Gregory Wilpert

Identifikacija Bolivarske revolucije s Hugom Chávezom nakon njegove smrti otvara pitanje kolike su joj šanse da nadživi svoga inicijatora i glavnog nositelja. Gregory Wilpert analizira frakcije i aktere unutar čavističke koalicije, ali i socijalne i političke silnice koje bi trebale osigurati opstanak te revolucije i poslije Chávezove ere

Mnogi su očekivali da će se to vrlo skoro dogoditi. Za druge, pogotovo one koji su ga istinski voljeli i stoga odbijali odreći se nade, smrt Huga Cháveza 5. ožujka bila je razoran šok. Veličina mnoštva koje je zatim, tokom triju dana žalosti, došlo odati počast njegovom mrtvom tijelu, iznenadila je i uži krug Chávezovih suradnika, koji su bili prisiljeni produžiti period posjete njegovom tijelu za dodatnih sedam dana zbog milijuna poklonika koji su i preko 24 sata stajali u redu samo da ga još jednom vide.

Nakon objave Chávezove smrti zbog komplikacija pri liječenju raka, događaji su se počeli nizati u brzom slijedu. Prvo je Nicolás Maduro, dotadašnji potpredsjednik, preuzeo ulogu vršitelja predsjedničke dužnosti. Zatim je Nacionalno izborno vijeće, sukladno ustavnim propisima prema kojima datum novih izbora mora biti određen unutar 30 dana, izbore odredilo za 14. travanj. I na koncu, svega tjedan dana nakon Chávezove smrti, Nicolás Maduro registrirao se kao predsjednički kandidat Chávezove stranke, Ujedinjene socijalističke stranke Venezuele (PSUV), a Henrique Capriles kao nevoljki kandidat opozicijske koalicije, Okruglog stola demokratskog jedinstva (MUD).

Jedno od najvećih pitanja koje je svima bilo na umu u ovoj kampanji jest hoće li Bolivarski pokret, kao koalicija koja podupire vladu, sačuvati jedinstvo i nakon odlaska svoga najvažnijeg vođe. Već u prosincu 2012., dok se Chávez oporavljao od svoje četvrte operacije raka na Kubi, opozicijski su analitičari i mediji počeli cirkulirati glasine o unutarnjim borbama u pokretu, prije svega o izbijanju sukoba između potpredsjednika Madura i predsjednika Nacionalne skupštine Diosdada Cabella.

Mnogim Venezuelancima nije bilo teško povjerovati u istinitost tih glasina, pošto je općepoznato da ljevičarske političke grupe u Venezueli muči inherentna tendencija prema fragmentaciji, te da je predsjednik Chávez bio dosad jedini vođa kojemu je uspjelo ujediniti ljevicu svoje zemlje. No Cabello i Maduro su vehementno demantirali sukob. Maduro je izjavio da su njih dvojica braća jer su obojica “Chávezovi sinovi”, dodavši još i da su “ujedinjeniji nego ikad prije”. Ali ako je njihovo jedinstvo tako snažno, zašto toliki broj ljudi vjeruje da se Bolivarski pokret fragmentira u niz različitih frakcija? Nema sumnje, glasine o unutarnjim raskolima bilo je tako lako proširiti zbog presudne važnosti Chávezove karizme – kako za njegovo osvajanje predsjedništva tako i za održavanje njegove uloge neospornog vođe pokreta koji je utemeljio prije više od 15 godina. A svima je jasno da Maduro ne uživa isti stupanj naklonosti i privlačnosti. Pa ipak, bilo bi greška vjerovati da se Bolivarski pokret temelji isključivo na Chávezovoj karizmi.

