Serge Halimi

U nedjelju se održava prvi krug francuskih predsjedničkih izbora. Iznenađujuće, prema posljednjim anketama, čak četvero kandidata ozbiljno konkurira za ulazak u drugi krug. Nakon velikog razočaranja mandatom Françoisa Hollandea, najnepopularnijeg predsjednika u povijesti Pete Republike, sve je veći broj onih koji su spremni dati glas za radikalne promjene

Ulazimo u političku eru u kojoj se, kao nagovještaj ostvarenja do sada nezamislivih mogućnosti, često pojavljuju izjave koje počinju riječima “Po prvi bi put…”. Tako se ovog proljeća 2017. godine po prvi put uopće ne sumnja u ulazak kandidatkinje Nacionalne fronte (Front national – FN) u drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj, pa se čak provlači – još uvijek nevjerojatna – hipoteza o pobjedi te stranke. Također po prvi put nema nikoga da brani postignuća minulog petogodišnjeg predsjedničkog mandata, iako dvojica bivših ministara predsjednika na odlasku, Benoît Hamon iz Socijalističke stranke (Parti socialiste – PS) i Emmanuel Macron, vođa pokreta “En marche!” (Naprijed!), sudjeluju u izbornoj utrci. Također po prvi put kandidati PS-a i Republikanaca (Les Républicains, desni centar), dviju struja koje Francuskom neprekidno vladaju otpočetka V. Republike, mogli bi biti eliminirani već u prvom krugu.

Isto tako bismo uzaludno mogli tražiti presedane za ovakvu kampanju koju zagađuju neprekidne novosti, sudske zavrzlame, ali i generalna nesposobnost da se dulje od 24 sata fokus zadrži na nekoj od fundamentalnih tema. Zasigurno u prošlosti ne bismo našli niti slučaj sličan Françoisu Fillonu iz Republikanaca: da je jedan od glavnih kandidata, bio pod istragom zbog pronevjere javnog novca, i to nakon što je deset godina trubio o tome da je Francuska bankrotirala.

Odustajanje predsjednika na odlasku od kandidature za drugi mandat moglo bi sakriti korijene poremećaja s kojima se sada susrećemo. Svoj petogodišnji mandat François Hollande završava kao najnepopularniji državnik od osnutka V. Republike. Međutim, socijalistički je predsjednik sam priznao da je “uživao pet godina relativno apsolutne vladavine”[1]. Naime, po prvi put u svojoj povijesti, Socijalistička stranka je u lipnju 2012. godine pored svoga predsjednika i vlade imala kontrolu nad Narodnom skupštinom i Senatom, te je imala prevlast u 21 od 22 metropolskih regija, 56 od 96 departmana i 27 od 39 gradova s više od 100.000 stanovnika.

A Hollande je svoje ovlasti izvršavao samostalno. On je taj koji je odlučio o proglašenju izvanrednog stanja, umiješao Francusku u nekoliko stranih sukoba, dozvolio napade dronovima na ljude koji su bili tek osumnjičenici. Također, on je taj koji je dao izmijeniti zakon o radu, natjeravši pritom vlastitu parlamentarnu većinu na izglasavanje reforme koju je dotad odbijala provesti (pozivanjem na članak 49. Ustava), a za koju niti jedan od njih nije dobio mandat od naroda. Navedimo i preustroj francuskih regija čiju je kartu šef države nanovo iscrtao u svojem uredu u Elizejskoj palači.

Zbog svega navedenog postavlja se ozbiljno pitanje institucija V. Republike, a za koje su se kandidati Hamon (PS) i Jean-Luc Mélenchon (iz pokreta La France insoumise – Nepokorena Francuska) obvezali da će ih preispitati, dok ih François Fillon (iz stranke Les Républicains – Republikanci) i Macron prihvaćaju, kao uostalom i Marine Le Pen. Niti u jednoj drugoj zapadnoj demokratskoj državi ne postoji takva koncentracija vlasti u rukama jedne jedine osobe. Osim realne opasnosti od toga da jednog dana doživimo dolazak na vlast manje bezopasnog predsjednika od onog koji svoj mandat upravo privodi kraju, grandiozne fraze o francuskoj demokraciji i Republici sudaraju se s činjenicom koju je Hollande učinio očiglednom: samotničko obnašanje vlasti omogućuje bezgranično gaženje obveza preuzetih tijekom izborne kampanje, koje bi ustvari trebale biti osnova mandata dobivenog od suverenog naroda.

