Jean-Baptiste Gallopin

U sudanskoj državi Plavi Nil bjesne sukobi između centralne vlasti i pobunjenika. Žrtve su često civili. Centralna vlada primjenjuje strategiju terora i progona civila kao sredstvo borbe protiv pobunjenika, a potonji stanovništvo koriste kao izvor ljudskih i materijalnih resursa, koje su spremni namiriti i silom. Nakon izbijanja sukoba u Južnom Sudanu, izbjeglicama prijeti gubitak posljednjeg potencijalnog pribježišta

U selu Gabanitu u podnožju brdâ Ingessana, u središtu sudanske države Plavi Nil, jednog svibanjskog jutra 2012. započinje vojna ofenziva bombardiranjem iz transportnog aviona Antonova. S velike visine past će više improviziranih bombi – zapravo bačvi ispunjenih eksplozivom i metalom koje se kotrljaju iz bunkera. Potom je došao red na topništvo, koje slijepo gađa selo i susjedna brda kuda su pobjegli pobunjenici, članovi Sudanskog narodnooslobodilačkog pokreta / Vojske – Sjever (Sudan People’s Liberation Movement / Army – North, SPLM/A-N). Civili panično bježe dok pješaštvo preplavljuje selo, pucajući na sve što im se nađe na nišanu. Prespore ili preslabe za bijeg ubijaju ili spaljuju žive zajedno s nastambama. Sedam mjeseci kasnije, od sela ostaje samo škola prenamijenjena u vojnu bazu. Čak je i džamija u ruševinama.

Selo za selom, scenarij se ponavlja tijekom sušnoga razdoblja u sklopu strategije “spaljene zemlje” kojom se “čisti” stanovništvo brdâ Ingessana. Dvadesetosmogodišnji Awedallah Hassan preživio je napad na selo Khor Jidad. Sada je jedan od oko 120 tisuća Sudanaca iz Plavoga Nila koji su sigurnost našli u kampu za izbjeglice Maban, u susjednom Južnom Sudanu, koji se od Sudana odvojio u srpnju 2011. godine. Zaštićen od sunca i prašnjavog vjetra šatorom od grana i cerade, Hassan govori mirnim glasom, bez vidljivih emocija: “Vojnici su došli sa šest kamiona i dvadeset terenaca Land Cruiser. Uzeli su ono što je bilo od stoke i ostatak sela spalili.”

U Plavom Nilu već više od tri godine bjesni rat koji postepeno pada u zaborav. Kao i u Južnom Kordofanu, radi se o sukobu između vladinih snaga i pobunjenika iz pokreta SPLM/A-N, ranijeg saveznika stranke koja je sada na vlasti u Južnom Sudanu. Konflikt je započeo u lipnju 2011. godine, kada se Južni Sudan pripremao za odcjepljenje.[1] Vlasti Sudana u Kartumu tada objavljuju ultimatum, tražeći od Jube (glavnoga grada buduće zemlje) da na jug premjesti vojne snage još uvijek prisutne u Južnom Kordofanu i Plavom Nilu, dvjema federalnim državama Sjevera. Nekoliko dana kasnije, sudanska vojska pokušava razoružati članove Pokreta u Južnom Kordofanu, započinjući tako novi građanski rat.

Manje od tri mjeseca poslije, rat se proteže na susjednu saveznu državu Plavi Nil. Članovi pokreta SPLM/A-N, koji su se igrom slučaja našli sjeverno od nove međunarodne granice između dvaju Sudana, tada se formalno odvajaju od Jube i postaju sjevernosudanska pobunjenička skupina. Njihovi članovi u Južnom Kordofanu od tada su osvojili velike dijelove teritorija. No oni u Plavom Nilu, manje spremni, pretrpjeli su teške gubitke. Nakon što su brzo izgubili strateški grad Kurmuk i brda Ingessana, sada imaju kontrolu samo nad vrlo malim dijelom Plavog Nila, sasvim uz granicu s Južnim Sudanom.

Plavi Nil – ničija zemlja

Putujući iz Južnog Sudana prema pobunjeničkim zonama Plavog Nila, može se vidjeti opustošeni krajolik. Jednom kada se prijeđe nevidljiva granica, duljinu puta prate akacija i šikara. Osim nekoliko pobunjeničkih kampova i mladih u uniformi koji marširaju cestom, rijetko se nailazi na znakove ljudskoga života. Na potezu između graničnog prijelaza u Guffi i sela Samarije prema sjeveru, jedna je škola razrušena bombama iz Antonova. Odavno ne radi. Unutra, na zidovima, crteži djece odražavaju traumatizaciju ratom: dva muškarca kako pucaju na civila; dekapitirano tijelo koje leži ispod helikoptera.