Ako pogledamo povijest Venezuele, vidjet ćemo da su u tridesetogodišnjem periodu, između 1958. i 1988. godine, za vrijeme takozvane Četvrte Republike Venezuele, kada su se socijaldemokrati i demokršćani smjenjivali na vlasti, te stranke posjedovale visok stupanj unutarnje kohezije – kohezije koja je održavana i bez karizme dominantnog vođe. Prema mišljenju većine analitičara, koheziju nije održavala samo čelična stranačka disciplina, nego i činjenica da je cjelokupna venezuelanska društvena elita bila orijentirana na distribuciju naftne rente zemlje. To jest, tko god da je bio član tih dviju stranaka ili na neki način povezan s njima, poput mainstreama radničkog pokreta, crkve, krupnog kapitala i glavnih masovnih medija (koji su danas svi u opoziciji), nadao se profitirati od naftne rente, dok je ostatak društva prepušten sam sebi, da se snađe kako najbolje zna i umije.

Taj se sistem počeo raspadati 1989. godine, s Caracazo ustancima u siromašnim četvrtima i otporima protiv neoliberalnog ekonomskog programa, nametnutog od strane MMF-a, koji je doveo do rasta cijena osnovnih potrepština. Razlog za raspadanje tog političkog sustava je taj što je između 1979. i 1999. godine realni dohodak po glavi stanovništva pao za 27 posto, što je najveći pad u Latinskoj Americi u tom periodu. To je na koncu dovelo do kolapsa patronatskog sistema temeljenog na naftnim prihodima koji je izgrađen tijekom 1960-ih i 1970-ih. Neoliberalne ekonomske politike taj su kolaps samo ubrzale.

Kada je Chávez krenuo u predsjedničku kampanju 1998. godine, uspjelo mu je ujediniti prethodno fragmentiranu ljevicu. Pobijedio je zahvaljujući karizmi i obećanju da će revolucionirati venezuelansko društvo. Tijekom 14 godina svog predsjedništva uspio je produbiti bazu potpore i obuhvatiti dotada marginalizirane sektore društva time što je udovoljio njihovim zahtjevima za većim glasom pri upravljanju svojim zajednicama i na radnim mjestima, te redistribucijom rastućih naftnih prihoda u korist tih sektora. Politike poput nacionalizacije ključnih industrija, otvaranja mnogih poduzeća u državnom vlasništvu za radničko suupravljanje, zemljišnih reformi, stvaranja institucija komunalnih vijeća, te uvođenje širokog raspona socijalnih programa u korist siromašnih stanovnika zemlje, za rezultat su imale učvršćivanje potpore Chávezu među ranije isključenim slojevima. Ukratko, uzroci lojalnosti Chávezu i njegovoj vladi daleko nadilaze pitanje njegove karizme.

Dok neki analitičari tvrde da se Chávezova politika može svesti na izgradnju novog patronatskog sustava, opći karakter i inkluzivnost njegovih reformi te razmjer njihove popularnosti dovoljni su da opovrgnu takve argumente. Na primjer, istraživanja javnog mnijenja koja potvrđuju visok stupanj zadovoljstva s demokratskim standardima zemlje, poput godišnjih anketa koje Latinobarometro provodi diljem Latinske Amerike1, te ankete prema kojima su Venezuelanci najsretniji narod Južne Amerike2, potvrđuju da potpora vladi nadilazi logiku patronatstva i Chávezova karizmatskog vodstva.3

Po pitanju učinaka naftne proizvodnje na civilno društvo, razvidno je da su oni sektori društva koji podupiru vladu, poput ljevice (lijevo od umjerenih socijaldemokrata) i siromašnih slojeva, u pravilu daleko ujedinjeniji od opozicije. Dok opozicija puca po šavovima zbog neprestanih internih borbi, organizacije koje podupiru vladu izgledaju jedinstvene kao i u prošlosti, unatoč periodu Chávezova dugog izbivanja zbog zdravstvenih problema i njegovoj nedavnoj smrti. Iako se dakle čini da su vlada i njezini pobornici i dalje jedinstveni, treba postaviti i pitanje tko nakon Chávezove smrti vladu kontrolira? Znamo da je Nicolás Maduro, bivši sindikalni vođa, bivši predsjednik Nacionalnog vijeća i bivši ministar vanjskih poslova, predodređen za Chávezova nasljednika. Ali s kojim bi se interesnim grupama i frakcijama njegovo predsjedništvo moralo sporazumjeti, a koje bi on sam najvjerojatnije predstavljao?

