Vicky Cann

Sastav nove europske komisije odražava već ustaljenu praksu “okretnih vrata”, odnosno transfera kadrova između najviših funkcija Europske unije i privatnog sektora. To dovodi europske dužnosnike u situaciju za donose ključne odluke povezane s interesima svog budućeg ili bivšeg poslodavca. No unatoč evidentnom sukobu interesa, institucije Unije po svemu sudeći oklijevaju suočiti se s ovim problemom

Svako dijete poznaje igru sparivanja: krava ide s mlijekom, zec s mrkvom, pas s kućicom. I Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, poznaje tu istu igru, samo što on ima dosta čudan smisao za sparivanje. Naime, u novu Europsku komisiju, koja je na dužnost stupila 1. studenog 2014., imenovao je Miguela Ariasa Cañetea, bivšeg predsjednika jedne naftne kompanije (Petrologis Canarias), povjerenikom europske komisije za energiju i klimu; bivšeg lobista u službi korporacija Jonathana Hilla povjerenikom za Uniju tržišta kapitala, bivšeg potpredsjednika lobističke organizacije poslodavaca Cercle de l’industrie Pierrea Moscovicija povjerenikom za ekonomska i financijska pitanja; bivšeg bankara Goldman Sachsa Carlosa Moedasa povjerenikom za istraživanje; i, napokon, bivšu političku savjetnicu jednog češkog milijardera, Věru Jourovu, povjerenicom za pravosuđe.

Ovakve odabire Jean-Claude Junckera potvrdili su zastupnici Europskog parlamenta nakon dugog procesa saslušanja kandidatura i diskretnih pregovora s Komisijom po kojima su ove briselske institucije poznate. Na kraju priče, Parlament se zadovoljio tek time da osigura zamjenu za slovenskog kandidata koji više nije imao potporu svoje vlade. Kultura gledanja kroz prste, princip “ruka ruku mije” i ultramoćne institucije glavni su sastojci ove briselske torte, samo što umjesto trešnje na njenom vrhu figurira sukob interesa.

Pravila za imenovanja europskih povjerenika ili definiranja adekvatnog profila kandidata koji se natječu za pozicije s visokom razinom odgovornosti praktički ne postoje. Prije no što preuzmu funkciju, novopridošli kadrovi trebaju samo ispuniti deklaraciju u kojoj izlažu svoj “financijski interes”,1 nakon čega im je zabranjeno baviti se slučajevima povezanim s “njima bliskim osobama” ili njima samima. Međutim, osim ove zabrane – koja je inače ograničena dosega budući da ne postoji nikakva definicija onog što konstituira “financijski interes” ili “blisku osobu” – institucije Europske unije su propusne poput sita, odnosno ne postavljaju nikakve uvjete vezane uz prethodnu poslovnu karijeru povjerenika. S druge strane, upravo su povjerenici ti koji figuriraju kao najmoćnije osobe u Bruxellesu: Komisija izrađuje uredbe i direktive koje utječu na živote 500 milijuna europskih građana, odnosno ima puno veće ovlasti od samih ministara zemalja članica.

Sukob interesa u Bruxellesu funkcionira kao dvosmjerna ulica. U jednom smjeru, bivši čelnici kompanija ili lobističkih organizacija putuju prema javnim institucijama poput Europske komisije kako bi bolje zagovarali svoje interese, a u drugom bivši visoki javni dužnosnici završavaju karijeru u privatnom sektoru kojem prodaju svoje usluge i kontakte. Zamislimo, primjerice, da se neka lobistička organizaciju želi angažirati oko promicanja transatlantskog tržišta (TTIP). Ukoliko ona među svojim redovima ima nekog bivšeg briselskog dužnosnika koji je sudjelovao na sastancima visoke razine vezanim recimo uz trgovinu, industriju ili poljoprivredu, on će joj pomoći da, primjerice, pronađe “dobre sugovornike”, najbolji trenutak u kojem se s njima može popričati, kao i tip diskursa s kojim im može pristupiti. Ta osoba će se možda i osobno pobrinuti da pošalje e-mailove kojim senzibilizira sugovornike za temu, da okrene njihov broj ili pak, da “razbije led”, upozna svoje nekadašnje kolege s klijentima kompanije.

Oni koji od toga profitiraju, “prebjezi” iz javnog u privatni sektor, ne smatraju ovakvu praksu problematičnom. Ne drže li se oni naposljetku strogog zakonskog okvira? Na koncu, kako im netko može zamjeriti da zloupotrebljavaju svoju moć nakon odlaska iz europskih institucija kad tu moć više ni ne posjeduju? Neki od njih predstavljaju se kao branitelji slobode, onakve u kojoj svaki pojedinac može činiti što ga je volja, dok drugi smatraju da to njihovo odlaženje i dolaženje “svima koristi jer poboljšava međusobno razumijevanje i komunikaciju između visokih dužnosnika i privatnog sektora”.

