Fatma Umul

Radnice i radnici tvornice tekstila Kazova u Istanbulu, u neposrednoj blizini parka Gezi, po povratku s prisilnog neplaćenog odmora zatekli su ispražnjenu tvornicu. Dugujući im nadnice za nekoliko mjeseci rada, vlasnici su odlučili nestati s većinom vrijednih strojeva i materijala. No umjesto da se s takvom situacijom pomire, radnice i radnici odlučili su okupirati tvornicu i sami pokrenuti proizvodnju

Već više od dvjesto dana 94 radnica i radnika tekstilne tvornice Kazova u Istanbulu pruža otpor. Uprava tvornice poslala ih je 31. siječnja 2013. na tjedan dana neplaćenog godišnjeg odmora, da bi po povratku zatekli ispražnjenu tvornicu. Budući da im četiri mjeseca nije isplaćena nadnica, preostalo im je samo da se sami izbore za svoja prava.

“Ovo je proizvod otpora u Kazovi!” piše na etiketi koju radnice i radnici okupirane tekstilne tvornice prišivaju na pulovere što su ih sami proizveli. Prijelaz iz faze okupacije u fazu proizvodnje dogodio se 31. kolovoza. Tvornica je smještena u blizini trga Taksim, u području gdje se nalaze pogoni više firmi. Tvornica je urešena transparentima: “Nećemo dopustiti da nas izrabljuju vlasnici tekstilne tvornice Kazova, Ümit Somuncu i Mustafa Somuncu”.

“Modernizacija” diže cijene

Moji sugovornici – radnica Aynur Aydemir, radnici Dursun Ceylan i Bülent Ünal te odvjetnik Behiç Asçı – opisuju borbu iz različitih perspektiva. Početkom veljače, “vratili smo se s neplaćenog godišnjeg odmora i zatekli praznu tvornicu”, priča Dursun Ceylan. Vlasnici tvornice, obitelj Somuncu, pobjegli su s vrijednim strojevima, sto tisuća pulovera i četrdeset tona materijala. Takvo nešto radnice i radnici nisu bili očekivali. Ceylan i Ünal objašnjavaju zašto su nekoliko mjeseci radili bez nadnice: šefovi su ih zamolili da nastave raditi u tvornici tijekom financijski teške situacije, obećavši im kasniju isplatu. Sada su međutim završili na ulici – i to u situaciji otežanih životnih uvjeta u Istanbulu u kojemu životni troškovi neprestano rastu, a nadnice ostaju iste.

Jedan od razloga za ustanak u parku Gezi, a to potpiruje i bijes radnika Kazove, tobožnja je modernizacija više gradskih četvrti koju provodi vladajuća stranka AKP. Previsoke cijene u gradskom okrugu oko trga Taksim istiskuje sve više ljudi na margine istanbulskog društva. No “lijepi i bogati” sada ne obezvređuju samo njihove gradske četvrti, nego i vrijednost rada njihovih stanovnika. Neoliberalna ekonomska politika za cilj ima preustroj područja u kojima stanuju radnici poput onih iz tekstilne tvornice Kazova. Te bi četvrti trebale postati atraktivnije za profitno usmjerena poduzeća.

Radnice i radnici tvornice Kazova s jedne su strane primorani nositi se sa strukturnom diskriminacijom zbog opće socioekonomske situacije. S druge strane, preskočene isplate nadnice sada im, uz sve ostalo, dodatno otežavaju svakodnevno preživljavanje. Budući da više ne mogu platiti svoje stanarine, mnogi od njih su prisiljeni prihvatiti nova radna mjesta. Na moje pitanje zašto samo 96 radnika sudjeluju u okupaciji tvornice, Ceylan odgovara: “Nije jednostavno biti tu 24 sata na dan. Mnogi od nas imaju obitelji i moraju nastaviti sa svojim životom. Prvih dvadeset dana stalno je dolazilo oko 60 radnica i radnika, koji bi navečer otišli kući. No jednog smo dana shvatili da se noću iz tvornice potajice iznosi preostala roba.”

Nakon tog poraza, jedan dio radnika odlučio je postaviti šatore ispred tvornice kako bi ukazali na svoju situaciju. Osim toga, od 27. veljače organiziraju tjedne prosvjede, a intenzivirana su i nastojanja da se pronađe obitelj Somuncu. No čini se kao da je vlasnike Kazove progutala zemlja. Dursun Ceylan ulazi u detalje: “Nakon što se 1. svibnja dogodila nasilna policijska intervencija, željeli smo unatoč tome nastaviti sa svojim redovitim prosvjedima, pa smo 4. svibnja izašli na trg Taksim. Policija nas je napala. Niti je itko saslušao naše zahtjeve, niti je bilo traga od obitelji Somuncu. Tada smo odlučili da ćemo okupirati tvornicu.” U javnom apelu pod naslovom “Mi, radnici i radnice tekstilne tvornice Kazova, od danas, 28. lipnja 2013. godine, okupiramo tvornicu” podcrtali su svoje zahtjeve.

Potpora pokreta Gezi

Nakon razgovora s Dursunom Ceylanom, Bülent Ünal pokazuje mi pogon: “Ovdje možete jasno vidjeti da su stvarno krijumčarili robu iz tvornice. Ostalo je veoma malo materijala, koji k tome nije dobre kvalitete.” Radnici su bili neprestano izloženi opasnosti da će policija intervenirati, usto su zbog uličnih kamera bili pod neprekidnom prismotrom. “Zapravo smo mislili da će danas doći policija, pa smo sakrili strojeve.” Radnici su uspjeli popraviti i pustiti u pogon tri stroja.