Politički zemljovid Venezuele inherentno je fragmentiran, možda čak u još većoj mjeri nego političke scene drugih latinskoameričkih zemalja. U velikoj mjeri to je posljedica činjenice da interesne grupe historijski nisu razvile veći stupanj nezavisnosti od države, a to je značilo da su sve grupe izvan vladajućih političkih stranaka ostale relativno male i slabe. Ovisnost zemlje o nafti za posljedicu je imala da su se praktički sve interesne grupe orijentirale prema državi, s obzirom na to da ona predstavlja glavnog ekonomskog aktera i motor venezuelanskog društva.

Ključni sektori koji podupiru vladu mogu se podijeliti u tri glavne kategorije, a svaka od njih na manje podskupine. Glavne grupe čine civilni sektor, vojni sektor i poslovni sektor. Civilni sektor, čijim se glavnim predstavnicima u vladi obično smatra Nicolása Madura i bivšeg potpredsjednika Eliasa Jauaa, dalje se dijeli na grupe koje predstavljaju radništvo i na one koje predstavljaju lokalne zajednice, te na niz dodatnih grupa koje predstavljaju manje sektore poput sitnih seljaka, domorodaca i pročavističkih studenata. Vojni sektor, čijim se glavnim predstavnikom smatra Diosdada Cabella, dalje se dijeli na umjereniju ili oportunističkiju grupu i na radikalniji lijevi sektor, pri čemu Cabello, čini se, predvodi umjereniju grupaciju, a Ramón Rodriguez Chacín radikalniju frakciju. Treće, poslovni sektor se dijeli na naftnu industriju, koju predvodi predsjednik državne naftne kompanije (PDVSA) Rafael Ramirez, na sektor sitne industrije, predvođen predsjednikom državne gospodarske komore (Fedeindustria) Miguelom Perezom Abadom, te na cijeli niz individualnih korisnika državnih ugovora s krupnom industrijom (pritom, međutim, najveća gospodarska komora u državi, Fedecamaras, u potpunosti podupire opoziciju).

Predsjednik Chávez bio je majstor u osiguranju lojalnosti svih tih grupa, ne samo zbog svoje karizme, kako se često pretpostavlja, nego i zato što je uvijek ispunjavao obećanja koja bi im dao, bilo da je riječ o redistribuciji naftne rente, povećanju participacije u političkom životu zemlje ili o osiguranju ključnih mjesta u važnim dijelovima javne uprave za umirovljene vojne kadrove. Maduro će vjerojatno činiti isto. No pošto njegove glavne veze leže u sektoru institucija radničkog pokreta, morat će se osloniti i na predstavnike drugih sektora u vladi (posebno na Jauaa, Cabella i Ramireza), ako te sektore želi zadržati u vladajućoj koaliciji. Ukratko, dok je Chávez većinu odluka donosio u kontekstu relativno rijetkih internih rasprava, Maduro će nedvojbeno morati tolerirati daleko više unutarnjih debata i kompromisa.

S obzirom na visinu uloga koji su u igri po pitanju očuvanja Bolivarske revolucije, vrlo je mala vjerojatnost da će si ključne figure čavističkog pokreta dozvoliti interna razračunavanja, sve dok se na čelu pokreta i vlade nalazi Chávezov predodređeni nasljednik. Međutim, u slučaju vrlo nevjerojatnog poraza Madura protiv predsjedničkog kandidata oporbe, Henriquea Caprilesa, fragmentacija Bolivarskog pokreta bila bi vrlo izgledna, baš kao što se i sadašnja oporba već dugo nalazi u stanju konstantne fragmentacije.

