Michael Heinrich

Rigidnost njemačkog slamanja grčke vlade pod vodstvom Sirize izazvala je brojne negativne komentare i u samoj Njemačkoj. Kejnzijanci ističu ekonomsku “iracionalnost” produbljivanja mjera štednje, drugi su zabrinuti za demokraciju ili opstanak same “europske ideje”. Nasuprot takvim tumačenjima, Michael Heinrich ističe specifičnu ekonomsku racionalnost u temelju njemačke politike, što ona otkriva o prirodi EU-a kao projekta i kojim globalnim ciljevima teži

Kakve sve kritike Wolfgang Schäuble mora slušati od trenutka uspješne ucjene Aleksisa Ciprasa i njegove vlade: da je oštetio demokraciju u Europi, da je naštetio ugledu Njemačke u inozemstvu, i – prije svega – da je nanio štetu “europskoj ideji”. Ispada da taj čovjek sve što radi radi samo kako bi oskvrnuo sve što je lijepo i plemenito. U skladu s takvim dojmom pokrenuta je i online peticija za njegovu smjenu. No što ako Schäuble nije samo tvrdoglav, pokvaren i nesocijalan? Što ako jednostavno vodi dobru njemačku politiku?

Mnogo toga se promijenilo u njemačkoj politici. U odnosu prema Grčkoj to je postalo naročito jasno. Već desetljećima njemačka ekonomija profitira od EU-a (i prije od EEZ-a) više od bilo koje druge europske ekonomije. A njemačka država preko poreznih primanja uredno zarađuje skupa s njom. Neovisno o tome koja stranka davala kancelara, europska politika Njemačke igrala je na europski konsenzus. Bespogovorno je prihvatila ulogu najvećeg platiše Unije, jer je ono što je Uniji plaćala ionako zanemarivo u odnosu na ono što je preko nje zarađivala. Ipak, u odnosima sa Sirizinom vladom ta je politika konsenzusa demonstrativno napuštena. Iako je cijeli niz zemalja članica imao značajnih bojazni, Merkel i Schäuble su agresivno nametnuli beskompromisno držanje eurozone: ništa manje od bezuvjetne kapitulacije grčke vlade za njih nije dolazilo u obzir. No Njemačka nije samo raskinula s politikom konsenzusa, taj je raskid trebao biti i očigledan za svakoga – kao upozorenje.

Demokracija je lijepa stvar. Bez slobodnih izbora ne može se postati članicom EU-a. No, iz toga se ne smije izvoditi zaključak da slobodno izabrana vlada, koja preuzima zaduženu zemlju, smije voditi onakvu politiku kakvu drži ispravnom. Merkel i Schäuble tražili su “reforme”, odnosno provedbu i produbljivanje istog programa osiromašenja koji je u posljednjih pet godina doveo do smanjenja grčkog društvenog proizvoda od približno 30 posto. Mario Draghi se kao šef ECB-a pobrinuo da grčke banke ostanu bez mogućnosti refinanciranja. A bez refinanciranja svaka je banka u najkraćem roku osuđena na bankrot. Grčkoj je vladi ostao samo izbor između brzog izdavanja paralelne valute, što bi značilo kaotično de facto napuštanje eura, i potpisivanja svega što joj je servirano. Schäuble nije oštetio demokraciju u Europi (kada i gdje je ta fantastična, neoštećena demokracija uopće postojala?), već je samo demonstrirao kako u Europi eura i njemačke dominacije demokracija zapravo funkcionira.

No nije li upravo time nanesena šteta “europskoj ideji”? Često se i glasno obznanjuje da su EEZ i EU poslije Drugoga svjetskoga rata zapadni dio Europe oslobodili od nacionalizma i konačno donijeli mir i sporazumijevanje među narodima. To vjeruju i mnogi ljevičari, koji se zbog toga ustručavaju svake načelne kritike EU-a jer ne žele argumentima pogodovati nacionalizmu. No već kratak pogled na povijest daje sasvim drugu sliku. Mir u Europi osigurao je s jedne strane Hladni rat – za sukobe unutar zapadnog bloka, primjerice između Njemačke i Francuske, jednostavno više nije bilo mjesta – a s druge strane nuklearna prijetnja: rat između blokova doveo bi do atomskog pakla. Mir u Europi nije bio posljedica, nego pretpostavka stvaranja EEZ-a 1957. godine.

