Philippe Leymarie

Ratovi i vojne misije su situacije u kojima se novinari susreću s često rigidnim restrikcijama slobode kretanja i izvještavanja. Istovremeno, medijska slika rata ima iznimnu stratešku težinu za one koji ratove vode. Novinari insistiraju na pravu na informacije ili barem na prilici za snimanje spektakularnih slika, dok vojska, skrbeći za vlastiti imidž i osiguranje podrške javnosti, privilegije pristupa ratnim zonama uvjetuje vlastitim pravilima i prioritetima

Rat iza zatvorenih vrata… nijem… bez slika… virtualan… bez neprijatelja… bez žrtava… bez zatvorenika… Prvi su tjedni sukoba u Maliju u siječnju 2013. bili jednako uznemirujući za medije kao i za javnost. Ova “velika tišina” izaziva sumnju da se u pozadini namješta poluhermetično izvještavanje koje će Francusku, nasuprot mudžahedinima, prikazivati u dobrom svijetlu, kao “majku pobjede”, odlično opremljenu i spremnu, sa savršenom taktikom kojoj se ništa ne može suprotstaviti. Uspjela je čak pridobiti i uvredljivu malijsku vojsku da pristane na pobjedonosnu turneju zemljom francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, sličnu onoj imperatora Nicolasa Sarkozyja nakon libijskog pothvata.[i]

Sredinom siječnja 2013., val od 150 novinara u prvim je satima intervencije bio zaustavljen u glavnom gradu Bamaku, na sjeveru, iza fronte koja se brzo povlačila. Pukovnik Thierry Burkhard, glasnogovornik glavnog stožera, pripovijeda da su novinari isprva htjeli “snimati slike koje ne postoje, vidjeti borbe koje se ne odvijaju”. Bilo ih je nemoguće urazumiti: “Svi su htjeli ući u prvi VAB (francuski oklopni transporter) u koloni.” Međutim, jedino što im se moglo pokazati bili su okretanje aviona, dolasci i odlasci vojnika, kao tijekom operacije “Pustinjska oluja” 1991. u Zaljevskom ratu.

Dva mjeseca kasnije, u ožujku 2013., u prvom tjednu borbi u planinskom masivu Adrar Ifoghas na krajnjem sjeveroistoku zemlje, novinari su ponovno htjeli vidjeti sve, zatvorenike, leševe mudžahedina. I ovaj su put to “slike koje ne postoje”, tvrdi pukovnik Burkhard. Čini se da snimati rat nije jednostavno. “Nije to ni Staljingradska bitka ni Pad crnog jastreba[ii], objašnjava.

Tijekom cijelog sukoba ovaj se iskusni časnik za odnose s medijima morao baviti konkurencijom među velikim televizijskim kanalima, “ponekad nauštrb vijesti”, kao kada je primjerice jedan od tih kanala zatražio opće ukidanje prava na ukrcaj na vojna vozila samo zato da njihova konkurencija to ne bi mogla učiniti bez njih. Kako tvrdi Jean-Marc Tanguy na svojem blogu Le Mamouth, “u praksi novinara koji pišu o sukobu u Maliju prevladava nazadovanje u odnosu na načelo otvorenosti koje je dosad bilo na snazi, primjerice u Afganistanu”.[iii]

Dopisnici iz Malija većinom su bili mladi, slabo upoznati s vojnom tehnikom i afričkom stvarnošću, dodaje Pierre Bayle, voditelj ureda Ministarstva obrane za odnose s medijima. Prema njegovim riječima, novajlije su očekivali “akciju, vatru, eksplozije”, no jedino što im se nudilo bila je logistika. Asimetrično ratovanje je “ratovanje na daljinu, nimalo vidljivo”.

Kako su komandosi specijalnih snaga napredovali na čelu francuske ofenzive, mudžahedini su bježali prema rubovima zemlje. Dakle, nije bilo bitki koje bi se mogle prikazati. Čak i da ih je bilo, informacije o specijalnim postrojbama zaštićene su kao vojna tajna. Vojska taji kretanja i načine djelovanja tih vojnika, koji na ratištu “nastupaju prvi”. Zakon izričito brani otkrivanje njihovih identiteta. “Dobre su fotografije novinari mogli napraviti tek kasnije, s čadskim vojnicima u Adraru!” primijetio je Bayle. To je dovelo do toga da su ekipe vojnih snimatelja s “famasima[iv] na leđima” bile najproduktivnije.

