Alain Gresh

Važan ali dosad manje vidljiv dio drame oko nedavnog vojnog puča u Egiptu predstavljaju zamršeni i prividno često proturječni manevri cijelog niza zainteresiranih vanjskih igrača: od regionalnih sila preko SAD-a do Rusije. Procesi inicirani Arapskim proljećem naroda, u Egiptu tako sve više postaju pločom na kojoj drugi vuku poteze, s nepredvidivim posljedicama po započete procese demokratizacije

Crna srijeda u Kairu, 14. kolovoza 2013. bez sumnje će ostati zapisana kao jedan od najvećih masakra koje su u jednom jedinom danu počinile snage represije protiv prosvjednika još od događaja na trgu Tiananmen u Pekingu, lipnja 1989. godine.[i] Naravno, nikada nećemo imati precizne brojke – nešto više od šest stotina mrtvih prema egipatskim vlastima, a u stvarnosti mnogo više: prema svjedočanstvima novinara, brojna tijela vraćena su obiteljima tek nakon što su ove prihvatile “uvidjeti” da je smrt bila “prirodna” ili pak posljedica samoubojstva.

Visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava Navi Pillay zahtijevala je provedbu “nezavisne, nepristrane, djelotvorne i vjerodostojne istrage o ponašanju snaga sigurnosti” – zahtjev koji nema mnogo izgleda da se izvrši. Ne samo zato što vlasti u Kairu, poduprte većinom “liberalnih” ili lijevih političkih snaga (s iznimkom male koalicije Revolucionarnih socijalista, Pokreta 6. travnja, Egipatske matice i pristaša bivšeg predsjedničkog kandidata Abdela Moneima Abula Fotuha)[ii], to odbijaju, već zato što se “međunarodna zajednica” ponovno pokazala paraliziranom.

Na zatvorenoj sjednici održanoj 15. kolovoza, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda zadovoljilo se deklaracijom koju je pročitala njegova predsjednica, argentinska ambasadorica: “Članovi vijeća, prije svega, izražavaju svoje suosjećanje sa žrtavama i žaljenje zbog gubitka ljudskih života. Važno je zaustaviti nasilje u Egiptu, važno je da se sve strane suzdrže. Treba ići prema nacionalnom izmirenju.” Nakon što je odrecitirala ovaj otužni tekst, diplomatkinja je ponovno zauzela poziciju svoje zemlje, koja još uvijek nosi ožiljke koje joj je nanijela vojna represija u sedamdesetima: osudila je “državni udar” protiv predsjednika i pozvala huntu da “smjesta i u cijelosti zaustavi spiralu nasilja koje se posljednjih dana obrušila na nenaoružane građane”.

Od Indonezije do Brazila, od Južnoafričke Republike do Malezije, od Bolivije do Nigerije, od Pakistana do Ekvadora, a da i ne spominjemo Afričku uniju, koja je suspendirala članstvo Egipta, velika većina vlada koje nemaju većih geopolitičkih ili ekonomskih interesa u Egiptu otvoreno je osudila svrgavanje predsjednika Muhameda Mursija i represiju koja je uslijedila. Indija i Kina, koje tamo imaju značajnih ekonomskih interesa, suzdržale su se od svake osude, a službeni kineski tisak samo je ironično komentirao rezultate demokratizacije “po zapadnjačkoj modi”.[iii] Iako su oko mnogih tema podijeljene, obje su optužile “islamski terorizam” s kojim su se, kako kažu, i same suočile, Indija u pokrajini Kašmir, a Kina u pokrajini Sikjang.

Među reakcijama ostalih, izravno umiješanih sila, najbrižljivije je secirana reakcija SAD-a. Ako pratimo egipatske komentatore, mogli bismo povjerovati da Washington u isto vrijeme brani dva radikalno oprečna gledišta. Prema službenim kairskim medijima, Bijela kuća je podržala i nastavit će ohrabrivati Muslimansko bratstvo; samo Bratstvo pak tvrdi da je ona, naprotiv, podržala djelovanje vojske. U svemu tome se doista nije teško pogubiti, toliko su se fraze i proturječna službena mišljenja izmiješali, no to bi značilo zaboraviti temelje američke politike u Egiptu.

