Marija Ivančeva

Prosvjedi koji su u veljači izbili u Bugarskoj zbog visokih računa za električnu energiju doveli su do ostavke vlade Bojka Borisova. Recentna zbivanja upućuju na dublje, strukturne razloge. Kao i za mnoge druge postsocijalističke zemlje Istočne Europe, tranzicija je u Bugarskoj istoznačna s gotovo neprekidnom dvadesetogodišnjom krizom i uništenjem socijalnih standarda i prava. Označava li bugarska zima pobune početak kraja neoliberalnog jednoumlja u Istočnoj Europi?

U zadnjem tjednu veljače, nakon više dana prosvjeda u nizu, bugarska vlada na čelu s Bojkom Borisovom dala je ostavku. Što se dogodilo? Što se zbivalo poslije toga? I što možemo očekivati u budućnosti?

Od početka veljače, Bugari su u većini velikih gradova bili na ulicama, prosvjedujući protiv povećanja računa za struju i grijanje. Iako se poskupljenje zbivalo postepeno kroz cijelu 2012. godinu, računi koji su u siječnju 2013. stizali u poštanske sandučiće često su bili osjetno veći nego inače. Razlozi kojima je ta činjenica pravdana sezali su od poreza na zelenu energiju, preko nešto dužeg obračunskog perioda i odgode evidencije povećane potrošnje zbog božićnih praznika, sve do niske voltaže struje za kućanstva. I dok je formiranje cijene bilo transparentno i razvidno na samim računima, otpor se nije ticao toliko same cijene energije, koliko visokih poreza na njezinu distribuciju. Protestni val počeo se širiti cijelom zemljom, što je rezultiralo i blokadom prometnica, barikadama, rastućim gnjevom stanovništva i pojačanim policijskim nasiljem. Trojica muškaraca su se samozapalila i umrla u činu protesta protiv služenja države ekonomskim interesima koji su stanovništvo ostavili u slijepoj ulici. Jedan stariji muškarac, u očaju što ne može plaćati račune, rasparao si je vene. Većina prosvjednika bili su obični Bugari. Sredovječni muškarci i žene, mladi parovi s djecom i studenti – svi oni izašli su na ulice da protestiraju protiv bezizlazne situacije u koju su ih nagnale jedna vlada za drugom. Prosvjedima se pridružilo, a dijelom ih i prisvojilo, nekoliko grupacija radikalne desnice, spremnih na provokacije i pljačke.

Rješenje koje su nudili liberalni intelektualci, političari duž cijelog političkog spektra i mediji svodilo se – kakvog li iznenađenja! – na okončanje monopola u energetskom sektoru i zagovor daljnje privatizacije i liberalizacije tržišta energije. No cijeli proces zapravo je bio ogledni primjer kako funkcioniraju privatizirana poduzeća, oslobođena državnog upliva. Poduzeća za distribuciju električne energije privatizirana su 2005., a zatim prodana trima stranim kompanijama po vrlo povoljnim uvjetima i uz sigurne godišnje profite od 16 posto. To je državu, a time i porezne obveznike, doslovno učinilo dužnicima tih privatnih kompanija, koje su osim toga kartelskim dogovorima držale umjetno visoke cijene. No izvor problema nije monopol sam po sebi. Tu činjenicu međutim, uslijed amnezije koja je pratila dvadesettrogodišnji period tranzicije prema tržišnoj ekonomiji, nitko više nije u stanju prepoznati. Činjenica da je riječ o monopolu u rukama privatnih poduzeća unutar slobodne tržišne ekonomije, s onu stranu svake javne kontrole, bez državne regulacije i zaštitnih mehanizama, stvarni je uzrok izloženosti stanovništva kontinuiranom rastu cijena. Istovremeno, buka oko računa za električnu energiju pomogla je zakloniti neke proturječne i vrlo indikativne poteze Borisovljeve vlade. Da bi spriječio nacionalne prosvjede proizvođača žitarica, Borisov im je obećao subvencije. No vlada obećanje nije ispunila, pa je uskoro uslijedilo novo upozorenje izigranih, svega nekoliko tjedana prije njegova odstupanja. Spreman održati svoje populističko obećanje i tako suzbiti nemire, Borisov je ministra financija Simeona Djankova prisilio da izda novu tranšu državnih obveznica u visini od 800 milijuna bugarskih leva (409 milijuna eura). Pod neočekivanim šokom po nacionalnu ekonomiju i na iznenađenje međunarodnog tržišta državnim obveznicama, prihodi od obveznica počeli su rasti, a vrijednost bugarskog duga počela je padati. Bugarske banke kupile su više od 80 posto izdanih obveznica: znak da su ušle u dil s Borisovom da mu pomognu u ponovnom izboru.