Osnivanje EEZ-a imalo je svoju političku i svoju ekonomsku dimenziju. Na političkom planu: Savezna Republika Njemačka je kao članica EEZ-a – svega 12 godina nakon poraza njemačkog fašizma i bez obaveze plaćanja bilo kakvih reparacija za agresorski rat i bezbroj u njemu počinjenih zločina – ponovno postala punopravnim dijelom “zapadnog svijeta”. Za Zapad to je značilo uspješnu integraciju Savezne Republike Njemačke, koja je svega nekoliko godina prije toga od Staljina dobila ponudu ponovnog ujedinjenja pod uvjetom neutralnosti. Na ekonomskom planu: pošto je Zapadnoj Njemačkoj na dužničkoj konferenciji u Londonu 1953. već oprošten velik dio dugova, a otplata ostatka odgođena i do 50 godina, EEZ je brzo rastućoj njemačkoj industriji osigurao veće tržište koje joj je bilo neophodno. Kroz okvir EEZ-a Francuska i Italija su se nadale postići ubrzanu modernizaciju svojih ekonomija, a Francuska je posebno očekivala potporu za svoj veliki i zastarjeli agrarni sektor.

U tada povoljnim uvjetima svjetske ekonomije od EEZ-a su profitirali svi – ali daleko najveći profiter među njima bila je Savezna Republika Njemačka. Isto vrijedi i za uvođenje eura, ali razlike između zemalja tada su već bitno porasle. Dok je europski jug profitirao vrlo malo od toga, jedinstveni valutni prostor za njemački kapital nije značio samo uklanjanje unutareuropskih prepreka, nego je euro – koji je u tendenciji slabiji od njemačke marke – njemačkom izvoznom buldožeru i s onu stranu EU-a osigurao nezanemarive natjecateljske prednosti, a na duži rok može osigurati čak i napad na status dolara kao jedine svjetske valute. Njemačke vlade, međutim, sada više nisu bile spremne goleme prednosti koje proizlaze iz eura dijeliti sa slabijim zemljama. Na njima je bilo da se sa – za njih daleko prejakom – valutom nose kako znaju i umiju: nikakva [fiskalna] “transferna unija” za Njemačku nije dolazila u obzir. Nasuprot vrlo rasprostranjenim tvrdnjama, euro ne pati ni od kakve greške u konstrukciji koju su slijepi inženjeri nekako previdjeli i sada je ne žele priznati. Konstrukcija eura, ovakvog kakav jest, bila je namjerna. Htjela ga je ne samo njemačka vlada, nego i druge vlade koje su svoje zemlje smatrale snažnima, a u euru su vidjele i dobrodošao instrument unutarnjeg discipliniranja. Slabiji su pristali na takav aranžman jer su se nadali da stvari ipak neće biti baš toliko strašne, ali prije svega zato što im se alternativa ostanka izvan eura činila još kudikamo neugodnija.

Ta nova politika, s isključivim fokusom na prednosti jakih zemalja, svom je brutalnošću provedena nad Grčkom. Pritom se prvenstveni cilj uopće ne sastoji u tome da se Grčku iscijedi do zadnje kapi. Čak i onda kada se ubiranje vrhnja, poput preuzimanja grčkih aerodroma od njemačke kompanije Fraport iz Frankfurta po rasprodajnoj cijeni, rado prihvaća i politički podupire (u memorandumu koji je grčka vlada morala potpisati u kolovozu 2015. privatizacija aerodroma se eksplicitno navodila kao jedna od naročito važnih točaka). No i Merkel i Schäuble znaju da mala grčka ekonomija, kontinuirano dodatno slabljena novim ciklusima orgija štednje, nikad neće biti u stanju supstancijalno smanjiti svoje goleme dugove. Ili će u jednom trenutku doći do značajnog oprosta duga (ili će se značajno produžiti rok otplate uz istovremeno minimalne kamate, što bi faktički značilo isto što i oprost), ili će takozvani programi spašavanja – novi, veći krediti kako bi se podmirilo stare, skupa s kamatama – postati trajnim aranžmanom. Tu očitu činjenicu, koja je uspjela prodrijeti i do televizijskih talk showa, dosad je na strani “institucija” otvoreno izgovorila samo šefica MMF-a Christine Lagarde.

