Igor Lasić

Među standardnim domaćim medijsko-političkim jadikovkama nalazi se i ona o rastućem javnom dugu koji prijeti neminovnom katastrofom. Pozivi na njegovo smanjenje, međutim, u pravilu uključuju i “rješenja” problema koja se mogu svesti na brže ukidanje javnih socijalnih servisa, ali i smanjenje poreza – dakle “manju državu” – koji bi u tim projekcijama trebali omogućiti uzlet domaće ekonomije. Aktualna porezna politika, međutim, daleko je od “socijalističkog zaostatka” kakvom ju kritičari nastoje prikazati

Prevladavajući dojam o stranačko-političkoj eliti u Hrvatskoj na najširem planu jest uglavnom onaj da se vodeći akteri ne mogu dogovoriti ni oko čega bitnog. To je zapravo sugerirani dojam, induciran obično medijskom dnevnom analitikom, no iole pažljiviji uvid razotkrit će što stoji iza pomno njegovane slike: oni su se u vezi s najbitnijim itekako usuglasili, dok permanentna čarka o manje bitnim pitanjima služi kako bi odvukla pažnju s tako postavljenih relacija. A kad govorimo o najbitnijem – i po njima i po najširoj zajednici – nesumnjivo govorimo o novcu i njegovoj distribuciji.

U središtu pak mehanizma o kojem odlučuju političke stranke je fiskalna politika, osobito pod okolnostima u kojima se u monetarnom dijelu hrvatske ekonomije odavno ne događa ništa, s obzirom na političku gravitaciju Europske unije i globalne financijske industrije, koja je tu brigu navodno sasvim velikodušno i posve opravdano preuzela na sebe, a sređivanje nižih instanci svelo se prvenstveno na diskurs o pošasti raznih oblika korupcije i njihovu suzbijanju. Temu nečega strateški krupnijeg ili, riječju, osnovnog, a kao što bi bio npr. temeljni društveni ugovor, niti da ne spominjemo.

Porezi se stoga obrađuju unutar naznačenog proturječja s ispuštenom makroekonomskom polugom, kao da je ona općerazumljivo brisana iz domene donekle demokratski uvjetovanih državnih sklopova. I gotovo da je prirodnom tumačena i teza kako loše efekte financijske klime, njezine poplave podruma i oštećenja krovova, treba sanirati prvim dostupnim instrumentom u preostalom arsenalu. Poreznom politikom, dakle, a nju možemo svesti na strategiju punjenja i pražnjenja javnog budžeta, na ciljeve i posljedice odluka o tome koliko tko daje u zajedničku blagajnu i koliko tko dobiva u fiskalnoj godini.

U aktualnom razdoblju konstituiranja nove vlasti u Hrvatskoj, jedna zanimljiva pojava uravnotežila je opisani utisak i otkrila pokazatelje stvarnih odnosa ispod komešanja na površini. Riječ je o organizaciji Lipa, nevladinoj udruzi poreznih obveznika – tako sebe imenuju – koja sistematično, čak i displejima na gradskim trgovima, upozorava na opasnosti rasta javnog duga i porezne presije. Iza udruge stalo je više prominentnih domaćih ekonomista izrazito liberalnog usmjerenja i formiralo neku vrst predizborne zakletve o bezuvjetnoj borbi protiv istaknutih zala, e da bi uz kraću reklamnu kampanju podastrli to svim strankama na potpis.

Ponudu nije odbila nijedna od najjačih grupacija koje će u tjednima koji slijede okupirati medijski prostor nadmetanjem oko raznoraznih pitanja, što ne znači da se neće ogledati i na temama poreza, budžetske potrošnje, monetarne politike, javnog duga. Platforma koju su potpisali među ostalim glasi: “Ususret parlamentarnim izborima 2015., Udruga poreznih obveznika Lipa uputila je 30. listopada poziv na ‘Javnu obvezu’ na adrese političkih koalicija, stranaka i kandidata, kojom se budući saborski zastupnici osobno obvezuju da će se protiviti svakom povećanju poreza u RH. Hrvatska se nalazi u teškoj ekonomskoj krizi iz koje se jedva počela izvlačiti, i jedini način da dovede u red svoje javne financije i pokrene ekonomiju je da s jedne strane počne smanjivati svoju javnu potrošnju, a s druge porezno opterećenje građana”.1

