Fatiha Dazi-Héni

Početkom prošlog mjeseca, susjedne su zemlje uvele sankcije Kataru i time izazvale ozbiljnu krizu koja bi mogla imati i oružane posljedice. Većina zaljevskih monarhija bogatih fosilnim gorivom vanjskom svijetu izgleda slično, no ovo nije prvi put da njihova unutarnja rivalstva izbijaju na površinu i remete globalnu ravnotežu

Agresivna diplomatska ofenziva Saudijske Arabije protiv Katara ima dva osnovna cilja: podsjetiti na to tko je gazda u regiji i ojačati saudijsku hegemoniju nad susjednim monarhijama. Udruženo u ovoj kampanji s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom i Egiptom, vehabijsko je kraljevstvo 5. lipnja najavilo kako prekida diplomatske odnose s Dohom, koju službeno optužuje za “potporu terorizmu” i sudjelovanje u različitim pokušajima destabilizacije regije zajedno s Iranom. Saudijci i Emiraćani su u sklopu ovih aktivnosti za Katar zatvorili svoje zračno i morsko područje, te prekinuli jedinu kopnenu vezu malog katarskog poluotoka s ostatkom svijeta, preko koje se uvozi 90 posto osnovnih namirnica u tu zemlju, prije svega prehrambenih proizvoda. Uz sve ovo pokrenuta je i oštra medijska kampanja kako bi se povećao pritisak na Katar.

Kriza se razvija još od 23. svibnja kada je Katarska novinska agencija objavila navodnu izjavu emira Tamima u kojoj kritizira neprijateljstvo susjeda prema Iranu, palestinskom Hamasu i libanonskom Hezbolahu, što se dogodilo neposredno nakon službenog posjeta Donalda Trumpa Rijadu. Dan kasnije, Doha je demantirala ovu objavu, tvrdeći da je njezina novinska agencija “hakirana” i da je puštena “lažna vijest”. No bilo je prekasno da bi se spriječila eskalacija.

Posljednji diplomatski sukob Saudijaca, Emiraćana i Bahreinaca s jedne te Kataraca s druge strane odvio se 2014. godine, kada je Katar na osam mjeseci povukao svoje ambasadore u znak protesta zbog represije koju je u Egiptu pod režimom Abdela Fataha al-Sisija doživljavalo Muslimansko bratstvo. Nasljedni princ Emirata Ben Zajed al-Nahjan osobito je nesklon toj organizaciji i odgovoran je za trogodišnju kampanju u lokalnim medijima protiv Katara zbog podrške Bratstvu.1

Ta je kriza duboko potresla Vijeće za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council, GCC),2 koje se sastoji od šest monarhija na Arapskom poluotoku: Saudijske Arabije, Bahreina, Emirata, Kuvajta, Omana i Katara. Vijeće je osnovano na samitu u Abu Dabiju 25. svibnja 1981., dvije godine nakon proglašenja Islamske Republike Iran, neposredno nakon sovjetske invazije Afganistana i izbijanja iračko-iranskog rata. Stoga je GCC na početku zamišljen kao obrambeni odgovor na stalne tenzije i konflikte u regiji. Iako je riječ o bogatim zemljama s velikim zalihama fosilnih goriva (njihovi zajednički bruto domaći proizvodi čine 70 posto ukupnog BDP-a arapskog svijeta), demografska i vojna slabost prema susjedima (Iraku, Iranu, Egiptu, Izraelu) natjerala ih je da se zaštite stvaranjem regionalnog savezništva. Osim ovog pakta koji je s vremenom trebao stvoriti i zajedničko tržište, zemlje članice GCC-a sklopile su i različite vojne ugovore sa zapadnim zemljama, među kojima su najistaknutije Sjedinjene Države.

Naviknute na veliku američku vojnu pomoć (koja je nešto smanjena za vrijeme predsjednika Baracka Obame) zaljevske monarhije nisu uspjele stvoriti zajedničku oružanu silu, prije svega zbog nepovjerenja među njihovim vladarima i njihove veće sklonosti bilateralnim vojnim sporazumima sa zemljama koje su veliki izvoznici oružja. Ipak, u studenom 2012. potpisan je sigurnosni sporazum u Rijadu. Pet od šest zemalja ga je ratificiralo 2014., dok je kuvajtski parlament to odbio učiniti. Sporazum predviđa razmjenu sigurnosnih informacija između tajnih službi i pravosuđa te uspostavu zajedničkog sustava nadzora i blokiranja društvenih mreža koje su glavno sredstvo “slobodne” razmjene mišljenja u regiji.

