Elena Papadopoulou

Ovih je dana u Grčkoj teško pričati o bilo čemu drugom osim o ukidanju nacionalne televizijske kuće (pet TV kanala, sedam radiostanica u Ateni, tri u Solunu i 19 u provinciji, dva glazbena ansambla, internetska stranica i digitalizirana arhiva grčke televizije) u samo pet sati nakon najave.

Zemlja je još jednom došla na naslovnice velikih europskih medija, s desecima članaka šoka i iznenađenja. “Qui a éteint la télé?” pitao se francuski Libération. Tko je ugasio TV? Koji je smisao ove provokativne demonstracije sile, u trenutku kad se grčka vlada i europske političke elite trude ispričati svijetu sretan kraj svoje priče o štednji?

Istina je da nema sretnog kraja. U protekle tri godine Grčka je bila politički, ekonomski i socijalni laboratorij reorganizacije akumulacije kapitala u oslabljenom europskom ekonomskom prostoru, uslijed teške strukturne krize. No priča koju su konstruirale europske elite i EU sasvim je drugačija. To je priča o zločestom učeniku koji je prekršio pravila igre zajedničkog tržišta.

Kad je postalo očito kako kriza pogađa cijelu europsku periferiju, priča je proširena na ostale zemlje juga Europe. Visoka zaduženost (bilo da potječe iz bankarskog sektora, kao u Španjolskoj i Irskoj, ili iz financijskog sektora, kao u Grčkoj, Portugalu i Italiji) bila je izgovor za primjenu oštrih mjera štednje, uključujući rezanja plaća i mirovina, radikalne reforme i ubrzanu privatizaciju. Rezultati su poražavajući. U slučaju Grčke, javni dug je porastao sa 135 posto 2010. na otprilike 160 posto 2012. – unatoč dvjema uzastopnim rekonstrukcijama – dok je nezaposlenost dostigla 27 posto (oko 50 posto mladih), a zemlja je izgubila četvrtinu svojeg domaćeg proizvoda.

Od primanja u EU, Grčka je od ekonomije sa značajnim poljoprivrednim sektorom i industrijom srednje veličine postepeno prešla na model baziran na brodarstvu, turizmu, bankarstvu i graditeljstvu. U tom se razdoblju počeo stvarati grčki “fiskalni problem”, s rastom baziranim na lakoj dostupnosti kredita (kako bi se osigurao pristanak radnih klasa na konsolidaciju neoliberalne hegemonije) i rastućim deficitom uslijed (legalnih) poreznih olakšica i (ilegalnog) izbjegavanja plaćanja poreza. Drugim riječima, problem uglavnom proizlazi iz “prihodovne” strane proračuna, a ne iz “rasipnosti” prevelikog javnog sektora.

Fiskalna kriza također je povezana s arhitekturom eurozone, koja odražava specifične povijesne, ekonomske i političke interese i kompromise. Snažna predanost eurozone neoliberalnim principima i protuinflacijskim mjerama, neodgovornost Europske centralne banke i represija fiskalne politike spriječili su svaki mehanizam koji bi omogućio raščišćavanje strukturnih neravnoteža u trgovini i tokovima kapitala.

Vodstvo EU-a ovo nikad nije priznalo, već je inzistiralo na svojoj paradigmi unutarnje devalvacije i troškovnoj konkurentnosti, pokušavajući ispuniti svoje ciljeve između ekonomske propasti, vježbanja sile i demokratskog otpora. Ovo posljednje (kao što su mnogi lijevi teoretičari posljednjih godina istaknuli) tanka je crvena linija koja prolazi kroz novu fazu europske krize. Ne traži nikakvu hegemonijsku organizaciju, ne traži pristanak, jer je rastuća delegitimacija znatno otežava.

Trenutak u kojemu autoritarna grčka vlada guši glas javne televizije isti je trenutak u kojemu Oli Rehn najavljuje da će, unatoč neprestanim “greškama” u programima štednje koji su tisuće diljem Europe odveli u siromaštvo, nezaposlenost i društvenu isključenost, političke elite nastaviti s njihovom primjenom. To je trenutak u kojemu doktrina šoka susreće demokraciju.

S obzirom na pridruživanje Hrvatske EU-u 1. srpnja, iznenađuju izjave predsjednika Ive Josipovića da je sretan što osigurava “stabilnost” svojoj zemlji ulaskom u Uniju. Trenutna konstelacija EU-a čini je nestabilnim ekonomskim prostorom, koji strogim setom fiskalnih pravila guši ekonomsku aktivnost i otežava njezin oporavak u budućnosti. To je lekcija koju je Grčka dobro naučila. Ovo nije vrijeme da se pridržavamo ove sheme, već da narodi preuzmu ideju ujedinjene Europe u drugačijim uvjetima, temeljenu na suradnji, solidarnosti i istinskoj demokraciji.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

* Elena Papadopoulou je ekonomistica i članica upravnog odbora atenskog Instituta Nicos Poulantzas.