Dorothée Thiénot

Naoružane separatističke skupine na sjeveru Malija već desetljećima zemlju guraju u oružane sukobe nižeg intenziteta. Nezanemariv faktor njihovih “uspjeha” jest stanje permanentnog rasula u kojemu se nalazi malijska vojska. Ni strane intervencije ni programi obuke to dosad nisu uspjele promijeniti

Disciplina, učinkovitost, obuka – u toj vojsci ništa ne ide kako treba. Početkom ožujka 2013., čekajući da krene na sjever, malijski zapovjednik stacioniran u Gaou stišće zube. Svi promatrači razmišljaju o posljedicama vojne intervencije pokrenute 11. siječnja 2013. u smjeru sjevernog djela zemlje. Bez potpore stranih trupa, posebno francuskih i čadskih, ništa ne bi bilo moguće. Međutim zapadna, pa čak ni afrička podrška, neće trajati zauvijek…

Nakon invazije koju nisu mogle zaustaviti, malijske su se trupe, suočene s mogućnošću značajne i, bez sumnje, trajne prisutnosti stranih vojnih sila, našle u dosad neviđenoj situaciji. Još uvijek postoje unutarnje nesuglasice, a razloga za gorčinu je mnogo. Od pokretanja operacije Serval, brojni časnici i dočasnici osobno obećavaju da će nakon sukoba, “ako im Bog podari život”, promijeniti zanimanje.

Nevolje traju već dugo. Kako bi utišao tuareške separatističke prohtjevei na sjeveru zemlje u skladu s mirovnim sporazumima iz Tamanrassetaii, predsjednik Alpha Oumar Konaré odlučio je 1993. u regularnu vojsku integrirati stotine pobunjeničkih boraca. To prvo spajanje aktivnim vojnicima nije ostalo u dobrom sjećanju – sumnjajući u vladina obećanja, naoružani “integrirani” vojnici već su se 1994. odmetnuli. Scenarij se ponavlja 1996. godine. Tada su drugi vojnici, htjeli-ne htjeli, nanovo prisiljeni prihvatiti te sporazume i njihove posljedice.

Deset godina suživota obilježenog nepovjerenjem proteklo je do 2006., kada su “integrirani” vojnici – bliski Iyadu ag Ghaliju koji će pet godina kasnije osnovati pokret Ansar Dine (Obrana vjere), tuarešku džihadističku skupinu – optuženi za priklanjanje različitim pokretima na sjeveru, “ovisno o smjeru vjetra”. Dvadeset i trećeg svibnja 2006. integrirani vojnici okupljeni u Kidalu pomažu u zauzimanju vojnog kampa i pridružuju se pobunjenom tuareškom vođi u pustinji. Za vojnike to je bila jedna izdaja previše. “Deset godina dijelili smo sve, jeli zajedno, ispijali čaj zajedno”, buni se jedan narednik. Ne može zaboraviti da je jedan od njegovih bivših suboraca tada zgrabio kalašnjikov kako bi ubio šestoricu svojih drugova.

Vlada Amadoua Toumanija Tourea (A. T. T.) ne shvaća da je dosegnuta prijelomna točka.iii Tim gore, predsjednik pokušava pridobiti pobunjenike – oni koji su im se pridružili nisu smijenjeni nego su promaknuti. “Godina 2006. probudila je stare demone”, objašnjava jedan pukovnik. “Vojnici su se već previše toga nagutali– integracije, imenovanja… Uvijek su se tako rješavali politički problemi s Tamašekimaiv, uključujući i kvote – vojnici iz Kidala morali su biti regrutirani iz okolnih mjesta. Međutim, vojnik mora služiti cijeloj zemlji… To je smanjilo motivaciju vojnika.”

Godine 2012. ponavljaju se isti uzroci i iste posljedice – pobunjenici predbacuju vladi što, u nedostatku neovisnosti, nije pokrenula obećanu decentralizaciju. Oni je ponovno zahtijevaju. “Oni koji su se primili oružja imaju samo jednog zajedničkog neprijatelja – malijsku vojsku, koja predstavlja državu”, žali general-pukovnik Abdourhamane Dembele. Krajem siječnja 2012., odred koji se sastoji od nekoliko oružanih skupina iz regije, Nacionalnog pokreta za oslobođenje Azavada (MNLA) i Ansar Dine, počinio je masakr u garnizonu Aguelhok, na sjeveru Kidala – ubijeno je 80 vojnika, a neki od njih su i mučeni. A. T. T. je počinio istu pogrešku kao i 2006., zahtijevao je “prestanak spajanja”. Njegov nedostatak odlučnosti vojnici na sjeveru doživjeli su kao novi znak prezira.

