Claire Talon i Fadi Awad

Među onima koji su pozdravili svrgavanje Muslimanskog bratstva od strane egipatske vojske ističu se brojni pisci koji su u prošlosti nerijetko figurirali kao žestoki kritičari prethodnih režima. Uzrok te neobične solidarizacije leži u njihovom dubokom neprijateljstvu prema islamizmu i vjernosti velikom narativu naserizma s Državom u središtu. No od 1990-ih u Egiptu se formirala i manje vidljiva, mlada književna kontrakultura koja odbacuje i povijesni roman kao povlaštenu formu i bipolarnu podjelu svijeta na naserizam i islamizam

Nevjerojatnu su pjesmu ispjevali stupovi suvremene egipatske književnosti u čast generala Abdela Fataha Sisija! I dok zemlja gleda kako sablast vojnog režima svakim danom postaje sve čvršća, njezini najpoznatiji intelektualci – pisci Sonalah Ibrahim, Gamal Gitani i Bahaa Taher, pjesnik Ahmed Fuad Negm i ostali predstavnici generacije “1960-ih” – ujedinjeni su u jednoglasju koje je osvojilo političku klasu i veći dio javnog mnijenja, a koje slavi Sisija kao “nacionalnog heroja” predsjedničke veličine. A priključuju im se i uspješni pisci mlađe generacije, poput Alaa Al-Aswanija i Halida Al-Hamisija.

Trebala se razviti posebna mržnja prema Muslimanskom bratstvu kako bi ovi autori, koje su i Naser i Sadat zatvarali i koji već gotovo četrdeset godina upućuju oštru političku i socijalnu kritiku vladajućim režimima, odobrili krvavu represiju usmjerenu protiv Bratstva, koja je započela 13. srpnja 2013. godine: više od petsto mrtvih, stotine ranjenih, tisuće zatvorenih i stotine nestalih. Al-Aswani, proslavljeni autor romana Zgrada Jaqubian objavljenog 2002. godine (međunarodnog bestselera[1] koji opisuje kraj vlasti Hosnija Mubaraka), pridonio je krajem 2000-ih podizanju svijesti o nužnosti pada režima svojim tjednim kolumnama, koje su otvorile put revolucionarnom pokretu 25. siječnja 2011. godine.

“Je li lijevo orijentirana egipatska inteligencija iznenada postala ‘fašistička’?” zapitao se dnevnik Le Monde odmah nakon Mursijeva svrgnuća[2], nesvjestan udarnog šoka koji je povratak vojske izazvao među intelektualcima, gdje još postoje živahne rasprave, iako one ne dospijevaju na naslovnice novina, koje su sada sve naklonjene vojsci. Više od političkog sukoba između pristaša i protivnika generala Sisija, državni udar od 3. srpnja istaknuo je jaz između umjetnika u pitanjima uloge intelektualaca i prirode države.

Veliki narativ s naserovskim naglaskom

Iako je paradoksalno vidjeti njegove stare protivnike kako se zauzimaju za vojni režim, postoji logika u pozicioniranju tih pisaca. Oni su uvijek bili veliki zaštitnici Države, čiji je alegorijski lik protkao njihova djela; to je Država kojoj prijete dvije velike opasnosti – korupcija i islamisti. Oni su pridonijeli održavanju velikog narativa koji dominira u kuloarima Ustavotvorne skupštine, u koju je general Sisi prikladno imenovao intelektualce pristaše te vizije, na primjer Muhameda Salmavija, predsjednika Društva pisaca, glasnogovornikom odbora za sastavljanje Ustava. To je ta zaštitnička i idealizirana Država, oslobođena korupcije i islamista, koju utjelovljuje general Sisi i koja će, prema njima, “trijumfirati”, kako navodi Gitani u novinama Akhbar Al-Youm.[3]

