Jean-Marie Chauvier

U genezi novog ruskog autoritarizma pod Putinom prečesto se zamračuje jedna ključna epizoda. Od 1993. rusko je stanovništvo podvrgnuto brutalnoj “šok-terapiji” koju su nakon sloma SSSR-a nametnuli ideolozi tržišta. Suprotstavljajući se tome, većina parlamentarnih zastupnika nastoji nametnuti drugačiji put. Osnažen potporom zapadnih vlada, predsjednik Boris Jeljcin odlučuje se za oružani obračun s predstavnicima zakonodavne vlasti

Više nećemo trpjeti unutrašnju opoziciju. Moramo se riješiti onih koji ne slijede isti put kao mi.1 U trenutku kada prvi predsjednik nove Ruske Federacije, Boris Jeljcin, daje ovu izjavu, borbena vozila T-72 već nekoliko dana opsjedaju Kongres narodnih zastupnika i Vrhovni sovjet. Od zore 4. listopada 1993. čuju se mitraljezi. Neki od komandosa odbijaju napadati civile blizu “Bijele kuće”, u kojoj je smješten parlament. No tenkovi napadaju topovskom paljbom, po naredbi ministra obrane Pavela Gračeva. Zgrada, inače besprijekorno bijela, dimi se i ubrzo postaje crnom. Dok evakuiraju mrtve i ranjene, prvi se zastupnici počinju predavati. “Privremeni predsjednik” Federacije, pukovnik Aleksandar Ruckoj, i predsjednik Vrhovnog sovjeta, čečenski ekonomist Ruslan Hazbulatov, napuštaju bitku. Provest će nekoliko mjeseci u zatvoru. Povijest postsovjetske Rusije piše se pred kamerama iz svih krajeva svijeta.

U gužvi što se stvorila oko tog spektakularnog napada i uličnih borbi, diljem Moskve počeo je lov na “ilegalce”, pogotovo na Kavkažane koji su masovno uhićivani. Navodno su te racije, koje su pridonijele zbrci, pogodile oko 25 tisuća ljudi. Prema službenim brojkama, ta “pobjeda demokracije” koju su pozdravljali brojni zapadni mediji i političari plaćena je sa 123 ljudskih života. Drugi izvori navode mnogo goru računicu – brojku od 1.500 mrtvih. Izvan nacionalnih sukoba na Kavkazu i u baltičkim zemljama, Rusi nisu svjedočili sličnom nasilju još od pobuna u gulazima iz 1950. – 1954., ustanka u gruzijskom Tbilisiju 1956. i prosvjeda protiv poskupljenja cijena u Novočerkasku u Ukrajini 1962. godine.

Upotreba oružane sile trebala je okončati politički sukob između izvršne i zakonodavne vlasti koji je trajao više od godinu dana. No ova se drama ne može shvatiti bez povratka u 1991. i prisjećanja na kontekst u kojemu se odvijala2: krize sovjetskog sustava, pat-pozicije perestrojke pokrenute 1985. i raspada SSSR-a.

Početkom ljeta 1991., Hazbulatov je izabran za predsjednika Vrhovnog sovjeta Rusije, tadašnjeg državnog parlamenta. Ruckoj je na mjesto potpredsjednika Ruske Federacije došao 12. lipnja 1991. Jeljcinovim izborom za predsjednika. Ta trojica budućih protagonista sukoba iz 1993. ujedinila su se dakle u kolovozu 1991. godine. Zajedno se odupiru pokušaju državnog udara “konzervativnih” vođa koji su se protivili projektu reforme SSSR-a pod vodstvom predsjednika Mihaila Gorbačova. Ruckoj putuje na Krim kako bi oslobodio Gorbačova iz kućnog pritvora u Forosu u koji su ga smjestili pučisti i dovodi ga nazad u Moskvu svojim avionom. Sva trojica, Hazbulatov, Ruckoj i Jeljcin, koriste neuspjeh puča kako bi ubrzali neovisnost Rusije, raspad Sovjetskog Saveza i odlazak političara koji je pokrenuo perestrojku. Ubrzo Jeljcin zadobiva prednost koju mu pruža novostečena slava u inozemstvu. Pune ovlasti dobiva 1. studenoga 1991. Narednih godinu dana mogao je poništavati zakone, imenovati ministre i vladati dekretima, ne savjetujući se s parlamentom.