Međutim, dovoljno je da bacimo samo kratki pogled unatrag da vidimo koliko takve prakse deformiraju funkcioniranje institucija Europske unije. Primjerice, 2010. godine je bivši njemački povjerenik za poduzetništvo i industriju Günter Verheugen skupa sa svojom šeficom kabineta Petrom Erler osnovao konzultantsku agenciju European Experience Company (EEC) koja, iako se na svojim stranicama obvezala da “neće prodavati usluge lobiranja”, nudi svojim klijentima pomoć u osmišljavanju “najbolje strategije za pregovaranje s europskim institucijama”.3 Nadalje, bivši povjerenik za unutarnje tržište, Irac Charlie McCreevy angažirao se u jednoj banci te u upravnom odboru trgovačkih društava Ryanair i Sentenial. Bugarka Meglena Kuneva, nakon završenog mandata europske povjerenice za zaštitu potrošača, imenovana je u upravni odbor BNP Paribasa. Austrijanka Benita Ferrero-Waldner, nekoć zadužena za vanjske poslove Komisije, sada brani boje osiguravajuće kuće Munich Re. Belgijac Louis Michel, nakon što je otišao s mjesta povjerenika za međunarodnu suradnju, humanitarnu pomoć i upravljanje krizama, našao je svoje mjesto pod suncem u kreditnom društvu Credimo.

Gomilanje ovakvih slučajeva – od kojih smo spomenuli tek šačicu – izazvalo je nekoliko namrštenih pogleda u Bruxellesu pa su se zato postrožile uredbe za povjerenike u odlasku. Dvadesetak njih koji su 2014. pokupili svoje stvari da ustupe mjesto Junckerovom timu, dobilo je tako otkazni rok u trajanju od 18 mjeseci (tijekom kojeg im EU mora odobriti sve poslovne prihode) kao i zabranu da interveniraju pred Komisijom u svojstvu lobista oko pitanja direktno vezanih uz njihove prethodne dužnosti.4 Takvu regulativu možemo smatrati napretkom budući da je rok prije bio ograničen na godinu dana i da nije postojala nikakva eksplicitna zabrana lobiranja. Međutim, nova pravila još uvijek jasno ne definiraju što spada pod trgovanje utjecajem, a između ostalog zanemaruju i činjenicu da povjerenici odluke donose kolektivno, odnosno da njihov utjecaj uvelike prelazi granice njihovih službenih ovlasti.

“Radi što ti kažem, a ne što vidiš da ja radim”

Kao što nam to pokazuje slučaj Viviane Reding, donošenje ovih uredbi nije uspjelo iskorijeniti pojavu okretnih vrata u Bruxellesu. Reding je prvi put imenovana povjerenicom 1999. (bila je zadužena za obrazovanje, medije, a potom i pravosuđe), a kao europska zastupnica izabrana je u svibnju 2014. Ona si je nedavno uz blagoslov briselskih vlasti osigurala nove izvore prihoda tako što je ušla u upravne odbore trgovačkog društva za eksploataciju ruda Nyrstar, fondacije Bertelsmann i društva za informatičku tehnologiju Agfa-Gevaerta. Bivši povjerenici dobivaju solidne naknade koje variraju između 40 i 65 posto njihove briselske plaće, odnosno između 8332 i 13.540 eura mjesečno. Te naknade služe kako bi pomogle svježe nezaposlenima da ne srljaju u prvu poslovnu ponudu koju dobiju i da se na taj način smanji rizik sukoba interesa. Naknade se pak primaju u razdoblju od tri godine, a u isto vrijeme je uredba o sukobu interesa ograničena na 18 mjeseci.

Brza izmjena povjerenika povlači sa sobom i izmjenu drugih visokih dužnosnika koji rade u glavnim odjelima Komisije. Budući da su oni zaduženi za svakodnevno funkcioniranje europske mašinerije, te pozicije rado biraju ljudi iz lobističkih ili konzultantskih društava. Za one najmlađe, fenomen okretnih vrata može brzo početi nalikovati na vrtuljak koji se bez najmanjeg prekida okreće u krug i vozi ih od posla u privatnom sektoru do europskih institucija pa onda opet natrag u privatni sektor itd. Neki od njih uspjeli su iskoristiti sve blagodati ove vožnje pa su tako uzimali neplaćene dopuste da bi se malo zabavljali u nekoj firmi jer su ionako znali da ih u glavnom belgijskom gradu čeka udobna pozicija.

Da navedemo samo jedan od brojnih primjera: Hervé Jouanjean koji je sve do travnja 2014. obnašao funkciju glavnog direktora Komisije, dakle najvišu poziciju u hijerarhiji briselskih činovnika, samo se mjesec dana kasnije pridružio francuskom odvjetničkm društvu Fidal, a iako mu je komisija zabranila direktno lobiranje, Jouanjean je i dalje mogao indirektno lobirati i davati “savjete” svojim klijentima. Kako je i sam objasnio: “Dolazak u Fidal za mene predstavlja izvanrednu priliku da klijentima ponudim svoje znanje o funkcioniranju europskih institucija, ali i kompetencije koje sam stekao tijekom karijere, pogotovo u domeni unutarnjeg tržišta i vanjske trgovine, kao i poznavanja procedura Komisije”.5

