Goran Đulić

Domaći nogomet često se opisuje kao “močvara” u kojoj su izmješani interesi lokalnih vlasti, privatnih vlasnika i sumnjivog svijeta nogometnih menadžera. Kao rješenje za neodrživo stanje u klubovima obično se nameće privatizacija, no njezini su se rezultati već pokazali nezadovoljavajućima

Nakon neočekivano otkazanog derbija 16. kola Prve hrvatske nogometne lige, u centru medijske pažnje našla su se dva najveća nogometna kluba u Hrvatskoj – Dinamo i Hajduk, potpuno različitih modela upravljanja, rezultatskih i financijskih uspjeha, ali istih želja navijača. One se mogu ukratko svesti na želju za upravljanjem klubom, no modeli za preuzimanje kontrole su različiti: navijači Dinama žele izbore u klubu po načelu “jedan član jedan glas” i protiv su privatizacije kluba, dok navijači Hajduka kroz udrugu Naš Hajduk žele preuzeti koncesiju nad većinskim paketom klupskih dionica već privatiziranog kluba, i to onim u posjedu Grada Splita.

Različite strategije borbe navijača odražavaju dva modela upravljanja nogometnim klubovima koje poznaje domaće zakonodavstvo. Jedan model je udruga građana, odnosno neprofitna organizacija, a drugi je športsko dioničko društvo, organizacijski model koji nije ništa drugačiji od bilo kojeg drugog trgovačkog dioničkog društva osim što se odnosi na profesionalne sportske klubove. Uz različit pravni i računovodstveni status, razlika između dva modela funkcioniranja je i pristup javnom novcu jer privatizacijom načelno prestaje direktno financiranje nogometnih klubova od strane lokalnih zajednica. Danas, od deset prvoligaša u Hrvatskoj, njih čak šest njih privatizirano. Hajduk, Rijeka, Split, Zadar, Istra i Osijek prošli su kroz proces pretvorbe i organizirani su kao športska dionička društva. Ostali klubovi u prvoj ligi – Dinamo, Lokomotiva, Zagreb i Slaven Belupo – funkcioniraju i dalje kao udruge građana čiju financijsku neovisnost i neodgovornost pokriva Grad Zagreb bogato financirajući svoje sportske ekipe, dok su koprivničkom Slavenu sve do nedavno veliku financijsku pomoć osiguravala dva jaka lokalna sponzora – Belupo i Podravka.

Zakonom o sportu iz 2006. godine omogućena je pretvorba udruga građana u športska dionička društva. Dosad su svi klubovi osim RNK Splita ušli su u proces pod pritiskom dugova pri čemu je privatizacija bila jedina mogućnost za izbjegavanje gašenja klubova. Dugovi klubova prema državi, igračima, trenerima, zaposlenicima i poslovnim partnerima pretvoreni su u dionice koje danas nitko ne želi kupiti, a većinske pakete u pravilu drži lokalna zajednica. Od prve privatizacije klubova prošlo je šest godina, dovoljno dug period za analizu stanja klubova koji su postali športska dionička društva.

Prvi klub koji je privatiziran krajem 2008. godine bio je Hajduk. Većinski vlasnik kluba je Grad Split sa 56 posto dionica, dok su ostali veliki dioničari Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Dalekovod d.d. te poduzetnici Jako Andabak i Ivan Rimac. Navijači kao mali dioničari kluba sudjeluju s tek nešto više od 2 posto.1 Klub je od pozitivne nule nakon privatizacije u svega nekoliko godina ponovno napravio desetke milijuna kuna novog duga zahvaljujući neodgovornom vođenju te, nagađa se, isisavanju novca iz kluba.