Program Lipe je veoma jasan, a dolazi iz poznatog spektra ideoloških recepata ekonomsko-političke desnice. Ustupci su to za privatno poslovanje i za one imućnije generalno, koji se više ne bi zamarali baukom progresivnih poreza. Ne potencira se napadno pitanje kako bi država imala nadoknaditi prouzročeni minus za javne potrebe, budući da se već nalaže općenito smanjivanje izdataka za proračunske korisnike i smanjivanje države same, u pogledu utjecaja na ekonomiju. Ipak, ne samo da takva agenda nije bezazlena, nego je marketinški i praktično već odavno na vlasti, i sad jednostavno traži još.

Vodeća stranka vladajuće koalicije, SDP, pojasnila je za Lipu da je ta inicijativa sukladna njihovoj politici “rasterećenja građana i poduzetnika u svrhu daljnjeg gospodarskog rasta”. S adrese HDZ-a, lidera opozicijske koalicije, potvrđeno je pak da je zahtjev “u potpunosti u skladu” s njihovim programom. Treća najjača snaga, lista nezavisnih kandidata Most koja se tjednima nakon izbora premišlja kome će se od spomenutih prikloniti u formiranju vlasti, poručila je Lipi da će njeno “djelovanje u Saboru, odluke i aktivnosti biti isključivo usmjerene na smanjenje poreznih i drugih davanja državi”.

Most je uostalom prizma kroz koju se prelamaju fiskalna razmatranja obiju velikih koalicija, budući da one s Mostom o presudnoj suradnji pregovaraju u vidu dražbe oko zahtjeva koje istura ta kandidacijska lista. Iako se pritom sam Most postavlja kao spasonosna reformistička struja koja će izvući Hrvatsku iz fiskalne neodgovornosti i korupcije, više je pokazatelja da je riječ o diskursu kojim se nastoji, tomasijevski, promijeniti izgled svemu da bi sve moglo ostati isto. Osim toga, indikativno je laviranje Mosta kroz vlastite zahtjeve, odnosno pobijanje ranije izrečenog o konkretnim mjerama.2

S ispomaganjem privatnog poduzetništva kao jedinom opipljivom konstantom u iskazu, Most je u naznačenom razdoblju odustao od više fiskalnih mjera koje je na početku predlagao, ili je počeo zagovarati neke druge koje prije toga nije ni spomenuo. Porez na nekretnine bio je po njima poželjan, ali je kasnije nestao s Mostova popisa; stopa PDV-a od 25 posto učinila im se previsokom tek naknadno; prije izbora zazivali su porez na poljoprivredno zemljište koje je neobrađeno, a potraživano, i nakon izbora ga se odrekli; parafiskalne namete prvo su željeli smanjivati, da bi se nastavili zalagati za potpuno ukidanje; drugom, kapitaliziranom obaveznom stupu mirovinskog osiguranja najprije su namijenili povećanje izdvajanja iz prvog, solidarnog stupa, a zatim su ipak predložili njegovo ukidanje. Zbog tolike neodlučnosti mediji u Hrvatskoj počeli su Mostu nadijevati i karakterističan atribut – kontroverzni.

No ako se o toj političkoj skupini može govoriti tako, onda bi se za SDP i HDZ moglo reći nešto još bizarnije: da su s rečenim kontroverzama postigli visok stupanj suglasnosti. Ne treba doduše isključiti koeficijent cinizma koji velike i razmjerno stabilne stranke nedvojbeno ispoljavaju prema manjim konkurentima, ali primjetno je bilo da predvodnici suprotstavljenih koalicija formalno pristaju na malne sve Mostove prijedloge. U nekim slučajevima, dakle, čak i na obje međusobno proturječne varijante, s tek nekoliko dana razmaka.

