Ioulia Shukan

Iako je zapadni mediji često nazivaju “posljednjom europskom diktaturom” i smatraju običnim ruskim vazalom, Bjelorusija ipak ima kompleksniju političku dinamiku. Naime, bez obzira na to što nije puno napravila da bi se odmaknula od autoritarnih modela vladanja, tamošnja je administracija ipak učinila značajne korake prema poboljšanju odnosa sa Zapadom, koji to zbližavanje očito broji među svoje strateške uspjehe

Aneksija Krima u ožujku 2014. godine i ruska podrška pobunjenicima na istoku Ukrajine izazvali su zahlađenje inače bliskih bilateralnih odnosa između Bjelorusije i njezinog susjeda Rusije. “Demonstrirajući sposobnost Rusije da se nametne silom, događaji u Ukrajini razbili su sovjetski mit o bratstvu Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa”, smatra Aleksandar Alesin, novinar specijaliziran za pitanja obrane. Nakon toga, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko nastoji se postupno distancirati od Kremlja, istodobno pazeći da ne ostavi dojam kao da dovodi u pitanje ruske interese.

Lukašenko ne namjerava potpuno odustati od strateškog partnerstva koje je stvoreno nakon njegovog izbora na vlast u toj bivšoj sovjetskoj republici u srpnju 1994. godine. Ovaj odnos zasnovan je na brojnim sporazumima i političkim institucijama poput Zajednice nezavisnih država (1991.), Savezne države Rusije i Bjelorusije (1999.), Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (1992.) ili Euroazijske ekonomske unije, koja je u punom smislu zaživjela početkom 2015. godine.

Kao najveći trgovinski partner Bjelorusije (26,1 milijarda dolara 2016., prema 6,5 milijardi 1996.), Rusija je omogućila važne neizravne subvencije ekonomiji susjedne zemlje, u obliku stabilizacijskih kredita ili povlaštenih cijena za distribuciju fosilnih goriva. Iznos tih poticaja penje se do 80 milijardi dolara za razdoblje od 2002. do 2015. godine.1 Minsk i Moskva su također uspostavili strateško partnerstvo na vojnom području, osnivanjem zajedničke regionalne grupe 1999. te zajedničke zračne obrane 2011. godine. Od 1995. dvije zemlje zajednički upravljaju dvjema vojnim bazama na bjeloruskom teritoriju.2

Međutim, ukrajinska kriza potaknula je Minsk da bude sumnjičaviji prema svojem “velikom bratu”. Bjeloruska nova vojna doktrina, uspostavljena nakon srpnja 2016., sada svrstava Rusiju (iako je eksplicitno ne spominje) kao i zapadne zemlje među susjede sposobne da pokrenu asimetričnu operaciju protiv zemlje. Tekst u kojem je objašnjena ta doktrina spominje operaciju koja podsjeća na rusku intervenciju u Ukrajini: terorističke ili ekstremističke grupe koje plaćaju treće zemlje djeluju u operacijama destabilizacije koje prijete da zemlju odvedu u otvoreni vojni sukob dok istovremeno traje informacijski rat.

Minsk stoga intenzivno radi na povećanju efikasnosti elitnih protuustaničkih jedinica policije i vojske. Scenarij vježbe izvedene u rujnu 2016. u blizini Lepelja podsjeća na događaje u Donbasu tijekom proljeća 2014., osobito na napad jedinica pod vodstvom Rusa Igora Strelkova na javne institucije u Slovjansku i Krematorsku. Sve bjeloruske specijalne jedinice, koje broje nekih osam tisuća pripadnika, bez obzira na to pripadaju li vojsci ili policiji stavljene su pod zapovjedništvo savjetnika za nacionalnu sigurnost Viktora Lukašenka, predsjednikova najstarijeg sina. Teritorijalna obrana i 120.000 rezervista također imaju svoju ulogu u odgovoru na eventualni sukob na nacionalnom teritoriju koji bi izazvala neka strana sila, kao i u svim protuustaničkim ili antiterorističkim akcijama.