Taj veliki narativ s naserovskim naglaskom vidljiv je već u doba Nagiba Mahfuza, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1988. godine, koji služi kao ultimativni uzor ovim autorima. Mahfuz je u svojim Memoarima objasnio: “Godine 1954. , kada je Naser uspio svrgnuti Muhameda Nagiba[4] (…), moje mišljenje o njemu bilo je više negativno. Nisam imao mnogo empatije ni kada je bio žrtva pokušaja ubojstva na trgu Manšija u Aleksandriji 1954.; no u isto vrijeme nisam imao simpatije ni za Muslimansko bratstvo (…) Iz tih sam razloga, čak i ako sam bio nezadovoljan zbog Naserove odluke da se nakon revolucije iz 1952. zabrane sve političke stranke osim Muslimanskog bratstva, ipak bio sretan kada ih je naposljetku zabranio nakon pokušaja atentata.”[5]

Ta odanost Državi donijela je njezinim zaštitnicima titulu “intelektualaca prosvjetiteljstva”. Iako su bili simbol nezavisne kulture, zapravo su već dugo dio institucionalne kulture. Odbijanje književne nagrade ministarstva kulture, kako je to učinio Ibrahim 2003. godine, ili vrijeđanje ministarstva kulture na stranicama Akhbar Al-Adaba, kako je to uradio Gitani, nije ih spriječilo da se priključe slavnom panteonu Visokog vijeća za kulturu, Društvu egipatskih pisaca, Operi ili televiziji, dakle najvažnijim “službenim” institucijama.

Možemo reći da su uvijek kritizirali Državu iznutra, oživljavajući usput obrazac “prosvijećenog” intelektualca koji vodi narod i ima važnu društvenu misiju.[6] Upravo se u tom smislu i Al-Aswani, unatoč ulozi koju je odigrao u revoluciji u siječnju 2011., više veže uz generaciju 1960-ih i njezine književne modele nego uz one iz 1990-ih.

Jer kasnije se pojavila nova generacija književnika, prije svega romanopisaca, koja se odlučno držala po strani od institucija i nije doživjela isti komercijalni uspjeh kao njihovi prethodnici. To je svijet avangarde, u velikoj mjeri nepoznat zapadnjačkim izdavačima, koji kombinira kritiku dogmi s preporodom u formi.

Marginalci na ruševinama velikih narativa

Mustafa Zikri, Jaser Abd El Latif, Hajtam Al-Wardani, Mai Telmisani, Jusef Rakha, Ihab Abdel Hamid, Wael Ashri, Basma Abdelaziz, Nael El-Tukhi, Ahmed Nagi, Ahmed Al-Ajdi, Muhamed Khejr, Muhamed Rabie, Mansura Azzeddine predstavnici su te književne avangarde. U njihovim djelima intelektualci naseristi i ljevičari vide “krhotine nastale nakon katastrofe globalizacije i budalaštine razmažene urbane djece”, kako je to formulirao pjesnik i romanopisac Jaser Abdel Latif.

Unatoč žanrovskoj raznovrsnosti, zajednički senzibilitet povezuje te autore, koji su se udaljili od mahfuzijanskog modela i povijesnog romana svojih prethodnika. Uz sklonost prema antijunacima, marginalcima i skitnicama, ove “bastardne” i kratke priče, ponekad protkane crtežima, cvjetaju na ruševinama velikih narativa o nacionalizmu, naserizmu, komunizmu, socijalizmu, panarabizmu, islamizmu i odlučno gaze po domovini i Državi, demistificirajući ulogu umjetnika. To je “nedovršena književnost”, prema Hajtamu Al-Wardaniju[7], ili “nezrela”, prema Mustafi Zikriju, koja zagovara primjerice umjetnost spontane pripovijesti bez prethodno utvrđenog plana.[8]

Osim što često otvoreno sanjare o rušenju ministarstva kulture, ovi se autori ne ustručavaju upuštati u satiru službene povijesti i mitova egipatske Države, čije uništenje zamišljaju pomoću mnogih antiutopija, katastrofa, svijeta bezakonja kojim upravljaju siledžije.[9]

