Robin Cavagnoud

U prosincu 2013. godine policija je nasilno ugušila prosvjed bolivijskih maloljetnika koji su zahtijevali pravo na rad. Nedugo kasnije, predsjednik te zemlje, Evo Morales, pokrenuo je inicijativu za legalizaciju rada djece starije od deset godina. Odluka je izazvala zgražanje i šok svjetske javnosti kao i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom djece, između ostalog zato što bolivijska vlada inače slovi za jednu od “progresivnijih” na kontinentu

Šesnaestogodišnji Daniel živi u gradu El Alto ponad La Paza u Boliviji. Prije deset godina njegova je majka emigrirala u Buenos Aires, glavni grad Argentine, kako bi se maknula od nestabilnog bolivijskog tržišta rada. Budući da ga je otac napustio prije rođenja, Daniel živi s bakom, djedom i ujacima. Otkada je napunio 11 godina, dvaput tjedno radi sa svojom tetom koja prodaje proizvode za njegu tijela na najvećoj tržnici Južne Amerike Feria de la 16 de Julio. Raspakirava robu i zatim je slaže, uređuje vitrinu štanda i pregovara s kupcima.

“Četvrtkom rano ujutro, već u 6 sati,” opisuje Daniel, “prvo izvadim sve proizvode iz kutija. Zatim odlazim u školu i vraćam se pomagati teti početkom popodneva pa ostajem s njom do kraja dana prodavati i slagati. Nedjeljom je jednostavnije jer radim s njom cijeli dan bez prekida.” Tvrdi da takav redovni posao nije prepreka ni odlasku u školu ni vremenu koje posvećuje zadaćama. Svaki tjedan zaradi dvadesetak bolivara (oko 2 eura) za svoje osobne troškove i tu aktivnost vidi kao “normalnu” pomoć svojoj teti, koja je pristala preuzeti brigu o njegovom školovanju nakon što mu je majka otišla. Iznos od 50 dolara koji ona pošalje svaka dva mjeseca nije dovoljan da bi pokrio sve troškove hrane i školskih potrepština za njezina sina. U Boliviji ne postoji nikakav javni sustav potpora za napuštenu djecu ili djecu migranata.

Njegova vršnjakinja Elizabeth živi u brdima četvrti 12 de Noviembre u Pamploni Alti, predgrađu peruanskog glavnog grada Lime.1 Otac joj radi na gradilištu, a majka je kuharica u javnoj kuhinji. Unatoč makroekonomskom napretku zemlje i prosječnom rastu od 6,6 posto u posljednjih deset godina, ovdje se siromaštvo iz godine u godinu uopće ne smanjuje. Za ovu obitelj s troje djece iz andske regije Puquio, dolazak na periferiju Lime značio je poboljšanje životnog standarda. Ovdje, naime, imaju lakši pristup zdravstvu (koje je i dalje skupo), kao i kvalitetniji školski sustav nego na selu.

No kao i 24,9 posto peruanskih radnika iz urbanih područja bez službenog zaposlenja,2 Elizabethini roditelji ne zarađuju dovoljno za dostojanstven život. U takvoj situaciji, najstarije dijete, sin ili kći, preuzima obavezu pokrivanja znatnog dijela školskih troškova (pribor, prijevoz) svojih sestara i braće na štetu vlastitog školovanja. Elizabeth stoga svakodnevno radi kao kućna pomoćnica za 94-godišnju osobu s invaliditetom u obližnjoj bogatoj četvrti Las Casuarinas. Već dvije godine priprema obroke, čisti, brine se za osobnu higijenu i pere rublje, devet sati dnevno, od ponedjeljka do subote, za tjednu plaću od 120 sola (oko 35 eura). Taj prihod dijeli s majkom, djelomično kako bi pomogla mlađoj sestri da se nastavi školovati, a da pritom ne mora raditi.

Elizabeth je prije gotovo godinu dana napustila javni školski sustav i upisala se u neku vrstu jeftinijeg privatnog edukativnog centra, koji košta 40 sola (oko 11 eura) mjesečno. Ondje se cjelokupna nastava održava u jednom danu, nedjeljom. “Morala sam se zaposliti kako bih doprinijela prihodima svoje obitelji,” objašnjava Elizabeth. “Ekonomski problemi su se produbili i otkada moj otac više nema stalni posao još nam je više potreban novac.”

