Nicolas Autheman

Zbrinjavanje izbjeglica uglavnom se u javnim diskusijama promatra ili kao humanitarna dužnost ili pak kao (pre)veliki javni trošak. No dobar dio privatnih kompanija je, nasuprot tome, u izbjegličkim krizama prepoznato priliku za dobru zaradu. Slično drugim javnim servisima, humanitarna je pomoć pod snažnim udarom privatizacija i “autsorsinga”, s prepoznatljivim posljedicama

Kao na svim međunarodnim izložbenim sajmovima, štandovi su obloženi plakatima živih boja, pretrpani primamljivim fotografijama i okruženi hostesama. Muškarci u pripijenim odijelima upadljivo razmjenjuju posjetnice. Među izlošcima nalaze se velike makete uredno poravnanih kontejnera, sićušnih gradova u kojima vladaju red i čistoća. “Mogu vam poslati sve informacije vezane uz naše kampove. Rudarske, naftne, vojne ili izbjegličke, štogod poželite”, ponosno izjavljuje predstavnica španjolske logističke tvrtke ERPA, Clara Rabarta, čovjeku koji se predstavlja samo kao zastupnik jedne “afričke vlade”. Iza njezinog štanda stoji velika fotografija vojnog kampa s različitim tipovima šatora i helikoptera. “Mi smo u prvom redu dobavljači vojne opreme za španjolsko ministarstvo obrane, no ovdje smo kako bismo upoznali humanitarno tržište. Uz razne agencije koje obuhvaća, to je tržište vrlo složeno”, nastavlja Rabarta.

Na sajmu koji je organiziran u Istanbulu usporedno s prvim Svjetskim humanitarnim sastankom na vrhu Ujedinjenih naroda (UN), u svibnju 2016., okupilo se uz mnogo publiciteta više od šesto izlagača iz cijeloga svijeta. Taj događaj svjedoči o smjeru u kojem kreće razvoj međunarodnih organizacija nadležnih za izbjegličke kampove, odnosno o sve jačoj povezanosti humanitarnog djelovanja s privatnim sektorom. Divovski sajmovi od Dubaija do Bruxellesa nekoliko puta godišnje okupljaju velike agencije UN-a, tradicionalne nevladine organizacije (NGO) i privatne tvrtke, od mladih lokalnih poduzeća do najvećih multinacionalnih kompanija. U Istanbulu pored izložaka prodavača dronova, solarnih lampi i paketa hrane stoje štandovi tvrtki za financijske usluge poput MasterCard Worldwidea ili revizora i savjetnika za smanjivanje troškova u poduzećima poput Accenture i Deloitte Consultinga. Na okruglim stolovima posvećenim kretanjima izbjegličke populacije prisustvovao je i predstavnik TripAdvisora, tvrtke za internetske recenzije hotelijerskih usluga.

“Danas je taj sektor ogroman. Neki ga nazivaju ‘industrijom pomoći’. Znamo da se radi o prometu od najmanje 25 milijardi eura godišnje. S poslovnog stajališta, tu se očigledno može zaraditi”, tvrdi Ben Parker, koji je do 2013. bio direktor Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova UN-a u Siriji i Sjevernoj Africi. Na primjeru jednog posebno popularnog štanda možemo bolje razumjeti logiku na djelu. Pored njega je postavljen šator za izbjeglice u kojem se nalazi lažni set za posluživanje čaja i fotografska reprodukcija vrlo simpatične sirijske obitelji u stvarnoj veličini. Štand pripada najvećem organizatoru kampova na svijetu, Visokom povjerenstvu Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). Sam šator sponzorirao je slavni švedski proizvođač namještaja, Ikea. Per Heggenes, predsjednik zaklade te grupe zadužene za program, drži hvalospjeve svojem novom proizvodu koji podsjeća na namještaj za sastavljanje kakav inače nudi u dućanima. “Ovaj šator nije proziran kao ostali i time više štiti dostojanstvo izbjeglica. Mogu se zatvoriti vrata, postoje prozori i izolacija. Sve to pruža određenu kvalitetu života osobama koje će tu provesti duže vrijeme. (…) Ovaj model je čvršći, pa je UNHCR-u dugoročno isplativije uložiti u naše šatore.”