Kriza političke reprezentacije

U kontekstu visokih računa i državnih obveznica, kriza političke reprezentacije postala je još značajnijom, pa je ubrzo na prosvjedima izbila u prvi plan. Nakon nekoliko noći naganjanja policije i prosvjednika, vlada se okušala u neuvjerljivoj inscenaciji pokušaja davanja očigledno neodrživih ustupaka zahtjevima prosvjednika. Odjednom je nudila značajno snižavanje cijene energije i povećanje transparentnosti u energetskom sektoru. Nekolicina “prosvjednika” iz krugova bliskih vladi pojavila se na njezinoj konferenciji za novinare, gdje su pozivali na okončanje prosvjeda. No taj pokušaj političkog kazališta ostao je uzaludan. Prosvjednici su tražili ostavku vlade. Nakon noći krvavih sukoba s policijom, populistički premijer Bojko Borisov dao je ostavku s riječima da ne može tolerirati krv na svojim rukama. Parlament je ostavku prihvatio gotovo jednoglasno. Bugarski predsjednik Rosen Plevneliev otada je nadležan za nuđenje mandata različitim parlamentarnim strankama. Činio je to putem “javnih konzultacija”: pored predstavnika prosvjednika, u svome je uredu okupio stručnjake iz neoliberalnih think tankova te pripadnike oligarhijskih i komercijalnih organizacija. Prosvjednici su “konzultacije” ubrzo napustili. Plevneliev je mandat ponudio samo trima strankama koje su se prije toga izjasnile voljnima da formiraju novu vladu: Borisovljevom GERB-u, (neoliberalnoj) Bugarskoj socijalističkoj stranci (BSP) i stranci turske etničke manjine, DPS-u. To će značiti raspuštanje parlamenta i predsjednikovo imenovanje privremene vlade. Već sada je očito da bi preferirao egzekutivu stručnjaka koja bi bila obazriva prema članovima trenutne vlade. Poželjna je vlada koja bi prijašnjim dužnosnicima dala vremena da počiste tragove korupcije i koja ih ne bi sudski gonila zbog kriminalnih djela iz prošlosti. Istovremeno, s obzirom na to da je riječ o vladi koja mandat nije stekla putem izbora nego bi je imenovao predsjednik, nedostajao bi joj legislativni organ za promjenu zakona, uključujući i kontroverzni Izborni zakon, koji kampanje manjih stranaka čini doslovno nemogućima.

Dok su se odvijali ti politički manevri, ljudi su ostajali na ulicama. Kao što je već rečeno, za konkretnim zahtjevima oko ustupaka po pitanju cijene električne energije uskoro su uslijedili i oni za odstupanjem vlade. Zahtijevalo se osnivanje Utemeljiteljske skupštine, većinsko glasovanje za individualne kandidate a ne stranke, te revizija privatizacije i svih koncesija izdanih tijekom posljednjih 20 godina. Pošto je opće nezadovoljstvo kapitalističkim sustavom na površinu izbijalo samo relativno bojažljivo u nekim od prosvjedničkih zahtjeva, kriza je poprimila, prije svega, politički oblik. Još je važnije razumjeti da su Bugari, doduše, na ulice izašli zbog računa za električnu energiju, ali da su slogani koje se pritom moglo čuti izražavali dublja nezadovoljstva: nezadovoljstvo totalnim ekonomskim osiromašenjem i otuđenjem od političkog procesa, koje je iskusila većina stanovništva. U kontekstu sve rasprostranjenijih priča o globalnoj ekonomskoj krizi, mnogi su Bugari shvatili da kriza u njihovoj zemlji bez prekida traje već dva desetljeća. Od 1989. godine cijele industrije i uslužni sektori su privatizirani, koncesije su izdavane budzašto klijentelističkim firmama povezanima s vladajućim strankama, a tajni ugovori potpisivani su na štetu države i stanovništva. Nezaposlenost je zahvatila cijelu naciju i natjerala dva milijuna bugarskih građana u ekonomsku emigraciju. Cijele obitelji su uništene, cijela sela napuštena, a mnoga djeca i odrasli izgubili su pristup svakom obliku socijalne skrbi. Kako je globalna kriza zahvatila i poslodavce migrantskih radnika u zemljama zapadnih domaćina, i prihodi transnacionalnih obitelji ozbiljno su se smanjili. Negativne kampanje u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji usmjerene su upravo protiv bugarskih i rumunjskih radnika. Izjave nekolicine zemalja EU-a – najvažnija među njima je Njemačka – da će blokirati ulazak Bugarske u šengenski prostor, bile su dodatni izvor strahovanja za mnoge bugarske obitelji. Iako dakle nemiri nisu uključivali direktno antikapitalističke zahtjeve, ipak su izražavali bijes nad učincima neoliberalnog kapitalizma.