Bolivija i Peru dvije su zemlje Južne Amerike s najvećom stopom zaposlenosti djece od 6 do 17 godina, čak 27,9 odnosno 29,8 posto te 64,9 odnosno 47 posto u ruralnim dijelovima.3 Te brojke obuhvaćaju vrlo raznolike situacije, poput unuke koja popodne svojoj baki pomaže u prodaji voća i povrća kako bi zaradila džeparac ili pak adolescenata koji petnaest sati dnevno peru vjetrobrane na raskršću, a zatim se noću prostituiraju kako bi pokrili osnovne potrebe svojih sestara i braće. Poslovi djece i adolescenata, koji nužno ne podrazumijevaju novčanu naknadu, većinom su iz područja poljoprivrede, uzgoja životinja, obrtništva, trgovine ili kućanskih poslova.

Neki od njih naprosto se više ne upišu u školu (u prosjeku 6,4 posto između 2005. i 2014.4) ili je prestanu pohađati usred školske godine (5,7 posto 2014.5) jer kućni budžet, većim ili manjim dijelom, ovisi o njihovu radu. “Živim s majkom i troje mlađih sestara i braće”, priča nam trinaestogodišnji Christian. “Budući da mama ne može raditi, ostaje doma i brine se za moju braću. Ja svaki dan odlazim prodavati bombone na ulicama Lime od jutra do mraka. Ono što zaradim dajem njoj, od toga može kupiti hranu za nas petero. Moj nas je otac ostavio kada sam se rodio, a na očeve mojih sestara i braće mama ne može računati.”

Ipak, rad najčešće ne sprječava djecu da redovito pohađaju školu. U Boliviji je, kao i u Peruu, škola obvezna od 6. do 16. godine i odvija se u dva termina, jutarnjem, od 8 do 13 sati i popodnevnom, od 13 do 18 sati. Čak dapače, rad je vrlo često opravdan činjenicom da “omogućuje” školovanje, koje se i dalje smatra najjednostavnijim putem za izlazak iz neimaštine. To mišljenje dijeli i petnaestogodišnja Raquel koja svakog jutra, od ponedjeljka do subote, čuva malu djecu u predgrađu Lime Pamplona Baja. “Meni nije preteško raditi i učiti u isto vrijeme. Popodne i navečer idem u školu, večeram prije nego što napišem zadaće. Spremim stvari i sljedeći dan mogu tijekom jutra kuhati i paziti na djecu. Učenje mi i dalje mora biti na prvom mjestu ako želim imati bolje mogućnosti od svojih roditelja, koji nisu završili ni srednju školu. Želim napredovati, pronaći dobar posao i tako kasnije pomoći roditeljima.”

Radom protiv siromaštva

Bolivijski parlament donio je 2. srpnja 2014. Zakon o djetinjstvu i adolescenciji koji dopušta rad od desete godine nadalje, čime je prekršio međunarodne konvencije kojima se rad prije četrnaeste godine zabranjuje. Iako je službeno zadržano to dobno ograničenje od 14 godina, dječji rad po novome je moguć u slučajevima koji su predstavljeni kao “iznimke”, ali u stvarnosti su zapravo u većini. “Nezavisni rad” (npr. ulična prodaja i laštenje cipela na javnom prostoru) dopušten je od desete godine, a “zavisni rad” (npr. za poslodavca u trgovini) od dvanaeste godine. Obitelj i pravobranitelj za prava djece (Defensoría de la Niñez y Adolescencia) moraju dati pristanak, a ekonomska djelatnost ne smije naštetiti djetetovu školovanju niti “pravu na obrazovanje”. Pod tim pravom podrazumijeva se da je osigurano “kvalitetno, intrakulturalno, interkulturalno i plurilingivstičko [obrazovanje koje omogućuje] integralan prilagođen razvoj [kao pripremu] za ostvarivanje prava i građanskih dužnosti te [osposobljavanje] za rad” (Članak 115.).

Odluka je odraz diskusija koje se u andskim zemljama vode oko ovog pitanja. S jedne strane, sindikati djece radnika i radnika adolescenata, koji su se razvili iz kršćanskog radničkog pokreta nastalog u Latinskoj Americi tijekom 1970-ih, brane svoja prava na organiziranje kako bi si osigurali prihod, sudjelovanje i prisutnost u društvu, u skladu s konceptom djetinjstva koji ne isključuje rad. Ti sindikati nastoje izvršiti utjecaj na javna tijela brojnih zemalja (Peru, Bolivija, Kolumbija, Paragvaj, itd.) kako bi im se omogućilo stručno osposobljavanje ili poboljšanje uvjeta na radu. Uz kritiku svoje ekonomske potlačenosti i zahtjeve za priznavanjem njihova prava na rad, dječji sindikati zahtijevaju da im se omogući izvršavanje ekonomske djelatnosti u dostojanstvenim uvjetima, kao nadopunu školovanju i stjecanju vještina s pomoću kojih bi izbjegli izrabljivanje. Ukratko, radi se o nekoj vrsti sustava školovanja uz rad.