Politički i ekonomski dobitnik krize

Usuprot široko rasprostranjenom mišljenju, njemačka država Grčkoj dosad nije platila gotovo ništa. Različiti “paketi pomoći” zapravo su krediti na koje Grčka mora plaćati kamate. “Spašene” su zapravo privatne banke koje su izvorno kreditirale grčku državu. Ti su krediti putem “paketa pomoći” najvećim dijelom preuzeti od ECB-a i ESM-a (Europskog stabilizacijskog mehanizma, odnosno “fonda za spašavanje”). Dakle: činjenicu da grčko nepodmirivanje kredita neće značiti udarac na profite banaka, nego će morati biti plaćeno poreznim novcem, imamo zahvaliti Merkel i Schäubleu, koji su tu vrstu spašavanja banaka forsirali od 2010. godine.

Da će politika koju Merkel i Schäuble vode za njemačku državu na koncu postati skupa, gotovo je sigurno. Ili će se otpis grčkih dugova ipak dogoditi, ili će barem dio jamstava, koja sada dosežu preko 80 milijardi eura, morati biti aktiviran. Do te su točke – i samo do te točke – njemačke kavanske teorije i njihovi politički predstavnici u pravu. Unatoč tome, Merkel i Schäuble vode dobru njemačku politiku, kako u ekonomskom, tako i u političkom pogledu. Ekonomski su njemačka država i njemački kapital veliki dobitnici eurokrize. Zbog slabog eura, njemački izvoz cvate kao nikad prije, a stopa nezaposlenosti niska je kao na početku 1990-ih. Njemačka država uživa snažan rast poreznih prihoda, a na svoje dugove gotovo više ne plaća kamate jer njemačke državne obveznice glase kao sigurne pa su stoga i tražene. Kao bonus tu je još i odljev mozgova iz kriznih zemalja: u Njemačku dolazi velik broj dobro obrazovanih mladih ljudi koji su spremni raditi za malo novca pa ni deficiti njemačkog obrazovnog sustava više nemaju nekadašnju težinu. Ali ograničimo se na uštede na kamate: prema nedavno objavljenim izračunima Leibniz instituta za ekonomska istraživanja iz Hallea, uštede od 2010. godine do danas ukupno iznose oko 100 milijardi eura, čime već sada nadmašuju ukupni iznos njemačkih jamstava u sklopu ESM-a. A uštede na kamatama neće tek tako prestati. Čak i kada bi njemačka država već sutra ponovno morala plaćati “normalne” kamate, tj. kamate koje ne bi značajno odstupale od europskog prosjeka, kao što je to bio slučaj prije krize, državne obveznice koje su izdane posljednjih godina i dalje bi ostale na niskim kamatnim stopama. Međutim, ionako nije za očekivati da će se kamate tako skoro normalizirati. Sasvim je plauzibilno prognozirati da će njemačka država u narednih pet godina uštedjeti još jednom istu količinu kamatnih troškova, a vjerojatno čak i bitno više od toga. Dakle, milijarde jamstva, koje će prije ili poslije doći na naplatu, lako je preboljeti jer predstavljaju samo mali dio već ostvarenih kriznih dobitaka.