——————————————————————————————————————————–

Društvene mreže i vojne tajne

Umjesto da vojnicima ograniči upotrebu društvenih mreža koje su postale neizbježne, ministar obrane radije je propisao “pravilnu upotrebu” koju je objavio u vodiču. Slijedi nekoliko izvadaka:
– Treba poštovati sigurnost operacije: jednostavni statusi, fotografije ili snimke ponekad mogu sadržavati strateške informacije. U modernim sukobima, neprijatelj redovito pregledava internet u potrazi za osjetljivim informacijama kako bi otkrio naše slabosti.
– Pozicije zgrada, detalji o razmještaju vojske, eventualne štete, procjene morala postrojbi, modaliteti i bilance vojnih akcija itd., zaštićeni su podaci koji se ne smiju objavljivati.
– Treba paziti da se ne objave točni datumi i mjesta tekućih ili planiranih operativnih aktivnosti ili imena vojnika.
– Određivanje zemljopisnog položaja objavljenih fotografija nikada se ne smije koristiti – treba paziti na to da se deaktivira na Facebooku. Treba ugasiti GPS na smartphoneu i sustavno provjeravati pozadine fotografija, snimaka itd. prije njihove objave.
(Vodič za pravilnu upotrebu društvenih medija, travanj 2012.)

——————————————————————————————————————————–

Potraga za “pravim ratom”

“Novinari vjeruju da je putovanje vojnim avionima njihovo pravo”, žali se šef odjela za komunikaciju glavnog stožera, kojeg su kolege ismijali nadimkom “Air Burkhard”, referirajući se na brojne upite za ukrcaj novinara i tehničara na Transall koji mu pristižu. No pukovnik je zadovoljan što je tijekom tog “prijevoza robe” dao priliku manje važnim medijima, poput televizijskog kanala France 24, koji hvata jedan dio malijskih gledatelja. U roku od dva mjeseca među postrojbe je primio sveukupno četiristo novinara iz dvjesto dvanaest medijskih kuća. Povrh svega, francuska vojska može se pohvaliti da je, zahvaljujući vlastitim ekipama izvjestitelja, osigurala slike koje su nedostajale dopisnicima: sto dvadeset snimki i petsto fotografija bez autorskih naknada, koje su “ponekad korištene bez navođenja njihova vojnog porijekla”, čudi se Burkhard.

“S obzirom na to da novinari nikada nisu zadovoljni onime što im se pokaže”, on procjenjuje da je medijsko pokrivanje na kraju bilo jednostavnije u Afganistanu, s vrlo organiziranim tijekom, jer je opcija embedded (odnosno integrirano u vojne jedinice) bila gotovo jedina opcija. Bila je to prednost za medijske stručnjake vojske, jer im je lakše osvijestiti novinare o imperativu “séc’ops“, sigurnosti operacija. No opcija podrazumijeva i velika ograničenja po pitanju prijevoza, procedura, zaštite: svaki ukrcaj televizijske ekipe na VAB podrazumijeva iskrcaj triju vojnika. “Ako odemo predaleko, više nećemo ratovati, nego prevoziti!” šali se Burkhard. No manevarski rat, poput onog u Maliju, otežava uvrštavanje novinara u jedinice.

Hervé Ghesquière, poznati izvjestitelj za kanal France 3, primjer je novinara kojemu prikazivanje samo jedne od zaraćenih strana nije dovoljno. Nakon boravaka u operativnim bazama francuskih i afganistanskih vojski, dogovorenih s vlastima krajem 2009., umoran od toga što ga “anđeli čuvari” neprestano prate, odlučio je sam prikupiti mišljenja stanovnika sela dolina provincije Kapisa. Htio je napraviti pregled francuskog angažmana u Afganistanu za časopis Pièces à conviction, godinu dana nakon zasjede u dolini Uzbin 18. i 19. kolovoza 2008., pedesetak kilometara sjeveroistočno od Kabula, u kojoj je ubijeno deset francuskih vojnika, a dvadeset i jedan je ranjen.

