Donedavno naizgled stabilna europska zemlja, Španjolska se trenutno nalazi u najvećoj krizi od pada fašističkog režima sredinom 1970-ih. Nedemokratski potezi vlasti u Madridu potaknuli su najbogatiji dio države – Kataloniju – na proglašenje nezavisnosti. No ona ipak u dogledno vrijeme neće moći biti realizirana uslijed daljnjeg pojačavanja represije središnjih vlasti. Dok se pozicije suprotstavljenih strana zaoštravaju, sve se jasnije pokazuju posljedice nedovršene demokratske tranzicije

Sébastien Bauer

Ostatku Europe, pozicije suprotstavljenih strana u sporu oko katalonskog pitanja mogu se činiti neobičnima, pa čak i nerazumnima. No zapravo se radi o sukobu dvaju strategija koje ćemo lakše razumjeti ako napustimo šablonsku ideju o borbi “separatista protiv središnje države”. Ne zato što je šablona nužno potpuno pogrešna, već zato što ona prikriva puno dublji problem: činjenicu da španjolski Ustav i politički sustav nisu izmijenjeni još od smrti diktatora Francisca Franca, iako su u međuvremenu malo pomalo gubili svoju vezu s društvom čiji bi život trebali regulirati.

Jer ako se zadržimo samo na separatizmu, nikada nećemo moću razumjeti zašto je španjolski premijer Mariano Rajoy 1. listopada “proglasio rat” Kataloniji, a onda sazvao nove izbore u toj zemlji. Ili zašto je njegov katalonski kolega objavio nezavisnost bez ikakvog stvarnog efekta i time razljutio i pristaše i protivnike. Odgovor leži u tome da je katalonska kriza zapravo teritorijalizacija konflikta koji uzroke ima na drugim mjestima.

Od početka provođenja drakonskih “mjera štednje” 2011. godine, Španjolska je u periodu stalne nestabilnosti koja se manifestira sve težim krizama: prvo kroz pokret okupacije trgova koji se često naziva 15-M,1 onda kroz krizu parlamentarne reprezentacije 2015. i 2016. (tijekom koje se vlada nije uspjela formirati punih 315 dana), a sada i pokušaje katalonskog osamostaljenja. Što je u pozadini svega toga? Između ostalog, principi na kojima je 1978. godine napisan Ustav koji je trebao omogućiti prijelaz iz frankističke diktature u demokraciju, ali koji je naposljetku zaustavio taj isti proces.

Spomenuti Ustav za početak nije osobito demokratski dokument. Jedan primjer je sustav aforamienta, koji je izravni prežitak starog režima. Prema njemu 17.000 dužnosnika i drugih visoko rangiranih osoba može izbjeći niže instance sudova. Njima se sudi samo na višim sudovima koji su u pravilu i osjetljiviji na intervencije izvršnih vlasti. Još jedna zanimljivost je davanje “temeljne uloge u političkoj participaciji strankama”, što se razlikuje od razumijevanja političkog procesa u mnogim drugim zemljama.2

Zaustavljena tranzicija

Dok je drugdje formalni temelj demokracije slobodno izražavanje volje i interesa pojedinaca koji onda zajedno odlučuju, španjolski sustav oslanja se na korporativističku ideju prema kojoj mase treba ograničiti i uokviriti da bi one činile narod. Prema tim idejama, frankistički je režim do kasnih 1970-ih organizirao društvo kroz jedine legalne organizacije: Nacionalni pokret i Vertikalni sindikat, sa striktno određenim ulogama za svaku klasu. Nakon smrti diktatora, omogućen je stranački i sindikalni pluralizam, ali je zadržano razumijevanje tih institucija. Izbori se održavaju sa zatvorenim listama, odnosno stranke same biraju kandidate koji čak ne moraju ni biti iz izborne jedinice koju formalno predstavljaju.

Umjesto zajednica pojedinaca okupljenih oko ideoloških ciljeva, španjolske su političke stranke tako na neki način još uvijek organizirane kao frankistička “staleška” udruženja neosjetljiva ne samo na javno mnijenje, već i na inicijativu vlastitih članova. Zato nas ne treba čuditi razina korupcije. Otkrića vezana uz “aferu Gürtel” već su godinama gotovo svakodnevna. Naime, izgleda da je vodeća desničarska Pučka stranka (PP) nezakonito prisvojila barem 43 milijuna eura javnog novca. To je samo jedan u nizu slučajeva sistemske korupcije koja je povjerenje u institucije srozala na najniže grane. No prijedloge demokratizacije i veće transparentnosti sustava vladajući uporno ignoriraju.3

Slično strankama, i državne institucije nastale 1978. godine zapravo su odraz kompromisa između frankizma i demokracije. Čini se da su autori Ustava prije svega nastojali izbjeći nastavak građanskog rata iz 1930-ih. Stoga su pokušavali u “nacionalno-katolički” politički sustav tadašnje Španjolske unijeti demokratske elemente, iz čega bi kasnije trebala izrasti “prava demokracija” kako i društvo bude napredovalo. No umjesto da se kasnije mijenjao, što je bilo obećanje na kojem se temeljila demokratska tranzicija, tekst Ustava iz 1978. počeo se sakralizirati.