Ni politički rezultati politike Merkel i Schäublea nisu zanemarivi. Eurozona je zakleta na njemačku politiku štednje, kojoj je još crveno-zelena koalicija pod Schröderom dala snažan doprinos. Uzgred rečeno, tijekom krize ta politika u Njemačkoj nije primijenjena. Umjesto toga imali smo državnu premiju za zamjenu starih automobila novima i produžetak perioda u kojemu radnici primaju državnu nadoplatu za krizom izazvano smanjenje radnog vremena (Kurzarbeitergeld) sa šest na dvanaest mjeseci.1 A uslijed toga i široku podršku za Merkel, što nije nevažno za njezino tvrdo nastupanje prema vani. No eurozonu se prekraja po željama njemačke vlade. Lijevu vladu poput Sirizine u Grčkoj, koja je, kao što je pokazao referendum od 5. srpnja 2015., uspjela okupiti značajnu većinu stanovništva iza sebe, u rekordnom se roku prisiljava na pokleknuće i kapitulaciju. U normalnim okolnostima potrebno je 15 do 20 godina dok mala, manje ili više radikalna stranka dospije u vladu, i to kao juniorski koalicijski partner. To je dovoljno vremena za istjerivanje svih radikalnih navada i mušica. Ogledni primjer su njemački Zeleni, iako je njihova radikalnost oduvijek bila dosta ograničena. No u kriznim vremenima to može ići kudikamo brže: Siriza, još 2009. mala lijeva stranka sa 4,6 posto glasova, šest godina poslije predvodi vladu. A tako brzo to u demokratskoj Europi zapravo ne bi trebalo ići. Tu bi do vlasti trebali dogurati samo oni koji djeluju “savjesno i odgovorno”. Bacivši Sirizu na koljena, njemačka je vlada ostatku EU-a demonstrirala da alternative možda i postoje i da se za njih može i glasovati, ali da one u konačnici neće imati nikakve šanse.

Geopolitika i borba za svjetsko tržište

Kejnzijanski orijentirani ekonomisti i socijalno orijentirani suvremenici srdito napadaju takvu politiku: boje se da će grozno stradati ne samo grčka ekonomija, nego i njemački ugled, a time i njemačka pozicija u Europi i svijetu. No ta politika nipošto ne proizlazi iz puke tvrdoglavosti Schäublea ili njegova nerazumijevanja elementarnih ekonomskih odnosa. Ona posjeduje vlastitu logiku – logiku politike međunarodnih sila. Kolapsom Sovjetskog Saveza nestao je i veliki sukob između Istoka i Zapada, koji je zaklanjao brojne druge sukobe. Sjedinjene Države time su doduše postale jedinom preostalom velesilom, no njihova se dominacija na razini svjetske politike smanjila. S ratovima u Afganistanu i Iraku postalo je doduše jasno da SAD može razorno poraziti svaku vojsku svijeta, ali i da vojni uspjeh nipošto ne znači da je u stanju bezuvjetno odrediti poslijeratni poredak. U prvom desetljeću novog milenija kucnuo je čas srednjih sila.

Brazil i cijela Latinska Amerika vode politiku koja je u većoj mjeri neovisna od SAD-a nego što je to bio slučaj desetljećima. Kina je postala globalni igrač, kako na političkoj, tako i na ekonomskoj razini. Rusija doduše nije uspjela sačuvati status velesile Sovjetskog Saveza, ali kao srednja sila nije za podcijeniti. A Zapadna Europa? Tu je Njemačka već dugo vodeća politička i ekonomska sila koja sve više razvija i globalno-političke ambicije. Polazišta za to nisu vojne intervencije diljem svijeta u kojima danas i Njemačka sudjeluje, nego euro i kontrola eurozone. Za velike dijelove njemačkog, ali i izvozno orijentirane dijelove europskog kapitala, eurozona već dugo nije dovoljno velik prostor djelovanja. Eurozona je tek osnova s koje se kreće u izvoznu ofenzivu koja obuhvaća cijeli svijet. Za to je, međutim, potrebno urediti eurozonu po njemačkom modelu. To podrazumijeva ne samo stabilnu valutu, nego i ograničenje socijalne države na minimalno socijalno osiguranje i smanjenje prava koja štite radnike. Globalna konkurentska borba je oštra pa ne dolazi u obzir da se već “kod kuće” ograničava profite kapitala. Upravo to je smisao politike koju forsiraju Merkel i Schäuble. Ni na što drugo se ne misli kada se kao cilj navodi pretvaranje EU-a u “najkonkurentniji ekonomski prostor svijeta”. Činjenica da Merkel i Schäuble uspijevaju provesti taj program nije samo posljedica njemačke nadmoći u EU-u ili brutalnosti s kojom postupaju. Program koji slijede podudara se i s interesima onih frakcija kapitala iz drugih zemalja Unije koje su spremne za konkurenciju na svjetskom tržištu i žele se priključiti agresivnoj njemačkoj izvoznoj strategiji. Ono što je njemačkoj politici posljednjih desetljeća uspjelo unutar EU-a – stvoriti izvozne prednosti za njemački kapital preko suzbijanja nadnica i politike štednje – sada se želi organizirati i na višoj razini. S eurozonom kojom dominira njemačka vlada stvara se snažan bastion za tu konkurentsku borbu na globalnoj razini.