Popustljivost političkih vođa mnoge je od njih uvjerila da je državni udar kojim je 22. ožujka A. T. T. srušen bio nužno zlo, jer niti jedno političko rješenje (privremena vlast, nacionalni sporazum, izbori) nije moglo ponovno uspostaviti red u zemlji izloženoj podjeli, u kojoj povjerenja više nema.v “Taj sam državni udar dugo priželjkivao”, svjedoči glavni desetnik koji je osobno pomagao sahraniti tijela nakon masakra u Aguelhoku. “Nitko se nije pomaknuo. Tako pobiti ljude, kao kokoši, a nama ni riječi!” S obzirom na to da je proizašao iz kasarne Kati u predgrađu Bamaka, pokret je uživao naklonost niže klase i mladih iz glavnog grada.

Međutim, promjena na vrhu vlasti nije poboljšala položaj vojnika. Obećanja o smjeni onih koji su bacili vojsku na koljena, obnovi zaliha oružja i opreme, ostala su neispunjena. Korijeni problema ove slabo opremljene vojske koju čini osam bataljuna od 400 do 800 ljudi seže mnogo dublje od običnog, iako sasvim realnog, nedostatka opreme.

Prepoznat kao vođa hunte, Amadou Haya Sanogo postavio je svoje ljude na čelo sustava za sigurnost, ali međunarodni partneri Malija brzo su ga neutralizirali. Okićen titulom “predsjednika Vojnog odbora za praćenje reforme obrambenih snaga i sigurnosti”, premješten je daleko od borbe, a vlast mu je službeno predana tek prošle veljače, šest mjeseci nakon imenovanja. Tijekom tog razdoblja, vođa državnog udara samo je jednom posjetio Sevaru, glavnu vojnu bazu u zemlji. Nedugo nakon bitke u Konni koju su malijski vojnici, nakon hrabrog otpora, izgubili 11. siječnja 2013., tamo je nenajavljeno održao dodjelu činova, bez autoriteta nekoga tko poznaje teren. Ta su promaknuća vojnici sa sjevera odmah osudili kao neopravdana. Tu priča zapinje…

“Onaj tko nije bio ‘na sjeveru’, prošao njegovom pustinjom i bio podvrgnut napadima pobunjenika i trgovaca drogom, ne može razumjeti”, tvrdi Bokar, podrijetlom iz Bamaka. Od svojih početaka u vojsci, prije 13 godina, većinu je vremena proveo na krajnjem sjeveru zemlje, u Kidalu i Tessalitu, zonama koje je teško usporediti s udobnim garnizonima juga, poput Sikassa, Katija ili Sevare. Od državnog udara u ožujku 2012., vojnicima koji provedu više od 25 dana na ratištu dodjeljuje se ratna premija u iznosu od 50.000 CFA franakavi (prethodno je iznosila 6.000 CFA franaka). Ali za Bokara, “problem nije novac, nego nepravda. Hijerarhija ne odgovara vrijednosti vojnika. Devetorica od desetorice časnika sinovi su časnika, nasljednici”. I oni čine kastu kojoj je teško postići da je dočasnici, zasićeni prizorima tih mehaničkih “promaknuća”, poštuju.

Bivši ministar obrane Soumeylou Boubeye Maïga potvrđuje ono što su stalni neredi na terenu zorno predočili – vojska se pokazala slabo operativnom, nesposobnom da istupi na prvu liniju. Postala je, kako kaže, nedovoljno plaćena “skupina vojnih činovnika”, koji nisu borci i žive više od trgovine na malo ili veliko nego od svojih plaća.vii

General-pukovnik Ibrahima Dahirou Dembele žali što se vojska ponekad smatra više “popravnim domom ili odgojnom ustanovom” nego sredstvom za učinkovitu obuku i borbu. Časnike se tim manje poštuje što su nesposobniji zadovoljiti najosnovnija prava svojih podređenih. Premije se čekaju, a plaće isplaćuju sa zakašnjenjem. I još su vrlo skromne: druga klasa započinje karijeru s mjesečnom plaćom od 55.000 CFA franaka (otprilike 80 eura), a glavni desetnik, nakon 13 godina karijere, dobiva tek 130.000 CFA franaka mjesečno.

Nepotizam i nedostatak pravednosti uzrokuju da se naredbe koje vojnici ne doživljavaju kao legitimne neprestano preispituju. U nedostatku vojne škole i škole za specijalizaciju časnika, obuka kadrova pokazala se nedovoljnom. Jedan od nastavnika sjeća se primjerice da je većina časnika za koje je bio zadužen bila nesposobna iščitati koordinate na karti ili izračunati udaljenosti.

