Janette Habel

Dilma Rousseff 2010. je postala predsjednicom šeste ekonomske sile svijeta. No okolnosti su, uslijed krize i pada rasta, nepovoljnije nego pod njezinim prethodnikom Luluom da Silvom. Rousseff riješenje traži u obuhvatnom “kapitalističkom šoku”, što uključuje ekstenzivne privatizacije i mjere koje bi trebale pogodovati dugoročnim investicijama. Lipanjski prosvjedni val daju naslutiti da mnogi Brazilci traže promjene druge vrste

Povodom lipanjskih prosvjeda brazilska predsjednica Dilma Rousseff izjavila je kako su “mirni prosvjedi legitimna praksa svojstvena demokraciji”. No ovaj komentar još jednog dana građanske mobilizacije uspio je zaobići najbitnije: prosvjeda takvih razmjera nije bilo još od kraja diktature 1985. godine, osim možda 1992., kada su ljudi izišli na ulice da ukažu na korupciju vlade Fernanda Collora de Mella, čime su ubrzali njegovu ostavku. Dan prije izjave predsjednice Rousseff prosvjedovalo je gotovo 200.000 ljudi na ulicama São Paula, Rio de Janeira i Brazilije, gdje je na nekoliko sati okupirana zgrada Nacionalnog kongresa.

Kao što to često biva, inicijalna iskra nema mnogo toga sličnog s velikim požarom koji zna izazvati. Sve je počelo 11. lipnja reakcijom stanovnika São Paula na povećanje cijene javnog prijevoza (s tri na 3,20 reala, tj. 1,12 eura), kojima su se ubrzo pridružili i drugi. U Rio de Janeiru pobunili su se zbog svote od 17 milijardi eura koliko je uloženo u pripreme za Svjetsko prvenstvo u nogometu i Olimpijske igre, i to u zemlji koja još uvijek pripada među one s najvećom nejednakošću. Tim prosvjednicima pridružili su se oni nezadovoljni razmjerima korupcije, kao i oni koji se bore kako bi obiteljima osigurali pristup zdravstvenoj skrbi i kvalitetnom obrazovanju.

Godinu dana prije predsjedničkih izbora 2014., prosvjedi, koje vode uglavnom mladi ljudi rođeni nakon pada diktature, slabe utjecaj Dilme Rousseff. Iako se čini kako od pokreta ne može profitirati nijedna politička stranka, on ipak proziva vladajuće i time predstavlja ozbiljno upozorenje Radničkoj stranci (PT) koja je na vlasti od 2003. godine.

Još je nekoliko godina nakon dolaska na vlast Luiz Inácio Lula da Silva mogao računati kako će jaki ekonomski rast pomoći postupnom poboljšavanju životnog standarda. Dilma Rousseff izabrana je pak 2010. godine u ime kontinuiteta, ali u doba puno nepovoljnijih međunarodnih ekonomskih prilika. Osim sa znatno manjim postotkom rasta (0,9 posto iz 2012. naprama 7,2 posto iz 2010. godine), Brazil se suočava i s “prijevremenom deindustrijalizacijom”.i Iako izvoz sirovina raste, izvoz gotovih proizvoda u jakom je padu. Šesta svjetska ekonomska sila trenutno je pred velikim izazovima i mora naći načina da, unatoč kineskoj konkurenciji, ostvari rast u proizvodnom sektoru. Uz to, mora sačuvati i socijalne programe iz prošlog desetljeća koji ne podržavaju samo domaću potražnju, nego osiguravaju i izbornu bazu Radničkoj stranci.

Lula da Silva jednom se pohvalio: “Poslodavci nikada nisu ostvarili toliki profit koliko za mog mandata”.ii Da bi ublažila prve znakove neuspjeha tog modela, brazilska predsjednica odlučila se za ono što su u tjedniku Vejaiii nazvali “kapitalističkim šokom”. Radi se o privatizacijama koje, prema istim novinama, Brazil “usklađuju s univerzalnim zakonom gravitacije”.iv Njezin program, vrijedan 66 milijardi dolara, uključuje davanje koncesija za izgradnju luka, autocesta, željeznica, kao i prodaju aerodroma. Takve mjere daju povoda sarkastičnim komentarima Socijaldemokratske stranke Brazila (PSDB) bivšeg predsjednika Fernanda Henriquea Cardosa, čije je valove privatizacija Dilma Rousseff kritizirala za vrijeme predsjedničke kampanje 2010. godine.

Predsjednica, dakako, ne priznaje da je posrijedi “kapitalistički šok”, ona svoju razvojnu strategiju predstavlja kao privilegiranje industrijske i građevinske proizvodnje u svrhu smanjenja špekulacije. Snizila je kamatne stope, smanjila cijene struje (između 20 i 30 posto), ostvarila porezne olakšice nekim sektorima, odredila porez na kratkoročni kapital s ciljem poticanja dugoročnih ulaganja i ustanovila pravilo povlaštenosti nacionalne industrije povisivši carinu na brojne uvozne proizvode.v Sindikatima odgovaraju neke od ovih mjera, koje je SAD prozvao “protekcionističkim”. Vlada potiče otvaranje poduzeća unutar državnog teritorija i zapošljavanje lokalne radne snage. Tajvansko poduzeće Foxconnvi tako već proizvodi iPhone 4 u svojih osam tvornica u Brazilu, a slijede iPodi i iPadi. Foxconn je, osim značajnih poreznih olakšica, dobio i subvencionirani zajam kako bi otvorio tvornice u Brazilu. Nakon uvođenja novih poreza na uvoz automobila, Land Rover i BMW također su tamo otvorili tvornice.

