Nikolina Rajković

U protestima koji su oko pitanja parka Gezi izbili na trgu Taksim, važnu mobilizacijsku i koordinacijsku ulogu igrali su i progresivni turski sindikati, DISK prije svih. Povijest tog sindikata ujedno zrcali uspone i padove radničkog pokreta u modernoj turskoj državi, s vojnim pučevima 1961. i 1980. godine kao presudnim cezurama. Recentna aktivacija sindikata oko pitanja gentrifikacije predstavlja potencijalnu šansu obnove njihova značaja u široj konstelaciji otpora neoliberalnoj i antisindikalnoj politici vladajućeg AKP-a

U istanbulskoj četvrti Šišli nalazi se sjedište centrale progresivnih sindikata Turske (DISK). Čekamo dolazak Kıvança Eliaçika, voditelja Odjela za međunarodne odnose u DISK-u i aktivista Platforme za solidarnost Taksima, sjedeći u uredu voditelja Odjela za odnose s javnošću i medije Fahrettina Engina Erdoğana, koji komentira izmjene Zakona o radu u Hrvatskoj prisjećajući se “blagodati” agencijskog rada iz filma Kena Loacha It’s a Free World. Iako je zakon o radu iz 2003. godine utabao put fleksibilizaciji radnih odnosa u Turskoj, a agencijski se rad već petnaestak godina ilegalno odvija putem mnogih kako konzultantskih tako i kompanija za ljudske resurse koje zapošljavaju radnike i privremeno ih iznajmljuju drugim privrednim subjektima, agencijski rad još uvijek nije dio radnog zakonodavstva. Osim otpora legalizaciji agencijskog rada, DISK je jedna od sindikalnih centrala koja protekle dvije godine kontinuirano prosvjeduje i odgađa odluke AKP-a o smanjenju broja dana za isplatu otpremnina i prebacivanje istih u privatni fond.

U odgovoru na pitanje kako je nastao DISK, jedna od četiriju najvećih sindikalnih centrala u Turskoj, koja broji 107.680 članova[1] i regrutira ih najviše u privatnom sektoru, valja se osvrnuti na društvenopolitički kontekst koji mu je prethodio. DISK je utemeljen 1967. godine, a njegov nastanak ušiven je u povijest klasne borbe i radničkog i sindikalnog organiziranja u Turskoj, koja je konture razvoja kapitalističke privrede zacrtala na ekonomskom kongresu u Izmiru 1923. godine, netom nakon kemalističke pobjede u grčko-turskom ratu i dolaska Republikanske narodne stranke na vlast (CHP).[2] Posljedice rata i nepostojanje industrijske buržoazije iziskivali su snažnu ulogu države u prvobitnoj akumulaciji kapitala, koja je osnivala poduzeća za izgradnju, ponajviše prometne infrastrukture, i tvornica za preradu prehrambenih proizvoda, uz izdavanje subvencija privatnim poduzetnicima. Tridesete godine, napose u Istanbulu, obilježava velika nezaposlenost i opetovano smanjivanje nadnica radi konkurentnosti na međunarodnom tržištu, što rezultira značajnim brojem radničkih štrajkova. Kako bi suzbili radnička talasanja, kemalisti su 1936., uz popriličan entuzijazam, prihvatili zakon o radu talijanskih fašista, zabranjujući štrajkove i sindikalno organiziranje.[3] Na kongresu 1931. godine kemalisti, također po uzoru na talijanske fašiste, politički poredak Turske definiraju kao jednopartijski režim, uz tezu da društvo ne čine ljudi različitih klasa, nego zanimanja, pa stoga treba počivati na miru i solidarnosti, a ne na klasnom konfliktu.[4]