Europska pučka pravobraniteljica Emily O’Reilly koja istražuje pritužbe građana i nevladinih organizacija koje se odnose na funkcioniranje EU institucija, u posljednje se vrijeme zainteresirala za način na koji Komisija tretira sukob interesa. Unatoč pravnom diskursu tipičnom za ovaj tip teksta, njen zaključak je u svakom slučaju nedvosmislen, odnosno ona žali zbog “sustavnog lošeg upravljanja u pristupu Europske komisije implementaciji nekih aspekata [uredbi o sukobu interesa]”,6 počevši od načina na koji Komisija izriče i bilježi svoje odluke. O’Reilly je predložila da slučajevi okretnih vrata visokih dužnosnika budu javno dostupni na Internetu te naglasila da će ona povesti istragu ako se ispostavi da to nije slučaj, kao i da se neće libiti “upotrijebiti svoje pune ovlasti, uključujući i obvezu dužnosnika da svjedoče ispred njenog ureda u slučaju kad se primjena uredbi o sukobu interesa pokaže upitnom”. Pravobraniteljica je između ostalog istaknula i da se “principi na kojima počivaju moje preporuke očito odnose i na europske povjerenike”.7

Ti zaključci nadovezuju se na njenu kritiku odluke Komisije da imenuje Michela Petitea – inače lobista odvjetničkog društva Clifford Chances – na mjesto direktora odjela za utvrđivanje slučajeva “okretnih vrata” kod povjerenika Europske komisije.8 Demonstrirajući figuru litote, pravobraniteljica je te 2013. držala da je “teško pomisliti da privatne aktivnosti [gospodina Petitea] ne predstavljaju potencijalni sukob interesa”.9 Komisiji je nakon ovog zaključka trebalo 12 mjeseci da utvrdi kako je Petiteov poslovni put zaista problematičan te da ga naposljetku smijeni. Ako se i jave slučajevi u kojima zastupnici Europskog parlamenta denunciraju prakse okretnih vrata, moglo bi se reći da njihove optužbe katkad odražavaju smisao poslovice “Radi što ti kažem, a ne što vidiš da ja radim”.

Naime, nakon europskih izbora u svibnju 2014. dio zastupnika koji je izgubio radno mjesto prihvatio je poslove u privatnom sektoru direktno vezane uz njihovu poziciju u Europskom parlamentu. Četiri bivša zastupnika i člana izrazito utjecajnog Ekonomskog i monetarnog odbora bila su posebno kritizirana: Sharon Bowles (Britanka) pridružila se upravnom društvu grupacije London Stock Exchange (Londonske burze) kao direktorica; Arlene McCarthy (Britanka) postala je potpredsjednica lobističkog društva Sovereign Strategy gdje je zadužena za europsku strategiju; Peter Skinner (Britanac) postao je viši savjetnik Allianza SE za međunarodna i europska pitanja; Corien Wortmann-Kool (Nizozemka) trenutno je u upravnim vijećima gigantskog osiguravajućeg društva Aegon i mirovinskog fonda ABP. Istovremeno je Dankinja Emilie Turunen prešla iz Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača u banku Nykredit, kao odgovorna za javne poslove. Britanka Fion Hall, nekadašnja članica Odbora za industriju, istraživanje i energiju, osnovala je društvo specijalizirano za energetsku efikasnost koje primjerice daje savjete Rockwoolu.

U stvarnosti, kodeks ponašanja zastupnika Europskog parlamenta jednako je nedorečen po pitanju okretnih vrata kao i onaj koji se odnosi na povjerenike Europske komisije pa pitanje stoga glasi: možemo li se njime zadovoljiti?

S francuskoga prevela: Jelena Miloš

* Vicky Cann je istraživačica u nevladinoj organizaciji Corporate Europe Observatory (CEO), koordinatorica programa Revolving Door Watch koji nadgleda sukobe interesa u Bruxellesu.

1 Dokument sličan imovinskoj kartici, op. prev.

2 Citirano prema Fixing the revolving door between government and business, Transparency International UK, Policy Paper Series, br. 2, London, travanj 2012.

3 The Europeam Experience Company, european-experience.de

4 Kodeks ponašanja povjerenika Europske komisije, Bruxelles, 2011.

5 Priopćenje grupe Fidal, Pariz, 13. svibnja 2014.

6 Emily O’Reilly, Draft recommendation of the European Ombudsman in the inquiry based on complaints 2077/2012/TN and 1853/2013/TN against the European Commission, Europska pučka pravobraniteljica, Strasbourg, 22. rujna 2014.

7 Emily O’Reilly, Ombudsman to step up supervision of senior EU officials, The Parliament Magazine, 20. listopada 2014.

8 Europska pučka pravobraniteljica, priopćenje za tisak 22/2013, 18. prosinca 2013., Strasbourg.

9 Emily O’Reilly, Decision of the European Ombudsman closing her inquiry into complaint 297/2013/(RA)FOR against the European Commission, Strasbourg, 19. prosinca 2013.