Britanski premijer u razdoblju 1850.-1860. Henry John Temple izrekao je sljedeću ciničnu i šokantnu maksimu: “Engleska nema trajnih prijatelja ni neprijatelja, ona ima samo trajne interese.” To se u zadivljujućoj mjeri može primijeniti i na politiku SAD-a, nasljednika Ujedinjenog Kraljevstva u ulozi dominantne svjetske sile. Predsjednik Barack Obama podupro je Hosnija Mubaraka tijekom ustanka u siječnju i veljači 2011., potom je dao podršku Vrhovnom vijeću oružanih snaga prije no što će zaigrati na kartu predsjednika Mursija i Bratstva, s nadom da će oni imati stabilizatorsku ulogu. U pozadini tog očitog kolebanja SAD-a stajala je samo jedna namjera: sačuvati mirovni sporazum između Kaira i Tel Aviva. U tome je uspio. Premda je Mursijeva politika pokazala neke promjene u pogledu palestinskog pitanja, poput ublažavanja opsade Gaze ili zauzimanja odlučnijeg stava spram izraelske agresije u studenome 2012., u bitnom je ipak ostala nalik na politiku njegovih prethodnika.

Za Obamu ne dolazi u obzir da pod izgovorom nekoliko stotina mrtvih prekine veze s novim gospodarima Egipta. Ako je najmanje što može napraviti obustava zajedničkih vojnih manevara i odgoda dostave četiri zrakoplova F-16, izvjesno je i da neće ići ni puno dalje od toga. Sveučilišni profesor i analitičar Bliskog istoka Juan Cole vidi najmanje deset razloga zbog kojih Washington neće obustaviti svoju vojnu pomoć, koja iznosi 1,3 milijarde dolara, naspram 250 milijuna za civilnu pomoć. Prvi razlog je da Egiptu ta pomoć, prije svega, služi za kupovanje američke vojne opreme i tako subvencionira “vojno-industrijski kompleks”, naročito Lockheed Martin, Boeing i Raytheon. Još presudniji motiv: ta pomoć, objašnjava Cole, “dana je egipatskim elitama da se kupi njihova naklonost Izraelu. Vodeći računa o kaosu koji vlada na Sinaju i o nestabilnosti u Egiptu, Kongres u posljednjih četrdeset godina nikad nije bio zabrinutiji”.[iv]

Premda se vođe iz Tel Aviva suzdržavaju od javnog izražavanja svoga gledišta, ono se nazire kroz izjave dužnosnika u mirovini. Bivši premijer Ehud Barak inzistirao je na CNN-u kako i general Abdel Fatah Sisi, vodeća figura novog režima, i “liberali i ostali zaslužuju potporu slobodnog svijeta. Kome drugome bi se ona mogla dati?”[v] Danny Yatom, bivši šef Mossada[vi], potvrđuje da “Izraelu više odgovara vojska od Muslimanskog bratstva i sekularni od religijskog režima”.[vii] Ta sklonost je tim neodoljivija što general, kojega se u egipatskim medijima krsti “novim Naserom”, već odavno njeguje bliske odnose sa svojim izraelskim istomišljenicima.[viii]

U vrijeme kada na njegov poticaj ponovno kreću pregovori između Izraela i palestinskih vlasti (nestabilnih, ali ojačanih slabljenjem Hamasa koje je uslijedilo nakon Mursijeva pada), SAD si ne može dozvoliti izolaciju egipatske vlasti. To više što je posljednjih nekoliko godina doživio osjetan pad utjecaja u regiji, naročito porazom u Iraku. O tome svjedoči i neuspjeh da zaključi dogovor između vojske i Bratstva koji bi osigurao Mursijevo povlačenje i ne bi rezultirao nasiljem.[ix]

Europska unija, koja je aktivno sudjelovala u tom pokušaju posredovanja, ustanovila je ipak da je vojska ta koja ga je odbila. No nakon nekoliko snažnih izjava francuskih i njemačkih vođa, vratila se govoru koji je mekan koliko i nepostojan, premda su neke zemlje Egiptu nametnule sankcije: Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka tako su obustavili izvoz oružja.