Rekonstrukcija poslijeratne Europe utjecala je i na sudbinu Turske. Važan trenutak čini imperijalistički impuls Trumanove doktrine uslijed koje Turska 1947. godine dospijeva u sferu američkog utjecaja. Na unutarnjopolitičkom planu, dvije godine ranije u CHP-u dolazi do sukoba zbog uvođenja zemljišne reforme, pri čemu disidentski ogranak CHP-a osniva novu, Demokratsku stranku (DP). Ona postaje politički zastupnik grupacije velikih zemljoposjednika nasuprot CHP-ove urbane, trgovačke buržoazije, ali i nositelj Marshallova plana za Tursku, koji je zahtijevao potpunu preorijentaciju turske ekonomije, s naglaskom na poljoprivrednu i rudarsku proizvodnju, čiji bi izvoz pokrio potražnju europske, ratom uništene proizvodnje. Regiju Mramornog mora s centrom u Istanbulu, uključujući i Izmir, DP prepušta stranom kapitalu koji je dotada bio pretežno komercijalnog karaktera, a zatim se okrenuo pokretanju masovne industrijske proizvodnje, koncentrirane u granama domaće proizvodnje za koju se očekivalo da će supstituirati uvoz.[5]

To je razdoblje kada se u turskom društvu pojavljuje nova, industrijska frakcija buržoazije, čije će interne klasne podjele obilježiti povijest turskog radničkog i sindikalnog organiziranja.

Interesantna je i kronološka podudarnost utemeljenja prve sindikalne centrale TURK-IŞ s ulaskom u NATO 1952. godine. TURK-IŞ je bila korporativistička radnička organizacija koju je osnovala vlada. Prema riječima Eliaçıka i Engina Erdoğana, tadašnje top-down osnivanje sindikata predstavljalo je uvriježenu taktiku vlade s namjerom držanja radničkog pokreta pod kontrolom i stoga je TURK-IŞ ilustrativni primjer vladine represivne prakse prema sindikatima, koju su izvana koordinirale Američka federacija rada (AFL) i agenti CIA-e. Kao jedina turska centrala, TURK-IŞ se već pedesetih godina suočio s radničkim zahtjevima koji rastu proporcionalno priljevu migrantske radne snage, seljaštva iz Anatolije i s Crnog mora koje, suočeno s posljedicama mehanizacije poljoprivrede u unutrašnjosti zemlje, odlazi na zapad u potrazi za tvorničkim kruhom, proletarizirajući istanbulske četvrti opustjele odlaskom poduzetničko-trgovačke, mahom nemuslimanske klase, čiji je status ugrozila državna konfiskacija imovine iz 1942. godine. Dok se na ekonomskom planu tek brusi klasni konflikt, na političkom pedesete godine obilježava sukob novonastale industrijske buržoazije i ruralne većine koju predstavlja DP. Iskorištavajući podbačaj DP-a u provedbi ekonomske politike, industrijska buržoazija uz podršku međunarodnog kapitala priteže uzde u ekonomiji, a put za ostvarivanje dominacije u istoj osigurava joj vojska, koja državnim udarom 1960. zadaje posljednji udarac DP-u.

Uspon radničkog pokreta 1960-ih

Državni udar 1960. godine ulazna je točka nadolazećim društvenim promjenama, koje su dovele do šire mobilizacije radničke klase na organizacijskom i ideološkom planu. Ustav iz 1961. i legislativne promjene dvije godine nakon njega donose veći spektar političkih i građanski sloboda, a u domeni radničkih prava Turska prvi put u svojoj povijesti omogućava sindikalno organiziranje, potpisivanje kolektivnih ugovora i pravo na štrajk. Iako bi se na prvi pogled ustavom zagarantirane slobode mogle tumačiti kao sazrijevanje političke demokracije, one su zapravo udaranje pečata na savezništvo vojske i industrijske buržoazije koja, zahvaljujući vojnoj pomoći u preuzimanju političke vlasti, pristaje na šire ovlasti Nacionalnog vijeća za sigurnost i vojske kao nositelja političkog poretka iz sjene. S druge strane, ustavne su promjene bile pokušaj širenja biračke baze među omasovljenom radničkom klasom, kao i kompromisa i ukalupljivanja u ekonomski poredak novih političkih subjekata, ponajviše progresivnih, nevladinih i nedržavnih sindikata koji žele institucionalno uokviriti klasnu borbu zagovarajući revolucionarne metode u svojoj političkoj agendi. U tom svjetlu, treba navesti primjer Kavela, tvornice metala koja je 1963. tada još nelegalnim stupanjem u štrajk pogurala donošenje promjena u radnoj legislativi iste godine. Važnije od toga, taj štrajk, a potom i štrajk radnika tvornice stakla Paşabahçe 1967. godine, uprizorio je rađanje progresivne radničke borbe. Njezini su pokretači bili ujedno i osnivači DISK-a, koji nastaje kao amalgamacija pet sindikata izdvojenih iz TURK-IŞ-a, čija je vrhuška nastojala interno antagonizirati radnike i amortizirati njihovo nezadovoljstvo gušeći oba štrajka. Utemeljenje DISK-a i njegove bliske veze s Turskom radničkom partijom (TIP) označili su kako daljnju radikalizaciju metoda radničke borbe, tako i širenje komunizma među radnicima, o čemu svjedoče i dvije studije o turskom radničkom pokretu. One tvrde da su 1960-ih radikalnijim metodama radničkog aktivizma bili najmanje skloni radnici u državnim poduzećima, gdje je TURK-IŞ imao najviše članstva, što se mijenja krajem 1960-ih, kada radnici državnih poduzeća pokazuju više sklonosti radikalnijim oblicima borbe.[6]

