Serge Halimi

Skandal oko javnih antisemitskih ispada “komičara” Dieudonnéa ponukao je francuskog ministra policije Manuela Vallsa na indignirano zahtijevanje strožih zakonskih propisa po pitanju slobode govora i time ponovno uskrsnuo staru represivnu ideju preventivne cenzure

Sloboda govora postoji jedino onda kada se može primijeniti na ono s čime se ne slažemo. Isto kao što i zabrane te slobode već dugo preživljavaju zahvaljujući vlastima koje ih koriste za kažnjavanje neistomišljenika. Dana 25. studenoga 2001., u gotovo paničnom ozračju koje je uslijedilo nakon napada 11. rujna, jedan jedini američki senator, Russell Feingold, glasao je protiv Patriotskog zakona, arsenala drakonskih odredbi koje je pod izlikom borbe protiv terorizma u cijelosti usvojio Kongres. Trinaest godina kasnije i s novim predsjednikom, te su izvanredne mjere i dalje zakon Sjedinjenih Država.

Poznato je da su za red, sigurnost i slobodu zaduženi ministri unutarnjih poslova. Svaka ih prijetnja potiče da traže nove represivne mjere oko kojih će se okupiti zabrinuto ili užasnuto stanovništvo. Francuska je u siječnju preventivno zabranila nekoliko skupova i nastupa za koje je procijenjeno da se protive “poštivanju urođenog ljudskog dostojanstva”. Ustajući protiv antisemitskih tirada komičara Dieudonnéa[i], koji “više nije komičar” i čiji se pristup “više ne može nazvati umjetničkom kreacijom”, francuski ministar unutarnjih poslova Manuel Valls je zaprijetio: “Ne želim odbaciti nijednu mogućnost, pa tako ni postroženje zakona.”[ii] No demokratska država ne treba mirno prihvatiti da ministar policije, na temelju svoga položaja, procjenjuje humor i umjetničko stvaralaštvo – čak ni onda kada su oboje evidentno odsutni.

Po nalogu Karla X., u srpnju 1830. u Francuskoj se ukida sloboda tiska. Jedan od njegovih pristaša to koristi za obnovu principa preventivne cenzure, koja je zamijenila a posteriori kažnjavanje na sudovima: “Kada dođe do represije, šteta je već učinjena; umjesto da je popravi, kažnjavanje joj dodaje skandaloznu raspravu.”[iii] Dan nakon kraljevske naredbe, zahvaljujući različitim strategijama, novine su ipak objavljene bez prethodne autorizacije. Javnost je požurila da ih pročita, da ih komentira. I režim Karla X. na koncu je zbacila revolucija.

Gotovo dva stoljeća kasnije, samozvani pobunjenici i otpadnici imaju i po nekoliko desetaka tisuća sljedbenika na svom Twitter profilu, dok im YouTube omogućuje da sastanke održavaju u svom dnevnom boravku, razglabajući na kauču ispred kamere. Treba li, jednom kada se zabrane javni nastupi za koje se smatra da su ispod ljudskog dostojanstva, kazniti i širenje sličnih poruka putem društvenih mreža? To bi značilo profesionalnim provokatorima odmah dodijeliti auru žrtve “sistema”. I dati kredit njihovim najparanoičnijim optužbama. Reagirajući na posljednje Vallsove inicijative, bivši socijalistički ministar izrazio je zabrinutost zbog “duboke regresije koja teži uspostavljanju neke vrste preventivnog režima, odnosno moralne cenzure koja prethodi slobodi govora”, da bi vrlo oprezno zaključio: “U ovom slučaju, emocija, bijes i pobuna protiv sramote pomutili su i najbolje umove.”[iv]

S francuskog prevela: Andrea Rudan



[i] Dieudonné M’bala M’bala, komičar francusko-kamerunskog porijekla i politički aktivist ekstremne desnice, višestruko osuđivan zbog antisemitskih ispada.

[ii] Intervju u Aujourd’hui en France, Pariz, 28. prosinca 2013.

[iii] Citat Jean-Noël Jeanneneyja, Les grandes heures de la presse qui ont fait l’Histoire, Flammarion, Pariz, 2013., str. 28.

[iv] Jack Lang o aferi Dieudonné: “Odluka državnog vijeća je duboka regresija”, Le Monde, 13. siječnja 2014.