Njihova je stajališta bilo doduše najlakše pratiti na fiksnoj listi prijedloga Mosta, gdje su se izjasnili o većinom dosta konkretnim mjerama. SDP je tom prilikom, svejednako udarajući načelni akcent na razvoj poduzetništva, napomenuo da se slaže s olakšavanjem parafiskalnih nameta, s manjim davanjima na plaće, kao i da predviđa brojne porezne popuste za velike investitore. Iz pozicije aktualnog vlastodršca koji za razliku od ostalih mora povesti računa o svakom proračunskom novčiću, makar tehnički, SDP otvoreno brani visoku stopu PDV-a. A dekorativnim se može nazvati jedan detalj koji se tiče obrane poreza na dividendu, za čiju se funkciju navodi i “pravednija raspodjela poreznog tereta između rada i kapitala”.3

HDZ se manje skrivao iza tobožnjeg odlaganja smanjivanja nekih poreza kao što je npr. onaj na dobit, više se izričito slažući s Mostom. Obuzet propoduzetničkim zanosom, pristao je i na više od traženog, očito zaboravljajući realnost iz doba upravljanja Vladom RH kad je uvodio i tzv. krizni porez, uvećavao prihodovnu bazu na račun najširih slojeva, itd. Ovom prilikom je bez puno napomena stao iza prijedloga za ukidanje poreza na dividendu i doprinosa na plaću4 znači, onih koje poslodavci plaćaju za zdravstveno osiguranje i zapošljavanje. PDV bi smanjio s 25 na 23 posto, a za neodređeni postotak smanjio bi porez na dobit, znan i kao korporativni porez.

S obzirom na utvrđeni visoki stupanj slaganja između triju strana, inzistiranje Mosta na osnivanju zajedničke vlade nacionalnog jedinstva odjednom se ne čini tako neutemeljenom idejom kao što to tvrde iz SDP-a i HDZ-a. Bez obzira na političku besmislenost projekta, jasno; fokusirajmo se na (ne)potvrđena obećanja što su ih političari dali ortodoksnoj Lipi, a odakle su počele stizati nervozne reakcije. Velimir Šonje, jedan od najeksponiranijih ekonomista i poduzetnika iz kruga te udruge, zamjerio je Mostu na želji da se osnuje državna banka za kreditiranje poljoprivrednika, umjesto da se potenciraju provjerene vrijednosti kao što su “privatizacija, poticanje konkurencije, outsourcing, otvaranje tržišta”.5

“Vrijeme je da se konkretno progovori o glavnom alatu upravljanja državom – novcu i proračunu”, zaključuje Šonje, “jer, u konačnici, politika je o novcu”. Doista, na njegove se opservacije nadovezao i novi predsjednik Hrvatske udruge banaka Zdenko Adrović, poručujući6 novoj vlasti – tko god u njoj sudjelovao – da su banke dosegnule limit u kreditiranju države, i da se ova država izvoli ubuduće financirati u inozemstvu. Sve su države s krizom 2008. imale problema s bankama, a “jedina država u kojoj je bankarski sektor spasio državu je bila Hrvatska”; na ovu ćemo se tvrdnju još vratiti.

Regresivni porezi

Pa kad smo se već složili s Velimirom Šonjom oko makar tematskih prioriteta, da vidimo kako zapravo izgleda hrvatska porezna situacija u ovom trenutku. Glavni dio prihodne baze čine visoki PDV – po definiciji regresivni porez koji se ne naplaćuje višom stopom za one koji imaju više – na potrošačkoj strani, te porezi i doprinosi od rada, plus diskutabilno razgranati parafiskalni nameti. Rad je opterećen davanjima uglavnom iz smjera radnika, onim za mirovine i onim u vidu poreza i prireza iz dohotka, dok poslodavci na bruto plaću radnika plaćaju već navedeni ostatak od 17,2 posto.

Mirovinsko osiguranje radnici plaćaju u iznosu od 20 postotaka bruto plaće. Porez iz dohotka mjeri se od ostatka plaće, izuzev neoporezivog dijela koji danas iznosi 2600 kuna, kao i odbitaka za djecu i invaliditet. Stope su mu progresivno diferencirane na 12 posto (za dio primanja od 2600 do 4800 kuna), 25 posto (od 4800 do 15.800) i 40 posto (od 15.800 naviše). Prirez je davanje za lokalne blagajne sa stopom, zavisno o veličini grada ili općine, od 10 do 18 posto. Od važnijih poreza preostaju oni progresivni: na dobit je stopa 20 posto, a 12 posto je stopa poreza na prihode od kamata. S godinom 2016. aktivirat će se i oporezivanje zarade od trgovine dionicama, također po stopi od 12 posto.

