Olivier Zajec

Prilikom posljednje sirijske krize francuska je diplomacija, nakon bučnog medijskog huškanja domaćih desničarskih intelektualaca, zauzela izrazito borben stav i stala u prve redove zagovaratelja vojne intervencije. No u diplomatskim igrama koje su uslijedile, umjesto vodeće uloge u razrješenju krize, Francuska je ostala usamljena i poražena, s potencijalno dalekosežnijim posljedicama po njezin međunarodni status

Za razliku od operacije u Maliju u siječnju 2013., koja je na vojnom planu ocijenjena kao sjajna, a na političkom kao zadovoljavajuća, krvava sirijska afera već sada predstavlja potpuni debakl francuske diplomacije. Objektivno poniženje koje je pretrpio Pariz, koji su saveznici napustili nakon što je odigrao ulogu napasnog nasilnika, duboko je i ostavit će tragove. Nespretni pokušaji da se novim agresivnim ispadima ublaži poraz ne mogu više nikoga uvjeriti, suprotno onome što pišu određene francuske dnevne novine. U stranim ministarstvima i novinama francusko samozadovoljstvo komentirano je sa sažaljenjem pomiješanim sa Schadenfreude [zluradost izazvana tuđim neuspjehom].

Plan izlaska iz krize, koji je 9. rujna 2013. predložio ruski predsjednik Vladimir Putin, a koji se sastoji od “osiguravanja” tisuću tona sirijskog kemijskog arsenala pod nadzorom Ujedinjenih naroda i oko kojega se svi jednoglasno slažu, nesumnjivo je raspravljen sa SAD-om na bilateralnom susretu na samitu G20 u Sankt Peterburgu 5. rujna. Taj neformalni sporazum među “velikima” – pridjev koji ovom prigodom označava diplomatsku zrelost više nego razinu moći – donesen je a da se Francusku, koja se poslije britanskog odustajanja[i] vidno nadala statusu prvog poručnika, uopće nije konzultiralo.

Rusija je tako američkom predsjedniku Baracku Obami, koji je cijelo vrijeme prilično suzdržan u pogledu bilo kakvog vojnog interveniranja, omogućila da izađe iz klopke koju si je sam postavio spomenuvši 2012. godine “crvenu liniju” koja će biti pređena ako u sirijskom građanskom ratu dođe do upotrebe kemijskog oružja. Nakon prelaska te linije, na scenu je stupila verbalna oštrina državnog tajnika Johna Kerryja, koji je pokušavao spasiti što se spasiti da po pitanju američke međunarodne reputacije, sve dok se na zadovoljstvo obiju strana nije dogodio dogovor s Putinom: 20. rujna Kerry i njegov ruski kolega Sergej Lavrov sastali su se u Ženevi povodom bilateralne rasprave u sklopu priprema za međunarodnu konferenciju o Siriji, nazvanu Ženeva 2, koja bi se trebala održati u srpnju 2014.

Gospodar situacije Putin tako je sačuvao svoju slobodu djelovanja i sada vodi kolo, prisiljavajući partnere da izađu kroz izlaze za nuždu koje će on otvoriti. On povećava svoj utjecaj na režim Bašara al-Asada, jednostavno argumentirajući svoj stav: u kojoj mjeri će, pita , ciljani i vremenski ograničeni napadi pomoći sirijskom narodu? Podupire li sila cilj međunarodne mirovne konferencije? Čemu progoniti džihadizam posvuda u svijetu, a priskočiti mu u pomoć u Siriji?

U toj ciničnoj igri realpolitike utroje, Moskva je učinila uslugu američkom predsjedniku time što ga je izvukla iz operacije koje se bojao, dok je Pariz prije vremena istrčao iz rova, bijesno i ponosno svirajući ratnu trubu, u punom zaletu prema ogradi od bodljikave žice, a da prije toga nije provjerio čuva li mu uopće netko leđa. Bez obzira na političko usmjerenje, Francuska može biti samo shrvana izolacijom predsjednika Françoisa Hollandea u Sankt Peterburgu i u najmanju ruku očitom podređenošću Pariza u odnosu na američke kalkulacije i igre članova Kongresa. Francuski predsjednik i Ministarstvo vanjskih poslova uspjeli su izvesti simultani manevar kojim su razljutili Washington, ugnjavili London, nagnali Berlin da uputi očajnički pogled u nebo, obeshrabrili Bejrut, potaknuli koncert uzdaha u Bruxellesu i zabavili šahiste u Moskvi.

