Luka Matić

Velik broj izbjeglica s Bliskog istoka posljednjih mjeseci stavio je vlade zemalja regije pred ozbiljne izazove. Stisnute između pritisaka sa Zapada i vlastitih humanitarnih i političkih problema, svoje su reakcije u najboljem slučaju svele na pasivno propuštanje, a u najgorem na aktivno zadržavanje. Iako odnos prema izbjeglicama u Hrvatskoj uključuje elemente reakcija susjednih zemalja, ovdašnja je vlada, involvirana u kampanju za skore izbore, pokazala veći angažman, između ostalog i iz potrebe da ubrza protok i smanji političku štetu od potencijalne humanitarne katastrofe

Val izbjeglica koji je došao do Hrvatske 17. i 18. rujna i u okviru kojeg je u zemlju zasad ušlo preko 120.000 izbjeglica, zatekao je hrvatske vlasti nespremnima. Utoliko je inicijalni prihvat bio većim dijelom improviziran, nakon čega je uslijedila faza stabilizacije, a naposljetku i faza automatizacije prihvata. U svakoj od tih faza različiti akteri bili su nositelji prihvatnih aktivnosti.

Prvu fazu, koja je trajala do otvaranja prihvatnog centra u Opatovcu u ponedjeljak 21. rujna, obilježila je nespremnost državnog aparata da amortizira šok nastao dolaskom izbjegličkog vala, kad su izbjeglice preplavile Tovarnik, Osijek i Beli Manastir. Nakon uspostave opatovačkog kampa nastupila je stabilizacijska faza, koja je trajala nekoliko dana, za vrijeme koje je državni aparat uhodavao amortizacijske mehanizme – prihvat, privremeni smještaj i tranzit izbjeglica. U posljednjoj fazi, automatiziran je prihvat izbjeglica na granici sa Srbijom, njihova obrada i smještaj u opatovačkom prihvatnom centru te su uspostavljene autobusne i željezničke linije za vršenje tranzita izbjeglica prema Mađarskoj.

Oscilacije razine uključenosti državnog aparata u prihvat izbjegličkog vala uvjetovale su postojanje različitih slobodnih prostora za uključivanje drugih aktera u prihvat. Primjerice, u prvim dvjema fazama mogli smo svjedočiti izvaninstitucionalnim, dakle nedržavnim, oblicima pružanja smještaja, prehrane, pristupa Internetu i humanitarne pomoći u vidu odjeće i obuće. Povrh toga, u skladu s važnim mjestom koje poduzetništvo zauzima u dominantnoj ideologiji i javnom diskursu, usluga tranzita izbjeglica u prvoj je fazi bila osigurana i privatnom inicijativom, što će reći da su brojni hrvatski vozači popravljali svoj kućni budžet injekcijom izbjegličkih eura, na što je kao odgovor stigla samoorganizirana usluga besplatnog prijevoza izbjeglica osobnim automobilima od Zagreba do granice sa Slovenijom.

Posljednje uključivanje i institucionalnih i izvaninstitucionalnih aktera u prihvat izbjeglica, moment je razlike između hrvatske prakse prihvata i praksi u Srbiji i Makedoniji. Kao što doznajemo iz tekstova koji su popratili izbjegličku krizu u tim zemljama,1 srbijanski i makedonski prihvat izbjeglica svodio se na kratkotrajne mjere amortizacije tranzitnog šoka. Kako piše Nikoleta Kosovac u tekstu znakovitog naslova “Srbija kao privremena migracijska postaja”, uslijed suočavanja potkapacitiranih prihvatnih centara s velikim brojem izbjeglica, njima je pomoć i podršku davalo lokalno stanovništvo, a poboljšanje statusa tražitelja azila i izbjeglica fokus je “aktivnosti formalnih i neformalnih udruženja građana”. Siječanjskoj situaciji u Srbiji, koju opisuje Kosovac, sličila je ona u Makedoniji u lipnju, prema izvještavanju Sonje Stojadinović, koja je još jasnije pokazivala diskrepanciju između državne nebrige, čak i maltretmana, i samoorganizirane narodne solidarnosti. Naime, Stojadinović izvještava da je policija čak i prebijala izbjeglice, dok je sva humanitarna pomoć dolazila od ad hoc samoorganiziranih građana.