U sjeni Irana

Unatoč strukturnim slabostima i neprestanim rivalstvima među članicama, čini se da je GCC jedina efikasna i održiva međunarodna organizacija u arapskom svijetu, iako je još od njezinog nastanka potresaju redovite krize, najčešće zbog sukoba Saudijske Arabije i drugih članica. Odlučnost te države da svoju moć gradi na vojnim osvajanjima i propagiranju državne vehabijske religije izaziva veliko nepovjerenje, osobito stoga što Saudijska Arabija očito poluotok promatra kao svoju prirodnu sferu utjecaja. Neuspjeh projekta zajedničke zaljevske valute, predviđene za 2010. godinu, dobra je ilustracija toga. Nesklona ideji da financijski ovisi o svom velikom susjedu, najsiromašnija zemlja GCC-a, Sultanat Oman, tražila je još vremena da se ekonomski razvije. No tek je povlačenje Emirata potopilo cijeli projekt: Abu Dabi je energično odbijao ideju da sjedište buduće centralne banke bude u Rijadu.

Saudijske inicijative se uvijek promatraju kroz prizmu političkih i vjerskih hegemonijskih ambicija. To objašnjava zašto Sultanat Oman – država s tisućljetnom tradicijom3 – uvijek zauzima distancu prema saudijskim političkim i vojnim projektima unutar GCC-a. Nakon masovnih pobuna u arapskim zemljama 2013. godine, saudijski kralj Abdulah je predložio pretvaranje GCC-a u Zaljevsku uniju u kojoj bi sve zemlje članice slijedile istu političku, diplomatsku i sigurnosnu liniju. Ta inicijativa je doživljena kao saudijski pokušaj uspostavljanja kontrole nad drugim monarhijama, slično onome što su učinili u Bahreinu nakon vojne intervencije u ožujku 2011. godine. Samo je Oman javno izrazio protivljenje koje su dijelili i mnogi njegovi susjedi. Tijekom devete sesije Dijaloga u Manami, održane 8. prosinca 2013. i posvećene pitanjima sigurnosti u Zaljevu, omanski ministar vanjskih poslova Jusuf Ben Alavi glasno se usprotivio mogućim promjenama postojećeg pakta. To je spriječilo predviđeno proglašenje Unije dva dana kasnije na 34. samitu šefova država GCC-a u Kuvajtu. Omansko protivljenje druge su članice dočekale s olakšanjem.

Omanska metropola Muskat već je 1980-ih odbila saudijsko-kuvajtski prijedlog o stvaranju zajedničkih oružanih snaga koje bi podržale Sadama Huseina u njegovom ratu protiv Irana. Takav bi čin, prema Omancima, zapravo značio proglašenje rata Islamskoj Republici.4 Otada Oman nastoji održati dobrosusjedske odnose s Iranom i Jemenom, uz opasnost da time razljuti svoje partnere iz GCC-a. Tijekom 1980-ih, Katarci i Emiraćani su redovito davali podršku ovoj poziciji Omanaca. Danas su i Kuvajćani skloni ovoj miroljubivijoj politici, iako Emirati više nisu. Oman je ostao neutralan po pitanju rata u Jemenu gdje su Saudijci i Emiraćani pokrenuli veliku vojnu intervenciju u ožujku 2015. godine kako bi istjerali Hutije i bivšeg predsjednika Ali Abdulaha Saleha te na vlast vratili Abd Rabba Mansura Hadija.5

Proteklih godina, stvari su se ipak promijenile: Saudijci nisu jedini osumnjičeni za pokušaj uspostavljanja hegemonije. Otvoreni intervencionizam i agresivna poza Ujedinjenih Arapskih Emirata uznemirili su Omance i druge zaljevske monarhije, osobito nakon izbijanja ustanaka u Libiji i Jemenu gdje se UAE intenzivno angažirao.6 Znatne financijske i logističke investicije emirata Abu Dabija na jugu Jemena (uz granicu s Omanom) i vojni manevri u tom području svakako nisu pomogli umirivanju Sultanata.

Situacija u Jemenu dobro pokazuje koliko su kompleksni odnosi među zaljevskim monarhijama. Nakon neuspjeha da se pronađe mirno rješenje sukoba koji su započeli narodnim ustankom 2011. godine, zaraćene su strane sada u pat poziciji. Izgleda da je došlo do neslaganja između Rijada i Abu Dabija oko juga Jemena, osobito regije Hadramaut, u kojoj Emirati, prema brojnim optužbama, rade na podjeli tog područja radi vlastitih ekonomskih i financijskih interesa. Tenzije između ova dva saveznika – koji sada zajedno rade na “kažnjavanju” Katara – mogle bi postati izvor novog problema u GCC-u. Ambicije Abu Dabija zabrinjavaju Oman i Kuvajt, dok se bahreinska vladajuća dinastija al-Halifa svrstava uz Saudijsku Arabiju od kad je ta zemlja 2011. vojnom intervencijom ugušila demokratske prosvjede u Bahreinu. Čak ni Katar, kojeg su Saudijci isključili iz svog “sunitskog” vojnog saveza koji intervenira u Jemenu, nije sklon jačanju utjecaja Emirata u regiji, pa je u tom smislu na istoj strani kao Saudijci.

