Vesna Vuković

Dubrovnik svojom povijesnom jezgrom privlači turiste i prestižne međunarodne televizijske projekte. No ako se njegova zavisnost o turizmu i čini neizbježnom ekonomskom sudbinom, ona je ujedno izvor realnih problema za njegove stanovnike. Nedorastao sustavnom odgovoru na pad kvalitete urbanog života, službeni se diskurs o Gradu sklanja u zazivanje fikcionalizirane bolje prošlosti

Kome to smeta? Kome smeta život na ulicama? Na koji način će to ugroziti kamen?

(dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić)

Odnos Dubrovnika i turizma se prečesto i pretežno svodi na problem slike: slike Grada ili slike njegovog turizma. Gornji citat Andra Vlahušića, kao odgovor na pitanje o štetnosti kruzera za kulturnu baštinu Grada, može nam poslužiti kao ulazna točka u ilustraciju prvog problema, problema slike Grada jer ga pregnantno, mada nesvjesno, svodi na srž: Grad = kamen. Može i hrpa kamenja.

Izrečena ovako grubo, svedena na formulu, tvrdnja će odmah usplahiriti elegično raspoložene duše, ali vrijedi skrenuti pažnju na to kako je ona, makar implicitno, sadržana i u uvriježenoj sintagmi – onoj vječnog Grada. Problem slike turizma, s druge strane, posljednjih se godina svodi na problem kruzera koji nagrđuju gradski krajolik, a grad zakrčuju tisućama blic-posjetitelja, uglavnom proždirača pizze, te na problem loših turista, uglavnom razuzdane mladeži. Ma koliko disparatne, u rasponu od slike srednjovjekovne pomorske i trgovačke sile do slike kruzerske destinacije, one podjednako zaglušuju govor o društvenim i prostornim implikacijama turizma, a koji mora uzeti u obzir i njegove historijske korijene i njegove suvremene transformacije.

Slika Grada zamrznuta je u zlatnom dobu Dubrovačke Republike, srednjovjekovne pomorske i trgovačke sile, dakle u vremenu koje je prethodilo pojavi turizma i okretanju Dubrovnika toj privrednoj grani. Nije slučajnost da se moderni turizam u Dubrovniku razvija pod austrijskom upravom, nakon ekonomske propasti Dubrovačke Republike i njezinog ukidanja, zajedno s društvenim odnosima koji su je gradili i održavali. Postavši dijelom Habsburške Monarhije, Dubrovnik u prvim godinama privlači rijetke turiste jer se u očima Austrijanaca Dalmacija predstavljala kao zaostala i egzotična destinacija nadohvat ruke. No ubrzo, zahvaljujući u prvom redu blagoj klimi, čistom zraku i aromatičnom bilju – sve odreda prirodnim karakteristikama! – Dubrovnik stasa kao lječilišno odredište, po uzoru na Opatiju, nerijetko se i časteći epitetom “druge Opatije”, a još početkom 20. stoljeća više se boravaka bilježi u jesensko-zimskim i proljetnim mjesecima. Grad postaje privlačna točka za bogate slojeve Austro-Ugarske Monarhije koji u tim mjesecima traže ugodnije klimatske uvjete. Dakle veza između slavne povijesti Dubrovnika i njegovog turizma naknadna je konstrukcija, pa i nakaradna, jer turizam u Dubrovniku stasa u vremenu kad je on kao sila nestao s europske pozornice. Analitički je plodonosnije okrenuti se poveznici turizma i aristokratske i buržoaske kulture: ishodište turizma u njoj, a onda i društvenih odnosa koje turizam proizvodi – turizam stvara osjećaj pripadnosti građanskoj klasi koja je kozmopolitska. Ovaj je historijat potisnut i danas, u vrijeme kad je turizam industrija a ne isključivo privilegija elite, transformiran u slici “pravih” turista koji će konačno donijeti prosperitet.

Pretvaranje Dubrovnika u povijesnu sliku Dubrovnika stoga treba precizno historijski locirati: u nedavnu prošlost, u vrijeme kad on službeno postaje Grad-spomenik, 1979. godine kad je dodan na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Iste godine Dubrovnik je pogodio snažan potres, pa uz UNESCO-ovu pomoć počinje i obnova stare jezgre. Okretanje turizmu u socijalističkoj Jugoslaviji počelo je puno prije, odmah nakon raskida sa SSSR-om, a poseban zamah dobiva u vremenima krize koja slijede, jer gradnja hotela i infrastrukture, a potom i uslužne djelatnosti otvaraju radna mjesta. Međutim, u propagandnim tekstovima ne ističe se toliko davna povijest koliko turističko određenje, pa se o Dubrovniku govori kao o jugoslavenskoj Nici, Monte Carlu, pa i Palm Beachu.

