Pierre Rimbert

Lamentacije velikih medija i političara povodom napada na Charlie Hebdo potaknule su mnoge da ukažu na duboko proturječje između prigodničarskih zaziva slobode govora i svakodnevne prakse. Opće prihvaćanje parole “Je suis Charlie” i državni sprovod za karikaturiste te njihova medijska prezentacija dobro ilustriraju licemjerje koje povremeno poprima i groteskne razmjere

Svatko je strahovao, ali nitko nije zamišljao da će se drama odviti na ovaj način: u petak 9. siječnja nogometaš Montpelliera Abdelhamid el-Kaoutari nije odjenuo dres “Ja sam Charlie” na zagrijavanju prije utakmice s Olympiqueom iz Marseillea. Društvene mreže odmah su eksplodirale. Trener Rolland Courbis pozvan je u nedjelju na Canal Plus gdje se od njega traži objašnjenje. Sutradan polemika raste: tri igrača Valenciennesa odjenut će famozni dres samo ako smiju prekriti “ja sam” komadom ljepljive trake. Na setu Afterfoota, glavne nogometne televizijske emisije, napetost raste. “Posljednjih tjedan dana borimo se za slobodu govora”, objašnjava voditelj Gilbert Brisbois, “pustimo ih da se izraze i sačekajmo njihova objašnjenja”. Bijesan, novinar Daniel Riolo se nadovezuje: “…sloboda govora koja će budalama biti opravdanje za izvaljivanje raznih gluposti”.

Biti ili ne biti “Charlie”? U tjednu nakon što su francuskih džihadisti masakrirali novinare i ilustratore satiričkog tjednika, a potom i kupce u košer trgovini, to pitanje se vuče iz sudnica do redakcija poput barutnog traga. “Predgrađe razapeto između ‘ja sam Charlie’ i ‘ja nisam Charlie'”, naslov je u Le Mondeu 16. siječnja. Na naslovnici Aujourd’hui en France 15. siječnja, poderani natpis “Ja sam Charlie” simbolizira “rizik od sloma”. Svatko je pozvan ne samo da izabere svoj tabor, već da prije svega prihvati da postoji čvrsta linija razgraničenja. “Treba otkriti one koji nisu ‘Charlie'”, gnjevno tvrdi novinarka Nathalie Saint-Cricq na France 2. “(…) Njih valja otkriti, integrirati ili reintegrirati u nacionalnu zajednicu” (12. siječnja). Izraz koji se neprestano ponavlja: “Ili ste uz nas, ili ste uz teroriste”, potiče najspektakularnije inscenacije i najeksplozivnije debate.

Kao i najnesretnije crteže. Takfiristički ideolozi sanjaju o razdvajanju europskih naroda na “bijele” populacije uvjerene da im prijeti opasnost od islamista i na “muslimane” radikalizirane rasizmom i zapadnjačkim intervencijama. Naravno, odavno su postavljeni orijentiri pomoću kojih se društvo organizira prema “vrijednostima” i identitetima prije nego prema društvenim kretanjima i interesima; jer radnike, nezaposlene i žrtve mjera štednje dijeli uvijek sve dublji procijep s obzirom na njihova uvjerenja. Međutim, tu su uvijek prisutne prepreke. Zamijeniti liniju političke fronte kulturnim sukobom implicira da sitna intelektualna buržoazija koja, kao što je to često slučaj, sjedi na dvije stolice, u potpunosti pada u reakcionarni tabor. Ta društvena skupina, koja svoje kontradikcije nosi na prsima, s proletarijatom poteklim od imigracije održava dvosmislen odnos u kojem se miješaju želja za kulturnim miješanjem i odnos dominacije, urbana mješovitost i rezidencijalna segregacija, antirasizam i etnocentrizam, tvrdokorna svjetovnost i izvitopereno dadiljanje. Predstavljajući stup svijeta umjetnosti i kulture, ona igra odlučnu ulogu u razradi društvenih reprezentacija, a njezino vrbovanje u ratu civilizacija bit će sve važnije.

Ta strategija tenzija ima nehotičnu potporu medija i intelektualaca opsjednutih rekonfiguracijom javne debate oko alternative: “ja sam Charlie” ili “ja nisam Charlie”. Nije dopušten niti “da, ali”. “Taj relativistički, mlitavi diskurs riječi ‘ali’ stoji protiv onoga za što se borimo već godinama”, objašnjava Richard Malka, odvjetnik Charlie Hebdoa. “A to od danas više ne smijemo dozvoliti” (“C dans l’air”, France 5, 9. siječnja 2015.). Čuvajte se onih koji će postaviti neugodno pitanje o “dvostrukim standardima” u pogledu slobodnog izražavanja misli i mišljenja. “Trebamo li osuditi Dieudonnéa uz rizik da ćemo mu dati status žrtve?”, pita se na France Inter pisac uvodnika Thomas Legrand (15. siječnja), kada je komičar stavljen pod policijski nadzor i tužen za apologiju terorizma na temelju loše igre riječi. “Takvo pitanje predstavlja slabost, kažnjivo poricanje, poniženje!” Rekapitulirajmo: sloboda govora, demokracija, tolerancija, i hrabrost su “ja sam Charlie”; barbarstvo, teror, fanatizam i netolerancija su “ja nisam Charlie”.