Znakovito je da je opozicijski desničarski Savez za narodni pokret (UMP), preko svojeg zastupnika Frédérica Lefebvrea izrazio svoje odobravanje francuskih ambicija u Siriji[ii], odobravanje koje je na istu razinu stavilo libijskog avanturista Nicolasa Sarkozyja i Hollandove sirijske nespretnosti, sve u ime odlučnosti jedne sile koja prilično selektivno usmjerava svoj pravednički gnjev: Palestina i petnaestak drugih međunarodnih skandala ne nalaze se na popisu njegovih­ tobožnjih “Minhena”[iii], a koje bi Francuska kao odgovorna sila trebala sprječavati. Kredit koji je dobiven u Maliju tako je odmah načet, dok je pozitivna slika postignuta odbijanjem rata u Iraku 2003. naglo pokvarena, kompromitiranjem epiteta nezavisnosti i razumnosti vanjske politike, što su karakteristike koje su do sada pripisivane francuskoj diplomaciji.

Loša procjena kompleksnosti situacije

Predsjednik Republike, koji je 19. rujna došao u Bamako pobrati ratni plijen, namučit će se da sramotu iz Sankt Peterburga, koja nikome nije ugodna, otpravi u zaborav. Tim više što smo iz govora održanog tom prilikom saznali da Francuska od sada pobunjenike službeno opskrbljuje oružjem. Hollande govori o isporuci “u kontroliranim uvjetima, jer ne možemo prihvatiti da ono dospije u ruke džihadista”, umjesto u ruke FSA-a, Slobodne sirijske vojske. Problem je, nažalost, u tome što ova jednadžba ima tri nepoznanice, jer termine “kontrolirano”, “džihadisti” pa čak i “FSA”, kako stvari stoje, nije moguće odrediti. Koji je stupanj poroznosti između FSA-a i skupina s “upadljivijim islamističkim tendencijama”[iv] poput Ahrar al-Šama i Liva al-Tavhida ili još ekstremnije Fronte al-Nusra? Odluka da se “isporuči oružje”, opravdana činjenicom da “Rusi to redovito rade”[v], dolijeva ulje na vatru i mogla bi prolongirati ludilo sirijskog krvoprolića, omogućujući Asadu da još lakše krivnju svali na druge države i njihovo uplitanje. Sve u svemu, riječ je o lutriji čije rezultate ne možemo znati, ali za koju je jasno kako proturječi odluci koju proklamiraju sve stranke, naime da se sukob razriješi političkim putem.

Kako smo došli u ovu situaciju? Problem je, prema analizi Bernarda-Henrija Lévyja, u “diplomaciji mišljenja”[vi], koja je pod utjecajem javnosti i njezinih strahova od novog Minhena, a koja, bez sumnje zbog svoje intelektualne manjkavosti, odbija shvatiti ozbiljnost događaja u Siriji. Kao i uvijek kod Lévyja, formula je puna arogancije. No mogu li ovakve jednostavne elipse pune indignacije doista zamijeniti ozbiljno geopolitičko i diplomatsko rezoniranje?

Sirijski neuspjeh tumači se u prvom redu manjkavom procjenom regionalne situacije i njezinih posljedica. Ministarstvo vanjskih poslova mjesecima konzultira stručnjake. Neki od njih uistinu poznaju regiju i kao takvi su podcrtali složenost sirijske situacije, ukazujući na potporu jednog dijela populacije Asadovoj diktaturi, u nedostatku bolje alternative. Taj dio stanovništva odbija “novu Siriju” imajući na umu da, s obzirom na to tko sve čini pobunjeničku stranu, ta “nova Sirija” lako može postati žrtvom neprestanih sektaških sukoba i plijenom regionalnih moćnika (Saudijska Arabija), za koje znamo da su neizravni sponzori opskurantizma koji arapske zemlje osuđuje na tapkanje na mjestu. Ti Sirijci, koji ni ne znaju gdje se nalazi Minhen, vide da će im vrijeme poslije Asada, barem u sadašnjim uvjetima, u najboljem slučaju ponuditi tek malo više sigurnosti.

Umjesto glasina treba prihvatiti jednu činjenicu: znatan dio sirijske populacije se bori za – ili barem podržava – režim koji ne voli. Iračani su napustili Sadama Huseina, Libijci su izdali pukovnika Gadafija, Egipćani su se odrekli Mubaraka. Svi ili gotovo svi to su napravili zajedno, čak i kada su s pravom sumnjali (kao u slučaju egipatske mladeži i jednog dijela Libijaca) u to da će nova vlast biti išta poštenija i pravednija od prethodne. Što se tiče Sirije, to što se čini da niti jedna od dvije sukobljene strane ne može pobijediti onu drugune proizlazi samo iz vojne nadmoći režima, nego i iz rezigniranog lojalizma velikog broja Sirijaca, koji odbijaju napustiti Asada unatoč brutalnosti, klanskom nepotizmu i državnoj neefikasnosti koji karakteriziraju njegov režim. Između alavitske Scile na strani Asada – dobrano udaljene od ideala Michela Aflaqa[vii] – i Harbide odsijecanja glava[viii], cjelovite primjene šerijata i potlačivanja manjina na strani pobunjenika, ima li nade za kršćansku Malulu, mješovitu Latakiju i kurdske krajeve? Upravo bi odgovor na to pitanje trebao prvenstveno određivati svaku analizu sirijske drame.