Zaklada Ikea, sa sjedištem u Nizozemskoj, od 2010. u potpunosti financira poduzeće s društvenom odgovornošću Better Shelter (“Bolje sklonište”). To društvo sa sjedištem u Švedskoj potpisalo je s UNHCR-om ugovor za 30 tisuća šatora u iznosu od gotovo 35 milijuna eura. Proizvodi za sastavljanje već su poslani u izbjegličke kampove UNHCR-a u Etiopiji, Iraku, Južnom Sudanu i Keniji. Heggenes smatra da se to komercijalno partnerstvo ni po čemu ne kosi s humanitarnim duhom: “Za mene to nije samo ‘zarada’ ili ‘humanitarni rad’, već s jedne strane korist, a istovremeno razvoj (…) U svakom slučaju, zarada koju ostvaruje Better Shelter mora se ponovno uložiti u socijalno poduzeće ili našu zakladu”.

Riskantno partnerstvo

Dok švedski div u katalozima za prodaju namještaja redovito ističe uspješnost svojih humanitarnih partnerstava, Parker je mnogo sumnjičaviji oko uloge koju on ima u kampovima: “Kada sam radio u Keniji 2011., u dijelu zemlje u kojem se nalazi veliki izbjeglički kamp za Somalijce, Dadaab, dogodila se velika suša. Tada nam je rečeno da će Ikea donirati 60 milijuna dolara samo za Dadaab. I to se odnosilo na taj koncept šatora kao čarobnih skloništa koja će se graditi kako bi se izbjeglicama pružili divni životni uvjeti. Jesu li Dadaabu u to vrijeme doista bila potrebna nova dizajnerska skloništa? Najiskrenije, mislim da ne. Privatni sektor danas ponekad nastoji istražiti nova tržišta preko karitativnog sektora i to se vjerojatno događa s Ikeom. Za dioničare je to dobro, no za izbjeglice, nisam baš siguran”. Ikea 2016. nije bila samo dobavljač šatora, već i glavni privatni donator UNHCR-a s 32 milijuna eura.

U impozantnom staklenom sjedištu UN-ove organizacije u Ženevi radi gotovo tisuću zaposlenika, uglavnom zaduženih za upravljanje izbjegličkim kampovima u državama koje ne mogu osigurati logistiku za njih. Jednu je specifičnost važno istaknuti – iako agencija službeno ovisi o UN-u, zapravo je financira nekoliko velikih sila koje diktiraju politiku i prioritete. SAD je 2016. u tu agenciju uložio gotovo 40 posto njezina budžeta koji iznosi oko 7 milijardi eura. Njemačka, Velika Britanija, Japan i Švedska svake godine tradicionalno nadopunjuju taj budžet. “Uspostavljamo partnerstva s privatnim sektorom kako bismo bili učinkovitiji”, pojašnjava Melissa Fleming, glasnogovornica ženevske agencije. “To u određenoj mjeri znači profesionalizaciju našega rada. Humanitarni je sustav narastao, a biti humanitarcem postala je struka”.

No toj struci nedostaje resursa. Kako bi uštedjela, agencija je 2012. osnovala ogranak pod nazivom “Laboratorij inovacije”, namijenjen uspostavi novih partnerstava – s Ikeom za stanovanje, američkom tvrtkom za dostavu UPS za hitnu logistiku, a uskoro i s Googleom za školovanje. Na pitanje koji su rizici toga da privatne kompanije zauzimaju sve važnije mjesto u procesu odlučivanja, UNHCR uporno odgovara da je razina njihovog financijskog sudjelovanja i dalje marginalna u usporedbi s državama. Ipak, partnerstva koja su izvorno zamišljena samo kao donacije poprimaju nove oblike. Ben Parker smatra da agencija srlja u maglu iz koje je teško pronaći izlaz: “Zaklada Ikea obećala je UNHCR-u desetke milijuna dolara. A sada je poslala nekoga u Švicarsku da provjeri što se događa s njezinim novcem. Mislim da je UNHCR u početku zamišljao da će naprosto dobivati besplatno osoblje i donacije. Sada polako shvaća da privatni sektor tako baš i ne funkcionira. (…) Privatnici neće doći bez kompenzacije. Što ako, primjerice, Ikea odluči testirati novi materijal u izbjegličkim kampovima?” I kako reagirati kada, kao što je bio slučaj u veljači 2016., europarlamentarci otkriju da je Ikea upletena u golemi skandal utaje poreza, izbjegavajući plaćanje poreza u državama koje upravo UNHCR-u omogućuju da napuni svoj budžet (La Tribune, 13. veljače 2016.)? Iz UN-ove agencije odgovaraju da za to nikada nisu čuli…