Bjeloruska država je također ubrzala proces demarkacije i učvršćivanja svoje preko tisuću kilometara duge i vrlo porozne granice s Ukrajinom, kako bi spriječila rizike širenja nasilja i kretanja boraca i oružja. Gotovo 350 kilometara već je obilježeno, uspostavljeni su novi granični prijelazi, kao i nova brigada te nekoliko mobilnih jedinica graničara. Od veljače prošle godine, sudjelovanje u oružanim sukobima u inozemstvu izvan sastava bjeloruskih oružanih snaga je kažnjivo zatvorskom kaznom od pet godina. Ubrzo nakon toga, pokrenuti su postupci protiv 138 bjeloruskih dobrovoljaca koji su se borili na obje strane u Donbasu. U nemogućnosti da konsolidira granicu koju državljani dviju zemalja mogu prelaziti bez viza, Minsk je u rujnu 2014. uveo režim “graničnog područja” u kojem bi se trebale provoditi dodatne kontrole, iako su one ograničene kako se ne bi isprovociralo susjede.

Zaokret prema Zapadu

Vlada je također zabrinuta zbog dominacije ruskih medija u zemlji. Dužnosnik Igor Buzovski je u svibnju 2016. izjavio kako ruske kanale, koji čine 65 posto sadržaja koji se emitira na bjeloruskim ekranima, smatra “zabrinjavajućim iz perspektive nacionalne kulture i informacijske sigurnosti”. Stvar je tim važnija zato što je vlast često na udaru medija. Dvije televizijske stanice, Prvi kanal i Zvezda – kanal u vlasništvu ruskog ministarstva obrane – nedavno su posvetile posebne emisije pitanju ide li i Bjelorusija, poput Ukrajine, opasnim putem antiruskog nacionalizma.

No zabrana emitiranja tih programa mogla bi u ruskim vladajućim krugovima probuditi sumnju u daljnje udaljavanje Bjelorusije te stoga predstavlja crvenu liniju koju Minsk nije spreman prijeći. Umjesto toga, režim radije neizravno promovira specifični nacionalni identitet u zemlji u kojoj više od 80 posto stanovništva govori ruskim jezikom. Bjeloruski republikanski savez mladih (BRSM), režimska društvena i politička organizacije, u srpnju prošle godine je na inicijativu vlasti organizirao dan vjašivanke, tradicionalne nošnje ukrašene nacionalnim bojama, bijelom i crvenom.

U toj potrazi za autonomijom, Minsk pokušava normalizirati odnose s Bruxellesom. U jeku ukrajinske krize, Bjelorusija se prometnula u ključnog posrednika u pregovorima koji su za cilj imali rješavanje sukoba u Donbasu. Događaji u Ukrajini su promijenili i politiku Europske unije prema Lukašenkovom režimu. Dok su raniji naglasci bili demokracija i vladavina prava, radi kojih su zemlji uvedene i sankcije, sada su glavna briga interesi članica Unije, pogotovo u pogledu sigurnosti i stabilnosti granica.

Ove su promjene, zajedno s obećanjima otvaranja koje je dao bjeloruski režim, navele Uniju da 15. veljače 2016. ukine sankcije za 170 pojedinaca te tri privatne i javne kompanije. Međunarodna izolacija zemlje započela je ranih 2000-ih zbog odbijanja Lukašenka da omogući slobodne izbore i poštuje ljudska prava. Unatoč nedavnom ublažavanju sankcija, one su ipak produžene za četiri osobe za koje se sumnja da su odgovorne za političke otmice 1999. i 2000. godine, a isto vrijedi i za embargo na prodaju oružja i druge opreme koja se može koristiti za represiju.