Neoliberalno jednoumlje tranzicije

Pitanje o izostanku antikapitalističke retorike na trgovima seže dublje od pitanja stranačke politike. Otuđenje i osiromašenje nisu se dogodili samo u užeekonomskom smislu riječi. Otkada je 1989. godine svrgnuta prinudna hegemonija jednopartijske države, politika je u zemlji postala pluralnija samo u formalnom poštivanju slobodnih izbora. Stvorena je i konsolidirana politička klasa koja se transfigurirala točno onoliko koliko je bilo potrebno da ostane na vlasti tijekom tranzicije. Sadržajno, programi različitih stranaka jedva da su pokazivali razlike – ponekad se činilo da se sve do jedne bore za isti politički program. Dok politički prostor u pravilu nastanjuju predstavnici opcija koje se svrstavaju ili na ljevicu, u centar ili na desnicu, većina bugarskih političkih stranaka jednoglasno je prigrlila neoliberalnu agendu i usvajanje njezinih ekonomskih i institucionalnih struktura u okviru EU-a. Politika je tako postala prazna riječ. Tvrdokorna realnost neoliberalne oligarhijske stranke u obliku BSP-a, koji je uspostavio monopol nad cjelokupnom političkom ljevicom, pogodovala je stvaranju i uspjehu cijelog niza podjednako neoliberalnih stranaka na desnici. Hegemonija stranke-nasljednice nekadašnje Komunističke partije nad ljevicom omogućila je svima ostalima da se proglase “antikomunističkim” strankama i da tom obuhvatnom etiketom pravdaju isti politički i ekonomski program kao i BSP: zapadnu liberalnu demokraciju, slobodno tržište, privatizaciju, politiku štednje te pokušaj da Bugarsku uvedu u “klub bogatih”, tj. u Europsku uniju. Slijedeći “sirenski zov” tranzicije, spjevan u bugarskim i zapadnoeuropskim think tankovima i nevladinim organizacijama, u liberalnim medijima, u udobnim uredima globalnih gradova i predvorjima međunarodnih aerodroma, politiku su zamijenile “administrativne mjere” i “ekspertize”. Alternativa je predstavljena kao nezamisliva: kao da je put jasan, kao da je samo jedan jedini. Tko god se usudio ne složiti, osuđen je kao “komunist” ili “špijun”. Ili je, alternativno, proglašen “nekulturnim”, “neobrazovanim” i nedorastao “europskim vrijednostima”.

Danas su se svi ti stručnjaci prvi put našli u nezgodnoj nedoumici, lišeni univerzalne istine o putu kojim treba ići. Javno daju oduška svojoj moralnoj panici i iskrenoj indignaciji nad ruljom na ulicama. Ono što ih je blamiralo činjenica je da su ljudi na ulice izašli bez ikakvih resursa – financijskih, simboličkih i političkih. Pobuna je započela čak i bez programa: ljudi su izašli motivirani čistim gnjevom, koji nije moguće obuzdati ni svesti u okvire glavnoga tranzicijskog slogana o “civilnom društvu”. Točno je da su izjave građana na ulicama često bile kaotične, kontradiktorne i međusobno isključive, politički nekorektne, šokantne. Mogla su se čuti homofobna, seksistička skandiranja i pjesme, rasističke parole protiv Roma i Turaka. Izraženi su proturječni, a ponekad i zastrašujući zahtjevi: protiv izgradnje druge džamije u Sofiji, za uvođenje obvezatnog pravoslavnog vjeronauka u škole, za uvođenje zakonskih ograničenja koja bi glasovanje zabranila Romima i umirovljenicima. Obilata i bučna prisutnost nogometnih huligana, koji su se mobilizirali oko godišnjeg neonacističkog marša za kvislinškog generala Hriste Lukova u veljači, bila je i žalosna i simptomatična. Pa ipak, moralna indignacija intelektualne klase i stručnjaka u najboljem je slučaju licemjerna. Pokušajem cementiranja neoliberalnog konsenzusa, ta ista klasa doprinijela je sistematskom nedostatku adekvatnog i pluralističkog političkog obrazovanja i rasprava tijekom cijelog tranzicijskog perioda. Upravo iz tog razloga bilo je krajnje arogantno očekivati da će im narod zauvijek ostati zahvalan na smjesi liberalnih vrijednosti zapadnog kapitalizma, konzumerizma, slobodnog tržišta i liberalne demokracije koju su mu servirali.