Hoće li ta, i prema unutra (u obliku štednje) i prema van (u obliku izvozne ofenzive), izrazito agresivna politika dugoročno biti uspješna, nije moguće predvidjeti. U svakom će slučaju na svjetskoj razini biti konfrontirana s daleko snažnijim protivnicima od onih koje je na europskoj razini ikad susrela. No pukotine politike koju forsira njemačka vlada vidljive su i na razini EU-a. S jedne strane, tu su rastući nacionalistički pokreti u pojedinim zemljama kao posljedica politike njemačkog diktata. S druge strane, Velika Britanija ima bitno drugačije globalno-političke i ekonomske interese od ostatka EU zemalja. Velika Britanija je politički daleko snažnije povezana sa Sjedinjenim Državama od svih drugih europskih zemalja, što se očituje i u njezinu članstvu u špijunskoj alijansi “Five Eyes” (SAD, UK, Kanada, Australija i Novi Zeland), čije se zemlje-članice ne špijuniraju međusobno, već zajednički špijuniraju ostatak svijeta. Ekonomski profitabilna i politički utjecajna nije britanska industrija, nego prije svega londonski City kao financijsko središte. A City se odbija podvrgnuti EU kontroli, kamoli euro-režimu. Utoliko ne iznenađuje da njemačka politika za posljedicu ima jačanje tabora britanskih protivnika EU-a.

Sigmar Gabriel na “pravoj strani”

A kada se radi o dobroj njemačkoj politici, ni SPD ne želi ostati po strani. Tko je u velikoj koaliciji konzervativaca i socijaldemokrata kuhar, a tko konobar, vođa socijaldemokrata Sigmar Gabriel pokušava prikriti jako glasnim vikanjem. Povodom grčkog referenduma, Gabriel se tako u tabloidu Bild inscenirao kao posebno veliki “žderač” Grka. Pritom se, međutim, često samo blamira, kao, primjerice, kada je Schäuble mađioničarski izvukao “grexit na određeno vrijeme” iz šešira, čime je dao do znanja da je u cilju pokoravanja grčke vlade spreman i na vrlo riskantnu politiku – jer nitko ne može predvidjeti posljedice grexita, ne samo za Grčku, nego i za euro. Na upite novinara Gabriel se isprva hvalisao da je cijela stvar, dakako, prethodno prošla konzultacije s njim. No kada je negodovanje unutar SPD-a počelo rasti iznenađujućom brzinom, dodao je da se zapravo radi samo o ideji za koju je jednom prilikom čuo.

Promijenjena situacija u kojoj se njemačka politika danas odvija postaje doista jasna tek kada se gleda preko granica europske politike. Dat ću samo dva primjera. Zaposlenici pošte su u lipnju i srpnju štrajkali četiri tjedna. Pritom se primarno nije radilo o višim plaćama, nego o zahtjevu za ukidanje novoosnovanih sestrinskih poduzeća u kojima se za iste poslove plaćaju i do 20 posto niže nadnice. Smanjenje nadnica opravdavalo se održavanjem “konkurentnosti”. Poduzeće, međutim, ubire dobit prije oporezivanja od preko tri milijarde eura i vodeće je u svom segmentu tržišta. Štrajk je, barem što se glavnog zahtjeva za ukidanje novoosnovanih sestrinskih poduzeća tiče, završio potpunim porazom štrajkaša. I u Njemačkoj kapital postaje znatno agresivniji i pritom bilježi uspjehe.