Državni red: Opatovac

Za razliku od zemalja regije, institucionalni prihvat izbjeglica u Hrvatskoj organiziran je na značajno višoj razini, iako s poteškoćama u inicijalnoj i stabilizacijskoj fazi. Primjerice, prvog dana rada opatovačkog kampa iskrsnula su dva sukoba između policije i izbjeglica, oba u samom kampu. Uz to, na terenu se moglo u prvim dvama fazama svjedočiti i lošoj komunikaciji policije i izbjeglica, bilo u Osijeku, Tovarniku ili na mađarskoj granici. Toj lošoj komunikaciji, po našem sudu, kumovala su barem tri faktora – najprije preopterećenost policijskih radnika u uvjetima povećanog opsega posla i produljenog radnog vremena, zatim izloženost intenzivnom stresu kod izbjeglica, a naposljetku i loše poznavanje engleskog jezika, kako među pripadnicima temeljne policije tako i među izbjeglicama.2

Međutim, u fazi automatizacije rada pokazalo se da u normalnim okolnostima opatovački kamp funkcionira prilično efikasno, barem iz perspektive policije. Iz razgovora s ministrom Rankom Ostojićem i službom za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova, saznajemo da je kamp kružno organiziran – nakon što izbjeglice uđu u kamp, nađu se u njegovom operativno-tehničkom dijelu gdje prolaze registraciju. Ujedno, taj je dio kampa medijski najvidljiviji budući da se nalazi najbliže cesti i zoni u kojoj su smješteni novinari. Nezanemariva je, u smislu procjene vidljivosti, i činjenica da je dio kampa koji je namijenjen smještaju izbjeglica od operativno-tehničkog dijela kampa odijeljen sustavom nasipa te je orijentiran prema Dunavu. Između tih dvaju, osnovnih dijelova kampa, nalazi se tranzitna zona u kojoj radi Hrvatski Crveni križ. Operativno-tehnički dio kampa u sebi sadrži operativni centar, centar za videonadzor, improvizirane urede nadležnih ustanova te medicinske objekte. U tranzitnom dijelu prema smještajnom dijelu kampa smještene su službe Crvenog križa koje pružaju psihosocijalnu pomoć i aktivne su oko pronalazaka izgubljenih članova obitelji.

Posljednji, smještajni dio kampa podijeljen je u četiri sektora, od kojih su dva namijenjena regularnoj popuni, treći je namijenjen smještaju ranjivih skupina, dok je četvrti u pravilu prazan i spreman za prihvat u slučaju nailaska većeg vala izbjeglica. Maksimalni kapacitet opatovačkog kampa je četiri tisuće osoba, a prema riječima ministra Ostojića, za prihvat izbjeglica spreman je sličan kamp u Belom Manastiru, koji ih u takvoj situaciji može primiti dvije tisuće. Kad je MUP predstavnike medija, među njima i nas ispred LMD-a, poveo u obilazak kampa, u njemu je bilo manje od stotinu ljudi, a prosječno trajanje boravka u kampu, prema procjenama ministra i press službe Ministarstva bilo je kreće od 24 sata, a povremeno čak i kraće od 12 sati.