U krugu obitelji

Iako sve zemlje GCC-a promatraju Iran kao silu s hegemonijskim ambicijama, one različito percipiraju ozbiljnost iranske prijetnje. Perspektiva iranskog glavnog rivala (Saudijske Arabije) i planovi Rijada kojima želi ograničiti utjecaj Irana su točka podjele zaljevskih zemalja na dva bloka. S jedne su strane Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein, koji zastupaju tvrdu liniju protivljenja iranskim intervencijama u regiji: slanju vojnih jedinica u Siriju i Irak, obuci šijitskih paravojski, logističkoj podršci Hezbolahu i zauzimanju strane opozicijskih šijitskih manjina u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu. Na drugoj su strani Oman i Kuvajt, koji su otvoreniji prema diplomatskom posredovanju. Stoga je upravo Oman, i to bez znanja drugih monarhija, bio domaćin tajnih iransko-američkih pregovora koji su prethodili potpisivanju sporazuma o nuklearnom oružju u srpnju 2015. Katarski emir Tamim, koji je u lipnju 2013. naslijedio svog oca emira Hamada, odabrao je manje promišljenu regionalnu politiku usklađeniju s onom Rijada – barem do posljednje krize. No čak i ako se Doha plaši velikog perzijskog susjeda, ipak je sklona normalizaciji odnosa između dvije obale Zaljeva.

Iako su tenzije između šest monarhija i ranije bile česte, žestina posljednje saudijsko-emiratske reakcije protiv jedne od članica GCC-a svakako će ostaviti dubokog traga. Nasilnost medijskih napada, kao i diplomatskih, političkih i ekonomskih mjera odmazde predstavlja presedan. Dosadašnje su nesporazume zaljevski monarsi uvijek nastojali riješiti unutar “kruga obitelji” i daleko od očiju stranaca, no ova je kriza očito namjerno i agresivno orkestrirana od strane vođa. To je odraz smjene generacija i političkih kultura najodgovornijih za ove događaje, poput nasljednog princa Emirata Muhameda bin Zajeda Nahjanea i saudijskog prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana, koji pokušava kopirati razvojnu strategiju Dubaija te od Emirata preuzima agresivni stav prema Iranu i Muslimanskom bratstvu.

Stanovnici Zaljeva, koji dolaze iz istih plemena te se žene i udaju neovisno o državnim granicama, šokirani su ovim prekidom odnosa među dinastijama GCC-a, koji pogađa tisuće obitelji. Saudijski i emiratski vođe čak prijete dugim zatvorskim kaznama (petnaest godina u Abu Dabiju i deset u Saudijskoj Arabiji) za svakoga tko iskazuje simpatije prema Dohi. Velike sile, osobito Sjedinjene Države, kao i ogromna većina muslimanskih zemalja, uključujući Tursku, Iran, Pakistan te Maroko (koji je obično veliki saveznik Saudijaca i Emiraćana), pozivaju na razum. U Washingtonu, jedino su tvitovi predsjednika Trumpa dali podršku sankcijama, ali i to su brzo demantirala dva ključna dužnosnika, ministar obrane James Mattis i ministar vanjskih poslova Rex Tillerson. Istovremeno, inicijative Kuvajta i Omana za medijacijom dobivaju međunarodnu podršku.

Cijela ova situacija, sa zasad teško predvidivim posljedicama, svakako otežava nastojanja zemalja GCC-a da se promoviraju kao arapske regionalne sile, što se u prvom redu odnosi na Saudijsku Arabiju. Abu Dabi bi također mogao snositi posljedice svojeg destabilizacijskog žara, koji smeta susjedima podjednako koliko i američkim zaštitnicima. Suprotno namjerama njezinih inicijatora, kriza je već sad ojačala položaj Irana, koji ostavlja dojam stabilne i koherentne regionalne sile koja barem dio svojih internih tenzija može riješiti putem izbornog procesa koji ne postoji na drugoj obali Zaljeva.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović

 

* Fatiha Dazi-Héni radi na Institutu za strateška istraživanja francuske Vojne akademije i predaje na Institutu za političke studije u Lillu. Njezina posljednja knjiga L’Arabie saoudite en 100 questions [Saudijska Arabija u sto pitanja], objavljena je ove godine.


1 Nabil Ennasri, “Reprise de la guerre froide du Golfe. Le Qatar entre les Émirats arabes unis et l’Arabie saoudite”, Orient XXI, 31. svibnja 2017.
2 Usp. “La diabolisation du Qatar sonne-t-elle le glas du Conseil de coopération du Golfe?”, The Conversation, 8. lipnja 2017.
3 Usp. “Oman: défis intérieurs et enjeux régionaux dans la perspective de l’après-Sultan”, Note de recherche, 20. lipnja juin 2017.
4 Intervju autora sa šeikom Sajf al-Maskarijem, bivšim visokim omanskim dužnosnikom u GCC-u od 1980-ih do početka 2000-ih. “Štit poluotoka” je osnovan 1980. i na početku je imao svega tisuću pripadnika smještenih u bazi Hefr el-Batin na saudijskom teritoriju.
5 Vidi Laurent Bonnefoy, “Manje vidljivi bliskoistočni sukob”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, travanj 2016.
6 “The Gulf’s ‘little Sparta’ – The ambitious United Arab Emirates”, The Economist, 6. travnja 2014.