Ni u drugim klubovima situacija nije bitno drugačija. Od 2011. godine većinski vlasnik pulske Istre 1961 je ruski naftaš Mihail Ščeglov, koji je obećavao velika ulaganja u klub, a danas se uslijed vlastitih poslovnih gubitaka pokušava riješiti tereta većinskog paketa dionica, dok se klub nalazi u sličnim financijskim dugovima kao i prije privatizacije. U slučaju Zadra najveći dioničari kluba su Grad Zadar i nedavno uhićeni poduzetnik Reno Sinovčić koji igračima i zaposlenicima duguju višemjesečne plaće. Slična situacija je i u NK Osijeku, čiji je većinski vlasnik Grad Osijek s 90 posto dionica uz ostale vjerovnike čija su potraživanja pretvorena u temeljni kapital, ali situacija privatizacijom nije promijenjena jer kašnjenje i čekanje višemjesečnih plaća te nova dugovanja čine situaciju jednako neizvjesnom.2

Jedini privatizirani klubovi koji zasad nemaju problema sa financijama su RNK Split i HNK Rijeka. Vlasnik Splita je građevinski poduzetnik Slaven Žužul s 99 posto dionica, koji je svoja potraživanja od kluba pretvorio u vlasničke udjele. Žužulova tvrtka Skladgradnja u javnosti je poznata po aferi višestruko preplaćenog bojanja tunela na hrvatskim autocestama, odnosno napuhavanju troškova i naplati astronomskih cijena za radove koje je izvodila. Ne čude zato medijske spekulacije kako je novac opran kroz nogometni klub.

HNK Rijeka koja posljednje dvije godine u medijima slovi kao “lijepa priča s Kvarnera” bila je na rubu stečaja i gašenja, a nakon preoblikovanja većinski paket dionica od 70 posto kupila je fondacija Social Sport, odnosno talijanski tajkun Gabriele Volpi poznat po naftnom biznisu u Nigeriji gdje je, prema tvrdnjama povjerenstva američkog Senata3, bogatstvo stekao korupcijom lokalne vlasti. Ostatak od 30 posto dionica je u vlasništvu Grada Rijeke, a usprkos činjenici da je Rijeka treći najpopularniji klub u Hrvatskoj, navijači nisu dobili pravo kupnje dionica. Obećani su novi stadion i novi trening kamp, a zauzvrat, pravo građenja i korištenja na atraktivnim građevinskim zemljištima Kantride i Rujevice na pedeset godina dobila je fondacija Social Sport.4

I zagrebački je Dinamo svojevremeno bio privatiziran. U prvoj privatizaciji 1993. godine klub je kupljen novcem izvučenim iz bjelovarske tvornice Česma, a dvije godine kasnije dolazi do “deprivatizacije” gdje najveće firme poput Leda, Plive, Dukata, Čazmatransa, Sirele po političkoj direktivi ulažu preko 15 milijuna njemačkih maraka. To iskustvo privatizacije donijelo je utaju poreza u vrijednosti 80 milijuna kuna, fiktivne ugovore, nenamjenske zajmove, pranje novca kroz “izgradnju” maksimirskog stadiona te 40 milijuna nezakonito ostvarenog povrata poreza. Dug kluba je početkom 2000. godine iznosio preko 300 milijuna kuna. U međuvremenu, 17. studenog 1998. osnovana je udruga građana Dinamo usprkos činjenici što je već postojao Dinamo d.d. da bi 2004. godine likvidacijom i stečajem dioničkog društva, udruga građana mimo svih pravila i zakonitosti nastavila natjecanje u prvoj ligi sa svim pravima Dinama d.d. u formi trofeja, imovine, tradicije i financijskih potraživanja, ali bez njegovih obaveza, odnosno dugova.5 Županijski i trgovački sud kasnije su donijeli pravomoćne odluke prema kojima udruga građana Dinamo nema pravne veze sa Dinamom dioničkim društvom.

