Guilherme Boulos

Brazilski senat je 31. kolovoza prošle godine izglasao opoziv predsjednice Dilme Rousseff. Dolazak na vlast bivšeg potpredsjednika, konzervativca Michela Temera, postavlja ljevicu pred velike izazove. Ne samo da je nužna hitna mobilizacija s ciljem obrane od žestokog napada desnice na socijalna prava, već je potrebna izgradnja novog političkog instrumenta koji će reprezentirati deprivirane slojeve stanovništva, razočarane kapitulacijom donedavno vladajuće Radničke stranke

Nakon četiri uzastopne pobjede koje je od 2002. na predsjedničkim izborima odnijela Radnička partija (Partido dos Trabalhadores, PT), konzervativne snage uspjele su se reorganizirati kako bi srušile predsjednicu Dilmu Rousseff i zamijenile je bivšim potpredsjednikom Michelom Temerom. Manevar, koji je i više nego dvojben u pravnom pogledu,1 pokazao bi se manje jednostavnim da PT nije počinio toliko grešaka: odustao je od oslanjanja na narodne mobilizacije; višekratno je sklapao saveze s različitim dijelovima desnice (od kojih su neki potom radili na njegovu svrgavanju); i odabrao je odgovoriti na ekonomsku krizu politikom štednje, uz rizik da će to povećati društveno nezadovoljstvo.2 Te su odluke onemogućile nastanak šire reakcije na napad zdesna.

Čim je došao na vlast, Temer se bez oklijevanja bacio na posao. Njegov recept: frenetični liberalizam na ekonomskom planu, militantni konzervativizam na političkom. Već prvim odlukama najavio je epizodu socijalne regresije bez presedana u recentnoj povijesti zemlje.

Sastav njegove vlade sugerira da mu raznolikost i ravnopravnost nisu među prioritetima: niti jedna žena ili crnac, tek vremešni bijelci povezani s regionalnim oligarhijama, među kojima je velik broj osumnjičenih za korupciju. Ukinuta su ministarstva za ljudska prava i agrarnu reformu. Malo je nedostajalo da se novi predsjednik ne riješi i ministarstva kulture (od toga je odustao nakon gnjevnih prosvjeda umjetničkih krugova, manje ogorčenih ukidanjem drugih portfelja).

Iako je Temerov program dobio potporu bankarskog sektora i velikih kompanija, o njemu se nikad nije glasalo. Na susretu s najvećim brazilskim poslodavcima, novi je predsjednik obećao da neće biti kandidat na sljedećim izborima i naglasio kako mu to ostavlja slobodne ruke da “prioritet dade fiskalnoj prilagodbi”.3 Drugim riječima, njegova odlučnost neće biti sputana rizikom plaćanja političke cijene za rigorozne mjere koje će nametnuti stanovništvu. Njegov ekonomski program organiziran je oko tri prijedloga: ustavnog amandmana namijenjenog ograničavanju javnih troškova (Proposta de Emenda Constitucional ili PEC 241); “reforme” socijalne zaštite i “omekšavanja” radnog zakonodavstva. Sve te mjere podrazumijevaju napad na prava koja su stečena teškom borbom.

PEC 241 nalaže zamrzavanje javnih ulaganja u svim sektorima u razdoblju od dvadeset godina. Ako bude odobren, federalni izdaci rast će samo u visini inflacije sve do 2037., dakle neće porasti u realnim terminima, bez obzira na demografski rast. Ova mjera, koja je istovjetna uništavanju javnih službi i ubijanju socijalnih programa, bez presedana je na međunarodnoj razini. Izgovor koji vlast koristi je hitnost rješavanja proračunskog deficita i otplata javnog duga. Iako je u porastu od 2014., javni dug predstavlja ipak tek 66 posto BDP-a što je niže od dugova koje bilježe zemlje Europske unije. Usprkos tome, PEC 241 odobrio je Zastupnički dom, a potom i Senat, 13. prosinca.

Reforma sustava socijalne sigurnosti nije ništa manje alarmantna. Temer je preuzeo, zaoštrivši je pritom, ideju koju je zastupala Rousseff i koja je već implicirala smanjenje prava. Detalji službenog plana još uvijek nisu predstavljeni Kongresu, ali već je poznato da se predviđa povećanje zakonske dobi za umirovljenje na 65 godina. U nekim regijama u ovoj zemlji, očekivana životna dob nije veća od toga.