Savez za sigurnost i “nužne reforme”

Međutim, možemo biti sigurni da se milijuni ljudi, obuzeti emocijama i bijesom nakon vijesti o masakru, nisu pronašli u toj dihotomiji. S natpisom “ja sam Charlie” ili bez njega, sa sudjelovanjem u masovnim prosvjedima u nedjelju 11. siječnja ili bez sudjelovanja, mnogi su osjetili organski osjećaj bratstva, a da se nisu dali nasamariti konstantno prikazivanim slikama trobojne gomile koja pjeva Marseljezu i kliče policiji. Što se tiče onih koji marširaju ujedinjeni potrebom da budu jedno, njihova uvjerenja bila su manje homogena od uvjerenja suznih povorkaša s televizijskih setova. Ako malo razmislimo, vrtoglavi raskorak između toga što je “biti Charlie” značio za jedne (univerzalnu slogu) i za nekoliko drugih (van s Arapima!) oduzelo je svu postojanost toj kategoriji.

U petak, 9. siječnja, nismo više razlikovali TF1 od žutog BFM TV-a: prekinuvši svoj redovni program, glavni francuski lanac izravno prenosi događaje od 10 do 21:15 sati; na Europe 1 posebna emisija traje četiri dana. Bitka se više ne odvija nakon, već tijekom događaja, kako bi se utvrdio njegov smisao. U toj igri informativni mediji uvijek potežu prvi, šireći na ekranima spontanu filozofiju svojih urednika: nepokolevljivu sklonost poretku i uljudnosti, simboliziranu slikom četrdeset i četiri predsjednika država i vlada koje su izrazito nejednako demokratske kako defiliraju jedan pored drugog. France 2 procijenila je ključnim sekvencu prenijeti usporeno, praćenu violinama i klavirom, dok je fotografija kancelarke Angele Merkel, nježno nagnute prema ramenu Françoisa Hollandea, umetnuta na samom vrhuncu (12. siječnja).

Prikazivana kao hukačka i vulgarna kada prosvjeduje za svoja socijalna prava, gomila na ovom okupljanju odjednom postaje svijetla, estetizirana na način Delacroixa na naslovnici L’Obsa (11. siječnja) koja aktualizira Slobodu koja vodi narod, ili pak poučna, kao klišej crnog dječaka tužnog pogleda s naljepnicom “ja sam Charlie” na obrazu, koji promatra mnoštvo s kipa Republike (Libération, 13. siječnja) – riječ je o potemkinovskom odabiru koji maskira nedovoljnu reprezentaciju jedne populacije na pariškim okupljanjima. Izravno iz centra svijeta veliki reporter Etienne Monin padao je u ekstazu na France Info (11. siječnja): “Na ovom prosvjedu vidjeli smo kratak trenutak milosti, sjajan prizor neposredne ljepote, prizor mladog para plavih, lagano tužnih očiju; on je, sa svojim miješanim porijeklom, isijavao smirujuću ljepotu.”

Kao na kakvom karnevalu, hommage tiska samom sebi sve izvrće naglavce. “Riječ je o sjećanju na Charba, Tignousa, Cabua, Honoréa i Wolinskog: a oni su ga okaljali”, bjesnio je ilustrator Luz, preživjeli član tima iz Charlieja Hebdoa. Neosjetljiva na tu opasku, krema komentatora svojim plemenitim osjećajima pokazivat će loš ukus, oplakivat će karikaturiste anarhiste u defileu koji je organiziralo Ministarstvo unutarnjih poslova, a blagoslovili papa, NATO savez, Francuski nogometni savez i Arnold Schwarzenegger. Četrdeset i osam sati nakon što je proglašen kult slobode govora, tisak je neustrašivo objavio da valja zatvoriti adolescente, pijance, delikvente krive za verbalne prijestupe koji spadaju u domenu nedavno postroženog zakona. Zastrašuje pomisao na Manuela Vallsa koji otkriva naslovnicu Charlieja Hebdoa od 18. prosinca 1975. koja slavi Isusovo rođenje ne baš civilnim pozivima: “Kakajte u jaslice. Zatucite hendikepirane. Strijeljajte vojnike. Zadavite župnike. Zdrobite pandure. Zapalite banke.”

Nasuprot tome, regionalni tisak očito pati od teške konstipacije. U petak, 9. siječnja deset dnevnih novina na naslovnici je objavilo isti naslov: “Hajka”, a sljedećeg ponedjeljka ih osam simultano objavljuje naslov “Povijesni događaj!” Usporedne vijesti dodatno pojačavaju ironiju tog veličanja pluralizma u jednodušnosti kada 7. siječnja “zajednica urednika” tiskanih medija, koja se sastoji od deset sindikata poslodavaca, svečano izjavljuje da “nikada neće popustiti prijetnjama i zastrašivanjima koji se vrše na nepovredive principe slobode govora”; istog dana milijarder Patrick Drahi, suvlasnik Libérationa, potvrđuje namjeru da kupi časopise L’Express i L’Expansion.

Dok se Libération upinjao “vidati rane Republici” (17.-18. siječnja) uz pomoć velikih, ali nemoćnih koncepata poput Građanstva, Sekularizma, Obrazovanja, Pravde, itd., liberalni urednik Nicolas Baverez zapjevao je dobro poznatu ariju: “Nacionalno jedinstvo treba se održati u svrhu borbe protiv islamizma, no također i radi provođenja ekonomskih i socijalnih reformi”, među kojima je i “liberalizacija tržišta rada, koja se svugdje drugdje pokazala uspješnom” (Le Point, 16. siječnja). Ukratko, sloboda medija preživjela je atentate.

S francuskoga prevela: Sana Perić