Zajedno sa svojim snimateljem Stéphaneom Taponierom, Ghesquière je otet i zadržan kao talac petsto četrdeset sedam dana.[v] Tadašnji politički i vojni vođe optužili su ga da je “nediscipliniran”, “nesmotren”, “neosjetljiv na upozorenja”, “prkosi zabranama” i da je “pod svaku cijenu tražio ekskluzivne vijesti”[vi], “vojnike izložio riziku” i uzrokovao velike dodatne troškove državi.[vii] Ghesquière se izgovarao strateškim razlozima, pri čemu njegova avantura postaje kolateralna šteta, a on sam žrtveni jarac: “Naša je greška bila što smo se doveli u situaciju da nas talibani otmu na važnoj cesti između dviju francuskih baza, Tagaba i Tore. Upravo su te baze imale misiju osigurati glavnu prometnu vezu, nazvanu ‘Vermont’, između istoka Afganistana i Pakistana.”

Novinar kanala France 3 s odmakom zaključuje da je “francuska misija doživjela veliki neuspjeh”. Taj bi neuspjeh jedan od uzroka mogao imati i u polemici potaknutoj njegovom otmicom, jer se rasprava koja je dovela do evakuacije francuskih borbenih postrojbi iz Afganistana već tada počela nazirati, dvije godine prije istih rasprava u drugim zemljama saveznicama. “Vaša je nesmotrenost uništila rad u regiji”, Ghesquièreu je kasnije zamjerio general Jean-Louis Georgelin, koji je za vrijeme njegova zatočeništva bio načelnik glavnog stožera vojske. “Natjerali ste nas da se postavimo agresivno, što je zakompliciralo našu zadaću u misiji ‘osvajanja srca i duša’.”

Kroz ruke potpukovnika Jackyja Fouquereaua, šefa dvadesetak medijskih službenika francuske vojske u Kabulu, u periodu od rujna 2009. do travnja 2010. prošlo je gotovo dvjesto novinara, među kojima su bili i Ghesquière i Taponier. Svi su na početku svojeg boravka imali pravo na brifing o sigurnosti – o zabranjenim zonama, zonama s ograničenom slobodom kretanja, o ponašanju prema afganistanskim zaposlenicima i vojnicima i slično. Potom im je dodijeljen medijski savjetnik zadužen za njihovu neposrednu sigurnost, kao i za uređivanje njihova odnosa sa čelnicima postrojbi. Potpukovnik se naročito dobro sjeća svađe s američkim novinarima oko odlaska na tržnicu koja se smatrala nesigurnom. Posjetu nije mogao organizirati bez strogih ograničenja a pritom istovremeno zaštiti novinare i ne uznemiri narod.

Vojno izvještavanje, koje je po svojoj definiciji krizno izvještavanje, obično nameće čitav niz ograničenja. “Nije to reality show. Pukovnik koji zapovijeda jedinicom, vojnom operacijom, ne želi baš uvijek da mu tijekom rada pod nosom stoji mikrofon…”, ističe Fouquereau. Kaže da je upozorio ekipu kanala France 3 da se ne mogu kretati po nahođenju, te da se i pred upravom kanala i pred nadređenima u ministarstvu obrane čudio Ghesquièrevoj “promjeni plana kretanja” tijekom istraživanja koje se trebalo baviti atmosferom u francuskom kontingentu godinu dana nakon zasjede u Uzbinu.

Novinari su dakle, ignorirajući upozorenja, oteti u regiji Tagab 29. prosinca 2009. godine. U narednim je danima fronta u dolini Kapisa neutralizirana jer je francuski plan kampanje u sklopu Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć (ISAF) reduciran, novinari u zoni vraćeni u svoje zemlje, a sve izvještavanje u sektoru obustavljeno na više mjeseci. Iako od otimanja talaca na ratištu i dalje postoji opsesivni strah, epizoda Ghesquière otad se nije ponovila. Kada se novinarima objasni da je neka informacija osjetljiva (naziv sela, plan puta…), “obično prihvaćaju brigu oko diskrecije”, naglašava pukovnik Burkhard. Razumiju da su, zbog svojih veza i mogućnosti izvještavanja u realnom vremenu, pomoću satelitskih telefona, blogova, društvenih mreža (vidi okvir), najbolji, ako ne i jedini izvor informacija za protivnike koji ne raspolažu sofisticiranim sredstvima. “Naši ‘prijatelji’ s druge strane u svojim špiljama ratuju i na internetu. Hvataju podatke”, podsjeća Bayle.