Jedan dio pobunjenika nezadovoljan je rastom utjecaja najekstremnijih frakcija, no upravo su oni dali snažan vjetar u leđa tom građanskom ratu. Brojni stručnjaci diskretno su istaknuli tu složenost, remeteći jednostavnu crno-bijelu sliku, zauzvrat nudeći korisne činjenice svojim službenim sugovornicima u Parizu. Čini se, međutim, da su njihove analize lako otpisane tijekom ludog tjedna u kojemu su stavovi Francuske po ovom pitanju dovedeni do ekstrema.

Diplomatski fijasko samoproglašenog osvetnika

Diplomatski i medijski zanos nesumnjivo predstavlja drugi zabrinjavajući element u sirijskoj aferi. Francuska je obilato ismijavala kaubojski vokabular koji su koristili Amerikanci nakon 11. rujna. Trenutno ga s oduševljenjem prihvaća. “Ili ste s nama ili ste s teroristima”, bila je poznata rečenica bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, koja će ostati nulti stupanj diplomatskog neokonzervativnog pozicioniranja.[ix] Možemo se dakle zapitati zašto je u sirijskom slučaju bilo tako nužno na sva zvona objaviti želju Pariza da “kazni” Asada. Kakvog smisla ima “kazna” u logici pozicija država u sustavu međunarodnih odnosa? Kao što se žali profesor Bertrand Badie, “sve je izmiješano: odgovornost da se zaštiti sirijski narod (sirijski je sukob rezultirao s više od 100 000 mrtvih tijekom dvije godine) i želja da se kazni režim Bašara al-Asada. A kazniti i zaštititi, to su dvije različite stvari”.[x]

Doista, sramotan napad kemijskim oružjem 21. kolovoza u dolini Guta ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. No on ne smije navesti one u samom vrhu države da izgube osjećaj za mjeru. Sirija je danas poprište građanskog rata koji po definiciji pretvara ljude u zvijeri: “Građanski rat je vladavina zločina” (Corneille). Kako ni jedna od dvije strane ne može svladati drugu i kako ni jedna zapravo nije “poštenija” od druge, potrebno je da se postojeće linije fronte politički i vojno što prije stabiliziraju, kako bi masakri konačno prestali.

Rusija je poslala oružje režimu. Neke zaljevske države snabdijevaju različite pobunjeničke skupine, motivirane vlastitim geopolitičkim ciljevima. Građanski se rat tako pretvorio u regionalni rat u kojemu Turska, Saudijska Arabija i Iran zauzimaju sve više antagonističke pozicije, pretvarajući time jednu od najranije civiliziranih zemalja na svijetu u prostor o čijoj se sudbini odlučuje drugdje.

U tim uvjetima uloga francuskog Ministarstva vanjskih poslova trebala je biti – podjednako u odnosima prema Moskvi i Washingtonu – da predloži drugi, diplomatski i uravnotežen put – nužno nesavršen, sigurno nepotpun put, ali zato prilagođen broju nepoznanica u jednadžbi.

Postavši, umjesto toga, dodatni element nestabilnosti u sirijskom vrtlogu, Pariz si za sada uskraćuje zahtjevnu i prijeko potrebnu ulogu arbitra. Europu će sada predstavljati hladan i uravnotežen Berlin, kada za nekoliko mjeseci dođe do toga da za isti stol sjednu sirijski Kain i Abel, pod strogim predsjedanjem SAD-a i Rusije, i uz vjerojatno prisustvo Irana, što bi moglo doprinijeti djelomičnom razrješavanju situacije. Nakon što je Obamina svita predložila susret američkog predsjednika i njegova iranskog kolege Hasana Rohanija, Hollande je 18. lipnja procijenio da će potonji biti “dobrodošao” na sljedećoj međunarodnoj konferenciji o budućnosti Sirije, dodavši: “Ako bude koristan.”