Španjolsko je društvo dakako napustilo vrijednosti i običaje proizašle iz diktature. Četrdeset godina nakon ukidanja cenzure, slobodno se diskutira o eutanaziji, rodnim pitanjima, seksualnosti ili rekreativnoj konzumaciji droga. Te 1978. čak ni sva španjolska djeca nisu išla u školu, ulice gradova srednje veličine nisu bile asfaltirane, mnoge gradske četvrti nisu dobivale poštu, a neke nisu bile spojene na kanalizaciju, vodovod ili nisu imale javni prijevoz, dok je javno zdravstvo bilo rudimentarno. Promjene u odnosu na današnje stanje su očite. No napredak u tim pitanjima prikrio je nedostatak napretka u političkim i ustavnim pitanjima.

U takvoj situaciji, katalonski pokret za nezavisnost svoju energiju crpi iz rascjepa između građana i institucija, nezadovoljstva korupcijom (koja je itekako prisutna i u Kataloniji), te osobito mržnje prema ostacima apsolutizma, koji su još uvijek brojni u ovoj zemlji u kojoj kraljevska obitelj, crkva i visoka aristokracija ostaju najveći zemljoposjednici i na temelju toga uzimaju lavovski dio europskih sredstava formalno namijenjenih razvoju. Pokojna vojvotkinja od Albe je, na primjer, 2008. godine pokupila gotovo dva milijuna eura subvencija iz europskih fondova.

Republikanska opcija

Odluka Ustavnog suda da suspendira katalonsku autonomiju prije sedam godina bila je iskra koja je zapalila požar u toj zemlji. Do te suspenzije 2010. godine došlo je na inicijativu PP-a. To je bio svojevrstan odgovor španjolske desnice na prijedlog njihovih konkurenata iz socijalističke stranke (PSOE) da se Kataloniji da veća autonomija. No još su neki faktori igrali važnu ulogu: proces suspenzije inicirao je šef PP-a Mariano Rajoy koji je u tom trenutku vodio borbu za opstanak u vlastitoj stranci. Smatra se kako je antikatalonska kampanja koju je tada pokrenuo služila između ostalog konsolidaciji potpore u izrazito reakcionarnom biračkom tijelu.

Cijela stvar ujedno je snažno podsjećala na ranije povijesne događaje. Španjolski republikanci su 14. travnja 1931. godine pobijedili na lokalnim izborima u većini velikih gradova te odmah proglasili niz republika. Među njima je bila i Katalonska republika pod vodstvom Lluísa Companysa, predstavnika Katalonske republikanske ljevice (ERC). Slijedeći federalistički program, te su male republike zatim proglasile Drugu Španjolsku Republiku, koju je osam godina kasnije ugušio Franco. Nakon smrti diktatora, republikanci su tvrdili da federalna republika predstavlja jedini legalni režim kojem se sada treba vratiti.

No umjesto oživljene republike dobili su kompromis. Katalonci su morali prihvatiti monarhiju te “jedinstvo španjolske nacije”, a zauzvrat su dobili autonomiju, iako vrlo ograničenu. Reforme statuta o autonomiji iz 2006. godine, kojima su se nastojale povećati ovlasti katalonske vlade – Generalitata – morao je prihvatiti ne samo katalonski, već i španjolski parlament. No te je ovlasti već 2010. ukinuo PP tužbom Ustavnom sudu, u kojem je velika većina sudaca usko povezana s tom strankom.

Sve do 2015. godine Katalonijom je vladala koalicija desnice Konvergencija i Unija (CiU). Riječ je o političkom savezu koji se prije 2012. godine snažno protivio ideji samostalnosti. No njegov je vođa Artur Mas prepoznao raspoloženje na ulici, gdje su se zahtjevi za nezavisnošću miješali s kritikama “mjera štednje” koje je provodila vlada u Madridu.4 Pristajanje uz zahtjeve za nezavisnost mu je ujedno omogućilo da skrene pažnju s korupcijskih skandala koji su potresali njegovu stranku.

Katalonska desnica predložila je 2014. referendum na kojem bi se postavile tri mogućnosti: španjolsko jedinstvo, federalizam ili nezavisnost. No taj je referendum suspendiran od strane Ustavnog suda, a CiU i Mas – unatoč zapjenjenoj retorici – nisu bili previše nezadovoljni tim razvojem situacije. Referendum je uvijek bio prije svega sredstvo pritiska. Da su na izborima koje je Rajoy raspisao ponovno osvojili vlast, vjerojatno bi se zadovoljili povratkom na stanje prije 2010. godine i institucionalna kriza (koje se katalonska elita prirodno užasava) bi se brzo razriješila.

