Mireille Court i Chris Den Hond

Građanski rat koji u Siriji traje već šest i pol godina u velikoj je mjeri obilježio posljednje desetljeće, ne samo na Bliskom istoku. U sukobu između represivnog režima s jedne te međusobno suprotstavljenih vehabijskih džihadističkih grupa s druge strane, velike su sile godinama podržavale različite strane, u nadi da će posredno uspostaviti kontrolu nad područjem. Sasvim neočekivano, dugo potlačena kurdska manjina na sjeveru zemlje uspjela se organizirati kako bi se obranila od obje strane u ratu. Pritom je uspjela uključiti i većinu drugih zajednica u jedan od najambicioznijih revolucionarnih projekata proteklih desetljeća

 

Unatoč tome što je pao mrak, zagušujuća vrućina još uvijek nadvija Kamišli. Odmah nakon slijetanja napustili smo maleni aerodrom još uvijek pod kontrolom desetak policajaca i vojnika režima Bašara al-Asada. Svuda oko njega nalazi se teritorij Demokratske Federacije Sjeverne Sirije, često nazivan Rožava (“zapad” na kurdskom). Uzduž granice s Turskom, između Eufrata i Iraka, nekoliko milijuna ljudi (od kojih su većina Kurdi) živi na području teško izborenom u ratu protiv džihadista takozvane Islamske države (ISIL). Od 2014., stanovnici ovog dijela Sirije žive u političkom sustavu čija je inspiracija Abdullah Öcalan, osnivač Radničke stranke Kurdistana (PKK), koji se od 1999. godine nalazi u turskom zatvoru.

Nakon što su službeno napustili svoj raniji marksističko-lenjinistički program, PKK i njegov sirijski saveznik Stranka demokratskog jedinstva (PYD) se od 2000. bore za ideju komunalizma koju je formulirao američki ekolog Murray Bookchin (1921.-2006.).1 Osnovni tekst koji objašnjava uređenje naziva se Društveni ugovor Demokratske Federacije Sjeverne Sirije2 i prihvaćen je 2014. godine. U njemu se odbacuje nacionalizam i zagovara društvo jednakosti i ravnopravnosti u kojem se poštuju prava manjina.

Rožava je de facto autonomna. Izuzev minijaturnih enklava u gradu Hasaki i aerodroma u Kamišliju koji su pod kontrolom režima u Damasku, cijelo područje kontroliraju Sirijske demokratske snage (SDF), koje uključuju kurdske borce Jedinica narodne zaštite (YPG), borkinje Jedinica ženske zaštite (YPJ), kao i manje jedinice sunitskih Arapa, Jezida i kršćana.

Goleme zastave YPG-a vijore se iznad brojnih brana u Kamišliju, gdje policija autonomne vlade pažljivo provjerava svako vozilo. Samoubilački napadi džihadista stalna su prijetnja. Svi se dobro sjećaju napada 27. srpnja prošle godine, u kojem su poginule 44 osobe, dok ih je 140 ozlijeđeno. Mračne ulice u potpunom su kontrastu prema onima u Nusaybinu i Mardinu, dvama gradićima s druge strane tursko-sirijske granice. Iako je kraj bogat resursima, energetski problemi dobro ilustriraju izazove za novu vlast. U Rumeilanu, udaljenom stotinjak kilometara od Kamišlija u smjeru Iraka, skupljaju se dugi redovi ispred benzinskih pumpi. Prije rata, 2011. godine, iz ovog je područja crpljeno 380 tisuća barela sirove nafte dnevno, po čemu je regija bila treća u zemlji. Od početka sukoba crpljenje je palo za 70 posto i vidno nedostaje goriva. U nedostatku vlastitih rafinerija, Rojava je bila prisiljena naftu izvoziti u područja pod kontrolom režima u Damasku, koji je onda benzin prodavao po izrazito visokoj cijeni od 80 eurocenta po litri.