Na temelju toga može se reći da je državni aparat uspostavio efikasan sustav tranzita izbjeglica kroz Hrvatsku. Ono što hrvatsku Vladu razlikuje od, primjerice, Mađarske, koja je također efikasno vršila tranzit izbjeglica preko svojega teritorija, prije svega je politička pratnja.3 Nasuprot ksenofobnim komentarima koji su dolazili kako od mađarskog premijera Viktora Orbána tako i iz nižih ešalona vlasti, hrvatski premijer Zoran Milanović i ministrica vanjskih i evropskih poslova Vesna Pusić od početka su emitirali jasnu političku poruku razumijevanja (i dijeljenja) izbjegličke želje da kroz Hrvatsku samo prođu u što kraćem roku. Način na koje se hrvatsko rukovodstvo postavilo odstupa od drugih zemalja Europske unije zahvaćenih izbjegličkim valom, Bugarske i Rumunjske, ali i Slovenije.4 Kako na razini državne politike, tako i na razini neposrednog samoorganiziranog pružanja pomoći, motiv vlastitog izbjegličkog iskustva u Hrvatskoj je korišten kao obrazloženje gostoprimstva pruženog izbjeglicama. I paradoksalno, jedini ozbiljni politički akteri koji su emitirali anti-izbjegličke ksenofobne poruke bili su oni koji svoje političke pozicije temelje na iskustvu posljednjeg rata.5 To su najprije predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, zatim stranka iz koje je ona potekla – Hrvatska demokratska zajednica, i slavonsko-baranjski spin-off HDZ-a – Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje.

Naličje korektne politike zbrinjavanja izbjeglica odnos je Vlade RH prema susjednoj Srbiji. Naime, kad je nakon incidenta na graničnom prijelazu između Srbije i Mađarske u Horgošu val izbjeglica usmjeren na granicu s Hrvatskom, što je uzrokovalo ranije spomenuti inicijalni prihvatni šok, Vlada RH je odlučila uvesti restriktivne mjere za prekogranični promet sa Srbijom. To se očitovalo najprije u zatvaranju većine graničnih prijelaza s hrvatske strane i preusmjeravanje putničkog prometa na granični prijelaz Bajakovo, a potom i u kratkotrajnoj zabrani prekograničnog cestovnog prometa roba. Potonje, de facto sankcije Srbiji, proizvele su sedmodnevni medijski rat tijekom kojega su s naslovnica hrvatske i srbijanske visokotiražne bulevarske štampe (i iz kabineta odgovornih predstavnika vlasti) pljuštale optužbe – s hrvatske strane da Srbija u komplotu s Mađarskom pokušava zagušiti Hrvatsku izbjeglicama, a sa srbijanske da Hrvatska želi ekonomski uništiti Srbiju. Ne ulazeći u detaljniju analizu ove polemike, istaknuo bih da je suradnja hrvatskih i srbijanskih vlasti i nacionalnih društava Crvenog križa/krsta uspostavljena tek početkom listopada. Stoga će tek naknadno biti moguće prosuditi koje je efekte na efikasnost sustava prihvata izbjeglica imao ovaj sukob.

Paradržavni monopol: Hrvatski Crveni križ

Za razliku od generalno konstruktivnog stava i rada domaće Vlade, angažman Hrvatskog Crvenog križa u velikoj je mjeri upitan. Da bi njihova pozicija u kriznoj situaciji bila jasnija, treba se podsjetiti da Hrvatski Crveni križ nije ni udruga građana niti tijelo javne vlasti. Naime, HCK radi na osnovu Zakona o Hrvatskom Crvenom križu,6 pri čemu su njegove zadaće i javne ovlasti normirane rečenim zakonom, inače lex specialisom u odnosu na opći Zakon o udrugama, dok je unutarnji ustroj HCK-a određen njegovim Statutom.

