Eric Martin

Još od konferencije u Kopenhagenu iz 2009. Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime nastoji ograničiti zagrijavanje planete na dodatna dva Celzijeva stupnja. Tim su se ciljem krajem 2015. godine vodili i pariški pregovori o smanjenju emisije stakleničkih plinova. I dok je otpočetka jasno da veoma labavi zaključci i predviđeni minimalni ustupci velikih zagađivača nisu nikakvo jamstvo za spas planeta, situacija se u međuvremenu dodatno pogoršala nakon što se SAD pod vodstvom Donalda Trumpa odlučio povući iz Pariškog sporazuma

Ideja o ograničavanju globalnog zatopljenja na dva Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko doba oslanja se na rad Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) koji je istražio cijeli niz scenarija i njihovih posljedica. Iako se o njemu govori još od kraja 1990-ih, ovaj je cilj stavljen na raspravu na konvenciji Ujedinjenih naroda tek krajem 2000-ih. Pretpostavljalo se da će se time moći spriječiti ozbiljne ili nepopravljive posljedice na globalnoj razini. Sve su uključene strane usvojile ovu brojku, a s njom je upoznata i šira javnost.

Posljednji izvještaj IPCC-a, objavljen 2014. godine, procjenjuje da povećanje temperature od 1880-ih – što je prihvatljiva aproksimacija predindustrijskog doba – iznosi 0,85°C. Može se reći da smo već dosegli nezanemariv dio dopustivog zagrijavanja. Većina regija u svijetu već je pogođena. U poljoprivredi, primjerice, na većim zemljopisnim širinama bilježimo porast proizvodnje, a na drugim smanjene prinose kukuruza i pšenice, negdje je prisutna veća smrtnost stabala itd.

Sadašnji trend emisije stakleničkih plinova vodi prema povećanju od najmanje 4°C do kraja stoljeća. Prema naširoko prihvaćenim prognozama, ukoliko se taj scenarij ostvari, svijet će biti duboko uzdrman. Prehrambena sigurnost će biti ugrožena jer će se poljoprivreda teško prilagoditi novim okolnostima, bez obzira na nova tehnološka dostignuća koja bismo mogli očekivati. Nagli porast razine oceana i pogoršanje prirodnih nepogoda naše bi životne uvjete značajno pogoršali.

Rizične klimatske oklade

No zadržimo se radije na pretpostavci o svijetu čija će se klima zagrijati za samo 2°C. Posljednji izvještaj IPCC-a daje nam pretpostavke za opis glavnih značajki takvog scenarija. Ravnoteža među regijama bi se rekonfigurirala jer posljedice promjena ne bi bile prostorno ujednačene. Naravno, mogli bi se očekivati pozitivni učinci, primjerice po poljoprivredu u nordijskim zemljama, ali globalna bilanca ostala bi nažalost negativna. Pa iako bi većina reperkusija uz napore prilagodbe mogla ostati umjerena, neke bi bile istinski uznemirujuće.

Određene bi regije, poput mediteranske recimo, pretrpjele veliki pad vodnih resursa. Tijekom prelaska na novu klimu, brzina promjena pretekla bi sposobnost evolucije nekih vrsta. Stabla, pa čak i neke zeljaste biljke, ne bi mogli slijediti ritam i prirodno bi se povukli prema sjeveru. Već danas ugroženi ekosustavi, poput arktičkog leda, tropskih koraljnih grebena, planinskih biljaka i ledenjaka, pretrpjeli bi nepopravljivu štetu. Porast varijabilnosti klime, kao i krajnosti svih tipova (suše, snažne kiše, poplave) postavili bi pred nas mnogobrojne poteškoće. Porast razine mora, čak i ograničen na 45 centimetara, naštetio bi niskim obalnim područjima.

IPCC smatra da je pod određenim uvjetima moguće stabilizirati klimu na ovoj razini. Trebalo bi drastično smanjiti emisiju stakleničkih plinova u kratkom roku, potom doseći društvo neovisno o ugljiku do 2050-ih godina, prije nego što dospijemo do globalno negativnih emisija potkraj stoljeća. Negativne emisije pretpostavljaju procese koji troše više atmosferskog ugljika nego što ga odbacuju: pošumljavanje, proizvodnja električne energije od biomase sa sekvestracijom ugljika itd. Većina rješenja zasniva se na tehnologijama koje još uvijek ne postoje ili se ne koriste naširoko. Moglo bi se reći da bi provođenje ovakvih mjera za smanjenje emisije učinilo čovječanstvo vrlo ovisnim o tehnikama koje još uvijek nisu razvijene, a što predstavlja vrlo rizičnu okladu.

Stvari se dodatno kompliciraju uzmemo li u obzir neizvjesnosti koje se povezuju s određenim fenomenima, poput potpunog topljenja grenlandskog ledenog pokrova, što je primjer i simbol klimatskog rizika. Prema IPCC-u, “stalno zagrijavanje koje bi prešlo određeni prag iznad razine predindustrijskog doba izazvalo bi gotovo potpuni nestanak grenlandskog ledenog pokrova u jednom tisućljeću”. No ne znamo točno koji je prag u pitanju. Nalazi se vjerojatno između 1 i 4°C, a takav bi nepovratan proces doveo do podizanja prosječne razine mora za sedam metara!

S obzirom na nezanemarive rizike koje podrazumijeva scenarij “do +2°C “, neke, naročito male otočne države predlažu ograničavanje zagrijavanja na 1,5°C. Znanstvenici se nisu prilagodili ovom mogućem cilju, no poznati elementi omogućuju nam procijeniti da bi polarne regije, niske obalne zone ili visoke planine bile puno manje pogođene. Prehrambena sigurnost bila bi globalno očuvana, naročito u Africi. Razumljivo je zašto bi najugroženije zemlje htjele zadržati zagrijavanje na ovoj razini, no takvo bi rješenje zahtijevalo veći napor ograničavanja emisija, kratkoročno bi stvorilo veće troškove i povećalo bi našu ovisnost o tehnikama koje tek treba izumiti ili usavršiti. Na ključno pitanje trebaju odgovoriti znanstvenici: pitanje postoje li nepovratni učinci kad je prag između 1,5°C i 2°C prijeđen.

“Međunarodna zajednica” trebala bi brzo donijeti odluke uzimajući u obzir sve ove neizvjesnosti. Međutim, prag od 2°C danas se čini ne toliko kao cilj koliko kao granica koja se ne smije prijeći. Bolje bi bilo i ne približavati joj se previše…

S francuskoga prevela Sana Perić

* Eric Martin je direktor istraživačke jedinice Recover i regionalni direktor Državnog instituta za istraživanja iz znanosti i tehnologije za okoliš i poljoprivredu (Institut national de recherche en sciences et technologies pour l’environnement et l’agriculture, Irstea) u regiji Provansa-Alpe-Azurna obala. Tekst je izvorno objavljen u 35. broju hrvatskog izdanja LMD-a, kao dio dosjea “Kako izbjeći klimatski kaos?”.