Jedno od velikih pitanja o budućnosti Bolivarskog pokreta bez Cháveza jest: hoće li predaja vodstva Maduru značiti i politički zaokret vlade? Uobičajena pretpostavka je da će Maduro, s obzirom na svoje korijene u civilnom sektoru, biti i snažnije orijentiran prema njemu nego što je to bio Chávez . Dva faktora, međutim, govore protiv takve interpretacije. Prvo, iako se Chávez u velikoj mjeri oslanjao na vojni sektor, posebno za ministarske, guvernerske i druge vodeće položaje, u mnogim je ključnim političkim raspravama stao na stranu civila. Drugo, Maduro vrlo dobro zna da postoji ozbiljan manjak kvalificiranih administrativnih kadrova na ljevici, pa će se i dalje u velikoj mjeri morati oslanjati na vojne službenike kao upravne kadrove.

Još jedan faktor koji će vladajuću koaliciju čak i bez Cháveza držati na okupu sve dok je na vlasti jesu Sjedinjene Američke Države. To jest, većina vladajućih službenika, posebno oni s aktivističkom poviješću unutar ljevice, uvjerena je da je SAD spreman na gotovo sve – uključujući i vojnu intervenciju – da bi svrgnuo čavističku vlast. Dok god vladini službenici i njihova aktivistička baza vjeruju u realnost takve prijetnje, vrlo je vjerojatno da će raditi sve da sačuvaju jedinstvo u obrani vlade, da neće riskirati unutarnje razdore, a time i slabost pred prijetnjom imperijalne moći SAD-a.

Iako je Chávez sljedbenike u svome posljednjem javnom obraćanju pozvao na “jedinstvo, jedinstvo i jedinstvo”, jasno je dao i do znanja da je njegov politički projekt daleko od dovršenosti i da se nada da će njegovi sljedbenici nastaviti koračati putem njegova daljnjeg produbljivanja. Kao što je venezuelanski sociolog Javier Biardeau nedavno napisao na svome blogu: “Specifičnost Chávezove političke drame sastoji se od samokritičnog priznavanja mogućnosti gubitka smjera svake revolucionarne vlasti…”4

Chávez je to samokritično priznanje izrazio tijekom jednog od svojih zadnjih velikih govora, uskoro nakon svoga ponovnog izbora u listopadu 2012. godine, kazavši: “…Vjerujem da imamo novu pravnu arhitekturu … počevši od ustava [iz 1999.]. Imamo zakone o komunalnim vijećima, zakone o komunama, o komunalnoj ekonomiji, zakone o motorima razvoja svakog ogranka, no na te se zakone ne osvrćemo, mi, koji prvi snosimo odgovornost za njihovo provođenje.”

No je li ta Chávezova vizija o stvaranju participatornog demokratskog socijalizma za 21. stoljeće ono što Bolivarski pokret – koalicija dugogodišnjih ljevičara, komunalnih aktivista, progresivnih vojnih kadrova i različitih poslovnih interesa – namjeravaju slijediti i nakon njegova odlaska s pozornice? U ovome trenutku na to je pitanje nemoguće dati pouzdan odgovor, a upravo će o njemu ovisiti hoće li čavističkim frakcijama uspjeti održati balans interesa među sobom, onako kako je to Chávezu uspijevalo tijekom svih 14 godina predsjedništva.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

* Gregory Wilpert je politički sociolog i autor knjige Changing Venezuela by Taking Power: The History and Policies of the Chávez Government (Verso Books, 2007.).

1 www.latinobarometro.org

2“Venezuela Happiest Country in South America”, Rachael Boothroyd, Venezuelanalysis.com, 10. lipnja 2012.: (http://venezuelanalysis.com/news/7044)

3To ne znači da ne postoje problemi koje vlada nije uspjela adekvatno riješiti svih proteklih 14 godina. Među njima je kriminal najvidljiviji i najozbiljniji.

4“El Drama Político De Chávez: El Llamado A ‘Golpe De Timón’ En El Alto Gobierno. ¿Socialismo O Nomenclatura En Construcción?”, 2. veljače 2013.: http://saberescontrahegemonicos.blogspot.com/