No tu nije kraj programa predsjednice Rousseff. Za Financial Timesvii je izjavila da se treba uhvatiti ukoštac i “s troškovima rada (…) i s previsokom stopom poreza”. Nadahnuli su je poduzetnici poput glavnog direktora multinacionalnog građevinskog poduzeća Marcela Odebrechta ili Jorgea Gerdaua, predsjednika Gerdau grupe, jednog od glavnih proizvođača čelika na oba američka kontinenta i koordinatora Odbora za vladine upravljačke politike.

Radnička stranka je sve do sada računala na podršku dviju velikih sindikalnih središnjica, Ujedinjene središnjice radnika (CUT) i Forçe Sindical, no nedavni prosvjedi pokazuju da vlada gubi potporu građana. Arthur Henrique, bivši predsjednik CUT-a, uvijek je podržavao vladu, no sada osuđuje Radničku stranku jer iako je više od desetljeća na vlasti, još uvijek nije “revidirala neoliberalne politike koje su za predsjednika Cardosa uništile radne odnose”.viii Valter Pomar, član državnog ureda Radničke stranke, primjećuje: “Istina, postigli smo jako dobre rezultate u poboljšanju životnog standarda. U skladu s tržišnom logikom,povećanjem plaća potaknuli smo potrošnju. Dakle zarađujemo više… da bismo skuplje plaćali privatne škole. No na takav se način ne potiče razvoj i jačanje javnih službi, niti se budi politička svijest o njihovoj važnosti.”

Za vrijeme predsjedničkog mandata Lule da Silve nije bilo masovnih prosvjeda, dok su okolnosti za predsjednicu Rousseff očito nepovoljnije. Nepopustljivost joj može stvoriti dodatne probleme: unatoč najvećem štrajku državnih službenika u posljednjih deset godina, 2012. uspjela je ipak nametnuti plan promjene ugovora o plaćama, i to nakon 107 dana neprekinutog prosvjeda. Sindikati su zahtijevali povišice od 40 do 50 posto, no dobili su 15,8 posto, raspoređeno kroz tri godine.ix Njezin jedini ustupak bio je otvaranje pregovora o plaćanju dana provedenih u štrajku. Usprkos tome, tri korpusa vojske dobila su povišicu od 30 posto.

Četiri od pet najvažnijih sindikalnih središnjica, desno orijentirani Força Sindical, Nueva Central i Opći savez radnika (UGT) sastali su se sa Središnjicom radnika i radnica Brazila (CTB) te uputili iznimno kritičan tekst vladi. Peti sindikat, CUT, nije bio prisutan na sastanku, no pridružio im se na zajednički organiziranom prosvjednom maršu 6. travnja u Braziliji.

Namjerava li predsjednica Rousseff mijenjati “društveni ugovor” sa sindikatima ustanovljen 2002. godine? Marginalizira li se na ovaj način brazilski radnički pokret koji je imao središnju ulogu u procesu demokratizacije i sastavljanja novog ustava 1988. godine? Za vrijeme Lulinih mandata brojni su političari i sindikalni čelnici promaknuti, čime se uspostavio javni administrativni aparat koji osigurava socijalni konsenzus. Dilma Rousseff mogla bi promijeniti strategiju ujedinjujući se s drugim društvenim grupama, prijemčivijima za potrebe onoga što Luiz Carlos Bresser-Pereira opisuje kao “razvojnu socijalnu državu”.

Predsjednica procjenjuje da 105 milijuna ljudi pripada srednjoj klasi i želi Brazil pretvoriti u srednjoklasnu državu. Ekonomist Paulo Kliass opovrgava takvu analizu, nazivajući je “varkom kojom se siromašne želi uvjeriti da su dio srednje klase”.x Privid srednje klase opovrgavaju tisuće siromašnih mladih i radnika koji su prosvjedovali uzvikujući “Želimo drugačiji Brazil”, uz zahtjeve za smanjenjem korupcije, boljim zdravstvom i obrazovanjem umjesto ulaganja u raskošne stadione.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held

* Janette Habel je predavačica na Institutu za Latinsku Ameriku Sveučilišta u Parizu (Institut des hautes études d’Amérique latine).

i Pierre Salama, Les Economies émergentes latino-américaines, entre cigales et fourmis, Armand Colin, Pariz, 2012.

ii Geisa Maria Rocha, “Bourse et favelas plébiscitent ‘Lula'”, Le Monde diplomatique, rujan 2010.

iii Carla Luciana Silva, “Veja, le magazine qui compte au Brésil”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.

iv “Desatar o nó Brasil”, Veja, São Paulo, 15. kolovoza 2012.

v Kineski tekstil (u prosincu 2011.), 40 posto uvozne robe čine automobili, gume, kanalizacija itd.

vi Jordan Pouille, “En Chine, la vie selon Apple”, Le Monde diplomatique, lipanj 2012.

vii “We want a middle-class Brazil”, Financial Times, London, 3. listopada 2012.

viii Ako nije drugačije specificirano, citati su iz razgovora.

ix Uz inflaciju od šest posto.

x “Nova classe média e velha enganaçao”, Brasil de Fato, São Paulo, 27. rujna 2012.