Istovremeno, ostatak lige imao je blokirane račune te su neki klubovi, poput varaždinskog Varteksa ili Šibenika, svedeni na amaterizam u najnižim ligama. Dinamo je jedini dobio priliku da krene od nule te je, uz obilatu pomoć lokalne vlasti od preko 250 milijuna kuna u posljednjih deset godina, stvorio monopol nad domaćom nogometnom ligom. Sumirajući stanje nakon privatizacije, priče o “novom početku” klubova čistih računa pokazale su se neutemeljenima. Zasad su osim Splita i Rijeke svi klubovi i dalje u dugovima, lokalna vlast se privatizacijom riješila obaveze daljnjeg financiranja i krpanja novih dugova, a stari dugovi pretvoreni su u bezvrijedne dionice koje ništa ne vrijede. Sve što je ostalo sanjarenja su lokalnih vlasti o bogatim mecenama koji bi “ulagali” u nogometne klubove.

Praonice javnog novca

Suprotan ideji klubova kao privatnih tvrtki model je udruge građana kao oblik članskog (socios) modela u skladu s domaćim Zakonom o udrugama. Prema tom modelu nogometnog kluba kao neprofitne organizacije, sva zarada ostaje u klubu s ciljem njegova jačanja i razvijanja. Za razliku od dioničarskog modela, članovi socios kluba, u našem slučaju udruge građana, ne mogu ostvariti nikakvu zaradu od svog članstva. Njihova prava uključuju sudjelovanje u upravljanju klubom, glasanje na izborima rukovodstva te dijeljenje jednakih prava i obveza s ostalim članovima. Dakle članovi su u pravilu jednaki, za razliku od športskih dioničkih društava u kojima mali dioničar nema ista prava i obveze kao veći dioničar te je samim time njegov utjecaj i uloga u vođenju kluba manji.

Zakon o udrugama jasno govori da udruga ne može obavljati djelatnost s ciljem stjecanja dobiti. Iz ovoga se jasno vidi nelogičan status nogometnih klubova koji su još uvijek udruge. Također po zakonu, udruga uz djelatnosti kojima ostvaruje svoje ciljeve određene statutom može obavljati i neku pomoćnu djelatnost kojom stječe prihod, ali se on mora koristiti isključivo za obavljanje i unapređenje djelatnosti udruge.6

No model nogometnih klubova kao udruga građana u praksi se pokazao kao plodno tlo za zloupotrebe. Najveći motiv političara, tajkuna i mafijaša da uđu u klubove posljednjih dvadesetak godina mogućnost je izvlačenja javnog novca i ostvarivanje političkog utjecaja. Izvlačenje i pranje javnog novca kojim su se financirali klubovi kroz lokalne zajednice uobičajena je praksa u mnogim klubovima i izvan Hrvatske. No kod nas se upadljivo najviše javnim novcem financirao Dinamo, a nakon njega Hajduk i Rijeka, i to prije svega putem državnih tvrtki kroz čije je angažmane u klubovima izvlačen javni novac. S većim javnim financiranjem i političkim utjecajem poklapaju se i uspjesi i trofeji klubova kao neprofitnih udruga građana; Hajduk u prvoj polovici, Dinamo u drugoj polovici devedesetih, početkom prošlog desetljeća Hajduk te posljednjih deset godina Dinamo, a povremeno i Rijeka.

Istodobno nogometni klubovi kao udruge građana sustavno su kršile osnovna prava svojih članova propisanih zakonom, a koja uključuju aktivno i pasivno biračko pravo, obaviještenost o radu udruge, pravo korištenja imovine itd… Nogometni klubovi u Hrvatskoj broje na tisuće članova koji osim simbolike i određene privilegije kupovanja jeftinijih klupskih suvenira i ulaznica ne ostvaruju ni jedno od svojih zakonom propisanih prava, a posebice se to odnosi na pravo na uvid u financijsko stanje klubova.