DISK je u vrijeme svog osnutka brojao nešto više od 30.000 članova, a njegovo je članstvo, ponajprije u privatnim poduzećima a kasnije i u državnim, kontinuirano raslo zahvaljujući strategijama i taktikama koje su uključivale kampanje isticanja DISK-ovih boljih kolektivnih ugovora i plaća od onih radnika TURK-IŞ-a. Osim toga, tek stasale grupe studenata, poput revolucionarne mladeži (DEV-GENÇ), odigrale su značajnu ulogu u širenju klasne svijesti na sveučilištima i u školama, upražnjavajući je u praksi kroz poticanje radnika u tvornicama, radničkim kvartovima, pa čak i u ruralnim mjestima da se pridruže DISK-u.

Kraj 1960-ih tumači se kao najradikalniji period turske radničke klase i ljevice. Broj registriranih i neregistriranih štrajkova u tom periodu raste, a isto vrijedi i za okupacije sveučilišta, što je za posljedicu imalo vladinu odluku da 1970. donese prijedlog nacrta zakona koji bi ograničio sindikalne aktivnosti DISK-a njegovim uključivanjem u jednu veliku sindikalnu centralu, čime bi ga se efektivno izbrisalo sa sindikalne scene. Kao odgovor na to, DISK je pozvao na dvodnevni generalni štrajk, kojemu se odazvalo više od 150.000 radnika. Radnici su marširali od Izmita do Istanbula, zaustavivši time puštanje spornog zakona u proceduru, pri čemu je DISK profitirao u broju novopridruženih članova. Osim specifično industrijskih akcija, DISK je s više od 100.000 radnika 1976. poveo generalni štrajk protiv uspostave autoritarnog Suda za državnu sigurnost, a iste je godine organizirana i prva masovna proslava Prvog maja, službeno zabranjena od 1928. Naredne su godine tajne službe, uz vješto huškanje fašističkih grupacija, prouzrokovale smrt trideset i sedam ljudi na proslavi Prvog maja, što je u historiografiju ušlo kao događaj pod imenom Masakr na trgu Taksim.

Sindikalna scena nakon državnog udara 1980.

Kako je izgledala sindikalna scena nakon državnog udara 1980. godine, prijelomnog događaja u turskoj povijesti? Prema riječima Eliaçıka, DISK je brojao oko 600.000 članova sve do državnog udara 12. rujna, od čijih se posljedica ni ljevica ni sindikati do danas nisu oporavili. Na desetine tisuća ljevičara i aktivista uhapšeno je, sindikalno vodstvo DISK-a završilo je u zatvoru na šest, a sindikatu je zabranjen rad na dvanaest godina. Državni je udar bio sredstvo koje je vojska primijenila s ciljem gušenja otpora sindikata i ljevice radi implementacije 24 siječanjske odluke, koje su zapravo bile paket ekonomskih mjera MMF-a, usmjeren na privatizaciju državne infrastrukture poput luka i strateški važnih industrija kao što su energetska i naftna. Vojska je izmijenila i radno zakonodavstvo, zabranjujući pravo na štrajk, ograničavajući broj radnika koji imaju pravo na sindikalno organiziranje i dodjeljujući si ovlasti u određivanju minimalne plaće, čime je stvorena podloga za smanjivanje realnih nadnica. Uvedene su i izmjene u zapošljavanju, rad na određeno i rad na ugovor o djelu (podugovaranje). Prema riječima Eliaçıka i Engina Erdoğana, Turska i danas ima problem u domeni legislative vezane uz radnička prava, jer antisindikalni zakoni koje je vojna hunta donijela osamdesetih predstavljaju ogromnu zapreku u ostvarivanju prava na sindikalno organiziranje i kolektivne ugovore, što sadašnja AKP-ova vlada pozamašno iskorištava.