“Šok terapija” u režiji neoliberalne avangarde

Jeljcin omogućuje radikalnu “šok-terapiju”, koju u djelo provode predstavnici nadolazeće generacije ruskih neoliberalnih ekonomista: Jegor Gajdar, učenik Čikaške škole, Anatolij Čubajs, organizator privatizacija, libertarijanac Andrej Ilarionov ili pak Genadij Burbulis, bivši profesor marksizma-lenjinizma, tvorac akta o raspadu SSSR-a. Jeljcin također računa na potporu raznih političkih javnih ličnosti i dužnosnika, poput povjesničara Jurija Afanasijeva, moskovskog gradonačelnika Gavrila Popova i petrogradskog gradonačelnika Anatolija Sobčaka. Ova avangarda usko surađuje s financijskim grupama i budućim oligarsima kao što su Vladimir Gusinski i Boris Berezovski, koji su već tada čelni ljudi bankarskih i medijskih carstava. Nazivajući se “demokratima” (naspram “konzervativaca”), svi se referiraju na čileansko iskustvo Augusta Pinocheta i britansko Margaret Thatcher.

Rusija je s reguliranog ekonomskog sustava naglo prešla na slobodu cijena, deindeksaciju plaća i masovne privatizacije. Inflacija i vrtoglavi pad realnih plaća povlače za sobom likvidaciju štednje građana. Udio plaća u obiteljskim primanjima, koji je 1991. još uvijek 70 posto, 1995. godine se svodi na 38,5 posto.3 Rusima su jedina kompenzacija prekid nestašica i, za mnoge, mogućnost da po povoljnoj cijeni postanu vlasnici svoga doma.4

Tržište ponajprije oslobađa sivu ekonomiju, trgovinu svih vrsta, pa i naturalnu razmjenu, što vodi do demonetizacije ekonomije. Regije popuštaju pred iskušenjem samovlade, tarifnih barijera i zahtjeva za neovisnost. Gotovo 80 posto populacije pada ispod egzistencijalnog minimuma.5 Naravno, isplivava i aktivna manjina “pobjednika”: biznis, bankarske usluge, oglašavanje, komunikacije i trgovina seksom pobuđuju apetite. Novopečeni bogataši iliti “novi Rusi” otkrivaju Zapad, skupa s njegovim fiskalnim rajevima.

U parlamentu se, kao i među stanovništvom, konsenzus oko predsjednika ubrzano rasipa. Jeljcin je toga svjestan. Obećava korigirati reforme, pokušavajući ih ubrzati prije nego što izbije pobuna. U prosincu 1992. pregovara i od Vrhovnog sovjeta dobiva mogućnost organiziranja referenduma o institucijama u zamjenu za Gajdarov odlazak.

Na čelu parlamenta, Hazbulatov zagovara “gradualističke” (kejnzijanske) ideje nadahnute socijaldemokratskim ekonomistima poput Leonida Albakina i Nikolaja Petrakova, bivših Gorbačovljevih suradnika. Govoriti o regulaciji tržišta u to je doba bilo dovoljno da vas se proglasi “nazadnim komunistom”. No parlament nipošto ne predstavlja komunistički blok. Istina, 85 posto njegovih članova proizašlo je iz bivše Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), ali isto vrijedi i za liberale… Opozicija Jeljcinu svodi se na čudan savez razočaranih jeljcinovskih demokrata, pristaša očuvanja SSSR-a i nacionalista.

Osim konflikta glavnih ličnosti, tri se glavna pitanja otvaraju u toj krizi između predsjednika i parlamenta: treba li ići za ultraliberalnom ekonomskom politikom; program “velikih privatizacija”; ustavni izbor između parlamentarne republike i predsjedničkog režima. Prodaja proizvodnih sredstava čini se najodlučnijim pitanjem, ali i najdvosmislenijim. Obećanje “narodnih privatizacija” u korist “radničkih kolektiva” zbunjuje i ostavlja lažnu nadu da će pritom svi profitirati.

