Sébastien Lapaque

Urugvajski pisac, novinar i esejist prošle je godine preminuo u 75. godini života. Iako je za života objavio gomilu knjiga, literarnih i publicističkih, uključujući i vrlo utjecajne studije o nogometu, svjetsku je slavu stekao knjigom “Otvorene vene Latinske Amerike”. U njoj, nasuprot ekonomskim teorijama dominantnim tada kao i sad, stilski lijepo i istraživački precizno pripovijeda kolonijalnu povijest Latinske Amerike i istražuje uzroke njezine nerazvijenosti i siromaštva

U Montevideu, glavnom gradu Urugvaja smještenom na sjevernoj obali rijeke Río de la Plata, Eduardo Galeano (1940.-2015.) običavao je zalaziti u kavanu Brasileiro, nedaleko od katedrale u kojoj se krstio tajanstveni Isidore Ducasse, od 16. studenog 1847. samoproglašeni grof Lautréamont. Prvih sam godina ovoga stoljeća često imao priliku slijediti stope autora “Malodorova pjevanja”, u uličnom labirintu grada koji su 1726. godine utemeljili španjolski kolonizatori iz straha od pohlepne težnje Portugalaca za proširenjem svoje brazilske kolonije. Prilikom tih skitnji na južnoj polutki mislio sam na Julesa Laforguea i Julesa Superviellea, dva pjesnika francuskog izričaja također rođenih u Montevideu. S primjerkom “Čovjeka iz pampe”1 u džepu, koraci su me neizbježno vraćali do kavane Brasilero, u ulici Ituzaingó, gdje sam se nadao da ću opaziti Eduarda Galeana, čovjeka koji je 1971. godine objavio “Otvorene vene Latinske Amerike”,2 knjigu prevedenu diljem svijeta koja je postala brevijar za emancipaciju Južne Amerike. Ona prepričava povijest sustavne pljačke kontinenta koja neprekidno traje od konca 15. stoljeća unatoč kolonizacijskim i dekolonizacijskim ciklusima.

Međutim, nije baš ta knjiga zaslužna za moje otkriće urugvajskog pisca kome je Nobelova nagrada za književnost izmakla iz neobjašnjivih razloga (premda se itekako daju naslutiti). Radi se o drugom naslovu: Fudbal, sjaj i tama.3 Osvojilo me njegovo lirsko veličanje umijeća zabijanja golova, protkano razmišljanjima o učincima protoka vremena: “Povijest nogometa tužno je putovanje, od užitka do zadatka. Kako se ovaj sport postajao industrija, tako je postupno izgnao ljepotu nastalu od radosti igranja. U ovom svijetu fin-de-sieclea, profesionalni nogomet osuđuje ono što je beskorisno, a beskorisno je sve što nije unosno.”

Jednog vrlo vedrog i plavog poslijepodneva u veljači konačno sam se susreo s Eduardom Galeanom u Montevideu. Jedan mi je prijatelj iz Buenos Airesa dao njegov broj telefona. Naime, s obje strane rijeke Río de la Plata, pisci, intelektualci i umjetnici rado odaju dojam da žive unutar male bratske republike. Preko zajedničkih prijateljstava brzo ih se sve upozna. “Dođi sutra u 15 sati”, jednostavno mi je rekao pisac. Možda sam pripremio suviše pitanja u svojoj bilježnici, ali je strpljivo odgovorio na svako. Takva dobrota, to je Urugvaj…

Mojom greškom razgovor smo zapodjenuli dosta nespretno. Eduardu Galeanu spominjao sam Luiza Inácia Lulu da Silvu, Eva Moralesa, Huga Cháveza i Joséa Mujicu, tadašnjeg predsjednika Republike Urugvaj kojeg sam dva dana ranije upoznao u Garzónu, gradiću pokrajine Maldonado. “Pepe” me se bio iznimno dojmio te sam to nastojao dočarati autoru djela Libro de los abrazos4, u slavu abraza (zagrljaja), “te prijateljske geste tako učestale u Latinskoj Americi koja vas tjera da zagrlite bilo koju osobu koju vam je drago vidjeti i s kojom vam je žao rastati se, svako ljudsko biće kojemu želite izraziti bratski zanos vašega srca”. Užitak, tuga, bratski zanos… Bolje da sam se držao tih temeljnih vrednota Galeanovog opusa. Bio je veliki novinar i plodonosan politički esejist, napisao je brojne teorijske i kritičke tekstove. No u sutonu njegova života borbe iz prošlosti više ga nisu toliko zanimale kao nekada. Trebalo mi je vremena da to shvatim jer sam bio previše uzbuđen što sjedim pred jednim od najvećih protagonista borbe za dostojanstvo naroda Latinske Amerike. Ujedno mi se i previše žurilo prisjećati se s njim njegovog djelovanja za vrijeme vojne diktature u Urugvaju (1973.-1985.), dok je živio u Španjolskoj nakon što je napustio Argentinu kamo je bio pobjegao, a gdje se također, 1976. godine, dogodio državni udar.

