John Nichols

Nekoć ikonički glavni grad fordizma i srce američke industrijske moći, Detroit je danas sveden na ruševni spomenik izgubljene bolje prošlosti. Recentni bankrot i drakonske mjere štednje samo vode produbljivanju erozije koju su pokrenuli valovi deindustrijalizacije i dramatično demografsko krvarenje. Detroit danas ostavlja dojam istočnoeuropske periferije transplantirane na teritorij najmoćnije ekonomske sile svijeta: postindustrijska pustoš i podsjetnik na cijenu “mobilnosti kapitala”

Nakon nesreće u nuklearnom reaktoru u blizini Detroita 1966. godine, veliki američki soul i jazz pjesnik Gil Scott-Heron posvetio je poemu gradu kojemu je zaprijetila katastrofa: “Umalo smo izgubili Detroit”. Pomisao da bi peto najveće metropolitansko područje u Sjedinjenim Državama, nacionalna industrijska prijestolnica, bastion automobila, moglo jednog dana iščeznuti s karte – činila se nezamislivom. Detroit je prebrodio nuklearnu krizu, ali krizu štednje ipak nije mogao, a da pritom sačuva svoj stari sjaj: 18. lipnja 2013. godine, nemoćan da povrati 18,5 milijardi dolara duga, grad je ušao u stečaj. Nakon što je stavljen pod zaštitu američkog zakona o stečaju, mogao bi reprogramirati dug, doduše po tešku cijenu. Detroit je prvi grad od značaja koji se našao u takvoj situaciji, što je zabrinjavajući znak u zemlji u kojoj je tržište obveznica gradova prešlo 3,7 milijardi dolara (2,77 milijardi eura – više od bruto domaćeg proizvoda Francuske).

Daleko od toga da se radi o posljedicama lošeg upravljanja lokalnim financijama, kao što bi to neki htjeli prikazati: bankrot Detroita kulminacija je dugog procesa deindustrijalizacije u kojemu se nekadašnji Motor City preobrazio u Ghost City (grad duhova), koji su napustili njegovi ljudi i njihove aktivnosti. Grad je od 1995. do 2000. godine izgubio 52 posto tvorničkih radnih mjesta. Sredinom prošlog stoljeća, industrijska postrojenja u gradu zapošljavala su svakog desetog stanovnika; danas je na taj način zaposlen tek jedan na pedeset stanovnika Detroita. Među desecima velikih automobilskih tvornica koje su nekoć cvale u Detroitu, danas je u pogonu tek jedna od njih[i], unatoč stanovitom oporavku proizvodnje.

Od 1960-ih godina više od milijun osoba – odnosno više od polovine stanovništva – napustilo je Detroit, a odljev stanovništva se ubrzao u posljednjih nekoliko godina zbog dva do tri puta veće stope nezaposlenosti od državnog prosjeka. Sve je to, dakako, dovelo do drastičnog smanjenja gradskih prihoda. Ekonomska kriza 2008. godine gurnula je, bez sumnje, gradske financije u minus i potaknula mjere štednje. Otada je primjerice odvoz smeća postao neredovit, policijske su stanice zatvorene popodne, smanjeni su javna rasvjeta i javni prijevoz autobusom itd. U nekim vatrogasnim postrojbama vatrogasci sami moraju kupovati toaletni papir. Jedno im je poduzeće, saznavši za to, velikodušno doniralo 70 752 rola toaletnog papira.[ii]

Guverner države Michigan, republikanac Rick Snyder, mogao se odlučiti na ulaganje javnih sredstava u povrat izgubljenih radnih mjesta ili stvaranje novih. Umjesto toga, on je pogazio ideju demokracije tako što je izabranim lokalnim predstavnicima (demokratima) oduzeo svu moć i prebacio je na “financijskog administratora za hitne slučajeve” kojeg je vlastoručno izabrao. Kevyn Orr, odvjetnik specijaliziran za stečajeve poduzeće, imenovan je u ožujku 2013. godine i uživa znatnu moć: može otpuštati zaposlenike grada, privatizirati zajednička dobra ili pak promijeniti kolektivne sporazume koji su postignuti sa sindikatima. Sve to bez dodijeljenog mandata, no navodno u interesu grada kako bi se “poravnali računi”. Začepljivanje proračunskih rupa grada tako što se glasačima zabranjuje da se izjasne o ekonomskim odlukama koje utječu na njihovu egzistenciju i budućnost nije samo napad na demokraciju, radi se i o zgodnom načinu da se okrivi žrtve kako bi se izbjegla promjena politike.

I zaista, guverner, osnažen preuzimanjem kontrole u Detroitu, požurivao je ulazak u proces stečaja koji je vodio rezanju mirovina i potrošnje na zdravstvo jer je polovina gradskog duga nastala iz te dvije proračunske stavke. Međutim, prihodi koji se isplaćuju gradskim zaposlenicima, bilo u mirovini bilo aktivnima, tvore često posljednji dostupan motor za pokretanje lokalne ekonomije. Isušivanje te bare – posljednje mreže sigurnost za najranjivije stanovništvo – samo će pogoršati situaciju.