Ovu struju mišljenja, proizašlu iz teorije oslobođenja i narodnog obrazovanja,6 u Peruu utjelovljuje organizacija pod nazivom Pokret djece i adolescenata radnika, djeca kršćanskih radnika (Manthoc, prvi sindikat djece u svijetu osnovan 1976. godine), a u Boliviji Savez djece radnika i radnika adolescenata Bolivije (Unatsbo). Te organizacije, svaka s nekoliko desetaka tisuća članova, predstavljaju prave društvene pokrete koji zahtijevaju pravo djece na rad radi njihovog “političkog uključivanja” u život grada.7 Smatraju da “sociokulturna” posebnost andskih zemalja opravdava rad djece.

Međunarodna konvencija o pravima djeteta, donesena 1989. godine, nudi drugi pogled na stvari. U članku 32. stoji: “Države stranke priznaju pravo djetetu na zaštitu od ekonomskog izrabljivanja i obavljanja bilo kojega posla koji bi za nj bio pogibeljan ili ometao njegovo obrazovanje, bio štetan za njegovo zdravlje ili njegov tjelesni, duševni, duhovni, moralni ili društveni razvoj.” Zabrana rada za djecu mlađu od 14 godina propisana je u skladu s Konvencijom 138. Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization) u većini nacionalnih zakonodavstava. Agencije Ujedinjenih naroda, većina nevladinih organizacija te državna tijela (ministarstva rada, razvoja i obrazovanja) naglašavaju nužnost primjene Konvencije o pravima djeteta i negativne učinke rada djece, kojim se nastavlja začarani krug siromaštva i stvaraju velike prepreke za njihovo školovanje.

“Dječji rad je jedna od značajki siromaštva,” ističe ILO. “Svakoga dana 30.000 djece umire od ekstremnog siromaštva (…) Dječji rad ujedno je posljedica siromaštva i ono što ga održava. U najgorim oblicima dehumanizira dijete i svodi ga na ekonomsko dobro, čime se potiče demografski rast upravo u zemljama koje nisu u stanju s njime se nositi (…) Djeca koja su primorana na rad ne mogu ostvariti prava koja pripadaju svoj djeci, pravo na pristup obrazovanju i na zaštitu od nasilja, zlostavljanja i izrabljivanja.”8

No za bolivijskog predsjednika to nije ključno. Pozivajući se na vlastitu biografiju, Evo Morales predstavio je pozitivne strane rada najmlađih kao okosnicu odgoja i obiteljske solidarnosti. Ustvrdio je da rad djeci omogućuje razvijanje “društvene svijesti” i na taj ih je način pozvao da se iz siromaštva izvuku putem rada i osobne inicijative. Drugim riječima, na emancipaciju je primijenio individualističku logiku. No zar od vlade s “revolucionarnom misijom” ne bi bilo za očekivati da će poticati mlade na priključivanje političkim organizacijama koje pokušavaju iskorijeniti siromaštvo, a ne ih uvjeravati da će ga se riješiti odricanjem od vlastitog djetinjstva?

S francuskog prevela: Dora Slakoper

* Robin Cavangoud je profesor na odjelu za društvene znanosti sveučilišta Ponitificia Universidad Católica del Perú (PUCP), autor knjige na temu dječjeg rada u Peruu (2012.). Tekst je objavljen u 41, broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Vidi Elizabeth Rush, “Spéculation immobilière pour les pauvres à Lima”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2013.
2 “Informe Anual del Empleo en el Perú”, peruansko Ministarstvo rada i poticanja na zapošljavanje (MTPE), Lima, 2012.
3 “Encuesta Nacional de Trabajo Infantil en Bolivia”, Državni zavod za statistiku (INE), La Paz, 2008. i “Encuesta Nacional de Hogares”, Državni zavod za statistiku i informatiku (INEI), Lima, 2008.
4 “Encuesta Nacional de Hogares”, op.cit. Bruto stopa djece u dobi 12-16 god. koja nisu upisana u školu.
5 Informacijski sustav za podršku u upravljanju obrazovnim ustanovama (SIAGIE), peruansko Ministarstvo obrazovanja, Lima, 2014.
6 Alejandro Cussiánovich, Aprender la condición humana. Ensayo sobre pedagogía de la ternura, Ifejant, Lima, 2010.
7 Domic Jorge, “Niños trabajadores : paradigmas de socialización”, Revista Ciencia y Cultura, br. 8., La Paz, 2000.
8 “La fin du travail des enfants: un objectif à notre portée”, Međunarodni ured rada, Ženeva, 2006.