Na stol između nas položio sam njegove knjige, Otvorene vene Latinske Amerike i Fudbal, sjaj i tamu. Kao da su mu to jedine knjige i kao da nije napisao i Días y noches de amor y de guerra,5 Los nacimientos, Las caras ya las máscaras, El siglo del fuego6 ili Patas arriba!7 Tijekom pet desetljeća pisanja, od početka 1960-ih do početka 2000-ih godina Galeano je objavio tridesetak knjiga raznoraznih stilova, a osobitu sklonost imao je za književne forme koje omogućuju slavljenje krhke sreće: poetska proza, kratka priča, prasak memorije, “skitajuće riječi”, ulomci bez reda i slijeda. “Stvoreni smo od vremena. Mi smo njegovi glasovi i njegova stopala. Stopala vremena koračaju našim stopama. Prije ili kasnije vjetrovi će izbrisati naše tragove. Svi to znaju. Koračanje kroz ništa, tragovi nikoga? Glasovi vremena pripovijedaju svoj put.”8 Anegdote radi, smiješno je sjetiti se da je venezuelanski predsjednik Hugo Chávez darovao Otvorene vene predsjedniku Baracku Obami 18. travnja 2009. povodom samita dviju Amerika u Trinidadu i Tobagu. No samo radi anegdote. Jer uvijek dođe vrijeme da se anegdota zaboravi i da se vrati poezija: ona jedina dopušta prijelaz iz sjene u svjetlost. Djela Eduarda Galeana istodobno su politički i borbeno nastrojena tako da mogu dočarati veoma mračne strane zbilje, ali također znaju, tj. naročito znaju, spominjati blistavu radost naroda Amerike.

U Montevideu pisac dubokog plavog pogleda podsjetio me je na to da stvarnost o kojoj želi svjedočiti u svakoj svojoj knjizi nije imala veze s patvorenom stvarnošću koja trese financijska tržišta. “Tako bogato, proturječno i raznoliko obilježje Latinske Amerike, tih prezrenih zemalja, javlja se u nevidljivim aspektima realnosti, daleko od kruga u kojemu danas zatvaramo politiku i ekonomiju. No ti nevidljivi aspekti iskustva čovječanstva tvore samu zbilju… Kada posudim svoj glas obespravljenim ljudima, ne sklanjam se van stvarnosti. Ona je i dalje moj glavni izvor nadahnuća, sa svojim radostima i tugama, olujama i vedrinama. Pričam pričice kojima je svrha uvidjeti Veliku povijest. Poput mozaika obojene staklene kocke naposljetku tvore sliku stvarnosti. Gledam sav svemir kroz sićušne priče kao što se gleda u prostoriju kroz ključanicu. To je način da svojim čitateljima razotkrijem mogućnost življenja punim plućima uza svu moguću energiju. Razloga za plakanje je bezbroj. Ali isto tako za smijanje. Važno je sačuvati istovremeno sposobnost slavljenja realnosti i hrabrost da je prokažete.”

Ovakvo nedostižno umijeće buđenja usnulog slobodnog duha u ljudskim srcima rasvjetljava se posebice u knjizi Las palabras andantes (Lutajuće riječi, 2010), zbirke priča urešenih drvorezima brazilskog umjetnika Joséa Francisca Borgesa. Galeano, koji je neprestano postupao kao pedagog za sirotinju, volio je da su mu knjige ilustrirane crtežima. Piščeve kratke priče opisuju jedan svijet koji još nije napustila nevinost – odatle i njegova krhkost pred grabežljivcima svakojake prirode. Rođen u kontinentu protkanom snovima, basnama i legendama, gdje muškarci, žene i djeca vole da im se naglas pripovijedaju priče, pisac ispunjava njihova očekivanja otvarajući prozore u unutarnji svijet gdje žive basnoslovni likovi.