Primjerice, ukoliko se radnik želi pridružiti sindikatu, mora sa zahtjevom za članstvo otići ni manje ni više nego javnom bilježniku i platiti 15 eura, dok ista procedura ne vrijedi za učlanjenje u nevladine organizacije ili političke stranke. “No tu agoniji nije kraj”, kaže Eliaçık, “radnici moraju izmišljati šefovima da im je umrla tetka kako bi otišli s posla i uhvatili radno vrijeme javnog bilježnika da mu predaju dokumente za učlanjenje. Ako se pak žele iščlaniti iz sindikata, moraju ponoviti proceduru i platiti 45 eura! Razlog zašto je naknada za iščlanjenje veća jest pokušaj sprječavanja radnika da promijene sindikat.” Zakon o reprezentativnosti sindikata, koji isključuje manje granske sindikate iz sudjelovanja u kolektivnim pregovorima, u Hrvatskoj se čini kao neznatno opstruiranje u odnosu na Tursku. Ukoliko ondje neki sindikat želi sudjelovati u kolektivnim pregovorima, mora okupljati polovinu sindikalnog članstva u nekom poduzeću. Pored toga, postoji i sektorski prag koji zahtijeva da sindikat organizira deset posto svih radnika u pojedinom proizvodnom sektoru na nacionalnoj razini, što izaziva kaos, naročito u sektorima trgovine i ugostiteljstva. Ukoliko se i dogodi da pojedini sindikat prijeđe postojeći prag i ostvari pravo na pristupanje kolektivnim pregovorima, birokratska procedura još nije zadovoljena jer sindikat mora od Ministarstva rada dobiti dozvolu za pristupanje kolektivnim pregovorima. Poslodavci uspješno izbjegavaju i zadovoljene pravne procedure. “Ako poslodavac vidi da sindikat ima pravnu osnovu za pristupanje kolektivnim pregovorima jer je učlanio polovinu radnika, on naprosto zaposli više radnika ili parcelizira poduzeće”, kaže Eliaçık, “ali to su ‘pacifističke’ metode. Poslodavac često otkazuje radnicima ugovor o radu koristeći razne izlike. Obično odgovorimo tužbom da se radnike vrati na posao, a to zna potrajati i do dvije godine. Nije rijetkost ni da poslodavac dislocira poduzeće u zemlju s jeftinijom radnom snagom ili krivotvori bankrot, kao što je bio slučaj u jednoj tvornici metala čiji su radnici skupno otišli javnom bilježniku u petak, a u ponedjeljak našli lokot na ulazu u tvornicu.”

Pravo na štrajk može se izboriti tek potpisivanjem stavki o štrajku u kolektivnom ugovoru. Dakako, to je službena verzija koju potvrđuje i štrajk u kojemu su sudjelovali svi zaposlenici Turkish Airlinesa (TA), sa zahtjevom da se 300 otpuštenih radnika koji su prosvjedovali protiv zabrane prava na štrajk, za čije su pokretanje imali pravnu osnovu, vrati na posao i da uprava TA-a smanji radno vrijeme kabinskom osoblju. Osim što su specijalci suzavcem otjerali sindikaliste DISK-a koji su picketingom na aerodromu pokušavali spriječiti štrajkbrehere, uprava TA-a preduhitrila ih je angažiranjem pripravnika i studenata na part-time ugovore da pokriju štrajkaško kabinsko osoblje. Sljedeća tipična antisindikalna taktika koja podupire prakse outsourcinga u Turskoj jesu sektorska ograničenja unutar kojih pojedini sindikat smije imati članstvo, premda je pravno definiranje sektora izrazito ambivalentno i počesto ovisi o odlukama poslodavcu podobnih sudaca. Primjerice, sud može osporiti sindikatu zdravstva da učlani osoblje koje čisti, pere i kuha u nekoj od bolnica jer ono ne pripada sektoru zdravstvenih, već javnih djelatnosti. Nakon što sindikat javnih djelatnosti organizira iste radnike, isti sud, ali drugi sudac, poništava tu odluku pozivajući se na bolnicu kao instituciju gdje svi radnici čine zdravstveno osoblje i sukladno tomu smiju biti učlanjeni samo u sindikat zdravstva.