Relativno američko (osramoćeno) povlačenje praćeno je porastom utjecaja zaljevskih zemalja. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt (kojima valja dodati i Kraljevinu Bahrein koja, daleko od kamera, provodi snažnu represiju protiv demokratskog pokreta protiv postojećeg poretka) nisu štedjeli ni na deklaracijama, ni financijama u korist kairskih rukovodilaca. Kralj Saudijske Arabije Abdulah obećao je vojsci još prije prosvjeda 30. lipnja 2013. velikodušnu pomoć ako svrgne Mursija[x], a svoju je riječ i održao.

Tu podršku uzrokovala su dva faktora: strahota koju za kraljevsku obitelj predstavlja razvoj događaja koji su pokrenule tuniska i egipatska revolucija te neprijateljstvo spram Muslimanskog bratstva koje seže još od rata u Kuvajtu (1990. – 1991.) zbog njegove uloge u zadjevicama devedesetih godina u Zaljevu i potpore “Arapskom proljeću”. Stidljivi Mursijevi pokušaji da se približi Iranu očito su dodatno osnažili to neprijateljstvo, a dijele ga i sirijski vođe, koji su se otvoreno obradovali padu egipatskog predsjednika.

Naspram te “kontrarevolucije” ocrtava se heterogeni bliskoistočni front koji okuplja Tursku, Iran i Katar te nešto rezerviraniji Tunis, čiji vođe zabrinuto prate događaje u Kairu. Ankara je zauzela najoštrije pozicije, a premijer Recep Tayyip Erdoğan prozvao je “državni terorizam”[xi] u Egiptu i povukao svojeg ambasadora iz Kaira. Mogli bismo u tome vidjeti samo “islamističku” solidarnost, no to bi značilo zaboraviti kako su sve turske političke snage, uključujući i kurdsku Stranku mira i demokracije (BDP), osudile državni udar.

A mogli bismo procijeniti i da Erdoğan želi ponovno osvjetlati obraz nakon represije nad prosvjednicima u parku Gezi. No još je značajnije da on nesumnjivo pokušava preuzeti inicijativu jer je njegova regionalna politika već nekoliko mjeseci zaglibila u sirijskom sukobu i izgubila dio svoje privlačnosti. Čini to ističući istovremeno demokratsku i palestinsku zastavu, dovodeći tako u nepriliku zaljevske zemlje, koje su pomalo osjetljive (najblaže rečeno) na obje teme. Upućuje li činjenica da se Turska pri osudi egipatskog državnog udara nalazi na istoj strani kao Iran (s kojim se nimalo ne slaže oko Sirije) na promjenu regionalnih saveza? Na vlast stupa novi iranski predsjednik Hasan Rohani koji se, prije svega, mora brinuti o nuklearnom pitanju; kao i njegov prethodnik, nije zaboravio da je Saudijska Arabija, zajedno s Izraelom, glavna regionalna sila koja tjera SAD da bude nepopustljiv po tom pitanju. No on zna i da se Turska, u savezu s autonomnom kurdskom vladom u Iraku, protivi svom bagdadskom savezniku u mnogim pitanjima, među kojima je i pitanje Sirije. Naposljetku, treći oslonac tronošca, Katar, koji Muslimanskom bratstvu predstavlja glavnu brigu u regiji, morao je Saudijskoj Arabiji prepustiti kontrolu nad sirijskom oporbom. Novi, nedavno postavljeni emir još uvijek traži svoj put, premda se, poput svojega oca, boji moćnog saudijskog susjeda.