Poslije izbacivanja prosvjednika iz parka Gezi, uspostavljeno je mnoštvo foruma za diskusiju. Radnici Kazove mogli su ih koristiti kao platformu u vlastite svrhe i tako su ubrzo pronašli mnogobrojne podupiratelje. Oštećene pulovere iz opustošene tvornice mogli su popraviti u drugim tekstilnim radionicama i dijeliti ih na forumima za solidarne doprinose. “Iz solidarnih doprinosa na forumima htjeli smo pokriti svoje troškove”, objašnjava Ünal. Na pitanje jesu li formulirali konkretne zahtjeve prema državnim tijelima, odgovara: “Za početak smo htjeli izdržati sadašnju fazu i pokušati prevesti strojeve na neku drugu lokaciju, kako bismo mogli nastaviti dalje kao kooperativa. Naravno da ćemo postaviti zahtjeve! I imamo pravo na to. Ako država može dijeliti kredite bankama, onda može uzeti u obzir i naša mišljenja. Država radi samo za šefove, ali jednoga će dana biti na našoj strani. Za to ćemo se izboriti.

Sljedeća sugovornica je Aynur Aydemir. Dok je zajedno s jednim kolegom pripremala ručak u kuhinji, opisivala je kako ona – uz to što se bori kao radnica – mora pružiti i otpor unutar otpora: “Za ženu je sve to puno teže, ali nije nemoguće. I kod kuće i ovdje. Teško je organizirati oboje.” Aynur je utvrđen 28-postotni invaliditet, što joj dodatno otežava potragu za radnim mjestom. Državne službe nisu joj dodijelile status invalida. Stekla bi ga tek s tjelesnim invaliditetom koji prelazi 45 posto, što bi joj dalo pravo na državnu invalidsku naknadu. “Moji kolege”, kaže Aynur, “odnose se prema meni s poštovanjem. Nemam osjećaj da me se tretira na drugačiji način. Zajednički nas otpor spaja.” No položaj žena i dalje ostaje težak: “Postoji društveni pritisak na žene. Mnoge žene koje ovdje rade su udane i muževi im ne dopuštaju da sudjeluju u okupaciji. Neudanima sudjelovanje zabranjuju roditelji.”

Ali samoorganizirana proizvodnja ulijeva i hrabrost: “Sada, kada vidim da mi sami proizvodimo, to me jako uveseljava i motivira da nastavimo dalje. Bit ćemo prvi u Turskoj. Želimo život bez šefova.” Na moje pitanje kako su prosvjedi u parku Gezi utjecali na radnice i radnike Kazove, odgovara: “I mi smo prvih dana bili tamo. Prosvjedi u parku Gezi su nas očvrsnuli. Puno ljudi je tek tamo čulo za nas. Putem foruma smo dobili mogućnost da mobiliziramo ljude.”

Povesti se za primjerom radnika Kazove

Na koncu razgovaram s odvjetnikom Behiçom Asçıom. On nije samo odvjetnik nego i aktivist: 2006. godine prosvjedovao je i štrajkao glađu protiv postojanja zatvora visoke razine sigurnosti. Asçı radnicima pruža pravnu pomoć. “Šefove štiti AKP. Do prošle godine, ovdje su se proizvodili puloveri za Erdoğana. Šefovi krijumčare robu iz tvornice, a radnici bivaju optuženi za krađu.” Priča nam i o tome kako je obitelj Somuncu povezana s jednim poznatim poduzećem u Turskoj koje kontrolira ogroman udio turskih medija. Na to je već ranije ukazala Aynur Aydemir: “Većinu medija sprečavaju da uopće izvještavaju o našem otporu.

Radnice i radnici za svoja se prava pokušavaju izboriti i pravnim sredstvima. Njihov odvjetnik je kritičan spram činjenice da mora voditi građanske procese u kojima se ne raspravlja o problemu nepravednog tretiranja radnika, nego o pitanju koliko im poduzeće duguje: “Ne postoji zakon koji predviđa lišavanje slobode osuđenoga ako radnicima nije isplatio plaće. Da takva pravna odredba postoji, poduzetnici bi isplaćivali plaće i ne bi krijumčarili robu iz tvornica. Sudski procesi koje trenutno vodim trajat će još otprilike dvije godine. Zato je jedini izlaz za radnike Kazove da se organiziraju u kooperative i sami proizvode.” Behiç Asçı smatra da će zauzimanje tekstilne tvornice Kazova, dugoročno gledano, utjecati na prava radnika u Turskoj. Kratkoročno gledano, ipak pledira za daljnja zauzimanja tvornica: “Okupacija Kazove pokazuje da bi drugi radnici, kada ih zadesi ista sudbina, također trebali zauzeti svoje radno mjesto. Taj način otpora jedino je rješenje za radnička prava.” Time je kratko i jasno sročio ono što su već kazali Aynur Aydemir, Ceylan i Ünal: “Što se otpora u Kazovi tiče, tu se ne radi samo o pokušaju da dobiju novac. To je borba za dostojanstven život.”

Radnice i radnici Kazove organizirali su 28. rujna ove godine modnu reviju koja je pobudila veliku pažnju javnosti: “Modna revija kao kapitalistička metoda dosad je bila isključivo pravo velikih poduzeća. Odlučili smo je iznova definirati: odsada robu više neće predstavljati poduzeća, nego radnice i radnici koji su je proizveli vlastitim rukama.”

S njemačkog prevela: Marija Ćaćić

* Tekst je izvorno objavljen u mjesečniku ak – analyse und kritik, br. 587 od 15. listopada 2013. Tko radnice i radnike Kazove želi poduprijeti, može naručiti njihove pulovere na: kazovaiscileri.blogspot.com (blog je na turskom) ili na kazovaiscileri@gmail.com