritiku ove pozicije, vidi Frédéric Lordon, “L’alternative de Syriza: passer sous la table ou la renverser”, 19. siječnja 2015., blog.mondediplo.net

11 Vidi “L’audace ou l’enlisement”, Le Monde diplomatique, travanj 2012.