Niz malih privatnih rafinerija također prodaje benzin, i to za 20 centa po litri, no njihov učinak na okoliš počinje zabrinjavati. Dim zacrnjuje krajolik, a broj slučajeva kožnih bolesti i respiratornih problema raste. “U ovom trenutku nemamo drugog rješenja”, priznaje Samer Husein, dužnosnica Komisije za energetiku sa sjedištem u Rumeilanu. “Čim ćemo moći, izgradit ćemo moderne rafinerije i pročistiti područje. I naravno, zaposlit ćemo te radnike u novim pogonima.”

U drugim dijelovima Rojave, poput Manbidža, zabrana malih privatnih rafinerija je razbjesnila dio stanovnika koji već trpe racioniranja struje, usprkos uspješnom oslobađanju triju velikih brana na rijeci Eufrat. Prema međunarodnim sporazumima, Turska, koja kontrolira gornji tok rijeke, morala bi jamčiti prolazak barem 600 metara kubnih vode po sekundi. “Kad su brane bile pod kontrolom ISIL-a, Turska je puštala više”, objašnjava Ziad Rustem, pomoćni inženjer Komisije za energiju u kantonu Džezira. “No otkad su ih oslobodile Sirijske demokratske snage, Turci su počeli smanjivati volumen vode. Danas dobivamo manje od 200 metara kubnih po sekundi.”

Šervan Jusef, novinar Ronahija, kamišlijskog televizijskog kanala na kurdskom, svjedoči o nezadovoljstvu stanovništva: “Par stotina ljudi je prosvjedovalo u Kamišliju. Krive autonomnu vlast, a ne Tursku. Mislim da su prosvjedi opravdani. Kritika jača vladu, a ne slabi je. Ne može rat uvijek biti izgovor zašto stvari ne funkcioniraju.” Iako je zaštita okoliša važan dio “Društvenog ugovora”, mnogi sugovornici inzistiraju na tome da politički kontekst onemogućava izgradnju rafinerija, modernizaciju brana i razvoj obnovljivih izvora energije: Turska je uvela potpunu blokadu područja, a u tome su im se pridružili i njihovi saveznici iz Demokratske stranke Kurdistana (PDK), koja je na vlasti na sjeveru susjednog Iraka.

Problemi sa zadovoljavanjem osnovnih potreba stanovništva i stalni oružani sukobi nisu spriječili uspostavu institucionalnog projekta demokratskog konfederalizma, koji se temelji na lokalnoj autonomiji. Komune su grupirane u tri kantona – Džezira, Kobane i Afrin – od kojih svaki ima svoju zakonodavnu skupštinu i svoju kantonalnu vladu. Sirijsko demokratsko vijeće ujedinjuje tri kantona koji kroz njega koordiniraju svoje politike. Prvi izbori održani su u ožujku 2015. godine, a drugi su predviđeni za kraj godine, dok bi se zakonodavne skupštine kantona trebale birati početkom 2018.

Stranke bliske Mesudu Barzaniju, predsjedniku Regionalne vlade Kurdistana u susjednom Iraku, bojkotirale su prve izbore. Narin Marini, članica vodstva jedne od njih, drži presicu u svojoj kući u Kamišliju povodom zatvaranja pojedinih aktivista: “Naš projekt je nacionalan, mi želimo nezavisni Kurdistan i ne pristajemo ni na kakvu Federaciju. Vlasti su zatvorile naše urede i uhitili pa pustili naše dužnosnike i rekle nam da moramo registrirati svoje stranke. Ali to bi značilo da priznajemo ovu vlast.” Prema Hakamu Helu, supredsjedniku Skupštine Džezire, tenzije između PYD-a i podržavatelja Barzanija su zapravo pokušaj ovih drugih da se dograbe pozicija moći: “Mogli su zatražiti registraciju i bez da potpišu da se slažu s Društvenim ugovorom i dobili bi je.”

Između nacionalista i islamista

Kantonalna skupština Džezire zasjeda u Amudeu, nekih dvadesetak kilometara od Kamišlija. Zgrada u kojoj se održavaju sjednice je pod snažnom zaštitom, dostupna samo pješke i nakon detaljne provjere. Ovo tijelo sa 101 članom, od kojih polovicu čine žene, okuplja pripadnike stranaka koje su potpisale Društveni ugovor. Također su zastupljeni i predstavnici civilnog društva koji, kao i ostali delegati, uvijek šalju jednog muškarca i jednu ženu. Njih predlaže njihova zajednica ili udruženje, a potvrđuje kantonalna skupština. Uz njih, u Rožavi djeluje još desetak registriranih političkih organizacija koje nemaju zastupljenost u skupštini.