Primjerice, Hollande se svojedobno obvezao da će zaštititi francuske metalurške radnike. Umjesto toga potpisao je zatvaranje čeličane u Florangeu. Izjavio je da će revidirati europski pakt o stabilnosti, da bi od ideje odustao prvog dana na vlasti. Obećao je da će “zaokrenuti krivulju nezaposlenosti” do kraja 2013. godine, no ona je neprestano rasla sljedeće tri godine. Ipak, ako su se ljudi osjećali izdano to je ponajprije radi slogana koji je obilježio njegovu kampanju iz 2012. godine, a koji je svatko čuo barem stotinu puta: “Moj je jedini protivnik svijet financija”. Čim je bio izabran Hollande se požurio naći bivšeg investicijskog bankara za savjetnika, a kasnije mu je dao ključeve ministarstva ekonomije.

Macron kao idealni nasljednik

Macronova popularnost zaprepašćujuća je zato što bi mogla na čelo države dovesti dostojnog nasljednika, iako ocoubilačkog, neviđeno nepopularnog predsjednika na odlasku. Jednom je Hollande izgovorio: “Emmanuel Macron, to sam ja. On zna što mi duguje”. Macron zasigurno nije socijalist, ali nije ni Hollande. Prvi to otvoreno priznaje, dok se drugi izmotava. Macronovo odricanje od tradicija ljevice koja je nekoć napadala “novac” ili “financije”, zvuči kao odjek uvjerenja koja je Hollande iznio već 1985. godine u svojoj knjizi La gauche bouge (Ljevica napreduje), čiji su koautori bili sadašnji ministar obrane i glavni tajnik ureda predsjednika.[2]

U navedenoj knjizi već se pojavljuje jedna od Macronovih najdražih ideja, ona o novom socijalnom savezu između pripadnika obrazovanog srednjeg sloja i neoliberalnih poslodavaca, ujedinjenih u želji za napretkom na svjetskom tržištu. Macron prednost daje “poduzetničkom duhu”, a ne “duhu primatelja socijalne pomoći”, prije profitu nego primanju socijalnih naknada. Reformisti i modernisti protiv ekstremista i konzervativaca: slušajte Macrona i ponovno ćete čuti riječi Billa Clintona 1990. godine te Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera nekoliko godina kasnije.[3] Slijediti njegove riječi bilo bi poput upuštanja – još odvažnije nego što je to Hollande učinio – u tzv. treći put neoliberalnog progresivizma. To jest onaj put koji je začarao američku Demokratsku stranku i europsku socijaldemokraciju i doveo ih u slijepu ulicu u kojoj se danas nalaze.

“Globalisti” i “briselska stranka” protiv “patriota”: Marine Le Pen bi rado da se politička debata reducira na ovakav antagonizam, a zastupnik PS-a i stup Macronove kampanje, Richard Ferrand, anticipirao je njezine želje kada je svojedobno rekao da “s jedne strane postoje reakcionarni i identitetski neonacionalisti, a s druge progresisti koji misle da je Europa potrebna”[4]. Valja naglasiti da ovakvo uokvirivanje ideološke rasprave nije slučajno. Obje strane potiskuju klasno pitanje: jedna pothranjuje strahove vezane uz pitanje identiteta, dok druga osuđuje “reakcionarne nagone”.