Čitajući ovog autora, otkrivamo opstanak autentične narodne kulture u tim južnim teritorijima koje je kapitalizam raskrvario pošto mu je posjekao žile. Ondje su dobro i zlo, sjećanje i zaborav jednostavne i jasne stvari; siromasi nastanjuju mnogo stvarniji svijet nego bogati. Taj se sentiment dâ naći u cordel književnosti sjeveroistoka Brazila, nazvane po konopima na koje se na tržnicama štipaljkama objese knjižice narodne poezije. Usvojivši stil koji odražava šarm izgovorene stvari, pisac je uzdignuo narodnu kulturu kakvu televizija nije uspjela uništiti, što nam omogućuje da ga slušamo kako piše. “Situirana žena zna kada i zna što. Zna kada zahvaljujući onome što joj govore Mjesec i tijelo. Zna što zahvaljujući onome što joj pričaju snovi. Ako sanja o tkaninama i zemljanom posuđu, dobit će kćer. Ako sanja o metalima, šeširima ili jajima, dobit će sina.”

Eduardo Galeano nije riječ utopija smatrao uvredljivom. Tom “odbačenom slučaju” gdje ljudi neprestano izmišljaju zajedničku nadu za pravdom, ljubavlju i mirom, ne smijemo se rugati, već požuriti njegov dolazak. U Otvorenim venama podsjeća: “Zar nam je sve zabranjeno osim križanja ruku? Siromaštvo nije zapisano u zvijezdama; nerazvijenost nije plod opskurnog Božjeg nauma. Postoje doba revolucije, doba otkupljenja. Vladajuće klase silno se trude najaviti pakao za sve. U neku ruku desnica je u pravu kada se poistovjećuje s razumom i redom: takav red svakodnevno ponižava najveći broj ljudi, ali ipak je red, dok takav mir jamči da će pravda nastaviti biti nepravednom, a glad izgladnjujuća.” Postoji drugačiji svijet skriven ispod ovoga; pravda je dostižna ovdje i sada. Nakon što sam ostavio Galeana, zaboravio sam na ekološku katastrofu te interese vremena. Da bi zazvao sjećanje na urugvajskog pisca, naprosto svraćam ponovno do srca, čitam ponovno Ventana sobre la utopia (Prozor k utopiji)9: “Ona je na obzoru (…) Približim se dva koraka, on se udalji dva koraka. Napravim deset koraka, a obzor pobjegne deset koraka dalje. Koliko god koračao, nikada ga neću dosegnuti. Čemu služi utopija? Tome služi: koračanju.”

Da nas je Eduardo Galeano samo to naučio, već bi bilo mnogo.

S francuskoga prevela: Ivana Klarić

*Sébastien Lapaque je pisac. Autor je kratke priče Théorie d’Alger, Actes Sud, Arles, koja će biti objavljena u Francuskoj u listopadu 2016. Tekst je objavljen u 44. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Jules Supervielle, L’Homme de la Pampa, Gallimard, Paris, 1923.
2 Eduardo Galeano, Les Veines ouvertes de l’Amérique Latine. Une contre-histoire, Plon, kolekcija “Terre humaine”, Pariz, 1981.
3 Eduardo Galeano, Fudbal, sjaj i tama, Beopolis, Beograd 2004.
4 Eduardo Galeano, Le Livre des étreintes, Lux, 2012.
5 Eduardo Galeano, Jours et nuits d’amour et de guerre, Paris, Albin Michel, 1987.
6 Sva tri djela objavljena su pod naslovom Mémoire du Feu, Lux, 2013. Na španjolskom jeziku : Memoria del Fuego.
7 Eduardo Galeano, Sensdessusdessous. L’école du monde à l’envers, Homnisphères, Pariz, 2004. Također čitaj “Sens dessus dessous”, Le Monde diplomatique, rujan 2004.
8 Eduardo Galeano, Les Voix du temps, Lux, 2011.
9 Eduardo Galeano i José Francisco Borges, Paroles vagabondes, Lux, 2010.