Osnivanje kurdske nacionalne države nije jedan od ciljeva koje je postavio Öcalan. Pokret se predstavlja kao antinacionalistički: “Želimo uspostaviti pravo na narodnu samoobranu i doprinijeti demokratizaciji svih dijelova Kurdistana, bez dovođenja u pitanje aktualnih granica”, napisao je u jednom od svojih tekstova iz zatvora.[3] “Ne želimo biti odvojeni od drugih sirijskih područja”, objašnjava Siham Kuerjo, supredsjednica Odbora za vanjsku politiku kantona Džezira. Kurdi, Arapi i Asirci iz regije su 2013. godine potpisali sporazum o uspostavi autonomne vlasti. “Kada smo počinjali, nismo mislili da će to trajati duže od četiri mjeseca.” Ova pripadnica kršćanske zajednice, koja okuplja primarno Asirce, Sirjake i Kaldejce, ponosna je što postoji sloboda vjeroispovijesti i što nema državne religije.

Prema Sirijskoj nacionalnoj koaliciji, koja formalno okuplja opoziciju, ali je zapravo tijelo blisko Muslimanskom bratstvu, PYD i njemu bliske grupe su “terorističke organizacije” povezane s PKK-om.[4] Niz opozicijskih ličnosti optužuje ih za suradnju s režimom (vidi okvir). No drugi osporavaju ovo gledište, poput npr. Basama Ishaka, bivšeg ravnatelja udruge za ljudska prava u gradu Hasaki. On se prvo priključio Sirijskoj nacionalnoj koaliciji, čije je sjedište u Istanbulu, ali je kasnije podržao Rožavu: “Kada je revolucija prešla iz faze mirnih prosvjeda u oružanu pobunu, postalo je jasno da opozicija ima drugačije motive od mojih. Oni su htjeli istjerati Asada da bi sami preuzeli potpunu vlast. Imamo izbor između vjerske države koju zagovara opozicija, arapskog nacionalizma kojeg zagovara režim i države za sve, kakvu predlažu u Rožavi. Najbolji način da izbjegnemo novog diktatora u Damasku je da decentraliziramo moć.”

Tijekom naših brojnih razgovora, Kurdi žestoko osporavaju optužbu za suradnju s Damaskom i neprestano podsjećaju na strateške greške opozicije. Nastavnik Muslim Nabo je studirao na sveučilištu u Latakiji. Zajedno sa svojim prijateljima objavljivao je ilegalni časopis na kurdskom. Uhićen je 2007. godine i transferiran u Damask, gdje je smješten u minijaturnu ćeliju i redovito prebijan puna tri mjeseca. “Neki kažu da podržavamo Asadov režim. To su laži”, objašnjava nam. “Mi smo puno patili pod tim režimom, koji je mučio i ubijao naše vođe. Ali Kurdi ne žele revoluciju koju će voditi Turska, Saudijska Arabija i Katar. Podrška koju su te zemlje dale džihadistima je bila katastrofalna za sirijsku revoluciju.”

Tijekom 2014., a zatim i 2015., dva izvještaja međunarodnih organizacija napala su politiku PYD-a u područjima koje su oslobodili od ISIL-a, osobito u gradu Tel Abjadu: “Namjerno uništavajući civilne građevine, a povremeno paleći i cijela sela te razmještajući stanovništvo bez vojnog opravdanja, autonomna je vlast zloupotrijebila svoje ovlasti i teško prekršila međunarodno humanitarno pravo na način koji predstavlja ratni zločin”, izjavila je Lama Fakih, savjetnica za krizne situacije u Amnesty Internationalu u listopadu 2015.5 Slično se tvrdi i u izvještaju Human Rights Watcha godinu ranije.6