Vlast na čelu sa SDP-om lani je donijela odluku o proširenju srednjeg razreda (25 posto) oporezivanja dohotka čime se jednako tretira radnike s plaćom manjom od pet tisuća kuna neto i one s više od 15 tisuća; do 2015. gornji prag iznosio je 11 tisuća, uzimajući u obzir i dotad manji neoporezivi dio u iznosu od 2200 kuna. Pomak je opravdan poticanjem srednje klase i projekcijom višeg budžetskog prihoda od pojačane potrošnje, no teško je poreći činjenicu da se obimnom nižem sloju s plaćom još uvijek manjom od prosječne uzima previše u poredbi s onima koji zarađuju tri prosječne plaće. A pogotovo je tako imamo li u vidu da će se preko njih prebiti i udar koji čeka na rashodovnoj strani budžeta, ne samo prihodovnoj.

I ne samo da u tom dijelu uzorka nedostaje jedan dodatni stupanj prijenosa, npr. 20 posto za plaće do 10 tisuća, nego bi – imajući na umu socijalnu ulogu fiskalne politike – Hrvatskoj dobro došao još i prag s nešto višom stopom za, recimo tako, menadžerske plaće koje započinju tek u sferama bitno daljim od 15.800 kuna neto. Ovako je teško izbjeći zaključak da se radi o alibi-progresiji s grubim osloncem na egzistencijalno najugroženiju populaciju. Hrvatska se pritom drži po svim poreznim parametrima negdje oko prosjeka EU-a, a nipošto onako progresivno kao što to tvrde Lipa i poslodavci.

Godinama isticane studije agencije KPMG smještale su Hrvatsku u sam vrh poreznog opterećenja rada na području EU-a, osim što se nigdje nije moglo čuti da dotične razvikane analize ne uključuju doprinose na plaće, a čiji trošak snosi poslodavac. U tom slučaju, RH bi se kretala oko samog prosjeka EU-a, kao i u slučaju postotnog opterećenja radnika koji svakako prima proporcionalno manje nego u EU-u. Ukupno porezno terećenje u Hrvatskoj u odnosu na BDP manje je od EU-prosjeka, no stoji i činjenica da RH realno nema porezni kapacitet u tom rangu; tu prenapregnutost, međutim, treba osmotriti znatno pažljivije.

Višu maksimalnu stopu poreza na dohodak od Hrvatske ima čak 17 od 28 zemalja EU-a, a poreza na dobit njih 14, i u pravilu su to bogatije zemlje.7 No šest do sedam država ponaša se baš kao što se sugerira Hrvatskoj, obarajući porezne stope daleko ispod prosjeka, a gotovo su odreda posrijedi članice s rubova kontinentalne naddržave. I također su figurirale kao prilično nekonkurentne na relevantnim tržištima, a to je prvenstveni kriterij za pravo na ubiranje viših poreza, pristojne javne usluge i servise, te najšire slojeve koji su i apsolutno i relativno manje opterećeni davanjima u zajednički budžet.

Očito je da se porezna presija u slučaju ekonomija koje se teško izvlače iz krize – uslijed raznih vanjskih faktora, ne samo internih – namjenjuje u prvom redu ili čak isključivo siromašnijim stanovnicima. Onima dobrostojećim, na koje se računa u potrošnji i ulaganjima, popušta se pod svaku cijenu, samo da bi se kapital dovabio na takva mjesta manjeg otpora. Uspjesi sličnih eksperimenata tumače se ipak nerijetko veoma tendenciozno, kao u slučaju Irske koja nije riješila krizu na račun drastičnog regresivno-fiskalnog manevra, nego najprije zahvaljujući povoljnoj otočnoj izvoznoj konstelaciji.8 Taj primjer nadalje pokazuje da prvo treba smisliti momentalnu fiskalnu nadoknadu za smanjivanje poreza većim subjektima, kao što upozorava najpoznatiji domaći stručnjak za poreze Božidar Jelčić,9 i tek zatim uzeti u obzir efekt od poticanja potrošnje i ulaganja koji su u velikoj mjeri neizvjesni.