Proračunski debakl Detroita predstavlja prekretnicu bremenitu posljedicama, kako po urbanu Ameriku tako i po cijelu zemlju. Ima pedeset godina da su se Sjedinjene Države posljednji put ozbiljno pozabavile urbanom politikom. Gradonačelnici velikih gradova igrali su glavne uloge na nacionalnoj političkoj sceni; dvije najvažnije političke stranke promišljale su “urbane strategije” i smatrale da je krucijalno ulagati u lokalnu infrastrukturu i ekonomski razvoj. No tijekom godina, njihov se angažman na tom polju potrošio do te mjere da su demokrati danas okrenuli leđa gradovima koji su najviše glasali za njih, dok su republikanci uskrsli dobro staro konzervativno neprijateljstvo prema urbanim područjima.

————————————————————————————————————

Iz arhive: Afroamerički grad koji se smanjuje
U detroitskom getu grad izgara i malo-pomalo nestaje. Opstaje tek u fragmentima. U nekim blokovima ostale su samo dvije ili tri nastanjene građevine. Grad tako djeluje kao potopljeno carstvo: pougljeni leševi, napuštena parkirališta, prenamijenjene ili opustošene tvornice. Na devastiranom horizontu naziru se samo drveće i biljke koji su pokorili prazne kuće. Urbano trune, a ruralna širina zauzima njegov prostor. Podivljalim krajobrazom širi se kukurikanje pijevaca i neumorno cvrčanje zrikavaca. Detroitom caruju zvukovi prirode.
U Shrinking Cityju (gradu koji se smanjuje) nenaseljeno je 35 posto gradskog teritorija, zato što je Detroit u proteklih pola stoljeća izgubio više od polovine svog stanovništva, što je rijetka pojava u svjetskoj povijesti urbanog razvoja. Uz iznimku područja oko sveučilišta ili u vrijeme završetka školskog dana, tek nekoliko pješaka prolazi pločnicima Woodwarda, Michigana ili Gatriota, glavnih gradskih avenija. Sa subprime krizom, depopulacija se još više pogoršala. (…)
Između siječnja 2008. i lipnja 2009. godine stopa nezaposlenosti se skoro udvostručila i porasla sa 14,8 na 28,9 posto. (…) Zbog funkcionalne specijalizacije grada, Detroit se ispostavio kao iznimno osjetljiv na promjene u ekonomskim ciklusima. Fordizam – čiju je matricu, tvornicu Crystal Palace 1908. godine sagradio Albert Kahn – učinio ga je jednim od gradova “velike trojke” (General Motors, Ford i Chrysler) i svjetskim centrom industrijskog kapitalizma. Tijekom prve polovice 20. stoljeća, zbog velike potražnje za radnom snagom i industrije okrenute prema masovnoj proizvodnji, s relativno višim plaćama koje su se nudile radnicima u automobilskoj industriji, Detroit je privlačio puno radnika: crnaca iz rasističkih država američkog Juga, ali isto tako i strance, naročito iz Grčke i Poljske. Drugi svjetski rat – za vrijeme kojega je Detroit, “arsenal demokracije”, bio u srcu američkih ratnih napora – predstavlja vrhunac u povijesti grada.
Allan Popelard i Paul Vannier, siječanj 2010. godine

————————————————————————————————————

Detroit nikako nije iznimka u zemlji u kojoj više od 80 posto stanovništva živi u gradovima. Samo u Michiganu, guverner Snyder je stavio pet gradskih uprava (Benton Harbor, Ecorce, Flint, Pontiac, Allen Park), kao i više školskih okruga (Highland Park, Muskegon Park…) pod nadzor “upravitelja za hitne slučajeve”. Ti su gradovi dom za samo deset posto stanovništva države, ali se u njima koncentrirala polovina afroameričkog stanovništva. Tako da se mičigenski zastupnik demokrata u Kongresu John Conyers zabrinuo zbog “rasne komponente koja je na djelu u primjeni zakona[iii] o upravljanju u hitnim slučajevima”.

Ti gradovi pod nadzorom mogli bi poći putem dvadesetak gradova i okruga koji su u posljednje dvije godine morali proglasiti insolventnost, a pritom nisu izazvali nikakvu reakciju federalne vlade: San Bernardino, Stockton i Vallejo u Kaliforniji, Jefferson County u Alabami, Harrisburg u Pennsylvaniji, Central Falls u Rhode Islandu… Svaki put su isti uzroci proizveli iste posljedice: prestanak aktivnosti urodio je osiromašenjem stanovništva, što je pak dovelo do smanjenja gradskih prihoda. Sa svojih 300 tisuća stanovnika i 700 milijuna dolara duga, Stockton je najava svega što bi se moglo dogoditi Detroitu. Nakon stečaja 28. srpnja 2012. godine, grad je stavljen na dijetu: otpušteno je 25 posto policajaca, 30 posto vatrogasaca i otprilike 40 posto gradskih administrativnih službenika. Ali ni to nije bilo dovoljno: godinu dana nakon bankrota, najavljeno je smanjenje mirovina gradskih zaposlenika kako bi se uštedjelo 2,5 milijardi dolara u narednih trideset godina.