Posljedice izvještavanja “samo s jedne strane”

No za ovog stručnjaka[viii] traženje informacija pravo je i zadaća novinara. Navodi Yvesa Debaya, “vojnika u službi informacija, umrlog na prvoj liniji” u siječnju 2013. u Siriji, kao tipičan primjer wildcat ratnog dopisnika (“usijana glava”) ili freelance fotografa.[ix] I žali zbog “prekretnice od 11. rujna 2001.”, zbog koje je “zapadni novinar počeo izgledati poput neprijatelja”. Otada je postalo teže o sukobu izvještavati s obje strane, kao što se nekada radilo, tijekom prvog Zaljevskog rata, izraelsko-palestinskih sukoba, rata na Balkanu ili u velikim građanskim ratovima na Afričkom rogu.

Posljedice takvog izvještavanja “samo s jedne strane”, osim povećanja rizika od manipulacije, često su i stroža ograničenja djelovanja novinara, opetovani pozivi na autocenzuru, odnosno zabrane pristupa određenim izvorima ili određenim mjestima. Ipak, Mali je po tome bio izuzetak. Iako novinari nisu uspjeli nabaviti željene slike, uživali su dosta veliku autonomiju. U Bamako nisu, kao u drugim sukobima, bili poslani na trošak Republike. Medijske operacije s “uključenim putnim troškovima” postale su izuzetak zbog povećanja proračunskih restrikcija. “Neprijatelj broj jedan više nije taliban, nego RGPP!”[x], ironičan je direktor medijskog ureda ministarstva obrane. Nadalje, pošto mediji nikad nemaju prvenstvo ukrcaja na vojnim zračnim vezama i kako su se integracije u borbene jedinice odobravale na kapaljku, mnogi izvjestitelji nisu izravno ovisili o francuskoj vojsci. Tako su se mogli osloboditi od pravila igre koja su odredili vojni medijski stručnjaci.

Prema Patriciji Allémonière, glavnoj urednici u odjelu za vanjsku politiku i obranu televizijskog kanala TF1 i medijskog konglomerata LCI, ukrcaj medija među francuske postrojbe podrazumijeva neprestano “držanje ruke na ramenu” – novinare prati i kontrolira vojska čiji je najveći san odaslati pozitivnu poruku kako bi izazvala simpatije javnosti u Francuskoj. Isto tako, ova veteranka ratnog izvještavanja presudnim smatra oprez francuskih vojnika, koji u ime načela “nula mrtvih” žele izbjeći stradanja novinara, prema njezinom mišljenje i po cijenu prekomjernog opreza.[xi]

“Što je važnije, pokazati rat ili ga dobiti?” pita general Vincent Desportes, bivši zapovjednik visokog vojnog obrazovanja. On inzistira na psihološkoj dimenziji sukoba. Protivniku je na primjer u interesu povećati broj “kolateralnih šteta” ili naglasiti prosvjede mještana u korist pobunjeničke skupine.

Kako se bitka odvija i na medijskoj fronti, dok su francuski vojnici napredovali prema Gaou i Timbuktuu na sjeveru Malija, “trebalo je u prvi plan istaknuti malijske vojnike s njihovom zastavom”, čak iako nisu odigrali nikakvu ulogu u munjevitom napadu, kako bi se utjecalo na mišljenje malijske javnosti i vojske. Dokaz je to, prema navodima generala, da “i slike samo jednog krivog trenutka mogu spriječiti konačnu uspješnu realizaciju operacije”, pa dodaje: “ako u pravilu sve može biti viđeno i preneseno, naši sugrađani nemaju uvijek dovoljan odmak da bi mogli ispravo suditi o situaciji”. General stoga procjenjuje da je normalno sačuvati određenu moć “kontrole nad prikazom”.[xii]

