Igor Lasić

Kultni status zagrebačkog Hrelića već desetljećima preživljava sve konjunkture supkulturnog pomodarstva glavnoga grada. Razlog bi mogao biti i dublji od činjenice da se na tom golemom buvljaku redovito nailazi i na robu čiji konvencionalni tržišni život je davno istekao. Objektom nostalgije ne postaju samo pojedinačni proizvodi minulih industrijskih ciklusa, nego i jedan potisnut model društvenosti koji se na Hreliću još uvijek nazire

Desnom obalom Save, na istočnom rubu Zagreba, stižemo do Hrelića, najvećeg buvljaka u Hrvatskoj. Još nije svanulo, šest je sati, posljednji dan ljeta, nedjelja. Već na riječnom nasipu srećemo prodavce odjeće, na desetke njih. S te pozicije, izdignute nad okolnim krajolikom, prema jugu se vidi ključni isječak urbanistike našeg hranidbenog lanca. Onog poretka, dakle, koji se tiče ekskluzivno vrste Homo consumens. Sasvim udesno, tik do Mosta mladosti, dominira valjda najnoviji u nizu metropolskih trgovačkih centara. Zagreb je njima optočen u cijelosti, kao što priliči tako pozamašnom tržištu, a niču i dalje.

Na lijevoj strani, horizont se zatvara umjetnim brijegom. Travnati obronci kriju gomilu nataloženog gradskog smeća, koje se godinama dovozi. Buldožeri ga pokrivaju zemljom i utabavaju, pa dočekuju novi sloj. A negdje između te dvije krajnje točke vidokruga i ekonomskog metabolizma grada, uz čudo naknadne diskontinuacije, udjenut je Hrelić, i to već gotovo četiri i pol desetljeća. Buvljaku pristupamo ovom prilikom znatno prije kupaca i dokonih šetača, prije danje svjetlosti i punog vidjela. Smucamo se neko vrijeme kroz redove betonskih ploča kojima su označena prodajna mjesta. Još nema ni tržničkog agenta koji će od nekog momenta započeti s kontrolom placarine.

U polumraku odjekuju štropot istovara i kratki povici. Roba se najčešće dovozi u pretrpanim osobnim automobilima, mahom prilično trošnim. Farovi osvjetljavaju štandove, cigaretni žarovi lica oko njih. Tamara Šandor, naša fotografkinja u ovom broju, svakih nekoliko minuta mjeri svjetlost svojim Nikonom F-501. Slike koje ćemo objaviti snima na crno-bijele filmove nešto veće osjetljivosti, ISO 400. Ali čekati nam je i dalje, dok tehnika ne odobri akciju. Zaustavljamo se između dvaju redova, namještamo stativ na jednu slobodnu ploču. Snimanje iz ruke doći će na red malo kasnije.

Do nas, dvoje staraca raspoređuju nekoliko pari obuće ispred svog auta. Baka nas šutke gleda, zatim se vraća poslu. Na drugoj strani, lagani vjetar poravnava prostirku ispod nogu mlađe žene. Odmahuje nam da ne snimamo i smije se pritom. Možemo sve što ima, nju samu radije ne. Inače, trgovci na Hreliću nisu toliko sumnjičavi ni podozrivi. Nisu ni sramežljivi, ali jesu samozatajni. Ne smatraju se prikladnim fotografskim objektima, mada će uglavnom razgovarati o čemu god želite. Brzo odustajemo od iščitavanja njihova mogućeg osjećaja socijalne isključenosti. Bit će da smo time pomalo mi sami došli tržiti, a ne nalazimo kupca.

Prolazimo pokraj romske obitelji koja zauzima poziciju na čitavom nizu betonskih ploča. Čini se da prodaju odjeću, no pravila nema i ne zna se o čemu je u cijelosti riječ dok ne istovare sve. Jedni su prodavci na Hreliću specijalizirali uža područja, vodoinstalacije ili autodijelove ili donje rublje. Drugi, kablove i gramofonske ploče, plus par cipela. Ili očuvane kožne fotelje, uz tranzistore. Ili koješta odjednom, knjige i suvenire, igračke i lovačke trofeje, ispisane razglednice i nakit, lampe i šešire. I poneku konzervu egzotičnog dizajna, na kojoj piše luncheon meat.

Hrelić se budi. Svjetlost dodaje nove boje, no pogledi su trgovaca većinom još uprti pod noge, tamo gdje se i dalje naslaguje ponuda. Poneka ruka digne flašu s jutarnjim pivom, grupa žena iza jednog kombija dijeli bočicu rakije. Mašu plastičnim čašicama među sobom. Miris kave, prave zakuhane kave, privlači nas do automobila pred kojim je sve složeno i gdje gori plinsko kuhalo. Uza nj džezva, nad njom domaćin. Trenutak tihe jutarnje intime kojoj nam je dopušteno prisustvovati. A nailaze kupci, kreću cjenkanja i začas će ovo postati najfrekventnije mjesto u Zagrebu.

Uistinu, u ovom gradu nema mjesta, zanemarimo li prometne terminale, koje na tjednoj bazi okuplja toliki svijet. Nerijetko, za suha i toplijeg vremena, radi se o desecima tisuća ljudi. O dugim povorkama vozila i šetača koji dolaze na buvljak ili na susjedni sajam rabljenih automobila. Mnogima je ovo glavni opskrbni centar za sve osim hrane. Ali mnogi drugi dolaze samo radi jedinstvene atmosfere. Jer ima tu neke društvenosti koja se izmaknula zadanom općem konceptu, pa se na Hreliću dade osjetiti specifična, pomaknuta veselost. Kakve drugdje oko nas zaista nema u toj mjeri. I to je većini naočigled važnije od same zarade.

Posjetitelju lako biva jasno da se najvećem broju sudionika zagrebačkog buvljaka uloženo vrijeme i trud ne isplaćuju toliko u novcu. Komercijalno, nema tu velikog rezona. Prodaje se tek usitno, baš kao što i gro kupaca ne kupuje bogznašto. Mušterije dođu ciljano, po određenu felgu za škodu ili fiata, ili zapnu pak o kakvu realsocijalističku memorabiliju, za jednoznamenkasti broj kuna. I odu potom na ćevape, koji po montažnim lokalima Hrelića cvrče već od jutra. Ljudi su tu na dobitku s nečim drugim. Tu stara roba dobiva jednu iznimnu dodanu vrijednost, koja nije bila navedena u davno zagubljenim uputstvima za upotrebu.

Naravno, takvu korist nije lako fiskalizirati u okviru ekonomske politike. Robni karakter stvari ionako pada u sjenu. Umjesto njega, ofucane jakne i bijela tehnika promeću se u transmitere potisnutih dimenzija socijalizacije. Predmete najšire potrošnje Hrelić otima prebrzom, marketinški te ideološki diktiranom otpisu, i vraća u još jedan ciklus materijalizacije i rekomponiranja. Pozitivni društveni efekti su mnogostruki, osim što toliki narod nešto lakše preživljava. Umnogome je taj buvljak jedinstven, živi spomenik kulture koji treba zaštititi. Da i ubuduće imamo gdje naučiti kako sloboda i tržište ipak mogu zapremati isti prostor.