Treći cilj je fleksibilizacija radnog zakonodavstva i smanjenje “cijene” radne snage. Kako? Ozakonit će se podugovaranje u svim sektorima i dati prvenstvo pojedinačnim pregovorima s poduzećima ispred zaštite koju pruža Zakon o radu. Ova zadnja točka dio je nacrta zakona koji je Parlament već razmatrao, a koji podrazumijeva ozakonjenje ugovora koji krše Zakon.

Što opoziv znači za Brazil?

Ovim skupom prijedloga parlamentarna desnica je u konačnici osigurala jednodušnu podršku ekonomskih elita za plan opoziva predsjednice Rousseff, usprkos njihovom početnom oklijevanju. Nije li ih predsjednica nastojala umiriti postavljanjem temelja za strukturne prilagodbe 2015. i najavom reforme socijalne zaštite? No preračunala se: njezine su mjere, s jedne strane, pogoršale recesiju i narodno nezadovoljstvo; a s druge strane, kompanije i banke, smatrajući njezinu odlučnost nedovoljnom, radije su je zamijenile Temerom.

Opoziv je označio kraj jednog ciklusa u Brazilu. Tijekom trinaest godina, vlade koje su predvodili Luiz Inácio Lula da Silva i Dilma Rousseff radile su na jačanju “aranžmana” koji je uključivao određen društveni napredak i poboljšanje života najsiromašnijih, ali bez ugrožavanja interesa najbogatijih. Bijeda se povukla, a profiti porasli. Lula da Silva bio je veliki arhitekt politike “pomirenja”.4

Siromašniji su imali koristi od politike revalorizacije minimalne plaće, jačanja potrošačkih mogućnosti radnika, kao i socijalnih programa za borbu protiv siromaštva, pristup visokom obrazovanju, stanovanju i zdravstvu. Oni bogatiji su uživali kredite doznačene od Nacionalne banke za razvoj (BNDES) i velikodušne porezne olakšice. Njihove historijske privilegije nikad nisu dovedene u pitanje. Regresivni porezni sistem nije modificiran, kao ni koncentracija zemljišnog i nekretninskog vlasništva.

PT je zadržao – čak i ojačao – politiku stvaranja primarnog viška kako bi se jamčila otplata duga koji velikim dijelom drži vladajuća klasa ova zemlje. Nikad nije pokušao osporiti dominaciju privatnog sektora nad medijima niti iskorijeniti korupciju koja odavno podmazuje politički sistem.5

Taj sporazum, predstavljen kao win-win, dvostruko dobitna kombinacija, ne bi bio moguć bez rasta. A rast je bio značajan (prosječno 4 posto u dva Lulina mandata), osobito zahvaljujući povoljnom međunarodnom okviru: povećanju cijena robe široke potrošnje i kineskom rastu. Taj kontekst omogućio je povećanje rezervi državne valute kao i povećanje socijalnih ulaganja bez pribjegavanja i najmanjoj strukturnoj reformi. S krizom 2008. promijenila se međunarodna situacija, a ovaj se model urušio. Anticiklička politika Lule da Silve je 2009. godine uspjela u prvo vrijeme zadržati rast i usporiti katastrofu. No 2014. godine, dok je Rousseff upravljala zemljom, win-win sporazum pokazivao je znakove iscrpljenosti. Manevarski prostor za održavanje pomirenja se suzio, a odgovor predsjednice – mjere štednje – ubrzao je krizu.

Postalo je to evidentno za vrijeme demonstracija u lipnju 2013.,6 koje su obilježile kraj društvenog konsenzusa koji je osiguravao hegemoniju PT-a. Antikorupcijska operacija “Lava Jato” pokvarila je imidž stranke istovremeno smanjujući ulagački kapacitet nacionalne naftne kompanije Petrobras i velikih poduzeća. Parlamentarna baza vlade urušila se dok se desnica okupljala. Nemoguće je stoga ignorirati strateški debakl PT-a i njegov institucionalni kolaps.