Na tom uzburkanom regionalnom terenu Rusija nastoji nanovo zauzeti pozicije. Izolirana od ostatka arapskog svijeta zbog potpore režimu sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, od samih početaka neprijateljski nastrojena spram arapskih revolucija i plašljiva pred usponom islamizma koji joj “prijeti” u samom srcu vlastite zemlje (bilo to u Tatarstanu ili na Kavkazu), ona nastoji profitirati od novih okolnosti. Susret princa Bandara bin Sultana, šefa saudijskih obavještajnih službi, i predsjednika Vladimira Putina u Kremlju 31. srpnja izazvao je mnogo spekulacija.[xii] Premda se po pitanju Sirije nalaze na suprotstavljenim pozicijama, te dvije zemlje dijele stav o Egiptu. Tako bi mogle pronaći zajednički nazivnik u svom neprijateljstvu spram Bratstva, ako bi Rijad jamčio da promjene u Damasku neće dovesti do njihova dolaska na vlast, niti džihadskih skupina povezanih s Al-Kaidom, protiv kojih se bore i Moskva i Rijad. Princ Bandar isto je Kremlj mogao zainteresirati i unosnim ugovorima o naoružanju. Jesu li dakle na vidiku spektakularni obrati saveza? Vjerojatnost za to je vrlo mala, no igra svakako postaje još otvorenija s (relativnim) povlačenjem SAD-a.

Dana 4. lipnja 2009. u svom slavnom govoru u Kairu predsjednik Obama pretvarao se da okreće novi list u odnosima između svoje zemlje i muslimanskog svijeta. Četiri godine kasnije, rezultati po pitanju Palestine, ali i po pitanju demokratizacije regije, vrlo su slabi. Ajman al-Zavahiri, vođa Al-Kaide, to je dobro razumio. Ono što se događa u Egiptu, izjavio je, “najbolji je dokaz poraza demokratskih sredstava pri uspostavi islamske države”. On je više puta kritizirao Bratstvo (kao i Hamas) i pozivao ih da odustanu od demokracije i pridruže se “džihadu za uspostavu prave islamske države”.[xiii] Imamo sve razloga bojati se da bi te pozive mogli čuti i oni čiji su bližnji stradali u represiji u Egiptu, ali i dio mladih iz arapskog svijeta koji su svoje nade bili položili u revolucije.

S francuskog prevela: Sana Perić



[i] Za usporedbu vidi Olga Khazan, “The one chart that shows the importance of Egypt’s massacre”, The Atlantic, 15. kolovoza 2013., www.theatlantic.com

[ii] Vidi Mohamed Dahshan, “Finding sanity in Cairo”, Foreign Policy, Washington, DC, 6. kolovoza 2013.

[iii] Vidi primjerice komentare koje je prenio BBC Monitoring Service Egypt, London, 16. kolovoza 2013.

[iv] “It’s not about democracy: top ten reasons Washington is reluctant to cut off Egypt aid”, Informed Comment, 17. kolovoza 2013., www.juancole.com

[v] Citirano prema The Times of Israel, 13. kolovoza 2013.

[vi] Izraelska obavještajna agencija (nap. prev.).

[vii] Citirano prema Isabel Kershner, “Israel watches the bloodshed in uneasy silence”, International Herald Tribune, Neuilly-sur-Seine, 17/18. kolovoza 2013.

[viii] Vidi David D. Kirkpatrick, Peter Baker i Michael R. Gordon, “How hopes for a deal in Egypt were undercut”, New York Times, 17. kolovoza 2013.

[ix] Ibid.

[x] Vidi “L’armée, les Frères musulmans et l’Arabie saoudite”, kolovoz 2013., www.monde-diplomatique.fr

[xi] Hurriyet, 18. kolovoza 2003. Citirano prema BBC Monitoring Egypt, 18. kolovoza 2013.

[xii] Theodore Karasik, “The Kingdom and the Kremlin: The Strategic Significance of the Bandar-Putin Meeting”, Institute for Near East and Gulf Military Analysis (Inegma), Dubai, 5. kolovoza 2013.

[xiii] Deklaracija od 3. kolovoza 2013., citirana prema Kavkazcenter.com.