Drugo, TTIP – sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i SAD-a. Ukidanje carina pritom predstavlja još i najmanji problem. Važnija su izjednačavanja ekoloških i potrošačkih standarda. Tu će se, prilično je izvjesno, i u SAD-u i u EU-u stvari osjetno pogoršati. No prije svega, tu su sudovi za rješavanje sporova između država i ulagača: iako izvorno uvedeni kako bi strane ulagače štitili od eksproprijacije bez kompenzacije u državama s upitnim pravnim sustavom, više se ne radi samo o već realiziranim investicijama, nego i o očekivanim profitima koje bi državno djelovanje moglo ograničiti. Kao što Grčka sada sve važne nacrte zakona prvo mora predočiti Bruxellesu prije nego što se uopće mogu proslijediti u parlament, tako će se u budućnosti kod važnih zakonodavnih namjera uvijek morati uračunati i koliko bi mogli iznositi zahtjevi za odštetu od strane međunarodnih korporacija. Kod TISA-e, sporazuma o slobodnoj trgovini uslugama o kojemu se upravo pregovara, te CETA-e, sporazuma o slobodnoj trgovini između EU-a i Kanade gdje su pregovori uvelike već dovršeni, nailazimo na dodatne točke, poput zabrane da se jednom privatizirana poduzeća ikad više prevede u javno vlasništvo. Dakle, zbogom rekomunalizacijo! Stupanjem TTIP-a, CETA-e i TISA-e na snagu, pozicija kapitala u odnosu na svaku buduću vladu, sasvim svejedno tko u njoj sjedio, bila bi enormno osnažena. Ni to nije greška u konstrukciji, nego upravo ono što se želi postići. Ali to nije sve. Kako je postalo jasno da liberalizacija svjetske trgovine preko WTO-a ipak neće napredovati željenom brzinom, regionalni sporazumi o slobodnoj trgovini, poput TTIP-a ili Pacifičkog sporazuma o slobodnoj trgovini (TPP – Trans-Pacific Partnership), postaju sve važniji. Kod svih tih sporazuma radi se o tome da se formuliraju standardi za kojima onda ni sporazumi koje će SAD i EU u budućnosti potpisati s Kinom, Indijom i drugim zemljama neće moći zaostajati.

Protiv TTIP-a se posebno u Njemačkoj formirala široka fronta otpora koja obuhvaća i značajne dijelove SPD-a. Tu će Sigmar Gabirel možda doživjeti svoj povijesni trenutak. Isprva je kritike TTIP-a pokušao bagatelizirati. Prvo skupljanje potpisa protiv TTIP-a komentirao je dosjetkom da se tu prosvjeduje protiv nečega što još ni ne postoji. Izvrstan vic! Kada TTIP jednom stupi na snagu, ni prosvjedi više neće biti ni od kakve koristi. Kada kritike unutar samog SPD-a ipak više nije mogao ignorirati, Gabriel je iznenada počeo izražavati skepsu po pitanju “privatnih” sudova, što je kod mnogih članova SPD-a izazvalo velike uzdisaje olakšanja – i Gabriel, ipak, na pravoj strani! S trgovačkim sudovima koje je predložio kao alternativu ništa bitno se doduše ne mijenja, ali upravo na temelju takvih kozmetičkih izmjena Gabriel će na koncu pred svojim SPD-om obrazložiti zašto je, unatoč svim i dalje postojećim razlozima za zabrinutost, ipak za TTIP – jer neuspjeh TTIP-a bio bi, dakako, kudikamo gori! A članovi i zastupnici SPD-a, koji se ničega ne boje toliko koliko vlastite pobune protiv stranačkog vodstva (jer takvo što slabi stranku!), na koncu će uredno slijediti svoga predsjednika.