Kriza institucija počinje u travnju 1993. godine. Jeljcin tada potpisuje dekret kojim se ustanovljuje “poseban režim vlasti”, no ne objavljuje ga. To ne sprječava Vrhovni sovjet i Ustavni sud da predsjednikov “tajni” tekst proglase neustavnim. On se pak izlaže glasu javnosti organiziranjem referenduma u obliku plebiscita. Dobiva povjerenje 58 posto glasača, ali ne i prijevremene parlamentarne izbore kojima se nadao. Istodobno se u Vancouveru prvi put susreće s Billom Clintonom. Dobiva kredit od 1,6 milijardi dolara i podršku američkog predsjednika u sukobu s parlamentom. Prosvjedi 1. maja poprimaju oblik ustanka; svega pet dana kasnije Jeljcin objavljuje svoju namjeru da se usvoji novi Ustav koji će značiti kraj tadašnjeg parlamentarnog režima. U isto vrijeme, isključuje bilo kakvu mogućnost rasprave sa zastupnicima i priprema obračun.

Jeljcinova ofenziva uz Clintonov blagoslov

Da bi umirio međunarodne financijske krugove, Gajdar se 13. rujna vraća u vladu. Jeljcin 21. rujna, dekretom br. 1400, raspušta parlament. Svi regionalni i lokalni sovjeti doživljavaju istu sudbinu. “Pripreme za operaciju bile su jasne”, procjenjuje povjesničar i bivši disident Michel Heller, tada blizak predsjedniku. “Jeljcin je prije svega telefonirao Clintonu kako bi ga upozorio da će doći do ne baš sasvim demokratskog događaja. Clinton mu je dao blagoslov”.6 Zatim posjećuje diviziju Dzeržinski, elitnu jedinicu Ministarstva unutarnjih poslova…

Slijedi reakcija: Vrhovni sovjet i njegov predsjednik Hazbulatov smjenjuju Jeljcina i na njegovo mjesto postavljaju potpredsjednika, general-majora Ruckoja. Kremlj uzvraća organizirajući policijsko okruženje i blokadu “Bijele kuće”, kojoj postupno isključuju struju, vodu i grijanje. Ustavni sud traži od obiju strana da ukinu svoje odluke i pronađu kompromis. Pravoslavna crkva i regije, većinski neprijateljski raspoložene prema dekretu br. 1400, nastoje nametnuti pregovore, kao i socijaldemokratski zastupnik Oleg Rumjancev. Uzalud. Jeljcin pridobiva podršku vojske i odabire krvoproliće. Jedan od zagovaratelja ruskog neoliberalizma, ekonomist Andrej Ilarionov, nedavno je potvrdio da je sukob bio promišljen. Po njemu, bombardiranje parlamenta bilo je “legitimno” i “demokratičnije” od tadašnje vlasti.7

Zainatili su se i Jeljcin i Ruckoj. Oba su se tabora međusobno optuživala za “fašizam”. Vladala je mračna atmosfera; sve je više sličilo na smrtne trzaje jednog “kraja povijesti” nego na bitku za budućnost. Da nije bilo velikog zamora i pasivnosti stanovništva, koje je iznad svega strepilo zbog mogućeg daljnjeg krvoprolića, mogao je buknuti građanski rat. Unatoč propasti i zahvaljujući snalažljivosti, mnogi su se usto nadali, po tada često ponavljanim formulama, da će neokrznuti izaći iz te “bolne, ali nužne tranzicije” i započeti “normalan i civiliziran” život ili se čak obogatiti.

Distribucija kupona za privatizaciju, s kojima je “stotinu i pedeset milijuna Rusa, uključujući bebe” moglo kupiti dionice poduzeća, doprinijela je pothranjivanju tih iluzija. Prisiljena trenutnim potrebama, većina je korisnika požurila preprodati svoje kupone, koje su onda zabadava kupili direktori industrijskih ili financijskih grupa i kriminalne skupine.8

Najatraktivnija poduzeća stavljena su na dražbu dan uoči zatvaranja privatizacije (30. lipnja 1994.): podcijenjene vrijednosti, najvrjednije industrije prepuštene su za sitniš u sklopu operacije “krediti za dionice”. Ta je pak išla na ruku bankarima, jedinim akterima u poziciji da zaduže državu u zamjenu za preuzimanje kontrole nad naftnim kompanijama.9

Zapadni zagovaratelji “šoka” bili su ponajprije švedski ekonomist Anders Aslund i Amerikanac Jeffrey Sachs. Moskovski reformatori od 1987. su se koristili i savjetima Georgea Sorosa, “filantropa” i investitora, zatim savjetima stručnjaka banke Goldman Sachs, umiješane u šire špekulativne aktivnosti, kao i onima Francuza Daniela Cohena. Važna je bila i uloga uglavnom američkih zaklada, koje su prodrle u istraživačke institucije i “civilno društvo”: Carnegie, Ford, Rockefeller, Heritage, National Endowment for Democracy (NED) itd.