Čiste i prljave slike rata

Takvo ograničavanje izvještavanja, međutim, proturječi jednoj od osnovnih svrha vojnog novinarstva – uvjeravanju javnosti u legitimnost intervencije i objašnjavanju načina na koji vojnici postupaju na terenu kako bi postigli zadane ciljeve. “Uz legitimnost koju jaka podrška daje našim operacijama, radi se i o odlučujućem čimbeniku za moral vojnika i njihovih obitelji”, komentira Burkhard.[xiii]

No do koje mjere primjerice treba pokazivati mrtve? Conseil supérieur de l’audiovisuel (CSA, francuska ustanova za regulaciju elektroničkih medija), koji je posljednjeg siječnja od medija zatražio da ne prikazuju slike leševa u Maliju, dobio je izravan odgovor Reportera bez granica: “Ne štiti li, u ime zaštite mladih gledatelja, CSA ustvari službeno izvještavanje vojske? Pogrešno je od rata pokazati samo zalaske sunca na blistavim tenkovima. Javnost se ne može zadovoljiti informacijama prikupljenim pod vojnom kontrolom ili izravno prenesenim od strane vojske.”

“U ratu postoje čiste slike i prljave slike” bio je naslov članka na internetskoj stranici Arrêt sur images od 29. kolovoza 2008., nekoliko dana nakon zasjede u Uzbinu. Pierre Babey, novinar France 3, time je podsjetio na naredbe koje su tada bili na snazi na terenu – zabrane fotografija ili snimaka leševa, slika zasjede u Uzbinu, ljesova koji se avionom vraćaju u zemlju. Nadalje, u Afganistanu, kao u Alžirskom ili Zaljevskom ratu, izvješća iz neprijateljskih kampova su bila rijetka, zbog čega je i nastao “osjećaj dominacije zapadnjačkih slika”.

Njemački fotograf Horst Faas prenosio je Vijetnamski rat od 1962. do 1974., vodio fotografsku službu agencije Associated Press u Sajgonu i objavljivao fotografije umirućih vojnika i vijetnamskih civila teroriziranih bombardiranjima. Podsjeća da je tada bilo moguće objaviti fotografije mrtvih ako je obitelj bila unaprijed obaviještena. Otad je, žali se, “rat postao birokracija. Za sve su potrebna odobrenja. Pristup terenu je ograničen i odjednom fotografi pokazuju prvenstveno ono što bitkama slijedi i prethodi. Što se cenzure tiče, američka administracija postavila je neobična pravila koja zabranjuju fotografiranje ranjenika bez njegova dopuštenja. Pita li se te ljude za dopuštenje i prije no što na njih pošalju bombe?”[xiv]

Američki vojnici, kao i njihovi njemački kolege u Europi, postali su majstori “psihološkog rata”, metodâ psihološkog utjecaja usvojenih preko NATO-a, naročito u Afganistanu. Nedugo nakon napada 11. rujna 2001., Pentagon je u najvećoj tajnosti stvorio Office of Strategic Influence (OSI), promidžbenu agenciju zaduženu za “oblikovanje javnog mnijenja u cijelom svijetu masovnim trovanjem medija, utjecajnih think tankova i lobističkih grupa”.[xv] OSI je 2002. zamijenio Office of Special Plans (OSP), koji je potom 2003. postao Northern Gulf Affairs Office, ured za analizu i izvještavanje o situaciji na Bliskom istoku, čiji je glavni cilj bio “proširiti informacije, točne ili izmišljene, o oružju za masovno uništenje, kako bi se pripremila američka intervencija u Iraku”. Taj je ured potpomoglo privatno društvo za odnose s javnošću Rendon Group, specijalizirano za strategije psihološkog utjecaja, koje je pripremalo promidžbene materijale i razvrstavalo novinare prema “stupnju povjerljivosti”.