Otada, Bruxelles i Minsk su uspostavili ograničeni dijalog o ekonomskim (poboljšanje poslovne klime i olakšanje investicija), trgovinskim (smanjenje barijera za uvoz bjeloruske robe u Uniju), financijskim (pomoć u dobivanju kredita od Međunarodnog monetarnog fonda) i tehničkim pitanjima (uvođenje europskih tehnoloških pravila, zelena ekonomija i modernizacija transportne mreže). Dijalog bi možda mogao pomoći Bjelorusiji da održi stabilnost, pa čak i da kompenzira smanjenje izravne i neizravne ruske pomoći.

Minsk i Europska unija su 13. listopada 2016. godine potpisali sporazum nazvan “Partnerstvo za mobilnost” čiji je cilj olakšati kretanje ljudi te spriječiti neregularne migracije i šverc. Njime je dogovoren vizni režim i readmisija o kojima se pregovaralo od siječnja 2014. godine. Konačni potpis u ovom trenutku sprječavaju tek neka tehnička pitanja, no jednom kada stupi na snagu, sporazum će olakšati prelazak granica i smanjiti cijenu šengenskih viza koje Bjelorusi plaćaju 60 eura, dok je njihova cijena u Rusiji i Ukrajini 35 eura. Ovo se smatra važnim pitanjem u zemlji koja ima najveći broj izdanih šengenskih viza u odnosu na broj stanovnika (752.782 tijekom 2015. godine).

Iako ovaj napredak bez presedana u odnosima s Bruxellesom potiče režim na daljnje otvaranje, Lukašenkov autoritarizam ipak sprječava sklapanje sporazuma o partnerstvu i suradnji, na čemu Minsk konstantno inzistira.3 Bjelorusija je još od 1993. godine službeno kandidat za ulazak u Vijeće Europe i sada je jedina zemlja na kontinentu koja još uvijek nije članica. Također je posljednja zemlja koja službeno ima smrtnu kaznu. Predsjednik Lukašenko odbija ukinuti restrikcije političkih i građanskih sloboda koje je uveo 2000-ih u strahu da bi njegova osobna moć mogla biti poljuljana.

Nakon relativno blagog tretmana opozicijskih demonstracija 2016., režim se u ožujku ove godine ponovno vratio oštrim metodama kako bi ugušio prosvjed protiv poreza koji osobito pogađa one koji nisu službeno zaposleni duže od šest mjeseci. Tijekom neprijavljenog prosvjeda 25. ožujka u Minsku, gotovo sedamsto ljudi je uhićeno, a 144 je kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od nekoliko stotina eura ili s pet do dvadeset i pet dana zatvora. Istodobno, protiv dvadesetak nacionalista aktivnih 1990-ih pokrenuta je istraga zbog sumnje u pripremanje ustanka. Diskretna šutnja Unije nakon ovih događaja potvrđuje njezinu nevoljkost da ponovno izolira režim kako ga ne bi natjerala na daljnje zbližavanje s Rusijom.

Međusobna ovisnost

Ovaj pokušaj zaokreta u bjeloruskoj vanjskoj politici potaknuo je diskusiju s Rusijom oko strateških i ekonomskih pitanja. Prvi disonantni tonovi čuli su se oko pitanja razmještanja ruskih borbenih aviona na zapadu Bjelorusije, u sklopu zajedničkog sustava zračne obrane. Neslaganje je izbilo na površinu tijekom 2012., a ponovno je aktualizirano 2015. za vrijeme kampanje za predsjedničke izbore. Minsk je tada naime pokušavao ublažiti sankcije Unije. Ruski su mediji s druge strane objavili kako će avioni biti razmješteni u Bjelorusiji početkom 2016. godine, a Lukašenko je istovremeno obećavao kako zemlja neće biti domaćin ruskim vojnim bazama.

Ta inicijativa Moskve, koja se ne zamara previše reakcijama Minska, odgovor je na raspoređivanje trupa Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u baltičkim zemljama te postavljanje američkih antiraketnih sustava u Srednjoj Europi. U svibnju 2016. godine, američki je obrambeni sustav u rumunjskoj bazi Deveselu postao operativan, dok se lokacije u Poljskoj i Češkoj, koje bi trebale smjestiti radarske i raketne sustave, još analiziraju.