Bugarski prosvjedi kao dio globalnih procesa

Dodatni faktor koji je važno uzeti u obzir jest da je ovaj val prosvjeda dio šireg postepenog rasta protestne kulture u Bugarskoj. Tijekom posljednjih nekoliko godina Bugari su bili sve više izloženi vijestima i izvještajima iz prve ruke o prosvjednom iskustvu u okviru obuhvatnih mobilizacija protiv mjera štednje diljem svijeta. Osim pokreta Occupy, španjolskih Indignadosa i Arapskog proljeća, postali smo sve svjesniji geografski puno bližih zbivanja i oblika protesta. Mađarska politička kriza iz 2006., grčka kampanja protiv štednje iz 2008., rumunjska zima iz 2012., utjecali su na javne rasprave i imaginarij. A prosvjeda je bilo i u samoj Bugarskoj. Od 2007. godine zahuktavao se cijeli niz sukcesivnih prosvjednih valova. Prosvjedi učitelja, rudara, ekoloških aktivista, studenata i sveučilištaraca, radnika i građana protiv privatizacije Nacionalnog željezničkog poduzeća, tvornice strojeva Sopot i protiv ugovora ACTA svjedočili su o rastućoj prosvjednoj kulturi koja s vremenom postaje sve hrabrija, kako u svojim zahtjevima tako i u svom repertoaru. Uhvaćene u pijavici rastućeg narodnog nezadovoljstva, bugarska politička klasa i Borisovljeva vlada najčešće su reagirale brzopoteznim rješenjima, ne bi li tako obuzdale gnjev masa. Privatizirali su državne kompanije, ali su zadržali kolektivne ugovore. Ugradili su ustupke zahtjevima odozdo u niz zakonskih prijedloga, da bi zatim druge zakone promijenili tako da pogoduju kapitalu. Iscrpili su resurse državne blagajne u pokušaju obuzdavanja daljnjih prosvjeda. Jedino što nisu promijenili opći je smjer kretanja reformi prema politici štednje i privatizacije.

Upravo je iz tog razloga bitna činjenica da su ljudi na trgovima ovaj put proizveli dva ključna zahtjeva koji prije toga u medijima i javnoj sferi nisu postojali: “revizija tranzicije” i “promjena sistema”. Prvi slogan predstavlja zakašnjeli zahtjev upućen političkoj klasi: da se učine javno dostupnima dokumenti vezani uz privatizaciju i koncesijske dilove, te da se skine oznaka tajnosti s ugovora i transakcija između države i privatnih kompanija. Prvi put, prosvjednici su precizno identificirali period koji treba podvrgnuti reviziji – sve 23 godine od sloma realsocijalizma. Prijelomnoj 1989. tako i u ovim zahtjevima pripada presudan značaj prekretnice, ali ovaj put ne kao godini početka demokratske tranzicije. Sada je istaknuta kao godina u kojoj je Bugarska krenula krivim putem. Ipak vrijedi postaviti pitanje je li to datiranje doista točno ili se trebamo vratiti još dalje u prošlost: do 1970-ih, kada su se socijalističke zemlje počele financirati kreditima zapadnih zemalja i financijskih organizacija; ili do 1980-ih, kada su počele prve, doduše još uvijek skromne i kaotične, privatizacije. No ono što je doista važno jest da bugarski građani prvi put zahtijevaju transparentnost i demokratsku kontrolu. Drugi zahtjev, zahtjev za promjenom sistema, isprva može zvučati previše ekstreman i maglovit, ali i on je od presudne važnosti. Neophodno je da ljudi okupljeni na trgovima shvaćaju da problem ne leži u neispravnom slijeđenju europskog modela ili u našem “orijentalnom” kapitalizmu. Problem je sam temeljni model, problem je sam kapitalizam.