Intervencionizam Clintonove vlade bio je ključan. “Američki savjetnici nisu došli krajem 1991. s mandatom Međunarodnog monetarnog fonda, kao što se često tvrdi, nego u sklopu američke tehničke asistencije koju je financirao USAID (Američka agencija za međunarodni razvoj), a proveo Harvard Institute for International Development”, objašnjava izravni svjedok, francuski ekonomist Jacques Sapir. “Jeffrey Sachs je sudjelovao u brojnim sastancima Jeljcinove ekipe između 1991. i 1993., polažući račune za svoje djelovanje samo američkim vlastima.”

Američka igra i njezina iznevjerena očekivanja

Prema Sapiru, uvlačenje Rusije u američku igru bilo je dio strateškog cilja: “Beziznimna potpora koju je Clintonova administracija pružila Jeljcinu, od njegova udara na parlament 1993. do njegova sumnjiva reizbora 1996. (…) to dokazuje. Danas se previše često zaboravlja da je i pokretanje Čečenskog rata u prosincu 1994. uvelike potpomogla američka vlada.”10 Rusija je za međunarodne financije predstavljala izvor značajnih profita. Zapadni stručnjaci i ruski liberali usklađeno su djelovali u područjima korupcije, pronevjere i pranja novca.11

Jedan od učinaka takve “terapije” bilo je i slabljenje vojno-industrijskog kompleksa, smanjujući tako međunarodni utjecaj sile koja se pretvorila u sjenu sebe same. Novi šef ruske diplomacije, Andrej Kozirev, orijentirao ju je prema Sjedinjenim Državama, prije no što će joj od 1996. fokus vratiti njegov nasljednik Jevgenij Primakov. Rusija je ipak opstala kao nuklearna sila, kao zadnje jamstvo njezine suverenosti u doba novih NATO-ovih ekspanzija na Istok i višestrukih zapadnih intervencija u sukobima u Jugoslaviji ili na Bliskom istoku.

Entuzijastična potpora Zapada bila je vrlo proračunata. Treba podsjetiti da se, početkom 1990-ih, SAD nadao da će Rusija postati lokomotiva njihova prodiranja na euroazijski kontinent. Ukrajina i Gruzija tada još nisu bile privilegirane saveznice u regiji, niti je “potiskivanje” Rusije bilo izravno na dnevnom redu, iako se njezino slabljenje na Kavkazu, oko naftnih putova, već pripremalo.

Gajdar, glavni idejni začetnik “šoka”, sve je objasnio u djelu objavljenom 2006. godine. Ujedno maestralna i vrlo upitna, njegova analiza sovjetske krize pridružuje se mišljenju modernističkog krila vladajuće birokracije, začetnice likvidacije sovjetskog sistema. Cilj je bio stvoriti klasu posjednika, tako da se onemogući svaki “povratak socijalizma”.

Ono što je uslijedilo za “Crnim oktobrom” bilo je, međutim, daleko od onoga čemu su se nadali liberali. Nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima u prosincu 1993., njihovi vođe Gajdar i Boris Fjodorov udaljeni su iz vlade u siječnju 1994. godine. Eksperiment je završio bankrotom burze u kolovozu 1998., koji je označio krah neoliberalnih ideja i jeljcinovskih političkih formacija.

