Dean Duda

Ulazak Hrvatske u EU sagledan u nešto duljoj i složenijoj perspektivi jest u bitnom aspektu dovršetak projekta srednjoklasne rekonstitucije društva započet u godinama prevrata, dakle još negdje oko 1990. Naravno da ova teza može biti osporena elementarnim nedostatkom bilo kakvih istraživanja i rasprava o tranzicijskoj srednjoj klasi i njezinoj konstituciji u posljednjih desetak godina dekadentnog socijalizma. Ali i to pretpostavljeno osporavanje moglo bi biti jednako tako istog trena opovrgnuto. O čemu se, dakle, radi?

Iako je desetljećima dio analitičke društvene mitologije, osobito zahvaljujući trajnom refrenu o njezinu neprestanom nestajanju ili stanjivanju, srednja klasa nije u hrvatskim i/ili jugoslavensko/postjugoslavenskim okolnostima nikad ozbiljnije razmatrana u konkretnim historijskim okolnostima i sa stajališta uvjeta njezine proizvodnje. U tom se smislu ulazak Hrvatske u EU doslovno može razumjeti kao ostvarenje “mokrih snova” srednje klase, a njezina se putanja k tom ostvarenju može pratiti na političkoj, ekonomskoj i simboličko-reprezentacijskoj razini. Ako se barem minimalno oslonimo na one teorije društva što u srednjoj klasi vide socijalno kohezivno načelo ili pak na definiciju srednje klase preko žena i muškaraca koji vjeruju da predstavljaju kolektivnu inteligenciju i savjest nacije, upravo se rasprava o srednjoj klasi nameće kao smislenija rasprava o hrvatskom društvu i ulasku u EU.

Naime, nacionalističkim prevratom s početka 1990. uvelike ravna ideja o postajanju srednjom klasom gotovo svih i svakog, o izlasku iz nezaslužene socijalne pozicije koja se najčešće tumačila kao plod promašenosti odnosno retardiranosti onodobnog socijalističkog modela. Masovno očekivanje dobitka u tranziciji, što je navodno točno rješenje jednadžbe o “zakinutosti” u socijalizmu, tih godina uopće ne računa niti može dokučiti da u toj partiji netko mora i izgubiti. Srednjoklasna iluzija da osnutak nacionalne države znači prvi korak u odmicanju iz neugodnog konteksta, prvi higijenski manevar u bijegu s Balkana, odvajanje od Srba, Bosanaca itd. kao potvrda vlastite naprednije pozicije (što se iznova polutrijumfalistički čuje i posljednjih tjedana raznoraznim frazama o “hrvatskom povratku kući”), zapravo je okvir unutar kojeg taj liberalno-nacionalističko-građanski pakt – navodno opozicijski još u predratno vrijeme – napokon zasluženo dolazi na svoje. Drugi higijenski manevar poznat je iz historijskog repertoara srednjoklasnih agendi, a sastoji se u razumijevanju vlastite uloge kao dugog napora civiliziranja sunarodnjaka, ovaj put u prihvaćanju EU-normi i standarda, što baš ne podsjeća doslovno na nekadašnje misionarstvo i filantropiju, ali zauzima sličnu strukturnu poziciju.

Treći važan moment je profiliranje srednjoklasne pozicije kao potrošačke, kreditno sposobne i vlasničke, ali s ne baš povoljnim ishodom, osobito nakon krize 2008. Tu je srednja klasa prvi put ozbiljnije upoznala kapitalizam i vjerojatno više nikad neće doseći točku entuzijazma koja je stambeni kredit, automobil na leasing, IKEA-u u blizini i desetak H&M-ova u zagrebačkoj zoni podigla na razinu zaslužene socijalne “iznimnosti”, sličnu odlasku u Graz i München.

Iako su, dakle, prvi stupnjevi tečaja relativno svladani, naracija o i oko EU-a na stanovit ih je način opet ponovila. Bile one nacionalističko-romantičarske ili poluosviješteno-kritične, pokazuju da je ključna zabluda u ovoj pripovijesti činjenica to što srednja klasa uglavnom vidi ulazak u EU kroz ponovljene kategorije higijene i civiliziranja, kao stupanje u uređenu nekonfliktnost. Bitna proturječja kapitalističke proizvodnje društva i socijalni konflikti koji iz njih proizlaze stavljaju se u zagrade jer se njihova dinamika, uzroci i posljedice ne vide niti žele vidjeti jer se jednostavno ne uklapaju u postsocijalističko-aktualni srednjoklasni imaginarij.

Što sa srednjoklasnog stajališta slijedi nakon ispunjenja “mokrih snova” postajanja sastavnim dijelom uređenog svijeta, treba tek vidjeti. Naime, već se osjeća stanovit manjak općeg oduševljenja, odnosno lagana zabrinutost srednjoklasnog subjekta zbog izostanka oduševljenja. Jest da ostaje refleksivna utjeha da će, “ako ništa drugo”, njihovi potomci živjeti u svijetu bez granica i moći studirati u Loewenu, Barceloni ili Dublinu, ali je li to bio priželjkivani ishod? Jesu li opet ostali prometejski neshvaćeni ili im ne ide na ruku to što su ljudi sve svjesniji da se dubinski i ključni društveni konflikti ne mogu zamaskirati europskom ambalažom? I kako to razmotriti u širem kontekstu, od Turske do Brazila, na primjer? Možda je najbolje zaključiti parafrazom iz jedne od mnogobrojnih studija posvećenih srednjoj klasi u posljednje vrijeme: srednjoklasna vizija savršenog svijeta mijenjala se onako kako su se mijenjale i njihove ideje o tome što se u postojećem ne može više tolerirati. Je li to dovoljno?

* Dean Duda profesor je na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i član sindikata Akademska solidarnost.