Pored toga, raznolikost procesa obuke dočasnika u Francuskoj, Sjedinjenim Državama, Kini… ili čak Maliju i neprestani doticaj sa stranim vojnicima, nimalo im ne olakšavaju razvijanje duha zajedništva i zajedničkog jezika. Neizvjesno je hoće li misija vojne obuke koju Europska unija provodi u Maliju (EUTM-Mali) i koja je u travnju započela obučavanje četiriju bataljuna u Kouli Kouru, u središnjem djelu zemlje, to stanje ubrzo uspjeti preokrenuti.

Stanovništvo sjevera ima toliko malo povjerenja u nacionalnu vojsku da je osnovalo privatne vojske za samoobranu poput Ganda Koyja, Ganda Izoa ili Fronte za oslobođenje sjevernog Malija (FLNM). Nekoliko stotina njihovih članova, muškaraca i žena, čeka integraciju u vojsku, pod istim uvjetima kao i Tuarezi 1994., i bez poštivanja uobičajene dobne granice koju su mnogi od njih prešli.

Kako bi učvrstio svoju vlast, A. T. T. je suprotstavio vojsku sjevera onoj juga, ali i zelene beretke, kojima se priklanja Sanogo, crvenim beretkama parakomandosa, iz čijih redova potječe bivši general koji je postao predsjednikom. “Crveni”, bolje opremljeni, bolje plaćeni i bolje istrenirani za borbu protiv terorizma zahvaljujući stalnoj obuci koju od 2006. provode Sjedinjene Države (program Pan Sahel) i Francuska, kod svojih protivnika izazivaju ljubomoru. Dvije su se postrojbe sukobile 30. travnja 2012. prilikom pokušaja kontraudara koji su crvene beretke vodile u Bamaku, što je rezultiralo s nekoliko desetaka žrtava i uhićenja. Iako je padobranska pukovnija službeno raspuštena, iza fasade pomirenja “rat beretki” i dalje traje. Nakon godinu dana zabrane, pod snažnim pritiskom inozemnih partnera, ponovno je osnovan bataljun padobranaca.

Kada su se nakon ponovnog osvajanja u siječnju 2013.viii vratili u garnizone na sjeveru, malijsku su vojnici u osveti protiv džihadista, “izdajničkih” Tamašeka koji su donijeli nesreću, kao i protiv nekolicine Songajaca (većinska etnička skupina na sjeveru) koje smatraju suučesnicima, pronašli zadovoljštinu za ono što su pretrpjeli. Neki iskazuju jednaki prezir prema korumpiranoj državi kao i prema stanovnicima sjevera koje su došli braniti. Osjećaj je uzajaman. U Gaou, svi pamte vojnike koji su pobjegli 31. ožujka 2012., oslobodivši se tereta svojih uniformi i prepustivši civile njihovoj sudbini… Dvadeset i šestog ožujka 2013. pobunjenici Pokreta za jedinstvo i džihad u Zapadnoj Africi (Mujao) morali su svi redom pobjeći.

Beskrajna “taktička povlačenja” koja je vojska izvršila tijekom mjeseci okupacije stajat će je njezinog ugleda u javnosti. Mir se može postići jedino radikalnom promjenom stava vojnika. Vojnici koji se osjećaju poniženo najprije trebaju vratiti povjerenje u sebe, ne popuštajući pred iskušenjem davanja oduška. Ali unatoč trijumfalnim najavama u posljednjih nekoliko mjeseci, bez uvjerljivog procesa pomirenja u kojem vojska mora sudjelovati, mogućnost mirnog i ujedinjenog Malija tek je iluzija. Prisutnost francuskih i afričkih vojnika te kasnije 12.600 “plavih kaciga” koje se očekuju kao UN-ova sila za održavanje mira, mogla bi potrajati…

S francuskog prevela: Andrea Rudan

i Tuarezi također žive u Nigeru i Alžiru, te čine četiri posto stanovništva Malija i većinsko su stanovništvo u pokrajini Kidal.

ii Zahvaljujući alžirskom posredništvu, mirovni sporazumi iz Tamanrasseta doveli su 6. siječnja 1991. do demilitarizacije triju regija na sjeveru – Kidala, Gaoa i Tombuktua.

iii vidi Jacques Delcroze, “Effondrement du rêve démocratique au Mali”, Le Monde diplomatique, rujan 2012.

iv Tamašek, sinonim za Tuareg, istovremeno označava jezik i stanovništvo koje se njime služi.

v vidi Philippe Leymarie, “La guerre du ‘Sahelistan’ aura-t-elle lieu?”, Le Monde diplomatique, siječanj 2013.

vi Tisuću CFA franaka iznosi 1,52 eura.

vii “Les trois plaies du Mali”, Le Monde, 1. veljače 2013.

viii vidi “Mali: des soldats ont torturé des détenus à Léré”, Human Rights Watch, 26. ožujka 2013.