Pored više ili manje stvarne korisnosti Ikeinih šatora, upitni su i ekonomski model i političke sile kojima se danas podređuje agencija odgovorna za sudbine milijuna ljudi izbjeglih posvuda po svijetu. U zatvorenom krugu često povjerljivog humanitarnog rada, Liječnike bez granica koji su 1970-ih odlazili u Afriku otvarati besplatne klinike, sada zamjenjuju menadžeri s diplomama ekonomskih ili pravnih fakulteta iz globaliziranog sveučilišnog sustava. “Ne možete zamisliti koliko životopisa primam svakoga dana. Nevjerojatan broj ljudi želi raditi ovaj posao, pogotovo mladi koji traže smisao u životu i koji mi govore ‘Napokon, ne želim više raditi na Wall Streetu'”, potvrđuje Melissa Fleming. Za taj novi humanitarni kadar, često othranjen na neoklasičnim ekonomskim teorijama, zamjena starih nevladinih organizacija privatnim tvrtkama koje smatraju kompetentnijima sasvim je normalna.

Tržišna “rješenja”

No takav razvoj tržišta kod agencije sa sve opsežnijom odgovornošću ne može se objasniti samo smjenom generacija. Trajni utjecaj velikog donatora SAD-a malo pomalo tjera agenciju da se uskladi s vodećim menadžerskim modelom, koji prije svega vrednuje pojmove učinkovitosti i matrice profitabilnosti. Tu je promjenu u posljednjih nekoliko godina opazio povjesničar izbjegličkih kampova na Sveučilištu u Glasgowu Benjamin White: “Stvarajući logiku financiranja javnim natječajima, definiranjem i stalnim kvantificiranjem potreba, države, u prvom redu SAD, prisilile su organizaciju da funkcionira poput korporacije, sa službama za marketing, ‘odgovornost’ i procjenu s trajnim budžetima. Velike nevladine organizacije poput CARE ili Norwegian Refugee Council funkcioniraju po istom modelu. U njihovim se slučajevima čak može govoriti o humanitarnim tvrtkama”. Iako agencija odbija službeno priznati izravni utjecaj koji SAD vrši na njezin model upravljanja, glasnogovornica priznaje da njezin najveći sponzor vrši selekciju kriza u koje će se intervenirati: “Ne biramo mi, naši donatori ponekad donose te odluke. Postoje jednako tragične situacije kao u Siriji, na primjer u Južnom Sudanu ili u Srednjoafričkoj Republici, no financije se dodjeljuju samo za Sirijce.”

Prašnjava zemlja podiže se u divovske oblake i njiše hrpe rublja obješenog na rubove kontejnera požutjelih od starosti. Djeca okružena negostoljubivom pustinjom igraju se na improviziranoj ljuljački izgrađenoj od starih guma. U kampu Zaatari, koji je UNHCR 2012. otvorio niti petnaest kilometara od sirijske granice u Jordanu i koji nimalo ne nalikuje blistavim maketama s humanitarnog sajma, danas je smješteno više od 80 tisuća sirijskih izbjeglica. Tri godine nakon što je otvoren, UN-ova organizacija za distribuciju hrane, Svjetski program za hranu (WFP), upravo je ovdje po prvi put u svojoj povijesti odlučila posegnuti za principima tržišne ekonomije. Pakete hrane zamijenila su dva konkurentna supermarketa, Safeway, dio američkog lanca, i Tazweed, podružnica kuvajtske prehrambene grupe koja je specijalizirana za izbjegličke kampove. “To što imaju na raspolaganju dva supermarketa s jasnim trgovačkim strategijama, u kojima za jedan dolar dnevno koji imaju na raspolaganju mogu kupiti ono što žele, pretvorilo je ljude u sretne potrošače”, smatra Kilian Kleinschmidt, upravitelj kampa u ime UNHCR-a od 2013. do 2016., strastveno braneći novi sustav koji je po njegovom mišljenju mnogo jeftiniji.

Sivoj ekonomiji koja se postupno razvila na zatarijskoj tržnici zahvaljujući samim izbjeglicama suprotstavio se dolazak novih ekonomskih subjekata s agresivnim strategijama. Virtualna bankovna kartica s 50 dolara mjesečno na računu koju svakoj sirijskoj izbjeglici osiguravaju UNHCR i Svjetski program za hranu, a koja radi samo u dvama konkurentnim supermarketima u Zaatariju, omogućuje novim “klijentima” da ponovno iskuse čari samoposlužne konzumacije. “Mi smo specijalizirani za kampove. Već smo radili za UNHCR u Iraku i Jemenu”, izjavljuje među širokim policama ispunjenim kuvajtskim proizvodima Laith al-Jazi, voditelj službe za razvoj u grupi Tazweed. “Mislim da je konkurencija zdrava. Ona jamči najbolje usluge, najbolje cijene za izbjeglice ili čak, ako smijem upotrijebiti taj izraz, za primatelje usluga”.