Zaoštrena antisindikalna politika AKP-a

U Turskoj je danas, prema statistikama Ministarstva rada, malo više od 27 milijuna ljudi zaposleno, a 8,8 posto radnika je sindikalno organizirano. Sindikalisti DISK-a tvrde da su statistike Ministarstva rada sporne jer ne ubrajaju autsorsane radnike sa sudskim tužbama, kao što je slučaj s “nezdravstvenim” osobljem u bolnicama, i radnike na crno kojih je u Turskoj jako mnogo. Prava motivacija snižavanja stope sindikalno organiziranih zapravo je pokušaj vlade da što većem broju sindikata ospori prag za kolektivne pregovore. Prema statistikama OECD-a, Turska je zemlja s najnižom stopom sindikalno organiziranih radnika, koja je pala za 38 posto u razdoblju od 2002. do 2011., što se preklapa s periodom AKP-a na vlasti[7], stranke koja, naročito u državnim poduzećima, kontrolira sindikalne aktivnosti preko poslodavca. Pored spomenutih antisindikalnih taktika, poslodavci često postavljaju doušnike da nadziru sindikaliste, pozivaju imame da propovijedaju protiv sindikata u džamijama u radničkim četvrtima, potiču podjele među radnicima na osnovu političkih uvjerenja, etniciteta i vjere, tjeraju radnike da potpišu izjave koje ih obvezuju da neće postati članovi sindikata, a ne prezaju ni od prijetnji oružjem i otmica sindikalista[8], što Tursku stavlja uz bok nekim južnoameričkim i afričkim zemljama. Jedna od taktika AKP-a je i kontroliranje sindikalnih aktivnosti putem TURK-IŞ-a, sindikata koji i dalje ima članstvo među radnicima državnih poduzeća, što ograničava i čini gotovo nemogućim napore DISK-a da proširi članstvo izvan privatnih poduzeća.

Slična je situacija i sa statistikama nezaposlenih. Prema statistikama Ministarstva rada, u Turskoj je opća stopa nezaposlenosti devet posto, a mladih 17 posto. Računica DISK-ova Instituta za istraživanje za 2013. godinu drugačija je jer uključuje i nezaposlene koji ne traže aktivno posao, pa iznosi 15 posto ukupne radne snage, 27 posto ukupne radne snage mladih i 23 posto ukupne ženske radne snage, od čega je broj nezaposlenih, visokoobrazovanih žena u pet godina udvostručen i iznosi 13 posto.[9]

Što se tiče broja sindikalno organiziranih žena i njihove zastupljenosti u najvišim tijelima sindikata, doznajemo da je tek u travnju 2013. prvi put u povijesti DISK-a izabrana žena u upravni odbor. Na pitanje koji su uzroci tomu, Engin Erdoğan poseže za obrazloženjima ekonomske i ideološke naravi. “DISK uglavnom pokriva plave ovratnike iz metalne industrije, petrokemije, prometa i slično, dok je zastupljenost žena na višim pozicijama u lijevo orijentiranim sindikatima ipak veća nego u ostalima. To je rezultat ‘klasne i spolne osviještenosti'”, smatra Engin Erdoğan, no Eliaçık se s njim u potonjoj tvrdnji ne slaže. “Što je s javnim servisima, uslužnim sektorom i tekstilom, gdje žene predstavljaju većinu, a nijedna nije u upravi? To nema veze s ekonomijom, nego patrijarhatom. Diskurs naših sindikalnih sastanaka je patrijarhalan, kao i vrijeme njihova održavanja. Žene se obično pokupe kući prije večeri jer imaju posla u kućanstvu. Za to nemamo isprike. Na isti način na koji poslodavci, vlade i države ne dopuštaju radnicima da govore, tako i muškarci čine sa ženama. DISK naprosto ne čini ništa da potakne žene da govore i stoga mora učiniti strukturne izmjene naklonjene ženama, uz uvođenje ženskih kvota po uzoru na KESK.”[10]