Radikalizacija pozicija

No koalicijom katalonskih stranaka koje su osvojile vlast u Kataloniji 2015. godine sada je dominirao ERC, a parlamentarna većina je uz to ovisila o potpori revolucionarne socijalističke i nacionalističke stranke – Kandidature narodnog jedinstva (CUP). Ta promjena političke ravnoteže u Kataloniji objašnjava zašto je referendum ove godine ponudio opciju proglašenja republike (a ne tek promjene u stupnju autonomije), kao i radikalizaciju reakcija Madrida na postupke vlasti u Barceloni.

U tim uvjetima, prijedlozi kozmetičkih izmjena Ustava kojima se sada poigravaju dvije najveće španjolske stranke, PP i PSOE, nikome ne ulijevaju povjerenje. Doživljavaju se kao najmanji mogući ustupak dvaju stranaka najodgovornijih za četrdeset godina čuvanja postojećeg stanja koje je zemlju dovelo do ruba. Ulice su 3. listopada jasno rekle što misle o tim prijedlozima, kao i korumpiranim strankama i zastarjelim institucijama. U generalnom štrajku i velikim prosvjedima su tog dana sudjelovale i udruge poslodavaca i sindikati, udruženja za nezavisnost i anarhosindikalistička Nacionalna konfederacija rada (CNT).

Velik dio španjolskih političkih aktera i medija vjerno slijedi Rajoya u pokušaju da se ovaj politički problem pretvori u pravni spor (zazivom viših sudova), dok istodobno provociraju daljnje tenzije. S druge strane, pojedini katalonski čelnici pozivaju na “stalnu mobilizaciju” dok CUP provodi kampanju pod parolom “Živjeti znači boriti se”. Napadi španjolske policije na katalonske birače tijekom održavanja referenduma 1. listopada snažno su polarizirali cijelu Španjolsku i čini se kao da se sada svatko osjeća pozvanim da zauzme stranu.

Na konferenciji za medije Pučke stranke na kojoj su odbijeni svi prijedlozi diplomatskog posredovanja, glasnogovornik stranke Pablo Casado otvoreno je upozorio katalonskog predsjednika da bi ovaj mogao “završiti kao Campanys”,5 kojeg su 1940. strijeljali frankisti. Tjedan dana kasnije uslijedila su prva uhićenja, ona Jordija Sáncheza i Jordija Cuixarta, predsjednika dviju društvenih organizacija koje se zalažu za katalonsku samostalnost. Oni su optuženi za “pobunu”, odnosno nelojalnost vlastima.

Prilika za stvarnu promjenu

Osim ove zastarjele optužbe, dodatan uznemirujuć moment bila je reakcija kralja. On je naime digao tenzije svojom izjavom u kojoj je pozvao Rajoya da “uspostavi ustavni poredak”. Formalne ovlasti kralja u domaćoj politici su nikakve i do sad su monarsi javno nastupali samo u situacijama kada to predviđa Ustav. Otac Filipa VI je dvaput javno nastupao, ali nikad nije zauzimao strane u političkim sporovima. Svojim istupom, aktualni je kralj tako otvoreno vezao kraljevsku obitelj uz PP, od koje ova naravno nikada nije bila daleko. Upotreba agresivne retorike i izbor dekora (izjava je dana pred portretom Karla III, koji je nametnuo kastiljski kao jedinstveni jezik u cijeloj Španjolskoj u 18. stoljeću) dodatno su uzbudili duhove.

Strategija tenzija koju provodi Rajoy proizlazi više iz njegove potrebe da spasi svoju stranku nego želje da riješi katalonski problem. Od ukidanja autonomije 2010. do posljednjih događaja, njegova stalna igra vatrom u zemlji s nezaliječenim ranama građanskog rata učinila je opciju odvajanja legitimnom. Još do nedavno, tu je ideju podržavalo svega 12 posto stanovnika Katalonije.6

Nakon neuspjeha prosvjeda iz 2011. godine da pokrenu nužne političke promjene te duge parlamentarne krize na kraju koje se na vlasti zadržala ista garnitura, katalonski sukob sada predstavlja novu opasnost, ali ujedno i priliku da se konačno riješe tenzije u društvu koje je postalo demokratičnije od političkog sustava. Da bi se to postiglo potrebno je na trenutak podići pogled s aktualnih sukoba… ako je to još uopće moguće.

S francuskog preveo: Nikola Vukobratović

* Sébastien Bauer je urednik katalonskog časopisa Quadern de les idees, les arts i les lletres i profesor na Toulouse Business School.


1 Vidi Raúl Guillén, “Alchimistes de la Puerta del Sol”, Le Monde diplomatique, srpanj 2011.
2 Francuski Ustav npr. navodi da stranke “izražavaju volju birača”.
3 Usp. Jésus Lizcano Álvarez, “Partidos políticos y corrupción: la hora del cambio”, El País, Madrid, 7. veljače 2014.
4 Vidi Jean-Sébastien Mora, “La société catalane se rallie à l’indépendance”, Le Monde diplomatique, listopad 2013.
5 “El PP blande el Código Penal”, La Vanguardia, Barcelona, 10. listopada 2017.
6 “Así han influido los hitos políticos en el sentimiento independentista”, La Vanguardia, 30. ožujka 2013.