Zbog gotovo svakodnevnog bombardiranja sudanske avijacije, stanovništvo je našlo utočište u savani. Pod stablima, daleko od cesta, izbjeglice preživljavaju od prirode i nešto prokrijumčarenih obroka iz kampova UNHCR-a. Iz očaja, neki od njih mašu gopom, korijenom koji jedu nakon što su ga cijeli dan kuhali kako bi iz njega izvukli otrove.

Vlada u Kartumu odbija humanitarnim organizacijama dati dopuštenje za prilaz pobunjeničkim područjima, pojačavajući tako egzodus i potičući tako kolaps i onih malobrojnih službi koje su tamo postojale. U Plavom Nilu više ne rade nijedna škola ni ambulanta, iako tamo obitavaju još deseci tisuća civila. Posljedice nesrazmjerno pogađaju najslabije: hendikepirane ili prestare napuštaju, preslabi umiru od gladi ili umora na putu do kampova, djeca ranjena u bombardiranjima umiru na rukama roditelja prije nego što dospiju do prvog liječnika.

Nekoliko dana poslije, daleko od kamera, humanitarci koji pomažu izbjeglicama u južnosudanskim kampovima podijelili su s nama svoje nedoumice. Samo nekoliko desetaka kilometara odvaja ih od ugroženih izbjeglica koji su ostali u Plavom Nilu. No udruge ne prelaze granicu. Tko bi želio riskirati odmazdu Kartuma i završiti na meti Antonova? U Južnom Kordofanu pomoć pruža nekoliko nevladinih organizacija koje su spremne napustiti Južni Sudan, no Plavi Nil, zaboravljen od medija, nije toliko sretan.

Blokada humanitarne pomoći ukazuje na to da Kartum glađu i terorom kao oružjem namjerava očistiti stanovništvo iz područja koje kontroliraju pobunjenici – ta strategija već je iskušana u Darfuru, kao i u zonama koje graniče s Jugom, tijekom drugog sudanskog građanskog rata (1983. – 2005.). Suočeni s tom situacijom, pobunjenici se organiziraju oslanjajući se na najdostupnije izvore ljudi i sredstava: izbjegličke kampove. U nedostatku strateške dubine unutar Plavog Nila, od Mabana su napravili pozadinsku stratešku bazu. Blizu kampova u gradu Bunju, grupe mladih muškaraca, s oružjem ili bez njega, dolaze i odlaze u bijelim terencima prekrivenima blatom – improviziranom kamuflažom za skrivanje od Antonova. Pobunjenici se ondje bave logistikom, iskorištavajući neformalne trgovačke puteve koji povezuju Maban i Etiopiju s Yabousom, gradom na jugu Plavog Nila i glavnom bazom pokreta.

U kampovima je njihova dominacija nad izbjeglicama opipljiva. Malik Agar, predsjednik pokreta, ovdje svakog mjeseca organizira sastanke na kojima potiču lokalne čelnike da daju nove borce. Isprva dobrovoljno, ovo regrutiranje postalo je prisilno nakon studenoga 2012. godine. “Dezertere” i one koji odbiju regrutiranje a predodređeni su za borbu, pod okriljem noći odvode naoružani muškarci. Svakoga mjeseca kamioni ulaze u kampove i ubiru revolucionarni “porez” u obliku hrane i novca. Zaposlenici UNHCR-a koji su to željeli dokumentirati primali su prijetnje, a i izbjeglice su rijetko kada spremni otvoreno razgovarati sa strancima.

Unatoč visokoj cijeni koju plaćaju civili, ratni ciljevi se čine uzaludnima u kontekstu opće dezintegracije koja pogađa oba Sudana. U kratkom razdoblju, pobunjenici imaju vrlo malo izgleda za preuzimanje kontrole nad Kurmukom, svojim povijesnim bastionom u Plavom Nilu. Vlada s druge strane ograničava vojne napore u toj državi, kako bi ih usredotočila na Kordofan. SPLM/A-N, koji je od 2011. godine u savezu s trima glavnim pobunjeničkim frakcijama u Darfuru pod imenom Sudanska revolucionarna fronta (SRF), postupno širi iscrpljujući rat, koji sada doseže i do Sjevernog Kordofana, ranije utvrde središnje vlasti. Paralelno s time, sudanska se država suočava s dubokom političkom i ekonomskom krizom koja izaziva brzo slabljenje lojalnosti u perifernim područjima. Na koncu, u slučaju pobunjeničkog osvajanja glavnog grada, najizgledniji scenarij je onaj somalijski, koji bi doveo do potpunog raspada državnih organa.