Marco d’Eramo u tekstu “UNESCOcid” povlači paralelu između uvođenja ove etikete i uspona turizma kao jedne od danas najvećih industrija, u prvom redu stoga što generira najviše gotovine. Naglašava kako proglašavanje čitavih gradova ili dijelova gradova zaštićenim zonama nužno vodi u njihovu monofunkcionalnost. Jedan od ključnih dokumenata provedbe iz vremena uvrštavanje Dubrovnika na popis svjetske baštine, Provedbeni urbanistički plan (PUP) donesen 1986., nalaže sljedeće: “U gradu treba izbjegavati ne samo razne mehaničke zoninge, nego i pretvaranje pojedinih dijelova njegovog tkiva u zone posebnog ili jednog sadržaja. Ma koliko takva iskušenja bila opravdana mogućnošću većih materijalnih investicija moćnijih privrednih interesa, njih treba po svaku cijenu izbjegavati. S tim u vezi treba isključiti potrebe iseljavanja stanovništva iz središta grada ili nekih njegovih dijelova. Takva iseljavanja stanovništva iz povijesnih središta odbačena su u suvremenoj urbanističkoj praksi, koja polazi uvijek od stanovišta da zdrav život gradu jamče njegovi stalni, a ne povremeni stanovnici ili posjetioci.” Teško da se s ovakvom odredbom plana nećemo složiti na načelnoj razini, ali valja vidjeti kako turizam funkcionira u uvjetima kad postaje jedina privredna grana i u doba transformacije turizma u međunarodnim okvirima koje obilježava sve veći značaj masovnog turizma.

Naime, od 1990-ih kruzing turizam postaje dominantan, a Mediteran kruzing regija. Barcelona je po posjećenosti kruzera na prvom mjestu, a Dubrovnik se, na putu između Venecije i grčkih luka, našao na listi must-see destinacija. Ne ulazeći u analizu ovakvog turizma i transformacija koje donosi, a koje se tiču prije svega deteritorijalizacije destinacija, u smislu infrastrukture i usluga koje turizam u njima generira, a koje su sad smještene na gigantskim brodovima, u našoj je priči važno istaknuti povezanost slike i kruzing turizma. Naime, s obzirom na zgusnutost itinerara putnici ovih plovećih giganata teško da bi “prave” gradove uopće mogli posjetiti. Slika grada, što realnija u svojoj pojavi (hiperrealističnost dubrovačke scenografije, pogotovo nakon obnova koje su uslijedile nakon potresa 1979. i ratnih razaranja 1990-ih), prava je mjera ovog putnika-izgubljenika koji nerijetko ne zna u kojemu se gradu i državi uopće nalazi.

Nade u drugačiji turizam

Unatoč enormnim gužvama, barem prema istraživanju Instituta za turizam iz 2006., većina ispitanika misli kako ovakav tip turizma ipak ima pozitivan efekt jer je u službi promocije Grada. Spominje se mogućnost da se oni koji jednom dođu kruzerom drugi put vrate kao “zemaljski” gosti, valjda s namjerom da u sliku dublje zađu. Naravno, tu je problem gužve, kako u staroj gradskoj jezgri, tako i prometne gužve na širem gradskom području, ali nade se polažu u bolju organizaciju. Gužve koje kruzerski turisti stvaraju znatno snižavaju kvalitetu života u gradu, pa se tako u najgušćim danima građani putem radija pozivaju da ne odlaze u Grad, a pritisak na lokalne resurse seže od problema parkiranja preko funkcioniranja javnog prijevoza do opskrbe električnom energijom i sl. Ali zamjerke na gužvu samo su konstatacija epifenomena, koje svoj pandan nalaze i u devetnaestostoljetnim žalbama, kad je turista bilo znatno manje. Građani se, kako bilježe onovremene lokalne novine, žale na poremećenu organizaciju javnog prijevoza kočijama i ponašanje kočijaša koji psuju, viču, utrkuju se, a ponekad i prepiru sa strankom, u svakom slučaju, nepristojno se, pa i “sablažnjivo” ponašaju.