Prema republikancima, gradovi u stečaju mogu za to okriviti isključivo sebe same. Tako se guverner Snyder strastveno bacio na diskreditaciju lokalnih izabranih vlasti, sindikata javnih službi i umirovljenika, koje smatra prepohlepnima. Prema njemu, dostajalo bi ukloniti te izazivače problema da se sve vrati u red. Republikanski senator s američkog Juga Lindsey Graham pjeva istu pjesmu: “Nema sumnje da Detroit teško pati, ali za to si je djelomično sam kriv.”[iv] Jedina kritika koju bismo mogli uputiti Detroitu, kao i bilo kojem drugom američkom gradu, jest da su glasači ponekad glasali za nesposobnjakoviće. Što se ostaloga tiče, grad i sindikati ponajprije su se iskazali svojom požrtvovnošću. Kada bi drastično rezanje javne potrošnje uistinu dovelo do učinaka koji mu se pripisuju, i Motor City i Stockton danas bi bili u punom cvatu. Doista, kao što je primijetio povjesničar Thomas Sugrue, “između 1990. i 2013. godine, kako bi se namaknula dostatna sredstva, Detroit je skoro pa prepolovio broj gradskih službenika”.[v]

“Već dosta dugo zakonodavci i upravljači zatvaraju oči pred gradovima koji se hrvaju s proračunskim deficitima, podfinanciranim mirovinskim sustavima i upropaštenom infrastrukturom”[vi], proziva kongresnik iz Michigana, demokrat Dan Kildee. On je ujedno pozvao Federalne rezerve da surađuju s Kongresom kako bi se pronašlo rješenje za “sistemsko razaranje američkih gradova”. Federalne rezerve dobile su mandat da promiču ekonomsku stabilnost, tj. da se bore protiv nezaposlenosti i da na duge staze održavaju kamatne stope na najnižim mogućim razinama. Kildee, nekadašnji rizničar svog okruga, smatra da je njegova zadaća proučiti načine kako ” pomoći gradovima u stečaju”.

“Naš sustav gradskih financija na izmaku je snaga”, dodao je. “I savezne države i federalna vlada trebale bi proanalizirati način na koji podupiru gradove i gradska područja.” Osim pravednije trgovinske politike i ulaganja u infrastrukturu, poziva i na poticaje za urbani razvoj. Prema zastupniku iz Michigana, “vrijeme je da počnemo misliti o održivosti gradova i uspostavi mehanizama potpore urbanim zonama i predgrađima koji su srce naše ekonomije”.

Od tih prijedloga, zamisao da FED intervenira daleko je razboritija jer Kongres oklijeva pružiti čak i prvu pomoć gradovima, istu onu koju su tako velikodušno isporučili bankama Wall Streeta. Kongres ima ovlasti da natjera federalnu vladu na djelovanje. Kildee je ispravno prepoznao i da problemi koji tište američke gradove “poprilično nadilaze pitanje loše lokalne uprave”. Urbana kriza je zamršeno klupko za koje odgovornost prije svega pada na Washington, a zatim na savezne države, prije no na same gradove. Na nesreću, u trenutku kada Kongres priprema nove proračunske rezove, ono što predsjednik Barack Obama naziva “velikim kompromisom”, glas Dana Kildeeja osuđen je širiti se pustinjom.

Za Detroit, kao i za druge gradove u stečaju, najhitniji izazov sastoji se u pronalasku sredstava koja im nedostaju kako bi mogli urediti buduće obaveze za svoj dug. U tom smislu, u istoj je situaciji kao i Wall Street 2008. godine, kada su velike američke financijske institucije kolabirale. Samo što je Kongres tada promptno reagirao paketom spašavanja od 800 milijardi dolara i obećanjima o naknadnoj pomoći bankama koje su ocijenjene kao “prekrupne da propadnu”. Sudbina američkih gradova znatno je manje interesantna Washingtonu.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić



[i] Vidi Laurent Carroué, “Le cœur de l’automobile américaine a cessé de battre”, Le Monde diplomatique, veljača 2009.

[ii] “Detroit firefighters get 70.000-roll toilet paper gift”, USA Today, 6. prosinca 2012.

[iii] Krissah Thompson, “Possibility of emergency manager in Detroit prompts civil rights concerns”, The Washington Post, 5. siječnja 2012.

[iv] James Arkin, “Lindsey Graham’s plan to prevent city bailouts”, Politico, 24. srpnja 2013.

[v] Thomas J. Sugrue, “The rise and fall of Detroit’s middle class”, The New Yorker, 22. srpnja 2013.

[vi] “Cities are too big to fail”, The Nation, 22. srpnja 2013.