No koliko god to boljelo sve tržišne progresivce, činjenica jest da su svi koji “misle da je Europa potrebna” socijalno situirani. “Upućeni radnici” (poslani na rad u drugu državu članicu EU) koji se pojavljuju nakon briselske direktive iz 1996. godine i čiji se broj udeseterostručio zadnjih deset godina, ipak su češće građevinski ili poljoprivredni radnici nego kirurzi ili antikvari. Ono što žrtve ove direktive misle ponajprije je proizvod onoga čega se boje, odnosno dampinga plaća koji bi mogao ugroziti njihove uvjete života. Za njih Europa nije Oda radosti ili Erasmus program.

Politički strateg Donalda Trumpa Steve Bannon svojedobno je shvatio koju bi korist nacionalistička desnica mogla izvući iz socijalne degradacije dijela stanovništva koja je naličje trijumfalne priče o globalnom selu. Tako objašnjava da je “u srži našeg vjerovanja to da smo mi nacija s ekonomijom, a ne tek ekonomija na svjetskom tržištu otvorenih granica… Neki se Njujorčani sada osjećaju bližima građanima Londona ili Berlina nego stanovnicima Kansasa ili Kolorada te imaju mentalitet elite koja želi nametnuti način na koji će se upravljati svijetom”.[5] Kada Macron u svojim javnim nastupima nakićenima europskim zastavama hvali mobilnost, kada zaziva “stimuliranje korporativnih profita kao put do ekonomskog oporavka” te kada se obvezuje na ukidanje naknade za nezaposlenost osobi koja dvaput odbije “pristojnu ponudu za posao”[6], kako razlučiti njegove prijedloge od interesa oligarha koji čine “stranku iz Davosa”? Sada možemo zamisliti štetu po demokraciju koju bi prouzročio mogući dvoboj u drugom krugu između njega i Marine Le Pen kao što to mediji uporno daju naslutiti.

Već dvadeset godina promicanjem filozofije protiv “rasipanja glasova” narodu se u suštini želi usaditi uvjerenje da su dvije dominantne stranke zadnja brana protiv krajnje desnice, čijem su uzletu zapravo pogodovale upravo odluke koje su te stranke složno donosile. Hamon naglašava da je “danas projekt Emmanuela Macrona pomoć Nacionalnoj fronti”.[7] Isto tako, moć FN-a osnažila je monopol vladavine njegovih protivnika, uključujući i socijaliste.[8] Već je 1981. godine François Mitterrand računao da bi jaka krajnja desnica prisilila desnicu na koaliranje s njom i posljedično izazvala gubitak njezina izbornog kredibiliteta.[9] Ta se pretpostavka ispostavila potpuno promašena, nakon što se u travnju 2002. godine Jean-Marie Le Pen sučelio s Jacquesom Chiracom u drugom krugu predsjedničkih izbora. Otada je desnici dovoljno premašiti PS, bilo da se radi o izborima na nacionalnoj ili lokalnoj razini, kako bi stranka u očima skoro cjelokupne ljevice odmah postala arkanđeo demokracije, kulture pa i Republike.

Hamon i Mélenchon – slični ciljevi, drugačiji planovi

Ekonomska i financijska politika Francuske uvelike je i u mnogočemu podređena Europi, ali tomu usprkos, najveći se dio kampanje odvija kao da će budući predsjednik moći sasvim slobodno djelovati. Eventualna pobjeda Le Pen mogla bi značiti kraj Europske unije, barem ako je suditi prema njezinom upozorenju da neće “biti vicekancelarka gospođe Merkel”. Kada bi mjesto u Elizejskoj palači zauzeo Fillon ili Macron – čemu se nada i Angela Merkel – bio bi osiguran kontinuitet s prethodnim predsjednicima kojima su služili. Također bi se nastavilo podvrgavanje uputama Europske komisije, dok bi se njemačka nadmoć i ordoliberalizam nanovo učvrstili, pri čemu bi prva strogo čuvala drugi. Stvari bi možda izgledale drugačije s Hamonom ili s Mélenchonom čiji ciljevi izgledaju slično, izuzev Hamonovih simpatija za ideju izgradnje europskih obrambenih snaga. Ipak, u potpunosti se razlikuju njihova sredstva za postizanje tih ciljeva, što objašnjava zašto se natječu jedan protiv drugog i tako izlažu opasnosti od ispadanja u prvom krugu.