Sljedeći stupanj razvoja lokalnog turizma, tzv. screen tourism ili filmski turizam, dobro zaokružuje problem naše prve slike, slike Grada. “Kronološki fundamentalizam” (sve što je staro je dobro) koji UNESCO provodi pretvarajući gradove u veličanstvene kulise, podređujući čitav život toj ispeglanoj slici, postaje savršena kulisa za prestižna vjenčanja, snimanje povijesnih spektakala ili, u novijem slučaju, scenografija za fantasy seriju “Igre prijestolja”. Činjenica da se Dubrovnik našao na listi lokacija za snimanje ove popularne serije odmah je rezultirala uvođenjem turističkih tura po lokacijama, u kojima vodiči isprepliću fikcionalnu priču sa stvarnom poviješću Dubrovnika. Najprije duboko zamrznuta povijest Dubrovnika ovako se sklanja u registar fikcije na pozadini hiperrealne slike njezine scenografije, čime se nehotice naglašava scenografični smisao UNESCO-ove petrifikacije “izvornog” stanja.

Problem one druge slike, slike dubrovačkog turizma, u kojoj, naravno, nema strukturnog zahvaćanja njegovih transformacija, svodi se na žalopojke, a i povremene fizičke obračune s lošim turistima, bilo da se radi o spomenutim proleterima s kruzera koji samo stvaraju gužve a ništa ne troše, eventualno pojedu komad pizze ili kupe ukrasnu svijeću, ili o pijanoj i razuzdanoj mladeži, najčešće Australcima i Britancima na kreativnim putovanjima svijetom. Tako i Pave Župan-Rusković, bivša direktorica Atlasa, najjače jugoslavenske turističke agencije nastale decentralizacijom Putnika, bivša ministrica turizma i bivša voditeljica Destinacijskog menadžmenta Dubrovnika, u očima javnosti neprikosnoveni autoritet u pitanjima turizma, u izjavi o ponašanju australskih turista iz 2011., zbog koje je smijenjena s mjesta voditeljice Destinacijskog menadžmenta Dubrovnika, kaže: “To je već kad dolazi u grad pijano, ludo, drogirano, ne znam što bih rekla, je li, svakako nešto nije apsolutno adekvatno za ovaj grad.” U osvrtu na ovaj slučaj Jurica Pavičić nastavlja u istom tonu: “I zato dubrovački ‘slučaj Australci’ nije samo dubrovačka tema. On jest ponajviše dubrovačka, jer se ni jedna jadranska destinacija nije tako srozala od glamura do vašara kao što se srozao Dubrovnik.” To nas vraća na poveznicu turizma i aristokratske i buržoaske kulture, ali samo u imaginiranju poželjnih gostiju, onih koji će, kad se jednom ukažu, turizam učiniti boljim za Dubrovnik: uljepšat će njegovu sliku i turizam učiniti podnošljivijim za njegove stanovnike. Zanimljivo je da isti trop prati razvoj turizma u Dubrovniku gotovo od njegovih početaka, odnosno od njegove moderne, dakle masovnije verzije. Tako u dubrovačkom tisku iz 1920. nailazimo na kritike upućene vlasnicima kavana jer dopuštaju da na taracama “u košulji sjede mnogi stranci”1 ili vlasnicima dubrovačkih kinematografa koje upozoravaju da opomenu “posjetioce kina da u ovom gradu nije običaj pohađanje javnih lokala u samim košuljama”.2 Sve ovo list, dakako, prigovara isključivo u interesu Dubrovnika koji bi morao postati atrakcijom svjetskih putnika, a ne običnom palankom

Dubrovačke ljetne igre – UNESCO prije UNESCO-a

Kulturne manifestacije velikih razmjera, kao što su festivali ili bijenala, redovito su sadržaj u gradovima s UNESCO-ova popisa svjetske baštine (Venecija, Avignon, Salzburg…), a njihova je funkcija da nadomjeste izgubljenu autentičnost odredišta. Iz tog rakursa valja promotriti i Dubrovačke ljetne igre i njihovu proklamiranu ambijentalnost i lokalnu ukorijenjenost kao kompenzacijske strategije. Dovoljno je započeti s tekstom sa službenih stranica festivala pokrenutog 1950. godine, u kojemu piše kako je “zamisao o spajanju renesansnog i baroknog ugođaja Dubrovnika sa živućim duhom drame i glazbe zapravo proizašla iz intelektualnog načina življenja samoga grada, iz njegove kreativne tradicije koja je obogatila H(!)rvatsku kulturnu i znanstvenu povijest, pogotovo u sferi kazališta i znanosti, iznjedrivši brojna velika imena i djela, i omogućivši joj neprekidno praćenje suvremenih trendova u zapadnoj Europi…”3