Uhvaćeni između dvije vatre

Nešto kasnije, i Južni Sudan također pogađa potpuni kolaps. U prosincu prošle godine, predsjednik Salva Kiir pojavio se u uniformi na državnoj televiziji i optužio bivšega potpredsjednika i dugogodišnjeg suparnika Rieka Machara za pokušaj puča. Machar je, bojeći se za svoj život, u kanuu pobjegao iz glavnoga grada i potaknuo vojni ustanak. U nekoliko dana, pobunjenici su nakratko osvojili strateški grad Bor, dvjesto kilometara od Jube, a zatim osigurali kontrolu nad najvećim dijelom države Unity, paralizirajući tako 20 posto državne naftne infrastrukture. Otada obje strane u nekoliko ključnih gradova nastavljaju s borbama, koje su već prouzrokovale preseljenje više od dvjesto tisuća civila.

U toj internoj krizi Južnog Sudana pobunjenici SPLM/A-N-a igraju neutralnu ulogu. No izbjeglice iz Kordofana i Plavog Nila mogu puno izgubiti u slučaju destabilizacije ove zemlje. Ako se borbe prošire, oni neće dobiti humanitarnu pomoć i bit će uhvaćeni između dvije vatre – između sudanske vojske i južnjačkih pobunjeničkih frakcija. Prema Al-Jundiju, mladom pobunjeniku u Mabanu, “ljudi su se spremni vratiti i u Plavi Nil, ako je to potrebno”.

Čini se da je njegov fatalistički stav opravdan. Međunarodni odgovor nije adekvatan. Pozornost velesila i regionalnih aktera funkcionira samo kao reakcija, premještajući se s jedne krize na drugu, uvelike zanemarujući situaciju u Kordofanu i Plavom Nilu. Vijeće sigurnosti UN-a, nekada zaokupljeno odnosima između dvaju suprotstavljenih Sudana[2], sada se usredotočuje na krizu u Južnom Sudanu. Posrednici pod okriljem Afričke unije prekinuli su pak napore da za pregovarački stol dovedu sudansku vladu i SPLM/A-N. Službeni razlog (smrt Nelsona Mandele) loše sakriva manjak entuzijazma za novi krug pregovora, koji se čini osuđen na propast.

“Posrednici su dokazali da su bili nesposobni raditi dvije stvari odjednom”, tvrdi Jérôme Tubiana, analitičar za Sudan iz Međunarodne krizne skupine (ICG). Ratovi u Južnom Kordofanu i Plavom Nilu, koji se procjenjuju kao sekundarni, ostavljeni su po strani. To je zapravo najbolja usluga vladi u Kartumu koja tako može slobodno pojačavati vojnu ofenzivu. Trenutna situacija posljedica je neuspjeha odvojenog pristupa sudanskom pitanju, koji se koristi posljednjih deset godina.[3] Odvojeno se tretiraju konflikti u Plavom Nilu i u Kordofanu, kriza u Darfuru i autoritarizam u Kartumu. Kao što kaže znanstvenik Claudio Gramizzi: “Međunarodna zajednica je različita sudanska pitanja tretirala odvojeno, što je uvijek, manje ili više, poticao i Kartum, jer mu to ide u korist.”

Ekonomska, politička i kulturna dominacija elite nad periferijom u srcu je sjevernosudanskog pitanja. A samoodređenje Juga i njegova autonomija uspostavljena 2005. godine, u vrijeme kada je brutalna represija u Darfuru dosegla vrhunac, trebali su ići zajedno s demokratizacijom na nacionalnoj razini. Međutim, suočene s otporom, elite Kartuma i Jube guše svaku mogućnost demokratizacije, a velesile su radije žrtvovale demokraciju u korist odcjepljenja Juga i kratkoročne stabilnosti. Prema europskim i američkim diplomatima, ideja globalnog napora u rješavanju krize na sjeveru Sjevera napreduje. No bez koordiniranog truda za demokratsko otvaranje Kartuma, mir u Sudanu ostat će dalekom idejom.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held



[1] Gérard Prunier, “Le régime de Khartoum bousculé par la sécession du Sud”, Le Monde diplomatique, veljača 2011.

[2] “Amer divorce des deux soudans”, Le Monde diplomatique, lipanj 2012.

[3] John R. Young, The Fate of Sudan: The Origins and Consequences of a Flawed Peace Process, Zed Books, London, 2012.