Nova situacija stavlja brazilsku ljevicu i društvene pokrete pred nove poteškoće. Propast PT-a utjecala je na cijeli progresivni tabor, olakšavajući napad konzervativaca i liberala. Korupcijski skandali su snažno načeli moralni autoritet onih koji u očima stanovništva utjelovljuju ljevicu. A nesposobnost stranke da izvrši stvarnu samokritiku ili da uvidi iscrpljenost svoje strategije pogoršali su krizu.

PT je bio hegemonijska snaga brazilske ljevice u razdoblju od trideset i pet godina. Predstavljao je mjesto na kojem su se okupljale snage iz socijalnih pokreta i progresivnih dijelova društva. Danas je njegov kapacitet za tu ulogu oslabio. To ne znači da je mrtav, kako pišu neki urednici i kolumnisti. Lula da Silva još uvijek uživa snažnu podršku u stanovništvu; nesumnjivo utjelovljuje najbolju opciju u perspektivi narednih predsjedničkih izbora, usprkos pravno-medijskom linču kojem je bio izložen. Partija je ipak izgubila veliki dio svojeg dinamizma i mobilizacijske sposobnosti. Ostarjela je.

Kako će ljevica reagirati, s obzirom da se nije pojavila niti jedna snaga kadra zauzeti prostor koji je ispraznio PT? Pojavljuju se naravno važne točke otpora, naročito protiv PEC 241 i korupcije političkih vlastodržaca – predsjednik Senata Renan Calheiros upravo je optužen za pronevjeru javnog novca, što je dolilo ulje na vatru narodnog gnjeva. Beskućnici su također uspjeli napraviti velike mobilizacije u velikim gradovima. Na političkom planu, Stranka socijalizam i sloboda (PSOL), iako manjinska, okupila je grupu borbenih parlamentaraca koji su napustili PT kako bi stvorili izraženije lijevo orijentiranu stranku. No ove su inicijative još uvijek nedostatne da bi predstavljale rješenje.

Ljevica se dakle suočava s dva velika izazova. Prvi je kako proširiti prosvjed protiv Temerove vlade, što će ovisiti o sposobnosti socijalnih pokreta da udruže svoje snage i razjasne radnicima ozbiljnost ovih napada. Drugi se tiče stvaranja novog političkog tabora na ljevici, uzimajući u obzir da je razdoblje konsenzusa prošlo. Sada se ni najmanji društveni napredak ne može zamisliti bez loma i konfrontacije. Drugim riječima, nije moguće vladati bez mobilizacije ulice. Elita i desnica su to shvatile; jedan dio ljevice još uvijek oklijeva.

Obnavljanje snaga ovisit će o sposobnosti ljevice da utjelovi protuhegemonijsko rješenje. Ne uspije li, socijalno i političko nezadovoljstvo – pogoršano krizom – kanalizirat će “nova desnica” koja je, na globalnoj razini, uspjela profitirati od narodnog bijesa zahvaljujući “autsajderima” poput Donalda Trumpa u SAD-u i Nigela Faragea u Velikoj Britaniji ili Marine Le Pen u Francuskoj. To je fenomen koji neće zaobići ni Brazil.

Ljevica mora pronaći radikalnost koju je u proteklom razdoblju svjesno ostavila po strani. Demokratsku radikalnost s ciljem političke participacije i reprezentacije brazilske raznolikosti. Stratešku radikalnost, s ambicioznim programom društvene transformacije, kadrim pobuditi nadu. Institucionalni oblik koji će zadobiti ovaj tabor još uvijek nije jasan, kao ni koliko vremena će proteći dok se ne uspostavi. No da je to neophodno postaje svakoga dana sve očiglednije.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Guilherme Boulos je koordinator Pokreta radnika beskućnika (MTST) i fronte Narod bez straha.


1 Laurent Delcourt, “Građanski pokret protiv korupcije ili prikriveni državni udar?”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, svibanj 2016.
2 Breno Altman, “Desno skretanje Dilme Rousseff”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, travanj 2015.
3 Folha de São Paulo, 30. srpnja 2016.
4 Geisa Maria Rocha, “Bourse et favelas plébiscitent ‘Lula'”, Le Monde diplomatique, rujan 2010.
5 Lamia Oualalou, “Demokracija za bogate”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, prosinac 2015.
6 Janette Habel, “Brazil traži promjene na ulicama”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2013.