“Nema govora o nikakvom etničkom čišćenju Arapa”, brani se Kuejro: “YPG traži od stanovništva da napusti područja za vrijeme borbi. Sama sam svjedočila tim situacijama oko Tel Abjada i Rake. Većina se vratila kući već nakon dva tjedna.” Izvještaj Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda objavljen 2017. godine osporava optužbe za etničko čišćenje: “Komisija nije našla ni jedan dokaz za optužbe prema kojima YPG i SDF ciljaju pripadnike arapske zajednice na etničkoj osnovi, niti za one prema kojima kantonalne vlasti žele promijeniti demografski sastav područja pod svojom vlasti na štetu neke etničke grupe”.7 Iako priznaje da su vojna djelovanja ISIL-a opravdavala evakuaciju civilnog stanovništva, Vijeće kritizira “neadekvatnu” humanitarnu pomoć pružanu raseljenim zajednicama kao i “prisilnu mobilizaciju” u redove YPG-a.

Oprezne, ali dalekosežne promijene

Iz Amudea odlazimo prema Kobaneu, na sjeverozapadu Rožave. Vozimo se uz ogroman zid od petsto kilometara koji je Turska izgradila uz svoju granicu sa Sirijom, djelomično otimajući teritorij susjedne države. Ova građevina od armiranog betona i bodljikave žice pojačava osjećaj izolacije područja koje je ranije bilo sirijska žitnica. Početkom srpnja, velika žitna polja već su požnjeta i na njima se sada napasaju ovce. Brda su puna mladih maslina koje su tek nedavno uvedene u područje. Poljoprivredni radnici, često vrlo mladi, rano pristižu kako bi završili posao prije najvećih vrućina. Blizu Tel Abjada, cesta prelazi preko nabujale rijeke. To je do nedavno bio mali potočić, ali Turska je zadržavanjem vode iz Eufrata preusmjerila tijek prema drugim rijekama, što sada omogućuje navodnjavanje.

Na ulasku u Kobane, fotografije palih boraca, među kojima ima i mnogo žena, napućuju krajolik, slično kao i u drugim gradovima. I portret Öcalana je također sveprisutan. Prije dvije godine gotovo potpuno uništen, grad sada vrvi životom. Dizalice i skele podignute su uz kuće s ožiljcima od gelera. “Želimo što prije obnoviti grad da bi se ljudi vratili”, objašnjava Havzin Aziz, koja radi u službi za urbano planiranje. Kako kaže, humanitarna pomoć nije na razini ni očekivanja ni obećanja: “Obnovu uglavnom obavljamo vlastitim snagama.”

Bitka za Kobane, koja se odvila između rujna 2014. i siječnja 2015., označila je prekretnicu u borbi protiv ISIL-a. Nakon osvajanja Mosula u Iraku i Rake u Siriji, ekspanzija “kalifata” ovdje je prvi puta zaustavljena. Bitka je također omogućila svijetu da otkrije i drugu stranu položaja žena na Bliskom istoku. U gradu danas postoji “ženska kuća” u velikoj zgradi u jednoj mirnoj ulici gdje žene dolaze prijaviti obiteljsko nasilje. Velika soba za sastanke gleda na vrt, a na zidu je reprodukcija slike umjetnice iz Gaze koja prikazuje ženu koja izlazi iz ruševina, što simbolizira budućnost i nadu. S obje strane ove slike nalaze se portreti borkinja palih tijekom bitke za grad. Drugi dio kuće ima vlastiti diskretni ulaz i tamo se primaju žene u nevolji.

Naše sugovornice inzistiraju na tome da je jednakost spolova osnovni stup Društvenog ugovora Rožave. “Prema novim zakonima koje je izglasala autonomna vlada, sin i kćer jednako nasljeđuju, dok prema islamskim zakonima žene uvijek dobivaju manje”, objašnjava Sara al-Hali, jedna od dužnosnica ženske organizacije u gradu. “Nije lako uvoditi te nove odredbe u tradicionalno društvo. No malo-pomalo, ljudi to počinju prihvaćati.” Vlada je također zabranila poligamiju, iako postoje određene iznimke od pravila. Zbog “nedostatka muškaraca” neke žene su izrazile želju de se udaju za već oženjene muškarce, priča Havzin Aziz. “Ako se sve tri strane slože, moguće je dobiti dozvolu za to, no samo iznimno.”