Naime, teško je ne imati osjećaj déjà vua s Hamonom. On pokušava pomiriti svoju privrženost Europskoj uniji sa željom da ona konačno odustane od politike štednje, okrene se politici u korist stvaranja radnih mjesta i zaštite okoliša, te da postane popustljivija prema državama opterećenima velikim dugom kao što je Grčka. Ipak, socijalistički kandidat mora biti uvjeren da je političko preusmjeravanje Europske unije kojem teži moguće, čak i okviru sadašnjih institucija, te da je moguće “ostvariti opipljive rezultate bez da se Europi okrenu leđa”. Svoja nadanja temelji na mogućem jačanju utjecaja europske ljevice, osobito njemačke.

To je gotovo pa ista hipoteza koju je Hollande ponudio prije pet godina. Naime, 12. ožujka 2012. “svečano” se obvezao pred svojim europskim kolegama u Parizu na to da će “pokrenuti pregovore o izmjeni proračunskog pakta” koji su sklopili Merkel i Sarkozy, napominjući pritom: “Nisam jedini, postoji progresivni pokret u Europi. Neću biti jedini s obzirom na to da ću dobiti glas francuskog naroda koji će me za to ovlastiti”.

Cécile Duflot, koja mu je neko vrijeme bila ministrica stanovanja, prisjeća se: “Svi su očekivali da će (Hollande) povesti bitku protiv Angele Merkel. (…) Napokon se trebalo okrenuti leđa “Merkozyju”. (…) Iako rigidni neoliberal, Talijan Mario Monti je računao da će Francuska potaknuti promjenu. Izraziti konzervativac Mariano Rajoy vidio je u izboru Françoisa Hollandea priliku da se olabavi obruč oko Španjolske. A što se tiče Grčke ili Portugala, oni su bili spremni slijediti bilo kakvog spasitelja ne bi li izbjegli propast”[10].

Svi znamo kako je to završilo. Ništa fundamentalno novo se nije dogodilo u odnosu na situaciju kakva je bila petnaest godina ranije[11] kada je Hollande upravljao Socijalističkom strankom, a Lionel Jospin vladom. Kao uvertira u uvođenje jedinstvene valute, netom prije je usvojen “pakt o stabilnosti i rastu” s mehanizmima za nametanje proračunske discipline, uključujući odredbu o naplati novčanih kazni za prekomjerne deficite. Tada kao vođa oporbe Jospin se nije ustručavao ukazati na to da je pakt zapravo “mega ugovor iz Maastrichta”, “kojim se čini apsurdni ustupak Nijemcima”. Kada je imenovan predsjednikom vlade u lipnju 1997. godine, ipak je prihvatio sve uvjete Amsterdamskog ugovora nekoliko dana nakon stupanja na dužnost. Tadašnji ministar europskih poslova Pierre Moscovici tada je objasnio da je Jospin za ovaj ustupak nagrađen prihvaćanjem “prve rezolucije Europskog vijeća o ekonomskom rastu i zapošljavanju”. Svi znamo da su posljedice te rezolucije bile nikakve.

Europska unija uznemireno promatra

Sada Hamon i Mélenchon traže reformu europskih ugovora. No kako to planiraju provesti? Hamon ne osporava neovisnost Europske središnje banke, ali se nada “unapređivanju njezinog statuta”. Pristaje na pravilo o ograničavanju javnog deficita na 3 posto, ali želi da “se provode politike stimulativne za ekonomski rast” koje su kompatibilne s njegovim ekološkim ambicijama. Predlaže da se “uspostavi demokratska skupština eurozone”, navodeći pritom: “Prihvatit ću raspravu o tome, naravno. Neću ići u Berlin ili nekamo drugamo vičući: ‘Uzmite ili ostavite’, to nema smisla”.