U odnosu na mjerodavni Zakon za svoje djelovanje, HCK “posebne obveze […] izvršava u situacijama oružanih sukoba, velikih prirodnih, ekoloških, tehnoloških i drugih nesreća i epidemija s posljedicama masovnih stradanja ljudi”, što ukazuje da se na postojeću krizu prihvata izbjegličkog vala odnose, na različite načine, sva tri osnovna cilja HCK-a. Nadalje, Zakon propisuje i da HCK, sukladno svojim javnim ovlastima, “traži, prima i raspoređuje humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija” te “pokreće, organizira, provodi i sudjeluje u redovnim i izvanrednim akcijama solidarnosti”, pri čemu, naposljetku, surađuje s državnim ustanovama i službama, međunarodnim tijelima ali i s “drugim pravnim i fizičkim osobama”.7

Podvojenost HCK-a između države i civilnog društva nije se očitovala u prvoj fazi, dakle u trenutku kad je istok Hrvatske bio preplavljen izbjeglicama pristiglima iz Srbije. Tad je uslijed posvemašnje dezorijentiranosti polje prihvata i pružanja pomoći bilo minimalno strukturirano. Pod time mislim na činjenicu da je policija “osiguravala” zone u kojima su koncentrirali izbjeglice te da su na teren izašle ekipe hitne medicinske pomoći, ali da je transport izbjeglica prema granicama sa Slovenijom i Mađarskom vršen ad hoc, vozilima javnog prijevoza i privatnim vozilima, a da je pomoć u vidu dijeljenja hrane i vode pretežno dolazila od samoorganiziranih građana.

Druga je faza, ona u kojoj su se uhodavali mehanizmi zbrinjavanja izbjeglica, ipak proizvodila shizofrene situacije. Naime, Hrvatski Crveni križ kao nadležan za pružanje humanitarne pomoći u opatovačkom prihvatnom centru fokusirao se na izbjeglice koji su ušli u kamp, a samoorganizirani građani pružali su pomoć izbjeglicama koji su na platou ispred kampa čekali ulazak. Od tad pa nadalje, osim povremenih i privremenih dogovora, ne postoji stabilni kanal komunikacije između institucionalnog i izvaninstitucionalnog oblika skrbi za izbjeglice. Iako takvom hijatusu, imajući u vidu iskustvo prvih dana prihvata izbjeglica, načelno ne bi bilo prigovora, on je ipak imao svoje negativne strane. Najizraženija među njima direktno je uplitanje terenskog osoblja HCK-a u rad samoorganiziranih volonterskih grupa. Primjerice, na platou ispred opatovačkog kampa pripadnici Crvenog križa u nekoliko su navrata sprečavali strane volontere u podjeli kuhanih obroka, a šatori iz kojih su volonteri novopridošlim izbjeglicama dijelili toplu odjeću i obuću u jednom su trenutku (iz nerazumljivih razloga) preseljeni stotinjak metara dalje od ulaza u kamp čime je rad volontera bitno otežan.

Samoorganizirana solidarnost: granica kod Bapske

Pored oblika samoorganizirane solidarnosti koji su niknuli u inicijalnoj fazi prihvata izbjeglica na istoku Hrvatske, s protokom vremena i stabilizacijom izbjegličkih ruta, ti su se oblici dodatno razvili. Nastavno na nedostatnost Hrvatskog Crvenog križa pri izvaninstitucionalnoj pomoći izbjeglicama, prvo bismo istaknuli situaciju na ilegalnom graničnom prijelazu u Bapskoj.8