“U ovom kraju postoji užasan običaj: krvna osveta”, objašnjava Sara al-Hali, koja je ponosna što sudjeluje u kampanji iskorjenjivanja “zločina iz časti”. “Ako netko ubije mog brata, moja obitelj se mora osvetiti tako da ubije člana obitelji odgovornog. Ženska organizacija je osnovala odbor za pomirenje među obiteljima. Čim problem nastane u naselju, odbor žena ga nastoji riješiti odlaskom tamo. Ili oni dođu u žensku kuću. Tek ako mi ne uspijemo smisliti rješenje cijela stvar ide na sud”.

To su zapravo principi izravno inspirirani komunalizmom Murraya Bookchina. “U svakoj ulici ili kvartu možete osnovati komunu”, objašnjava Ibrahim Musa, stanovnik Kobanea. “To je neka vrsta vlade iz baze, koju stanovnici izravno mogu izabrati i opozvati. Prošle je godine bilo 2300 komuna u kantonu Kobane. One su riješile 9700 sporova, a samo 500 ih je završilo na sudu. Osim toga, kroz komune se nadzire primjena zabrane monopola, odnosno kontrolira da li trgovci pokušavaju napuhati cijene iskorištavajući izolaciju područja.”

Situacija u Kobaneu ilustrira izazove s kojima se suočava suživot između brojnih zajednica koje su ujedinjene u borbi protiv ISIL-a, ali se ne slažu nužno u ostalim stvarima. Za vrijeme režima Bašara al-Asada, obrazovanje se odvijalo samo na arapskom. Reforma školskog sustava je uz mnoge poteškoće uspjela uspostaviti jednakost triju službenih jezika, asirskog, arapskog i kurdskog, kao što objašnjava Dildan Kobani, član uprave za obrazovanje kantona: “Naše društvo je jedan šareni mozaik. Neki nas optužuju za ‘kurdizaciju’, ali to je apsurdno. Pola od naših 20 tisuća nastavnika su Arapi. U Kobaneu su većina ljudi u administraciji Kurdi, zato što je i stanovništvo takvo. U Tel Abjadu, gdje je stanovništvo miješano su pola Kurdi, pola Arapi.”

Kratki predasi od borbe

Naša predzadnja stanica je grad Manbidž, oslobođen u kolovozu prošle godine nakon žestoke bitke u kojoj su se Sirijske demokratske snage nakon ISIL-a morale obraniti i od napada turske vojske i s njom povezanih sirijskih islamističkih grupa. Na pazaru, koji je pun različitih začina i pita, pečenja i peciva, kulturna raznolikost je očita. Potpuno pokrivene žene kupuju pored žena bez ikakve marame. Arapi prodaju voće pored kurdskih mesara i čerkeskih pekara. Ahmed, koji je Turkmen, priprema svoje pizze i negira da bi njegova zajednica htjela da Turska okupira ovaj dio Sirije. “Ovdje svi živimo zajedno, kao braća. Odnosi između Turkmena, Kurda, Arapa i Čečena su odlični. Ima i miješanih brakova. Što bi tu Turska imala raditi?”

Abir al-Abud, pokrivena velom, pripada velikom arapskom plemenu Beni Sultan. Kandidirana je za mjesto u civilnoj vlasti Manbidža i također kritizira ambicije Turske da uspostavi kontrolu nad ovim gradom: “Odbijamo turske tvrdnje da Kurdi ugnjetavaju Arape, Turkmene, Čečene i Čerkeze. Pet zajednica je zastupljeno u velikom vijeću i Arapi su svugdje većina. Turska nas pokušava oklevetati. Ako s tim izgovorom napadnu Kurde mi svi ostali ćemo braniti ovaj mozaik naroda.”

Nedaleko tržnice, susrećemo Alija Hatema, Arapa koji je čitav svoj život do rata radio kao šofer za građevinsku tvrtku. Sada prodaje cigarete, što je za vrijeme vladavine ISIL-a bilo kažnjivo smrću. “Kad su Slobodna sirijska vojska i al-Nusra došli ovdje, situacija je postala jako loša. Miješali su se u sve dijelove života. Osim toga, pljačkali su nas i stalno ratovali međusobno. Pod ISIL-om koji je došao poslije njih stvari su bile još gore. Bojali smo se uopće pričati jer smo mislili da zidovi imaju uši. Danas ako imamo problem odemo na vijeće”. Još prije oslobođenja stanovnici su pokušavali osnovati civilno vijeće koje uključuje predstavnike svih zajednica (30 posto populacije čine Kurdi). Nakon čišćenja grada, SDF je svu vlast prepustio tom vijeću.

