Michael T. Klare

Iako na početku nezainteresirane za vojnu intervenciju u Siriji, Sjedinjene Države prošlog su mjeseca ozbiljno zaprijetile uključivanjem u sukob na pobunjeničkoj strani. Ovo naglo predomišljanje, kao i jednako neočekivano naknadno odustajanje, pokazuju da interes SAD-a za sirijski sukob prije svega treba čitati u širem kontekstu strateških igara velikih sila

Od samog početka građanskog rata u Siriji, predsjednik Barack Obama jasno je davao do znanja kako bi htio izbjeći izravnu intervenciju SAD-a. Kao što se moglo iščitati iz njegovih izjava, Amerika je, po njegovu mišljenju, već previše ratovala po Bliskom istoku, a ovaj rat ne ugrožava njezine osnovne interese. Zašto je onda okrenuo ploču i zaprijetio ograničenim napadima na sirijski režim nakon kemijskog napada protiv civilnog stanovništva 21. kolovoza? Zašto se ovaj sukob iznenada pomaknuo s margine u središte američkog strateškog planiranja i zašto je do toga došlo upravo sada?

Sirijski sukob donedavno je igrao neznatnu ulogu u vanjskoj politici Washingtona. Čak i nakon dvije godine krvavih borbi i više od stotine tisuća poginulih, američka politička klasa ostala je većinom nesklona otvorenijem uključivanju Sjedinjenih Država. Predsjednik Obama zadovoljio se pozivima na ostavku svojeg kolege Bašara al-Asada i obećanjima tehničke pomoći “sekularnim i umjerenim” frakcijama pobunjenika. No odbio je pobunjenicima dostaviti teško naoružanje ili poduzeti neku drugu vojnu akciju koja bi promijenila odnos snaga na terenu. Kako se sukob odužio i broj žrtava rastao, pristao je povećati američku pomoć pobunjenicima i najavio mogućnost ograničene vojne operacije – ali samo ako Asad prijeđe “crvenu liniju”, tj. upotrijebi kemijsko oružje ili ga dostavi oružanim grupama u savezu s njim.[i]

Kemijski napad 21. kolovoza, koji je prema Bijeloj kući predstavljao prelazak te linije, zahtijevao je vojni odgovor bez kojeg bi reputacija vodeće svjetske sile pred “međunarodnom zajednicom” bila ugrožena. “Naše nedjelovanje u ovom slučaju dovelo bi u pitanje kredibilitet drugih sigurnosnih obaveza Sjedinjenih Država”, objašnjava ministar obrane Charles (“Chuck”) Hagel. “Naša riječ mora nešto značiti, to je ključna valuta u međunarodnim odnosima i obavezama koje imamo prema svojim saveznicima.”[ii]

Dok je protivljenje javnosti američkoj intervenciji protiv Damaska raslo, stratešku računicu Washingtona mijenjala su dva čimbenika. Prvi od njih je očito uključivanje regionalnih aktera (među kojima i Irana i Hezbolaha) koji radi vlastitih interesa dostavljaju oružje ili izravno sudjeluju u sukobu. Drugi je rastući interes vanjskih faktora, uključujući i američke strateške suparnike. Nastojanje Obame da zadrži Siriju na marginama američkih interesa dovedeno je u pitanje namjerama drugih da se okoriste ovim “zanemarivanjem”.

U očima vošingtonskih stratega, Bliski istok ima dva gravitacijska središta: Izrael na zapadu i naftne monarhije na istoku. Dok Izrael ostaje ključni saveznik u regiji i unutarnjopolitički faktor u Americi, zemlje Zaljeva jedan su od najvažnijih svjetskih snabdjevača energijom i služe kao protuteža Iranu. Desetljećima se američka strategija sastojala od jamstava sigurnosti Izraelu i Saudijskoj Arabiji te osiguranja redovitog dotoka nafte iz Perzijskog zaljeva na svjetska tržišta. Ta je politika dovela do snažne prisutnosti SAD-a u regiji, a povremeno i do vojnih intervencija.[iii]

Donedavno Sirija Americi nije bila interesantna, osim u mjeri u kojoj bi ugrožavala interese Izraela ili naftnih monarhija. Dok je George H. Bush pozdravio sirijsku potporu protuiračkoj koaliciji u prvom zaljevskom ratu 1990., sirijska potpora libanonskom Hezbolahu bila je predmet oštrih osuda američke diplomacije. No sve u svemu, Sirija nije bila osobito važna. Čak ni takozvano Arapsko proljeće 2011. u tom pogledu nije mnogo promijenilo: dok je SAD igrao ključnu ulogu u političkim promjenama u Egiptu, Libiji i Jemenu, u Siriji se nije uključivao na takav način. No kada se pažnja drugih sila usmjerila na nju, Sirija je iznenada postala strateški važna točka i za Ameriku.