S obzirom na relativno skore parlamentarne izbore, koji su iz srpnja pomaknuti na 12. svibnja, ostavka vlade zapravo i nije bila naročito značajna vijest. Borisovljeva politička igra za većinu više nije bila uvjerljiva. Mnogi su njegovu ostavku doživjeli kao pokušaj bijega s tonućeg broda bugarske države uslijed krize koju su izazvale prethodne vlade, a njegova produbila. Moglo bi se tvrditi i da je Borisov na taj način pokušao spasiti obraz i osigurati uspjeh na predstojećim izborima. Pa ipak, većina ljudi njegovu ostavku doživljava kao očit znak slabosti. Činjenica da parlamentarne stranke kojima je mandat ponuđen ponudu nisu prihvatile također za mnoge miriše na izbjegavanje odgovornosti i loše prikriven politički dil. No s privremenom vladom ili bez nje, nedostatak alternativnih političkih aktera izbore ne čini obećavajućim s gledišta onih koji traže promjene. Borisovu je dosad uvijek uspijevalo apsorbirati sve izraze narodnog nezadovoljstva, kako unutar svevremenski moćne Bugarske socijalističke stranke tako i unutar njezina ništa manje svevremenskog saveznika, Pokreta za prava i slobode, ali i unutar svih sličnih, podjednako neoliberalnih izazivača s desnice. I nova stranka bivše članice Europske komisije Meglene Kuneve (otpadnička stranka proizašla odvajanjem od stranke bugarskog cara i nekih bivših članova Demokratske stranke) samo je još jedno otjelovljenje marginalaca gladnih moći, kakve je politička tranzicija proizvela u velikom broju. Nove koalicije na desnici, poput onih oko Demokrata za snažnu Bugarsku, čine se jalove, pogotovo ako se uzme u obzir da je upravo vlada demokrata, na čelu s Ivanom Kostovom, započela proces privatizacije u energetskom i drugim sektorima. Nekoliko stranaka radikalne desnice, poput Ataka i VMRO-a, pokušalo je zajahati protestni val. Dok su njihovi huligani diskreditirali prosvjede, njihovi vođe odlučili su zauzeti čvrst stav i tražiti nacionalizaciju kompanija za distribuciju električne energije i odstupanje vlade. I ljudi na ulicama su identificirali neke vlastite vođe, no potonji se nisu pokazali ni voljni ni sposobni pokrenuti stranku koja bi se mogla natjecati već na izborima u svibnju. Stoga je vrlo vjerojatna nova koalicijska vlada s Borisovljevim GERB-om na čelu, a uz sudjelovanje nekih njegovih bivših političkih suparnika. No još se izglednijim čini da će – ako se smjer politike bitno ne promijeni – najkasnije do iduće zime ponovno doći do prosvjednih valova.

Ako trenutni politički sistem sa svojim diskreditiranim strankama predstavlja Scilu, onda se alternativni scenarij može činiti nemogućim i nepoželjnim kao Haribda. Ono što je međutim sigurno jest da su devina leđa u Bugarskoj slomljena. Bugari su se tako pridružili širim procesima koji su potresli regiju – u Rumunjskoj prošle zime, u Sloveniji, Mađarskoj, Makedoniji i na Kosovu ove godine. Slogani pokreta Occupy, los Indignadosa u Španjolskoj i grčkih prosvjeda protiv štednje sada se čuju i na bugarskim ulicama. Kao i u drugim zemljama, ljudi su sve manje spremni povjerenje dati tradicionalnoj predstavničkoj demokraciji. Počeli su se organizirati u radne grupe kako bi raspravljali o ekonomskim, socijalnim i političkim alternativama i predlagali nove zakonske mjere i inovativne oblike samoorganizacije. Ljudi se organiziraju i otvoreno govore o oblicima ekonomskog sustava i političke kontrole koje zahtijevaju, ali i o načinima njihova postizanja. Govore o mehanizmima i oblicima političke, ekonomske i društvene participacije. Posrijedi je borba koja se odvija paralelno s izbornom i koja za cilj ima preokrenuti postojeće odnose. Solidarnosti i međunarodna difuzija prosvjednih strategija i oblika organiziranja danas su potrebniji nego ikada. Iako se antikapitalistički i antiprivatizacijski vokabular te alternativna ekonomska rješenja još uvijek nalaze na rudimentarnom stupnju razvoja, jedno je jasno: bugarska zima pobune i dalje traje.

S engleskog preveo: Stipe Ćurković

Tekst je aktualizirana verzija članka objavljenog 20. veljače 2013. na stranici rumunjskog portala Criticatac.ro

* Marija Ivančeva je doktorandica iz sociologije i socijalne antropologije na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University) u Budimpešti. Članica je grupe Transeuropa Network u Sofiji.