Čini se da nadnice za kućanski rad ne predstavljaju zahtjev kojim bi se u bliskoj budućnosti čak i nominalno lijevo orijentirani sindikati pozabavili. Slično je i s adresiranjem pitanja socijalnog stanovanja sukladno realnim nadnicama, što u odnosu na prvi zahtjev ipak ima potencijal postati važnom sindikalnom borbom, s obzirom na postojeći društveno-politički kontekst. Komodifikacija javnih prostora gorući je socijalni problem, naročito u Istanbulu. U vrijeme prosvjeda za park Gezi, DISK, KESK, Komora liječnika i Komora arhitekata i inženjera, koji čine dio Platforme za solidarnost Taksima, bili su medijski najistaknutiji subjekti u artikulaciji problema komodifikacije javnih prostora i špekulacije u građevinskom sektoru, što je ujedno jedan od glavnih izvora financiranja AKP-a. Važni izazovi koje pred sindikate i lijeve organizacije postavljaju prosvjedi tiču se prvenstveno mobilizacije i organiziranja radnika u četvrtima koje su suočene s nadolazećom gentrifikacijom. A to bi ujedno pripadnike lijevih pokreta uputilo na izučavanje i primjenu sindikalnih praksi iz 1960-ih i 1970-ih, te pokret usmjerilo na direktnu koliziju s jednim od temelja političke moći AKP-a, koji ima višegodišnje iskustvo izgradnje infrastrukture u siromašnim četvrtima kao uporišnoj točki prikupljanja glasova. Osim toga, većinu prosvjednika diljem Turske čine prekarni radnici, nezaposleni i studenti, a svih pet mladića koji su ubijeni u različitim gradovima za najžešćih prosvjeda u ljeto 2013., dolazilo je iz osiromašenih i radničkih obitelji. Osim što potkopava fabriciranu mainstream predodžbu o visokoobrazovanoj srednjoj klasi kao nositelju prosvjeda, ta činjenica ukazuje na nužnost složenog rada aktivista i sindikata na osvještavanju onih prosvjednih grupa koje nekritički poimaju vlastitu poziciju u društvu. Eliaçık podsjeća da je jedan od važnijih sindikalnih zadataka danas podsjetiti društvo na temeljnu činjenicu da klasnu pripadnost ne determiniraju potrošačke navike, visina prihoda i stupanj obrazovanja, već mjesto koje svaki pojedinac zauzima u procesu proizvodnje.

* Nikolina Rajković je članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).



[1] Zadnji podaci iz siječnja 2014. navode sljedeće brojke sindikalno organiziranih u Turskoj: Hak-Iş (191.541), TURK-IŞ (770.441), DISK (107.680), nezavisni sindikati (26.808), sindikalno neogranizirani (10.504.014). Izvor: DISK: Ocak Istatistikleri 2014. [DISK: Statistike za siječanj 2014.].

[2] Erik J. Zurcher (2004) Turkey: A Modern History. I. B. Taurus, str. 195.

[3] Ibid., str. 200.

[4] Caglar Keyder (1987.) State and Class in Turkey: A Study in Capitalist Development. Verso Books, str. 99.

[5] Turgut Taylan (1984) “Capital and the State in Contemporary Turkey”, http://libcom.org/library/capital-state-contemporary-turkey

[6] Brian Mello, “Communists and Compromisers: Explaining Divergences within Turkish Labor Activism, 1960-1980”, European Journal of Turkish Studies [online], br. 11, 2010., pristup: 10. veljače 2014., http://ejts.revues.org/4343 http://ejts.revues.org/4343

[7] Aziz Çelik, “Trade unions and deunionization during ten years of AKP rule”, http://www.tr.boell.org/web/51-1559.html

[8] Ibid.

[9] DISK Araştırma Enstitüsü, “Işsizlik Verilerini Değerlendirme Raporu”, Ağustos 2013, Rapor No. 2013/22, [Institut za istraživanja pri DISK-u, “Evaluacijsko izvješće o nezaposlenosti”, kolovoz 2013, Izvješće br. 2013/22].

[10] KESK je sindikalna centrala radnika u javnom sektoru.