“Tržišno konformna demokracija”

Stanovništvo doduše može izabrati vladu koju želi, ali manevarski prostor tih vlada nasuprot kapitalu sve se više sužava. To se onda zove – “tržišno konformna demokracija”. Kao što je Merkel naglasila još 2011. godine: mi ipak živimo u demokraciji, pa ćemo zato “pronaći načine da parlamentarno suodlučivanje uredimo tako da bude konformno s tržištem”. Parlamentarno suodlučivanje kao nužno zlo koje po potrebi treba skresati na prihvatljivu mjeru – to nije slučajno iskliznuće Angele Merkel, to je stanje demokracije u globalnom konkurentskom kapitalizmu. EU institucije, a posebno predaja nacionalnog monetarno-političkog utjecaja koja je nastupila uvođenjem eura, važni su građevni elementi takve “tržišno konformne demokracije” na europskoj razini. Velik dio njemačke ljevice ima poteškoća s načelnom kritikom EU-a. Ne žele da ih se svrstava u isti koš s nacionalističkom desnicom. No to je kriva opreka. EU i euro nisu nikakve “zapravo” dobre institucije koje samo pate od “deficita demokracije”, kojima nažalost vladaju političari koji i dalje ustrajavaju u destruktivnoj “neoliberalnoj” politici i tako oštećuju prelijepu “europsku ideju” o sporazumijevanju među narodima, miru i harmoniji. Već Ugovor iz Maastrichta, koji “financijsku stabilnost” (nisku stopu inflacije i ograničenje zaduživanja) stavlja iznad svega ostalog, dok o poreznim i socijalnim sustavima dosljedno šuti, države prisiljava u situaciju u kojoj se, s jedne strane, preko niskih poreza na prihode, dobit i imovinu natječu za investicije kapitala, dok, s druge strane, zbog niskih poreznih primanja i “previsoke” zaduženosti i ne mogu drugo nego rezati socijalna izdavanja. To nije nedostatak eura, to je logika eura, upravo onakva kakvu su vlade, koje su ga uvele, i željele. Dok “sistem više razina” EU-a snažnijim zemljama doduše osigurava veći utjecaj, ali ujedno uključuje i mogućnosti blokade odluka od strane slabijih, situacija se s uvođenjem eura dramatično promijenila. Ono što se u slučaju Cipra već dalo naslutiti, u slučaju Grčke postalo je više nego razvidno: slaba, zadužena zemlja nema baš nikakvih šansi kada najjače sile (ili samo najjača sila) djeluju u savezu s ECB-om, neovisno o bilo kakvim većinama. A pošto to sada i svi znaju, druge će zemlje poduzeti sve kako se ne bi našle u položaju Grčke.

Pretpostavka velikog dijela njemačke ljevice da je ipak bolje boriti se unutar EU-a za progresivne promjene nego izvan nje, od uvođenja eura, barem za male, ekonomski slabe zemlje, definitivno ne vrijedi. Izvan eurozone uvjeti bi za Sirizinu vladu bili bitno bolji. Ipak, “grexit” bi u ovom trenutku za Grčku imao nepredvidive posljedice – kotač povijesti nije moguće tek tako okretati unatrag. No budući kandidati za pristupanje eurozoni trebali bi dobro razmisliti. Euro, koji u mnogim zemljama sa slabom valutom simbolizira snagu, stabilnost, niske kamate i niske stope inflacije, za njih bi se mogao pokazati otrovanim poklonom.

S njemačkoga preveo: Stipe Ćurković

* Michael Heinrich predaje ekonomiju na Hochschule für Technik und Wirtschaft Berlin. Jedan je od najistaknutijih predstavnika tzv. Novog čitanja Marxa (Neue Marx Lektüre). Njegov “Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije” najčitaniji je uvod u Marxa na njemačkom govornom području. Član je redakcije časopisa PROKLA. Izvorni tekst objavljen je u br. 180 PROKLA-e.

1 Svrha toga efektivnog preuzimanja isplate dijela plaće bila je spriječiti otkaze u poduzećima koja su uslijed krize ili smanjila radno vrijeme ili privremeno obustavila proizvodnju. (nap. prev.)