Za neke od tih reformi nužna je suglasnost svih članica Unije, a Berlin zasad ne podržava nijedan od Hamonovih prijedloga. On se nada da će to promijeniti zahvaljujući “alijansi europske ljevice”. Odbacuje obeshrabrujući presedan iz 2012. godine: “Mislim da su Nijemci mnogo otvoreniji sada nego što su bili kada je Hollande došao na vlast”. Na ruku bi mu mogao ići strah od raspada Europske unije i moguća promjena vlasti u Njemačkoj. “Ja sam iz stranke nade”, priznaje.

Mélenchonova nadanja su se promijenila u odnosu na 2012. godinu. Budući da prema njemu, “niti jedna progresivna politika nije moguća” u Uniji kakva sada postoji, ako ne dođe do “dogovornog napuštanja europskih ugovora” ili njihove reforme (plan A), on ne isključuje “unilateralni izlazak” (plan B). Kako je izgubio veći dio vjere u simultani polet snaga ljevice, čini se u opadanju u zadnje vrijeme, on smatra da Francuska kao druga sila Europske unije postaje “pokretačka snaga europske borbe”. Jedan od kreatora njegova predsjedničkog programa, Jacques Généreux, sažima stvar ovim riječima: “Prisilni izlazak Francuske naprosto bi značio kraj eura i kraj Europske unije. Takav rizik nikome nije u interesu. Naročito ne Njemačkoj”. Zbog toga, čak i ako se ne bude pokoravala europskim pravilima koja ograničavaju njezine ekonomske prioritete, “Francuska može bez straha, ako to želi, ostati u eurozoni koliko god dugo to bude htjela”.[12]

Europska unija je bila ravnodušna prema demokratskim odabirima svojih naroda, uvjerena da su fundamentalne političke odluke njezinih članica snažno ograničene europskim ugovorima. Od Brexita i Trumpove pobjede politika se vratila na velika vrata, pa sada Unija uznemireno promatra sve nacionalne izbore kao da bi je mogli stajati glave. Čak i pobjeda jednog od dvojice francuskih kandidata koji imaju njezin blagoslov ne bi jamčila dugoročnu stabilnost.

S francuskog prevela: Ivana Klarić


[1] Gérard Davet i Fabrice Lhomme, “Un président ne devrait pas dire ça…”. Les secrets d’un quinquennat, Stock, Pariz, 2016.
[2] Skupina skrivena pod pseudonimom Jean-François Trans. Vidi Pierre Rimbert, “Toupie ou tout droit ?”, Le Monde diplomatique, rujan 2014.
[3] Vidi Le Grand Bond en arrière. Comment l’ordre libéral s’est imposé au monde, Agone, Marseille, 2012.
[4] Le Journal du dimanche, Pariz, 12. ožujka 2017.
[5] Citirao William Galston, “Steve Bannon and the ‘Global Tea Party'”, The Wall Street Journal, New York, 1. ožujka 2017.
[6] Točnije, za plaću koja ne bi bila “niža za više od 20 do 25 posto” od one na prethodnom radnom mjestu.
[7] France 2, 9. ožujka 2017.
[8] Vidi Serge Halimi, “Nacionalna fronta, stup poretka”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2016.
[9] Vidi Emmanuel Faux, Thomas Legrand i Gilles Perez, La Main droite de Dieu. Enquête sur François Mitterrand et l’extrême droite, Seuil, Pariz, 1994.
[10] Cécile Duflot, De l’intérieur. Voyage au pays de la désillusion, Fayard, Pariz, 2014.
[11] Vidi Serge Halimi, “Quand la gauche renonçait au nom de l’Europe” i “L’audace ou l’enlisement“, Le Monde diplomatique, lipanj 2005., odnosno travanj 2012.
[12] Jacques Généreux, Les Bonnes Raisons de voter Mélenchon, Les Liens qui libèrent, Pariz, 2017.