No ujedno se radi i o mehanizmu lakše kontrole bjeloruskog neposlušnog partnera: svi pokušaji Lukašenka da zadrži neutralnost u sukobima Rusije i Zapada, kao i njegov manevarski prostor u odnosima s Moskvom, bit će kompromitirani nakon uspostave ruske zračne baze na bjeloruskom tlu. Još gore, s obzirom na svoj položaj “tampon zone” između NATO-a i Rusije, zemlja bi mogla postati prostor puno izravnijih konfrontacija. Ova mogućnost najviše plaši Bjeloruse koji dobro pamte kako je zemlja za vrijeme Drugog svjetskog rata izgubila četvrtinu stanovništva.

Naposljetku, nepovoljne ekonomske posljedice ukrajinske krize na dvije zemlje ojačale su nacionalističke reflekse i pokrenule nove ekonomske ratove 2016. godine. Tenzije su prvo izbile oko pitanja isporuke ruskog plina Bjelorusiji. Suočen s odbijanjem Gazproma da pristane dati popust na cijenu plina, Minsk je jednostrano odlučio da neće plaćati više od 73 dolara po tisuću metara kubnih, nasuprot 132 dolara koliko traži ruska strana. Moskva je odgovorila značajnim smanjenjem isporuke sirove nafte (svega 18 milijuna tona naspram očekivanih 24 milijuna), čime je nanijela težak udarac bjeloruskoj petrokemijskoj industriji, čiji proizvodi čine trećinu izvoza zemlje.

Još jedna točka spora je uvoz prehrambenih proizvoda porijeklom iz EU u Rusiju preko bjeloruskog teritorija. Takvi su proizvodi od 6. kolovoza 2014. godine pod ruskim sankcijama. No carinska pravila Euroazijske ekonomske unije omogućuju Bjelorusiji da ponovno izveze te proizvode (sireve, voće i povrće, ribe i plodove mora) pod uvjetom da su prerađeni ili pakirani na njezinom teritoriju. Mnogi su domaći proizvođači, uz potporu vlade, odlučili iskoristiti tu mogućnost.

Prema tvrdnjama iz Rusije, Bjelorusija je 2015. izvezla u Rusiju pet puta više jabuka i šampinjona nego što je proizvela. U listopadu 2016., ruske su službe za sanitarni nadzor ustvrdile kako je Bjelorusija uvezla gotovo sto tisuća litara poljskog mlijeka radi izvoza nakon prepakiranja i time zaobišla ruske sankcije prema Uniji. Rusija sada pokušava jednostrano pooštriti pravila za uvoz bjeloruskih proizvoda (mlijeka, sira, mesa), podvrgavajući ih privremenim zabranama.

No takve tenzije ipak ne dovode ozbiljnije u pitanje odnose između dvije zemlje, jer međusobna ovisnost na strateškom i ekonomskom planu ostaje važna. Dok god su njezini interesi u Bjelorusiji sigurni, Moskva čini se ne želi izazivati svog partnera. Iako je danas ta podrška znatno manje važna nego tijekom 2000-ih, Rusija nastavlja financijski pomagati svog susjeda s 12 milijardi dolara isplaćenih preko Euroazijske banke za razvoj proteklih nekoliko godina te dodatnom milijardom za ovu godinu u svrhu lakše otplate duga za plin. Na posljednjem bilateralnom sastanku, održanom 3. travnja 2017., Moskva je također odobrila sniženje cijene plina za godine 2018. i 2019. na 129 i 127 dolara na tisuću kubika, naspram ranije predviđenih 150 dolara.

Minsk nema nikakvu namjeru otvorenije dovesti u pitanje status Rusije kao privilegiranog partnera, unatoč tome što ostaje predan svojoj neutralnosti po pitanju ukrajinske krize kao i, još važnije, sukoba između Rusije i NATO-a. Stoga će zemlja i na jesen ove godine održati tradicionalne zajedničke manevre s Rusijom nazvane “Zapad”. Pozicija neutralnosti koju pokušava zauzeti Lukašenko, kao i njegove aspiracije prema većoj autonomiji zemlje, zapravo su tek strategija kojom pokušava sačuvati vlastiti režim.