Na tom zatvorenom tržištu, WFP dužan je osigurati da profit dvaju supermarketa ne prelazi 5 posto njihovih prihoda. No Kilian Kleinschmidt, danas neovisni savjetnik s jakim utjecajem u sektoru, htio bi dodatno unaprijediti taj sustav privatnog podugovaranja i dokinuti zastarjeli model humanitarne pomoći. Zašto se izbjeglicama koji otvaraju radnje u kampovima ne bi izravno naplaćivale humanitarne usluge koje primaju? “Po meni je taj sustav opće pomoći vrlo nezdrav. I što poslije? Vratite se u svoju zemlju i pitate vladu ‘Što mogu dobiti besplatno?’ Prihvatimo činjenicu da sve ima svoju cijenu i da je sadašnji ekonomski sustav temeljen na tome da se svaka usluga koju primate treba platiti.”

Početkom 1980-ih, u aktivističkoj intervenciji za boat people,* filozof Michel Foucault izjavio je: “Izbjeglice se prve isključuje!” Je li mu možda prošlo kroz glavu da će jednoga dana za to morati plaćati?

S francuskog prevela: Dora Slakoper


* op. prev. Boat people naziv je za izbjeglice koje su čamcima bježale iz Vijetnama po završetku Vijetnamskog rata (1978. i 1979.) ili, šire, za sve izbjeglice koje su bježale čamcima iz bivše Indokine između 1975. i 1995.

Pročitajte više:


U tren oka

“Približite oko… Hvala na suradnji”. Metalni glas prodire iz svjetlećeg kućišta koje visi na stalku. Obraća se izravno sirijskim izbjeglicama. U supermarketu otvorenom u središtu kampa Zaatari u Jordanu svakome se, po novom, za plaćanje namirnica na blagajni mora skenirati oko. Uređaj koji je UNHCR uveo u veljači 2016. pomoću izgleda šarenice provjerava identitet izbjeglice, a zatim i stanje njezinog virtualnog računa u lokalnoj banci Jordan Ahli Bank na koji svaki mjesec sjeda 50 dolara. Ta se operacija odvija “u tren oka”, kako s entuzijazmom poručuju iz UNHCR-a, te omogućuje “izbjegavanje prijevara”. Isti je sustav nekoliko mjeseci kasnije uveden u Azraku, drugom velikom kampu za sirijske izbjeglice na sjeveru zemlje.

Bilo da su tek prešli granicu kako bi pobjegli od rata ili već nekoliko godina prebivaju u kampu, brojnim izbjeglicama pitanje biometrije nije glavna briga. “Na neki je način to praktičnije, ne možeš izgubiti karticu”, lakonski komentira jedna majka među policama trgovine. Žali najviše zbog toga što ne može poslati svoju djecu da umjesto nje obave kupovinu. Međutim, u glavnom gradu Amanu, bivši sirijski novinar koji je boravio u Zaatariju Hani Maoued tvrdi da mnoge izbjeglice u privatnosti ipak izražavaju zabrinutost: “Za njih je to vrlo važna tema. Već žive u kampovima, što znači da se čitavo njihovo okružje temelji na prisili, da im je sve nametnuto. Na taj sustav gledaju kao na neku vrstu dodatne obveze”.

Tvrtka IrisGuard, koja od 2003. ima sjedište na Kajmanskim otocima, jednoj od najskrovitijih poreznih oaza na svijetu, svoj je sustav za prepoznavanje šarenice dosad prodala američkim zatvorima, graničnim prijelazima Ujedinjenih Arapskih Emirata i jedinicama za suzbijanje narkotika jordanske policije. U nadzornom odboru sjede Richard Dearlove, koji je do 2004. bio direktor Secret Intelligence Servicea (MI6), obavještajne službe britanske vlade, i Frances Townsend, posebna savjetnica američkog predsjednika Georgea W. Busha za unutarnju sigurnost i protuterorizam od 2004. do 2008. “Radi se naprosto o stručnosti”, smatra osnivatelj i glavni direktor tvrtke Imad Malhas, koji u potpunosti prihvaća sigurnosne ciljeve svoje tvrtke. “Zapanjuje me ta tehnologija. Znate, ne postoje dva ljuska bića s istom šarenicom, a osim toga, to je jedini dio ljudskog tijela koji ostaje isti tijekom cijeloga života. Mnogo je pouzdanija od digitalnih otisaka prstiju”. To je tržište budućnosti za njegovu kompaniju, koja je “darovala” svoje uređaje UNCHR-u. Zauzvrat dobiva 1 posto svake uplate koju izvrše izbjeglice. “Sve je to za UNHCR 20 posto jeftinije od prošlog sustava distribucije paketa hrane. Sada se nastojimo proširiti na dvije razine, horizontalno, odnosno unutar UN-a, i geografski, u Tursku, koja danas prihvaća najviše sirijskih izbjeglica1. (…) Nadamo se da ćemo vrlo brzo osvojiti nova tržišta”.