Termin “kazna”, geslo samoprozvanog osvetnika koji time izražava svoj prezir prema Vijeću sigurnosti i prije nego što se ijedna inspekcija UN-a uopće krenula baviti kemijskim napadom u Guti, ostat će dakle jedna od najneshvatljivijih grešaka posljednjih godina, i to zemlje čiji diplomatski aparat u inozemstvu ima zasluženu reputaciju profesionalizma i takta. Lévy bi taj takt pripisao “javnom mnijenju koje je zapravo antinarod”[xi], a čija je greška to što u svojoj naivnosti ne zaboravlja blamažu Colina Powella i njegova lažnog “oružja za masovno uništenje” zbog kojeg je navodno započet rat u Iraku.

Brojni glasovi na čitavom političkom spektru pozivaju ako već ne da se urazumimo, onda barem da postanemo oprezniji, poput Jean-Pierrea Chevènementa: “Nekada je postojalo pravo. Danas smo pravo zamijenili moralom. A preko morala dolazimo do kažnjavanja. To je lakše, ali je vrlo opasno, jer je slavno ‘pravo ingerencije’ uvijek pravo najjačega: nikada slabi ne interveniraju u poslove jakih.”[xii] Tijekom 2002. i 2003. Francuska je, bez da je porekla zločine iračkog režima, s razumnim odmakom pozivala na oprezan, ali i odvažan pristup i poštivanje Ujedinjenih naroda. Pretpostavljeni Asadovi napadi plinom odgovaraju dokazanim Huseinovim napadima plinom u Iraku nakon 1991. godine. Mora li se paralela nastaviti deset godina kasnije bombardiranjima Sirije po uzoru na invaziju na Irak? Izgleda da Obama, koji svakodnevno prati izvješća svojih službi o stvarnom stanju Iraka nakon što je Washington između 2003. i 2013. potrošio stotine milijardi dolara na demokratsku pacifikaciju, posjeduje ispravan odgovor.[xiii] No s njim se zasigurno neće složiti francuski zagovaratelji intervencije pod svaku cijenu, poput Lévyja i ostalih.[xiv] A bar to bi nam trebalo potvrditi koliko je taj odgovor uistinu razuman.

S francuskog prevela: Sana Perić



[i] Dana 29. kolovoza 2013. Donji dom britanskog parlamenta odbio je sa 285 naprama 272 glasa dati odobrenje primjeni sile protiv Sirije.

[ii] Frédéric Lefebvre, “Je soutiens François Hollande à 100 % sur la Syrie”, razgovor na blogu LUMP d’après, web-stranica Le Mondea, 5. rujna 2013.

[iii] Odnosi se na Minhenske sporazume iz 1938., kada su Francuska i Britanija popustile Hitleru na štetu Čehoslovačke. Minhen je nakon toga postao simbol zapadne politike popuštanja diktatorima.

[iv] Armin Arefi, “Dix aberrations sur le conflit en Syrie”, Le Point, 5. rujna 2013.

[v] “Syrie: Hollande pour une livraison d’armes ‘contrôlée’ pour les rebelles”, Le Monde, 20. rujna 2013.

[vi] Bernard-Henry Lévy, “Contre la diplomatie d’opinion”, Le Point, 12. rujna 2013. Autor uspoređuje “kaznu” koju je obećala Francuska s odlukom generala De Gaullea iz 1966. o izlasku zemlje iz NATO-a.

[vii] Michel Aflaq, Sirijac i kršćanin rođen u Damasku 1910., jedan je od osnivača panarapskog nacionalizma i socijalizma, zajedno sa sunitom Salahom al-Din al-Bitarom i alavitom Zakijem al-Arsuzijem. Utemeljitelj stranke Baas 1947., zagovaratelj sekularnog arapskog nacionalizma, utemeljenog u islamskim vrijednostima. Vojska ga je protjerala i prisilila na egzil. Umire u Parizu 1989. godine.

[viii] Alfred de Montesquiou, “Syrie, surenchère dans l’horreur”, Paris-Match, 11. rujna 2013.

[ix] “President Bush adresses the Nation”, The Washington Post, 20. rujna 2001.

[x] “La force n’est pas la seule façon de punir”, intervju, La Vie, 4. rujna 2013.

[xi] Bernard-Henry Lévy, “Contre la diplomatie d’opinion”, op. cit.

[xii] “La France n’a pas intérêt à entrer dans une guerre de religion”, intervju, Le Parisien, 1. rujna 2013.

[xiii] Lire Peter Harling, “Dix ans après, que devient l’Irak? “, Le Monde diplomatique, ožujak 2013.

[xiv] Jacques Bérès, Mario Bettati, André Glucksmann, Bernard Kouchner i Bernard-Henri Lévy, “Assez de dérobades, il faut intervenir en Syrie!”, Le Monde, 24. listopada 2012.