Između Jeljcinove pobjede na predsjedničkim izborima u lipnju 1991. i financijske krize 1998. bruto domaći proizvod smanjio se za oko 50 posto, a investicije za 90 posto. Industrijska proizvodnja je pala na 47,3 posto svoje razine iz 1990., a poljoprivredna na 58,1 posto. Između 1988. i 1994. očekivani životni vijek muškarca pao je sa 64,8 na 57,3 godine. Usprkos pozitivnoj ravnoteži migracija, Rusija je od 1991. izgubila šest milijuna stanovnika.12 Uspoređujući 2009. evoluciju različitih bivših komunističkih zemalja, medicinski časopis The Lancet ustanovio je korelaciju između masivnih privatizacija, nezaposlenosti i velikog povećanja stope smrtnosti u Rusiji.13 “Lastavica perestrojke”, ekonomistica Tatjana Zaslavskaja, izmjerila je 1998. katastrofalne socijalne učinke reformi provedenih od 1992. do 1998.: između šest i deset posto stanovništva monopoliziralo je 50 posto prihoda i 70 do 80 posto bogatstava zemlje, dok su brojne obitelji živjele u urušenim kućama ili nisu imale dovoljno za jesti.14

Aktualni politički sistem stvoren je 1993. godine. Nakon listopada, Rusija opet ima predsjednički režim, s parlamentom na začelju, anemičnim strankama, redovito osporavanim izborima i centraliziranom birokracijom, da ni ne spominjemo dva Čečenska rata i udare na ljudska prava. Medijski prostor slobode samo se smanjuje, osim na internetu.

Brojne građanske inicijative koje su iskrsnule krajem 1980-ih godina, pogotovo u velikim gradovima, i koje su potaknule radničke, intelektualne, ekološke pokrete koji su bili doista neovisni o vlasti, doslovno su uništene. Umjetno “civilno društvo”, sastavljeno od nevladinih udruga, preuzelo je njihovo mjesto, s financijskom podrškom oligarha i američkih zaklada.

Zaista demokratski pokret nastao s perestrojkom raspao se u listopadu 1993., da bi konačno završio u kontrarevoluciji. Ideali socijalističkog samoupravljanja, ekologije, humanizma bačeni su u ropotarnicu prevladanih utopija. Tijekom gotovo cijelog desetljeća većina Rusa zaboravila je na njih zbog akutne nužde da improviziraju strategije preživljavanja. Tek što su iskusili politički život i otvaranje Zapadu, to im se ogadilo. To dijelom objašnjava dugotrajnu popularnost Vladimira Putina među stanovništvom koje je, ponovno postavši fatalističkim što se funkcioniranja vlasti tiče, težilo povratku stabilnoj državi, ne bi li se tako izbavilo iz kaosa.

S francuskog prevela: Mirna Šimat


1 Le Monde, 2. svibnja 1993.
2 Vidi članak Philippea Descampsa, “La Russie en voie de dépeuplement”, Le Monde diplomatique, lipanj 2011.
3 Véronique Garros, Russie post-soviétique: la fatigue de l’histoire, Complexe, Bruxelles, 1995.
4 Gilles Favarel-Guarrigues, La Police des mœurs économiques de l’URSS à la Russie, Editions du CNRS, Pariz, 2007.
5 O položaju radnika u doba “šoka”, usp. Karine Clément, Les Ouvriers russes dans la tourmente du marché. 1989-1999. Destruction d’un groupe social et remobilisations collectives, Syllepse, Pariz, 2000.
6 Michel Heller, “Qui dirige la Russie?”, Géopolitique, broj 43, Pariz, 1993.
7 Radio Free Europe – Radio Svoboda, Moskva, 29. rujna 2013.
8 Gilles Favarel-Guarrigues, La Police des mœurs économiques de l’URSS à la Russie, Editions du CNRS, Pariz, 2007.
9 Alexandre Nekipelov u Jacques Sapir, La Transition russe, vingt ans après, Editions des Syrtes, Pariz, 2012.
10 Jacques Sapir, Le Nouveau XXIe Siècle. Du ‘siècle américain’ au retour des nations, Seuil, Pariz, 2008.
11 Jacques Sapir, Les Economistes contre la démocratie. Pouvoir, mondialisation et démocratie, Albin Michel, Pariz, 2002.
12 Philippe Descamps, “La Russie en voie de dépeuplement”, Le Monde diplomatique, lipanj 2011.
13 David Stuckler, Lawrence King i Martine McKee, “Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis”, The Lancet, Oxford, vol. 372, 31. siječnja 2009.
14 Usp. Kuda idët Rossia? Međunarodni simpozij 1999., Logos, 1999./2000., Viša moskovska škola za socijalne i ekonomske studije, 2000.