Djelomično je problem odsutnosti Crvenog križa na terenu ukazan u videu “Gdje je crveni križ?”, objavljenom na platformi YouTube.9 Njime se upozorava na zone u kojima HCK uopće nije prisutan, a u kojima nedostaje infrastruktura za pomoć izbjeglicama. Međutim, navedeni izvor ne nudi cjelovit pregled situacije. U fazi automatizacije prihvata izbjeglica, ulazak izbjeglica u Hrvatsku izgledao je ovako: na bivšem graničnom prijelazu izbjeglice su dočekivali pripadnici policije, s kojima su na punktu bili pripadnici Hrvatskog Crvenog križa i UNHCR-a; tamo su izbjeglice dočekivali i samoorganizirani volonteri koji bi ih otpratili do prve prihvatne stanice, također samoinicijativno instalirane, gdje su izbjeglice ponuđene odgovarajućom odjećom i obućom te toplim napicima. Otuda, dakle tristotinjak metara ispod granične crte, izbjeglice su se u pratnji volontera kretale dalje u dubinu hrvatskog teritorija gdje je oko 750 metara ispod granice interventna policija počinjala formirati red u kojemu su čekale prijevoz za opatovački kamp. Oko kilometar ispod granične crte, dakle između mjesta na kojemu se kolona formira i mjesta ukrcaja, nalazi se drugi volonterski punkt, s kuhinjom iz koje su dijeljeni topli obroci i napici i garderobom iz koje su dijeljene odjeća i obuća.

Vezano uz volonterske punktove u Bapskoj, istaknuo bih i njihov kadrovski sastav. Naime, prvi punkt ispod granice držali su volonteri iz drugih država – vidjeli smo registracije iz Austrije, Njemačke, Švedske i Švicarske – koji su u tom trenutku već više od mjesec dana tijekom tjedna u svojim krajevima prikupljali humanitarnu pomoć, a petkom po završetku radnog vremena kretali kombijima prema različitim kriznim žarištima na jugoistoku Evrope. Drugi punkt držali su volonteri inicijative Are you Syrious?,10 uglavnom iz Zagreba, kako doznajemo, povezani s različitim nevladinim organizacijama. Uz njih, prisutni su bili i antifašistički aktivisti koji su pružali izbjeglicama pomoć u vidu adekvatne odjeće i obuće te hrane ispred Opatovačkog kampa, a koji su stigli iz više država Srednje i Zapadne Evrope te Sjeverne Amerike.

Drugi moment, koji smatramo važnim istaknuti u kontekstu samoorganizirane solidarne pomoći izbjeglicama, inicijativa je “Dobrodošli”, okupljena oko zagrebačkog Centra za mirovne studije, jedine hrvatske nevladine organizacije koja se sustavno bavi zaštitom prava azilanata. Njihova web-stranica, zajedno sa službenom Facebook stranicom, postaje u vrlo kratkom roku središnje mjesto za informiranje o prihvatu izbjeglica u Hrvatskoj u realnom vremenu.

Naposljetku, treći moment vrijedan isticanja rad je Projekta Otvorena mreža11 na uspostavljanju otvorene mreže za pristup Internetu na mjestima koncentracije izbjeglica. Oni su, naime, od donirane opreme uspostavili wi-fi pristupne točke koje su radile ispred opatovačkog kampa budući da im nije dopušteno postavljanje pristupnih točaka u kampu. Možda samo naoko banalno, omogućavanje izbjeglicama korištenje internetske mreže važno je iz najmanje dvaju razloga. Česta praksa izbjeglica je da prate prethodnicu, člana obitelji ili prijatelja, koji javlja kakvo je stanje na onom dijelu puta koji izbjeglicama zastalim u Hrvatskoj tek predstoji. Drugi je razlog protok informacija putem već navedenih platformi inicijative “Dobrodošli” o njihovom statusu u Hrvatskoj.

Kao što je moguće angažman oko prihvata izbjegličkog vala promatrati u mikroperspektivi s terena, u nadolazećem razdoblju trebat će ga promatrati i u širem kontekstu koji nam je trenutno, iako se situacija stabilizirala, nemoguće u potpunosti obuhvatiti. Neke od točaka oko kojih možemo graditi razumijevanje ove krize u širem kontekstu već su vidljive. Među njima, najprije želimo istaknuti pitanje efikasnosti države u pružanju pomoći. Naime, upravo suprotno dominirajućem narativu o neefikasnosti države i svemogućnosti privatne inicijative, državne su službe, ustanove i javna poduzeća – policija, vojska, zdravstvene ustanove i Hrvatske željeznice – pokazali da unatoč lošoj opremljenosti i nedostatku materijalnih sredstava imaju kapacitete da se nose s kriznim situacijama. Drugo je pitanje uloge i javnih ovlasti Hrvatskog Crvenog križa u kriznim situacijama.