U aktualnom kontekstu, ta strategija pretpostavlja afirmaciju bjeloruskog suvereniteta, uravnoteženiju vanjsku politiku pa čak i izvjesno otvaranje. Takva politika nailazi na određenu podršku stanovništva koje, suočeno sa sukobom dviju velikih sila, teži povučenijoj poziciji svoje zemlje. U ljeto 2016. godine, 58 posto ispitanih izjavilo je kako ne želi ni na koji način sudjelovati u sukobu između Rusije i NATO-a.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović

* Ioulia Shukan je politička sociologinja zaposlena na Sveučilištu Paris Nanterre. Autorica je knjige Génération Maïdan (2016.)


1 Prema Ryhor Astapenia i Dzmitry Balkunets, “Belarus-Russia relations after the Ukraine conflict”, Belarus Digest, Ostrogorski Center, Minsk-London, kolovoz 2016.
2 Radi se o mornaričkom centru za komunikaciju u Vilejki i radarskoj stanici za radiolokalizaciju i nadzor zračne obrane u Gancevičima.
3 Bjelorusija i Turkmenistan su jedine dvije postsovjetske države koje nisu formalizirale svoj odnos s Bruxellesom okvirnim sporazumom.

Pročitajte više:


Susjedi-posrednici

Iznenađen ruskom vojnom operacijom na Krimu u veljači 2014. godine, bjeloruski je predsjednik Aleksandar Lukašenko naposljetku zauzeo poziciju ambivalentne neutralnosti prema stranama u sukobu. Trenutno levitira između implicitnog priznanja ruske aneksije i želje da ne pokvari odnose s Ukrajinom, koja je treći najvažniji trgovinski partner zemlje.

Tako je 24. ožujka izjavio kako “žali zbog ruske aneksije Krima jer ona stvara presedan kojim se dovodi u pitanje teritorijalni integritet Ukrajine kao i sigurnosne garancije dane budimpeštanskim memorandumom 1994. godine”.* No istog je mjeseca u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda Bjelorusija glasovala protiv rezolucije koja je osuđivala Rusiju s istim argumentima, iako ta rezolucija nije uključivala sankcije.

Iako Lukašenko u svojim kritikama nije štedio demonstracije na Majdanu (kijevskom trgu nezavisnosti), kojima je s vlasti otjeran bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, ipak je 7. lipnja 2014. došao na inauguraciju njegovog nasljednika Petra Porošenka. Iste godine, dok se sukob u Donbasu zahuktavao, Bjelorusija je pomogla Ukrajini dajući joj dizelsko gorivo za oružane snage i kerozin za vojne avione na kredit te je tako raskinula sa svojom reputacijom strateškog saveznika Rusije.

Intenzivan angažman bjeloruske vlade u Moskvi omogućilo je da se ta zemlja nametne kao svim stranama prihvatljiv domaćin mirovnih pregovora o Donbasu u ljeto 2014. godine. Iako je osobno bio izložen europskoj zabrani izdavanja vize i nazivan “posljednjim europskim diktatorom”, Lukašenko je u veljači 2015., za vrijeme samita u “normandijskom formatu”,** iskoristio neočekivanu priliku da prekine izolaciju svoje zemlje susretom s francuskim predsjednikom Françoisom Hollandeom i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel.

I predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev se snažno angažirao kako bi smanjio tenzije između Kijeva i Moskve. Dok je Bjelorusija glasovala protiv rezolucije Ujedinjenih naroda o krimskom referendumu, kazaški su predstavnici ostali suzdržani, ali su ipak glasovali protiv rezolucije o ljudskim pravima na Krimu koju je predložila Ukrajina u studenom 2016. godine.