Lokalne vlasti moraju se nositi s teretom nedavne nasilne prošlosti i suzbiti nove mržnje. Članica Vijeća za pomirenje i integraciju, Abir Mahmud, već tri godine ne zna ništa o svom mužu kojeg je prije tri godine oteo ISIL. Danas pokušava ubrzati proces pomirenja. “Kada je Manbidž oslobođen, mnogi su išli borcima SDF-a da prokažu suradnike ISIL-a. Kako bi se izbjegla osveta bez suđenja, mnogi od tih prokazanih su uhićeni. Tada je započeo rad na pomirenju nakon kojeg je 250 osoba pušteno u dogovoru s predstavnicima zajednica. Ovdje ne postoji smrtna kazna”. Džihadisti osumnjičeni ili osuđeni za krvne delikte su zatvoreni u instituciju koja prema službenim podacima poštuje Ženevsku konvenciju, koju je YPG potpisao.

Na putu za Raku, zaustavljamo se u Ajn Isi, sjedištu zapovjedništva SDF-a. Jedan vojnik na zidu piše “Sirijske demokratske snage” na arapskom, kurdskom i asirskom. Autonomna vlada je uvela vojni rok od devet mjeseci, no na fronti su velika većina boraca dobrovoljci, među kojima ima i stranaca, poput Roberta Grodta. Ovaj bivši sudionik pokreta Occupy Wall Street poginuo je 6. srpnja tijekom ulaska YPG-a u predgrađa Rake. Vojni konvoji lakih oklopnih vozila američke proizvodnje kruže malim cestama u okolici. Nakon dva sata vožnje kroz krajolik obilježen uništenim zgradama i zapaljenim automobilima, uočavamo grad. Džihadistički snajperisti i bombaši samoubojice usporavaju napredak SDF-a. Na ulasku u Raku, u improviziranoj bolnici smještenoj u garaži krpaju se lakši ranjenici. Malo dalje, u drugoj zgradi, grupa mladih jezidskih borkinja, pripadnica manjinske iračke vjerske zajednice,8 priprema se za odlazak na frontu. Jedna od njih obećava osvetiti sve žene žrtve ISIL-a. “Nije važno jesu li Jezidkinje, Arapkinje ili Turkmenke, sve ćemo ih osloboditi. Poslije toga idemo doma jer mi nismo nikakvi okupatori”.

S terase zgrade u kojoj se borci odmaraju pruža se impresivan pogled na grad koji je nekad imao dvjesto tisuća stanovnika. Između razrušenih kuća i onih koje su još čitave pružaju se prazne ulice. Svi su stanovnici evakuirani. Povremeno se čuje sporadična pucnjava i tu i tamo koja eksplozija. Na katu ispod borci zajedno jedu rižu s povrćem i piletinom. Oznake na njihovim uniformama su različite: neki su Arapi, neki Kurdi, neki Jezidi, ali svi pažljivo slušaju razgovor između člana grupe i zapovjedništva SDF-a koje daje naredbe. Njihov odmor bio je vrlo kratak. ISIL pruža snažan otpor i čak i ako je pobjeda u Raki izvjesna, pred njima ostaju druge bitke prije nego što Rožavu ili Demokratsku Federaciju Sjeverne Sirije smjeste na kartu svijeta.