Nameće se dakle pitanje koja bi uopće bila alternativa, a da se zadovolje principi i socijalnog pristupa i ekonomskog oporavka generalno, ako bi se ta dva aspekta ikako i smjela razdvajati. Hrvatske prilike upućuju na prepoznatljivo mjesto kritike liberalne ekonomske doktrine koje se poziva na alat s početka ovog članka – monetarnu politiku. Puna dva desetljeća sistematičnog zanemarivanja njezinih mogućnosti opustošila su domaću materijalnu proizvodnju i pospješila kreditnu ovisnost naroda i države, zajedno i odvojeno. Glavnim su se dobitnikom u toj igri pokazale strane banke kojima je hrvatska vlast jeftino prepustila kompletan domaći financijski sektor.

Stoga, kad se Adrović žali na odnos tih banaka i ove države, nekim čudom previđa najprije sramotno nisku ulaznu cijenu privatnika u hrvatsku financijsku industriju, potom uvjete poslovanja kojima je centralna banka uporno favorizirala iste interesne krugove u odnosu na sve ostale frakcije kapitala – tako i one izvozničke, a o radu da ne govorimo – i, na kraju, suicidalnu izloženost države prema izravnom kreditiranju od tih istih banaka. Sarkastično zvuči citirana jadikovka; već i 2. stup mirovinskog osiguranja, o kojem smo ovdje pisali u ožujku 2013. godine,10 dovoljan je primjer fatalne simbioze s lavovskim udjelom u strukturi fiskalnog deficita zbog kojeg svi na strani kapitala zahtijevaju udar na stranu rada, no o kojem šute i banke, i država, i Lipa. Usamljene svijetle primjere gledanja na predmet u političkim strankama nećemo isticati – bojazan je da bi lako mogli biti pogašeni.

Ali, nebuloze u porezno-političkim očitovanjima stranaka ipak su neminovne uslijed autističnog pokušaja da čitavu ekonomiju riješe u fiskalnom okviru. Katkad se na fiskalne i monetarne teme progresivno osvrću sindikalisti, kao u najnovijem slučaju reakcije prema ideji o plaćanju nižih doprinosa za slabije plaćena radna mjesta i oslobađanju dividendi i udjela u dobiti od oporezivanja.11 Pa i fiskalni problem s ogromnim davanjima za branitelje čiji je registar napuhnut nerealno poput kreditnog balona, ili za Crkvu, također spominje malo tko, mada se tu i tamo začuje ponešto o evaziji i nenaplati poreznog duga od onih kojima se to ne bi smjelo oprostiti.

1 Vidi na manjiporezi.hr
2 Suzana Barilar i Ivanka Toma, “Prevrtljivci ili reformisti, koji je Most pravi? U samo mjesec dana objavili tri različita programa”, Jutarnji.hr, 28. studenog 2015.
3 Vidi na hrvatskaraste.org
4 Vidi na hdz.hr
5 Nikola Sučec, “Šonje: Mostovci žele graditi svoj prosperitet na tuđem novcu”, Tportal.hr, 3. prosinca 2015.
6 “Banke više ne žele financirati rastrošnu državu i njene uhljebe: Zadužujte se vani”, Index.hr, 3. prosinca 2015.
7 “Taxes in Europe” database (TEDB), ec.europa.eu
8 Neven Vidaković, “Pogrešno je uspoređivati hrvatsku krizu s drugima”, Jutarnji.hr, 26. listopada 2015.
9 Mladen Pleše, “Audio: stručnjak za porez. ‘Liniću, uvedi kulturni porez. Građani će odlučiti kome će ga dati'”, Jutarnji.hr, 4. listopada 2013.
10 Igor Lasić, “Privatizirana budućnost”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, ožujak 2013.
11 Gabrijela Galić, “Jurišnički pohod krupnog kapitala: Sindikati zgroženi idejama o mini poslovima i ukidanju poreza na dividende”, Novi list, 2. prosinca 2015.