Francuski vojnici, koji su dugo bili izrazito bliski desnici, jednako su tako znali voditi informacijski rat[xvi] tijekom velikih kolonijalnih sukoba 1950-ih godina, pod izgovorom borbe protiv komunizma. U Indokini, suočen s nacionalistima koji su svoj vojni hendikep nadoknađivali pribjegavanjem ideološkom oružju, Ured za psihološki rat bio je zadužen za proučavanje i vođenje svih oblika djelovanja kojima se može “napasti moral neprijatelja i njegova volja za borbom” osim same borbe – propagande, cenzure, insceniranja okupljanja postrojbi i tako dalje. Te su metode bile usavršene i poopćene u Alžiru, naročito nakon što je stvoren Centar za obuku, pacifikaciju i protupobunjeničke aktivnosti, u kojemu su podučavana sredstva za narušavanje borbenog morala, uvjeravanje i pridobivanje neprijatelja. Groupement de renseignement et d’exploitation (GRE) sam je upravljao manevrima za dezinformiranje Fronta za nacionalno oslobođenje (FLN) i njegovih pristalica.

Možemo se prisjetiti i recentnijih pothvata manipulacije medijima – lažne masovne grobnice u Temišvaru, u Rumunjskoj, prije pada Nicolae Ceaușescua 1989. ili široke kontrole slika i riječi koju su provodili saveznički glavni stožeri i stručnjaci za medije u ratu protiv Iraka 1990.-1991. te, naposljetku, ponovno povodom Iraka 2003. godine, kada je izvršena invazija invazija na tu zemlju, nakon opsežne kampanje “proizvodnje neprijatelja”.[xvii] A to je domena u kojoj mašta nema granica…

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Philippe Leymarie je novinar, autora bloga Défense en ligne, blog.mondediplo.net


[i] “Mali, la victoire en chantant” i “Victime collatérale”, Défense en ligne, 1. veljače 2013. i 1. rujna 2011., blog.mondediplo.net

[ii] Američki film redatelja Ridleyja Scotta (2001.) nadahnut intervencijom u Somaliji 1993.

[iii] Jean-Marc Tanguy, “La com’ de Serval devant la mission d’information”, 2. srpnja 2013., http://lemamouth.blogspot.fr

[iv] Vrsta automatske puške koja se koristi u francuskoj vojsci.

[v] Hervé Ghesquière, 547 jours, Albin Michel, Pariz, 2012.

[vi] Claude Guéant, ministar unutarnjih poslova, 17. siječnja 2010.

[vii] General Jean-Louis Georgelin, načelnik glavnog stožera, 21. veljače 2010. procijenio je troškove nastale zbog spašavanja talaca na deset milijuna eura u dva mjeseca, s mobilizacijom četiristo vojnika i pedesetak agenata Opće uprave za vanjsku sigurnost (DGSE). Ukupan iznos dodatnih troškova francuske operacije u Afganistanu bio je 470 milijuna eura za 2008. godinu.

[viii] Bivši novinar Pierre Bayle vodio je tjednik o strateškim i obrambenim pitanjima TTU, zatim odjel za komunikaciju zrakoplovne korporacije European Aeronautic Defence and Space (EADS).

[ix] Ili “Fuck the Pool”, aluzija na fotografe koji preferiraju slobodan pristup zonama sukoba nad ukrcajem na combat pools koje organiziraju vojni komunikacijski stručnjaci.

[x] Opća revizija javnih politika (RGPP) pokrenuta je 2007. s ciljem smanjenja državnog duga, a provođena je prema modalitetima koji su se mijenjali tijekom godina.

[xi] Rasprava o zanimanju ratnog izvjestitelja koju su 17. veljače 2013. u Parizu organizirale novine Libération. “Rat samo s jedne strane”, 18. veljače 2013., pierrebayle.typepad.com

[xii] Susret s članovima (francuske) Association des journalistes de défense, 12. veljače 2013.

[xiii] “Les impératifs de la communication opérationnelle”, Armées d’aujourd’hui, br. 379, Pariz, travanj 2013.

[xiv] Gilles Klein, Le Monde, 6. rujna 2008.

[xv] Michel Klen, Les Ravages de la désinformation, Favre, Lausanne, 2013.

[xvi] Paul i Marie-Catherine Villatous, La République et son armée face au “péril subversif”: guerre et action psychologiques, 1945. – 1960., Les Indes savantes, Pariz, 2005.

[xvii] Pierre Conesa, La Fabrication de l’ennemi, Robert Laffont, Pariz, 2001.