Još 1997. godine je glavni grad Kazahstana premješten na sjever kako bi se smanjio rizik secesije tog dijela zemlje. Tamošnja vlada se, na inicijativu Nazarbajeva, danas nastoji oprezno distancirati od Rusije, bez da istodobno uznemiri svog moćnog saveznika. Još od prvih razgovora koji su započeli 26. kolovoza u bjeloruskom glavnom gradu, kazaški predsjednik zagovara mirno rješenje krize u Donbasu. Otada je dvaput posjetio Kijev i izrazio svoju podršku suverenitetu Ukrajine izbjegavajući kritizirati Vladimira Putina. “Zahvalan sam na čvrstoj i konstantnoj poziciji Kazahstana i njegovoj podršci nezavisnosti i teritorijalnom integritetu Ukrajine”, izjavio je ukrajinski predsjednik Porošenko 22. prosinca 2014. Astana se također spominjala i kao moguće mjesto održavanja novog kruga mirovnih pregovora, iako od toga na kraju nije bilo ništa.

S obzirom na to da trećinu robe uvozi iz Rusije, Kazahstanu bi odgovaralo ukidanje zapadnih sankcija toj zemlji. I sankcije koje je Rusija nametnula Zapadu bez konzultacije s drugim članicama Euroazijske ekonomske unije pogodile su kazahstansku ekonomiju. Ukrajina svoje proizvode u Kazahstan sada mora izvoziti preko Bjelorusije umjesto preko ruskog Kavkaza. Kazaška odluka da pojača svoju suradnju s Ukrajinom djelomično je i odgovor na ruske jednostrane poteze. Porošenko je u listopadu 2015. godine posjetio Astanu kako bi potpisao ekonomski ugovor i dao priliku objema vladama da izraze podršku teritorijalnom integritetu obiju zemalja.

Sirijski rat je dao još jednu priliku Nazarbajevu da skrene pažnju na svoju zemlju. U Astani je u svibnju održan posljednji (treći) krug pregovora o prekidu vatre između pobunjenika i režima Bašara al-Asada. To što su Moskva i Ankara (uz Teheran) zajedno inicirale ove pregovore i našle se za istim stolom djelomično je posljedica napora Nazarbajeva da pomiri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i Putina, koji su bili u sukobu još od turskog rušenja ruskog bombardera u Siriji u studenom 2015.

Nakon neuspješnog pokušaja puča u Turskoj 15. srpnja 2016., Nazarbajev je bio prvi strani šef države koji je (5. kolovoza) posjetio svog “brata Erdoğana”. To bratstvo je aluzija na turkijsko porijeklo Kazaha koji čine dvije trećine stanovništva Kazahstana. Odnose nije pogoršao čak ni zahtjev Ankare da Kazahstan zatvori trideset i tri škole koje je osnovao pokret Fethullaha Gülena, kojeg turski predsjednik smatra odgovornim za puč.

Često kritiziran u zemlji i izložen klanskim ratovima koji ugrožavaju mirni prijenos moći na nasljednika, sedamdesetšestogodišnji Nazarbajev, koji je na vlasti od 1990. godine, pokušava diplomatskim aktivnostima ojačati svoju poziciju branitelja nacionalnog suvereniteta u očima stanovništva te konsolidirati odnose sa svojim prvim trgovinskim partnerom, Europskom unijom. Time bi, nada se, mogao učvrstiti svoj režim.

____________
* Moskva, Washington i London su se 5. prosinca 1994. godine obvezali garantirati teritorijalni integritet Ukrajine. Zauzvrat, Kijev je potpisao sporazum o zabrani širenja nuklearnog oružja i pristao svoj arsenal koji je naslijedio od Sovjetskog saveza prepustiti Rusiji.

** Ovaj format okuplja Njemačku, Rusiju, Ukrajinu i Francusku još od prvog neformalnog sastanka u lipnju 2014. za vrijeme proslave sedamdesete godišnjice iskrcavanja u Normandiji.