Pozivanje na “intelektualni način življenja grada” vraća nas na problem slike Grada. Mada se veže uz isti povijesni period Dubrovačke Republike, slika grada kao kulturne metropole konstruirana je u vrijeme austrijske uprave (paralelno s razvojem turizma), a na podlozi stasanja Dubrovnika kao mitskog mjesta nacionalne prošlosti i kulture. Ekonomski i privredno propalom, u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda i integracije hrvatskog jezičnog i kulturnog prostora, Dubrovniku je dodijeljeno simboličko mjesto kulturnog ishodišta: jezik djela dubrovačkih književnika postaje temelj novog standardnog jezika. Riječi bivšeg ravnatelja Ivice Prlendera ilustriraju ovu “prirodnu” vezu festivala i Grada: “Pretpovijest Igara teže je dohvatljiva. Kao da njezina počela dosižu daleka i nejasna počela nastanka samog Grada. Kao da zajednički uzrastaju kroz srednjovjekovnu urbanu matricu. Razlistavaju se unutar humanističkih obzorja. Cvate renesansom, pa i barokom. Setečentistički se uozbiljuju. Pak posustaju u, činilo se, nedjeljivom zajedništvu osvitom epohe nacija, kada imaginarni Grad nepovratno ostaje bez svojeg održavotvorenog parnjaka…”4 S ovu stranu mitskih veza kulturne manifestacije i grada, valja reći kako je ideja festivala začeta u razdoblju između dva svjetska rata: prvi festival organiziran je 1929. u slavu obnovljenog Zvonika, dok je desetak godina kasnije, točnije 1938., organiziran veliki muzički festival kao “uvod u instituciju stalnih festivala”.5 Lokalni tisak iz toga vremena izvještava kako je Dubrovnik postao “veliki muzički centar”, što koristi “ne samo našoj nacionalnoj umjetnosti, već i turističkoj propagandi”.6

Tradicija ambijentalnog kazališta kakvu proklamira DLJI trebala bi se, pretvorivši cijeli grad u pozornicu, ispreplesti sa svakodnevicom Dubrovčana, životom grada. Međutim, ta slavljena ambijentalnost svodi se na puko igranje na otvorenom, a Dubrovnik pretvara u – kamen, autentičnu scenografiju za kazališnu fikciju. Što se pak dogodi kad se izađe iz sigurnog okrilja kanonske fikcije, može se vidjeti na primjeru gostovanja Kugla glumišta s predstavom “Ljetno poslijepodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak” 1980. godine. U svrhe trodnevne predstave na Stradun je premješteno slavonsko selo: sijeno, svinje, kokoši…, a ova intervencija u savršenu sliku renesansnog Grada uzrujala je festivalsko vodstvo i kulturni establišment. Kad je Dunji Koprolčec dodijeljena nagrada Orlando za najuspješnije umjetničko ostvarenje, pokrenuta je hajka na “golišavku” nemoralnog ponašanja, što upadljivo podsjeća na indignirani napad Pave Župan-Rusković na sve pijano, ludo, drogirano što “nije apsolutno adekvatno za ovaj grad”.

Problem slike turizma sveden na problem “doličnosti” turista počiva na slici Grada kao mitskog mjesta nacionalne prošlosti i kulture koja proizvodi osjećaj vlastite superiornosti. Osim što ne komunicira ništa doli tragikomično nerazumijevanje vlastitog realnog mjesta u svijetu, takva percepcija pristaje na steriliziranu sliku Grada, koja ne ostavlja drugog izbora osim njegovog svođenja na scenografiju. Dakle vlastitu smrtnu presudu (kao živog grada) pronosi kao nekakvo “odlikovanje”.

* Vesna Vuković je članica kustoskog kolektiva [BLOK] i prevoditeljica. Tekst je objavljen u 21. broju hrvatskog izdanja LMD-a (2014.).


1 Prema: Perić, Ivo: Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU, 1983., str. 138
2 Ibid.
3 http://www.dubrovnik-festival.hr/hr/o-nama
4 http://arhiva.dubrovnik-festival.hr/povijestigara
5 Prema: Perić, Ivo: Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do 1941. godine, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU, 1983., str. 197
6 Ibid.