* Mireille Court i Chris Den Hond su zajedno sa Stephenom Bouquinom autori knjige La Commune du Rojava. L’alternative kurde à l’État-nation [Rožavska komuna. Kurdska alternativa nacionalnoj državi], koja je izdana u Parizu i Bruxellesu ove godine.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović


1 Vidi Benjamin Fernandez, “Murray Bookchin, ekologija ili barbarstvo“, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje srpanj 2016.
2 Cijeli testovi dostupni su online: na francuskom i engleskom.
3 Abdullah Öcalan, “Le confédéralisme démocratique”, u: La Commune du Rojava, op. cit.
4 Izjava od 31. srpnja 2017.
5 “Forced displacement and demolitions in northern Syria”, Amnesty International, London, 13. listopada 2015.
“Syria: Abuses in Kurdish-run Enclaves”, Human Rights Watch, New York, 18. lipnja 2014.
“Human rights abuses and international humanitarian law violations in the Syrian Arab Republic, 21 July 2016- 28 February 2017”, Vijeće za ljudska prava UN-a, Nezavisna međunarodna komisija za Sirijsku arapsku republiku, Ženeva, 10. ožujka 2017.
8 Vicken Cheterian, “Vječna žrtva Jezida”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2017.

Pročitajte više:


Nezaobilazna sila

Ako je ruska intervencija u rujnu 2015. bila ključni faktor koji je spriječio poraz režima u sukobu s džihadistima, kurdske trupe i njihovi saveznici ujedinjeni u Sirijske demokratske snage (SDF) odigrale su ključnu ulogu u zaustavljaju tzv. Islamske države (ISIL). Nakon što su 2014. odlučili obustaviti pomoć islamističkim paravojskama, Amerikanci su brzo zaključili (osobito za vrijeme bitke za Kobane) kako njihova bombardiranja ISIL-a neće biti efektna ako nemaju saveznike na terenu, što je u tom trenutku mogao biti samo SDF.

Uz pomoć ruske avijacije i stranih oružanih grupa (libanonskog Hezbolaha te iračkih i iranskih jedinica), sirijski režim je uspio uspostaviti kontrolu nad zapadom zemlje, gdje se nalazi velika većina stanovnika. Sirijska je opozicija izgubila većinu svojih gradskih uporišta uz izuzetak grada Idliba s okolicom. Tamo se Tahrir al-Šam, koji je bio službena sekcija al-Kaide pod nazivom al-Nusra, bori za kontrolu s konkurentskom vehabijskom džihadističkom grupom koja se zove Ahrar al-Šam. U odnosu na njih, Slobodna sirijska vojska, koja je ranije smatrana “umjerenom opozicijom”, sasvim je marginalizirana.

Iz svojih originalno malih enklava na sjeveru i istoku zemlje, Jedinice narodne zaštite (YPG) su postepeno napredovale i oslobodile dobar dio lijeve obale Eufrata. Osim kratko u Hasaki (kada je odnio pobjedu), YPG nije ulazio u oružane sukobe s režimom, ali je igrao svoju samostalnu igru. U strahu da bi Kurdi mogli osloboditi cijelu sirijsku granicu s Turskom, režim u Ankari je pokrenuo invaziju na Siriju, i uz pomoć sebi lojalnih sirijskih islamističkih grupa okupirao jedan dio sjevera zemlje uz izgovor da želi sudjelovati u oslobađanju Rake. No turskoj je vojsci trebalo čak tri mjeseca da preuzme kontrolu nad gradićem al-Babom, a sirijski je režim nakon preuzimanja istočnog dijela Alepa zaustavio daljnje tursko napredovanje tako što im je presjekao put.

Iako nisu pozivani na mirovne pregovore u Astani i Ženevi, sirijski su Kurdi uspjeli uspostaviti odnose s velikim silama, osobito putem otvaranja predstavništva Rožave u brojnim glavnim gradovima poput Washingtona, Moskve, Berlina i Pariza. Unatoč protivljenjima Turske, Rusija čuva status quo i pušta kurdske borce da prelaze iz jedne svoje enklave u drugu preko teritorija pod kontrolom sirijskog režima. Još gore za režim u Ankari, Zapad sve snažnije i otvorenije podržava SDF, i to ne samo iz zraka, već i dostavom sofisticiranog oružja, uglavnom američke, ali i britanske i francuske proizvodnje. Posljednjih godina karta ratne Sirije je nešto pojednostavljena, jer je islamistička opozicija zajedno s ISIL-om izgubila na važnosti. No pitanje buduće integracije Demokratske Federacije Sjeverne Sirije u sklopu nekog trajnog rješenja za zemlju ostaje otvoreno.