UNHCR je u Afganistanu 2002., odnosno više od tri godine prije nego što su u Europskoj uniji uvedene biometrijske putovnice, “prvi puta u svijetu uveo tehnologiju prepoznavanja šarenice” – “eksperimentalni” program registracije namijenjen provjeri identiteta afganistanskih izbjeglica na povratku iz kampova u susjednom Pakistanu.2 Petnaest godina kasnije, vlada je prikupila biometrijske podatke cjelokupne afganistanske populacije, čime je zemlja postala jedna od najnaprednijih u tom području.3 Za naciju koja se redovito svrstava među najsiromašnije na svijetu, to je prilično paradoksalno. “U svim tim izbjegličkim kampovima, marginalizirane populacije služe kao pokusni kunići za nove biometrijske sustave”, tvrdi neovisni savjetnik za humanitarna pitanja Paul Currion i bivši zaposlenik nevladinih organizacija u Iraku i Afganistanu. “Za tvrtke koje razvijaju takvu tehnologiju izbjeglički su kampovi nevjerojatna blagodat. Pomoću njih mogu povezati svoj imidž s humanitarnim radom, testirati svoje uređaje na velikim skupinama, a i pristupiti zapadnim vladama kako bi im ih pokušale prodati”. Tvrtke ondje nailaze na poslušnu populaciju koja nije sklona političkoj mobilizaciji.

UNHCR je od 2002. uveo sustav biometrijske registracije u gotovo deset zemalja, od Malezije do Kenije. Šest godina kasnije, zadužio je osnivača udruge Privacy International i stručnjaka za zaštitu osobnih podataka Simona Daviesa za evaluaciju tog novog sustava u nekoliko kampova: “Ono što smo otkrili bilo je vrlo zabrinjavajuće. U takvom je okruženju svatko očajan, pa su izbjeglice spremne pristati na bilo što. U Etiopiji su, primjerice, bili vrlo zabrinuti oko digitalnih otisaka prstiju, govorili su da im se oduzima identitet, dio njih (…) Pronašli smo nezaštićena računala s osjetljivim podacima, dogovore oko podataka s lokalnim vladama, pogotovo u Maleziji. Također, nemoguće je dobiti informacije o ugovorima koji su potpisani s tvrtkama. U Europi bi takvo prikupljanje i čuvanje podataka bilo u potpunosti nezakonito”. Nakon što je proslijeđeno UNHCR-u, izvješće je zakopano i nikada nije objavljeno. Organizacija je pitanje suglasnosti izbjeglica naprosto pomela pod tepih.

Devet godina nakon Daviesovih upozorenja, UNHCR-ova praksa prikupljanja podataka ostala je ista. Profesorica na Sveučilištu u Kopenhagenu Katja Lindskov Jacobsen kritizira agenciju zbog nepotrebnog i opasnog stvaranja “digitalnih izbjeglica”. “Paradoks je u tome”, objašnjava ona, “što je uvođenje biometrije u širokim razmjerima u posljednjih deset godina učinilo izbjeglice još ranjivijima. Politike zaštite podataka vrlo su nejasne. Moguće ih je razmjenjivati među državama, kao što je bio slučaj u Keniji, koja je tako mogla usporediti bazu izbjeglica s bazom građana. Štoviše, u javnim natječajima za tvrtke propisano je da se podaci mogu dijeliti ‘prema nahođenju UNHCR-a’.” Čini se da komercijalna i politička uporaba tih dragocjenih podataka ima svjetlu budućnost.


1 Trenutno je u Turskoj, prema UNHCR-u (siječanj 2017.), ukupno 2,3 milijuna sirijskih izbjeglica. Dotična organizacija ne vodi kampove u Turskoj jer tamošnja vlada odbija bilo kakvo uplitanje izvana.
2 Peter Kessler, Iris testing of returning Afghans passes 200,000 mark, UNHCR, New York, 10. listopada 2003.
3 Usp. Paul Currion, “Les enjeux de la biométrie dans l’humanitaire”, Irin News, Ženeva, 26. kolovoza 2015.