Ukoliko bi došlo do zakonskih promjena te ukidanja financiranja i dotacija sredstava od strane lokalnih zajednica prema profesionalnim nogometnim klubovima koji su organizirani kao udruge građana te prestanka financiranja omladinskih škola profesionalnih klubova i održavanja stadiona, što su dosad bile stavke bez ikakve kontrole i evaluacije, došlo bi do izjednačenja pozicija s nogometnim klubovima koji funkcioniraju po modelu športskih dioničkih društava u smislu regularnosti i pravednosti natjecanja, odnosno starta s jednakih pozicija. U tom smislu niti model udruga građana ni model športskog dioničkog društva ne bi imali povlasticu jedan nad drugim u pogledu poticaja i financiranja javnim novcem. Zabranom financiranja putem lokalne zajednice dolazi do neovisnosti i prestanka pritiska od strane vlasti te direktnog utjecaja na rad kluba i ljude oko kluba. Posljedica bi bila demokratizacija onih klubova koji su i dalje ostali udruge građana te veća participacija i uloga navijača u upravljanju klubom.

Međutim, ako doista dođe do prestanka javnog financiranja i utjecaja na klubove hoće li to dovesti do navijačke kontrole klubova u punom smislu riječi? Hoće li članstvo u klubu biti simbolički ili aktivan oblik sudjelovanja? Naime, rješavanje zakonskih nelogičnosti neće spriječiti daljnje privatizacije klubova niti trenutne velike dioničare da preglasavaju manje ili da prodaju svoje udjele kome žele. Aktualna neizvjesnost oko koncesije nad gradskim dijelom dionica Hajduka, i njegovim mogućim pokušajem kasnijeg otkupa, pokazuje kako je trenutno rješenje prema kojem grad kao vlasnik dopušta članovima određenu kontrolu nad klubom zapravo samo privremeno rješenje. Unatoč pritisku “glasača”, gradska vlast bi se svog udjela radije riješila, posebno ako tom prodajom može nešto zaraditi. Tako bi trenutna mogućnost članova da sudjeluju u izborima nadzornog odbora kluba brzo nestala.

U poslovno i rezultatski uspješnoj Rijeci često se zaboravlja kako, unatoč tridesetpostotnom udjelu grada u vlasništvu, ne postoji nikakva mogućnost članskog utjecaja na klub. Iako zakonski “čišća” od situacije u Dinamu, privatizacija Rijeke nije doprinijela demokratizaciji već je ponudila model nogometnog kluba kao privatne igračke koju, kao i bilo koji od svojih klubova (Spezia, Pro Recco), vlasnik može odbaciti kada mu to odgovara.

U posljednje vrijeme ponovno spominjana privatizacija Dinama tako bi lako mogla dovesti do legalizacije vlasništva onih koji već sad autokratski i netransparentno vode klub te od njega stječu veliku financijsku korist. Time se, dakle, ne bi riješio problem zbog kojeg je stadion sablasno prazan, zbog kojeg su pokrenute pravne borbe, prikupljeno gotovo pedeset tisuća potpisa te naposljetku pokrenut malonogometni klub Futsal Dinamo radi očuvanja sjećanja na NK Dinamo kakav je nekad bio i pružanja primjera kako navijači vode klub po modelu “jedan član jedan glas”. Navijačima sjećanje na prije gotovo petnaest godina uspješno izboren povratak imena “Dinamo” daje nadu u skori prekid nelegalnog upravljanja klubom. Ako se to dogodi, na dnevni red bi brzo moglo doći pitanje vlasništva i privatizacije. Bilanca iskustava s privatizacijom drugih klubova snažno sugerira u kojem smjeru bi trebali naginjati svi koji žele demokratizaciju u nogometu.

1 Bernard Jurišić, “Prodane sve dionice Hajduka”, hrsport.net, 13. listopada 2008.

2 Karlo Propadalo, “Dugovanja u NK Zadru se iz mjeseca u mjesec gomilaju”, nogometplus.net, 15. studenog 2014.

3 “Keeping Foreign Corruption out of the United States”, Committee on Homeland Security and Governmental Affairs, 4. veljače 2010., hsgac.senate.gov

4 “Potpisan predugovor o pravu građenja novog stadiona na Kantridi i kampa na Rujevici”, rijeka.hr, 12. srpnja 2014.

5 “Dinamovci sretan vam 15. rođendan”, nogometplus.net, 16. studenog 2013.

6 Zakon o udrugama, NN 74/14, na snazi od 01.10.2014.