Sirija je dakle ušla u gravitacijsko polje spomenute dvije točke američkog interesa. Izraelsko vodstvo zainteresiralo se za posljedice sukoba na svojim granicama: kako Asad postaje ovisniji o vojnoj podršci Hezbolaha, povećava se mogućnost velike dostave sirijskog oružja u južni Libanon, a stabilnost Jordana, važnog američkog saveznika uz granice Izraela, ugrožena je priljevom sirijskih izbjeglica. Zaljevske monarhije s druge strane ušle su u rat preko posrednika, a protiv Irana, pri čemu svaka od regionalnih sila potporom jedne od suprotstavljenih strana nastoji umanjiti utjecaj drugih regionalnih sila.[iv] Kao da to nije dovoljno, i Rusija već dugo dijeli velik broj interesa s Damaskom, uključujući i vojnu bazu u Tartusu, jedino rusko vojno uporište izvan bivšeg Sovjetskog Saveza, kao i unosne ugovore o prodaji oružja. Za Moskvu američko oklijevanje oko Sirije predstavlja sjajnu priliku za širenje vlastitog i umanjivanje američkog utjecaja u regiji.[v]

Ta prilika nije promakla vojnim savjetnicima u Bijeloj kući, koji su sve snažnije počeli zagovarati vojnu intervenciju bez koje bi Amerika mogla izgubiti dobar dio svoga utjecaja u regiji, a u korist suparnika. Kao znak promjene američke politike, pobunjenicima sredinom listopada pored “neborbene” opreme, koju su dobivali od ranije, počinje stizati i američko oružje. Istovremeno, američka je diplomacija pojačala napore za diplomatskim rješenjem sukoba koje ne bi uključivalo vojnu intervenciju.[vi]

Situacija u kojoj su se našle Sjedinjene Države u Siriji u jednu ruku je posljedica strateške orijentacije koju je Obama najavio prije dvije godine, a kojoj je cilj povratak američkog utjecaja u Aziji i na Pacifiku. Ova strategija eksplicitno je namijenjena zaustavljanju rasta utjecaja velikog rivala Kine, kojemu je Washington, zaokupljen iscrpljujućim ratovima u Iraku i Afganistanu, ostavio otvorena vrata u regiji. No američke stratege sada više brine da je azijsko-pacifička orijentacija novog predsjednika omogućila Iranu, Rusiji i drugim akterima da na Bliskom istoku da izbiju u prvi plan. Izgleda da je iznenadan “čvrst stav” Washingtona prema Asadovom režimu posljedica upravo takvih briga. U tom smislu, iniciranje diplomatskog procesa u Siriji donosi Americi dvije prednosti: istaknuta uloga Rusije u ovom procesu stavit će tu zemlju i njezine aktivnosti u regiji pod posebnu pažnju međunarodne zajednice, što će joj onemogućiti da u budućnosti igra destabilizirajuću ulogu. Nadalje, oduzimanje i uništenje zaliha sirijskog kemijskog oružja moglo bi natjerati Teheran na veće popuštanje pred međunarodnim pritiscima zbog iranskog nuklearnog programa.

Postupci vezani uz sirijsku krizu pokazuju kako se SAD nalazi pred sve težim dvostrukim zadatkom: s jedne strane sprječavati rastući kineski utjecaj u Aziji i na Pacifiku, a s druge držati pod kontrolom regionalne apetite Irana i Rusije na Bliskom istoku. Žonglirajući s dva ne uvijek međusobno pomirljiva strateška cilja, SAD se nalazi jednom nogom na Pacifiku, a drugom na Bliskom istoku – u raskoraku s navikama i ambicijama nekoć jedine i neprikosnovene svjetske sile.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

* Michael T. Klare profesor je na američkom Hampshire Collegeu. Autor je knjige The Race for What’s Left: The Global Scramble for the World’s Last Resources, Metropolitan Books, New York, 2012.



[i] Vidi James Ball, “Obama issues Syria a ‘red line’ warning on chemical weapons”, The Washington Post, 20. kolovoza 2012.

[ii] Izjava Charlesa Hagela Odboru za vanjske odnose američkog Senata, 3. rujna 2013.

[iii] Michael T. Klare, Blood and Oil, New York, Metropolitan Books, 2005; Michael Palmer, Guardians of the Gulf, New York, Free Press, 1992.

[iv] Tim Arango, Anne Barnard i Duraid Adnan, “As Syrians Fight, Sectarian Strife Infects Mideast”, The New York Times, 1. lipnja 2013.

[v] Yagil Beinglass i Daniel Brode, “Russia’s Syrian Power Play”, The New York Times, 30. siječnja 2012.

[vi] Mark Mazzetti, Michael R. Gordon i Mark Landler, “U.S. Is Said to Plan to Send Weapons to Syrian Rebels”, The New York Times, 13. lipnja 2013.