To pitanje proizlazi kako iz ranije opisanih intervencija pripadnika HCK-a prema samoorganiziranim volonterima, koje su u proturječju s njihovom zadaćom da solidarnost potiču i unapređuju, tako i iz izostanka intervencija Crvenog križa prema izbjeglicama u izvaninstitucionalnom kontekstu, primjerice u Bapskoj te ranije u Tovarniku. Ovo je pitanje tim važnije što su deficite Crvenog križa nadoknađivali samoorganizirani volonteri vlastitim radom i drugim materijalnim sredstvima. Time, naposljetku, dolazimo do crvene niti koja ovu krizu povezuje s općom krizom kapitalizma – deficiti svih vrsta koji su nastali financijalizacijom i privatizacijom sektora javnih usluga nadoknađuju se socijalizacijom troškova. Činjenica da krizne situacije poput ovogodišnje s izbjegličkim valom ili prošlogodišnjih poplava povećavaju kapacitete za samoorganizaciju i time osiguravaju pružanje solidarne pomoći potrebitima, ne miče s dnevnog reda pitanje erozije socijalne države i pružanje solidarne pomoći ugroženima u normalnim okolnostima. Drugim riječima, vrijeme je da se s dnevnog reda skine fantazija minimalne države te da počnemo razmišljati o konsolidaciji socijalne države i nadogradnji njezinih kapaciteta.


1 Nikoleta Kosovac, “Srbija kao privremena migracijska postaja”, Bilten.org, 21. siječnja 2015.; Sonja Stojadinović, “Balkanska rupa za migrante”, Bilten.org, 17. lipnja 2015. O stanju u Srbiji vidi i: Stefan Aleksić, “Na kapiji tvrđave Evrope”, Mašina. Proizvodnja društvene kritike, 29. rujna 2015.
2 Vidi: Luka Matić, “Breme izbjegličke neizvjesnosti i perspektive solidarnosti”, Bilten.org, 21. rujna 2015.
3 O situaciji s izbjeglicama u Budimpešti vidi: Anita Lunić, “Iza ograde: Keleti – privremena stanica u žicom ograđenoj Mađarskoj”, Lupiga.com, 22. rujna 2015.
4 O tome vidi: Raja Apostolova, “Bugarska: evropski zid protiv izbjeglica”, Bilten.org, 20. ožujka 2015.; Florin Poenaru, “Schengenfreude”, Bilten.org, 29. rujna 2015.; Anej Korsika, “Šengen: Vojna krajina našeg doba?”, Bilten.org, 2. listopada 2015.
5 Istarskog političara Damira Kajina, u mainstream okvirima hrvatske parlamentarne scene shvaćenog kao ljevičara, ovdje ne ubrajam.
6 “Zakon o Hrvatskom Crvenom križu”, Narodne novine 71/2010.
7 Citati iz Zakona o Hrvatskom Crvenom križu odnose se na članke 2., 3., 7. i 8. prema tekstu Zakona navedenom u prethodnoj bilješci.
8 Taj je granični prijelaz, u sklopu priprema za ulazak u Schengen, zatvoren danom pristupanja Republike Hrvatske u članstvo Evropske Unije.
9 Video je objavljen 29. rujna 2015. Uz ovaj video, nedjelotvornost Hrvatskog Crvenog križa bila je predmet niza “viralnih statusa” na društvenim mrežama, na neke od kojih se HCK i službeno očitovao.
10 O njihovom radu vidi: “Are you Syrious?”, H-alter.org, 11. rujna 2015.
11 Vidi njihov web otvorenamreza.org i Facebook facebook.com/OtvorenaMreza.