“Ponavljanje buncanja šeika naserizma o središnjoj Državi koju štiti vojska, sa šefom koji ih podsjeća na Nasera, slično je halucinacijama na Tramadolu”[10], izjavljuje mladi romanopisac Ahmed Nagi, čiji novi roman Primjena života opisuje Kairo kao mnoštvo podzemnih zajednica pometenih snažnim vjetrovima. “Možda se starim intelektualcima sviđa priklanjanje vojsci, no mladi koji su služili vojsku ili ih je ona zatvarala, ne vjeruju tim lažima. Oni ne prihvaćaju da im jedna grupa nameće viziju identiteta, bila ona islamska ili građanska u vojnoj uniformi. Egipat je prevelik da bi ga se moglo objasniti jednim sloganom, kao što je ‘narod želi ovo ili ono’. Treba hrabrosti da se predloži radikalna reprezentacija katastrofe čije nastajanje proživljavamo. Postoji hitna potreba za uništavanjem tih patetičnih prikaza egipatskog identiteta, stvorenih na gomili iluzija i mitova, i treba ih prestati nametati ljudima. Nacionalistička vojna država je mrtva, politički islamizam je propao prije nego što je počeo politički djelovati, a demokracija nije ništa drugo doli jedno od sredstava za upravljanje državnim poslovima i za podjelu moći” – a ne nova ideologija.

Taj bi novi val, uz neke iznimke, ostao neka vrsta tajne avangarde da nije pronašao odjek u velikom alternativnom pokretu koji propituje odnose između Države i kulture; pokret potaknut dolaskom na scenu umjetnika koje su institucije marginalizirale.

Ta scena, koju se naziva “nezavisnom”, razvila se krajem 1990-ih, u kolopletu žanrova i grupa: stripovi, kinematografija, glazba, rap, elektronska glazba, poezija, kazalište, ulična umjetnost, grafiti. Gomila mladih nastupila je u različitim družinama i organizacijama koje su financirali udruge za ljudska prava i razni mecene.

Njihove osnovne reference nisu ni Nagib Mahfuz, ni pjevači Abdel Halim Hafez ili Um Kalsum, nego Ahmed Adawija i Šeik Imam, underground pjevači nepoznati državnoj kulturi i tržištu. Njihova sredstva širenja su internet i YouTube. Elektro-šabi, glazbeni žanr poznat i kao mahragan, koji su Egiptom pronijele grupe i glazbenici kao Wezza, Okka i Ortega, nastao je na integriranim sklopovima, a proizveli su ga vozači toktoka (malih taksija) u slamovima, da bi se danas uspeo do vrha hit-parada.

Baš kao i praksa crtanja grafita i kultura nogometnih navijača (Ultrasi), i kultura mahragana, korištenjem tijela na ulici i rušenjem normi, nositeljica je društvenih i kulturalnih vrenja mnogo dublje od diskursa o korupciji i islamizmu poklonika generala Sisija.

Državni udar od 3. srpnja, izveden uz podršku većine stanovništva, otkrio je više lica egipatske revolucije (jedni su zahtijevali pad režima, dok su drugi sanjali o ponovnom stvaranju Države), ali je također pridonio definiranju novih “mjesta kulture”, čiji je utjecaj korištenjem novih tehnologija postao ogroman.

“Revolucija je otkrila koketiranje mnogih ‘protivnika’ u kulturnom miljeu sa simbolima režima protiv kojih su se prestali boriti”, tvrdi pisac Jusef Rakha. “Ona je pomogla i u definiranju istinskih mjesta kulture, bilo da su već postojeća ili tek potencijalna. Ta su mjesta odsada izvan Države i medija, uključujući i one neslužbene, te izvan ljevičarskog kulturnog miljea koji se pronalazi u Državi, sa svojim idejama i tradicijama koje se, premda se protive globalizaciji, nesumnjivo protive i promjeni.”

S francuskog prevela: Andrea Reškov

* Claire Talon je novinarka. Fadi Awad je lingvist. Oboje žive i rade u Kairu.



[1] Alaa Al-Aswani, L’Immeuble Yacoubian, Actes Sud, Pariz, 2006., hrvatski prijevod: Zgrada Jaqubian, Vuković & Runjić, 2010.

[2] Christophe Ayad, “Les intellectuels égyptiens justifient le coup de force mené par l’armée”, Le Monde, 13. kolovoza 2013.

[3] “Al Dawala Tantaser” (“Trijumf države”), Akhbar Al-Youm, Kairo, 3. studenoga 2013.

[4] Prvi egipatski predsjednik nakon državnog udara “slobodnih oficira” od 23. srpnja 1952.

[5] Dar Al-Šoruk, Kairo, 2011.

[6] Richard Jacquemond, Entre scribes et écrivains. Le champ littéraire dans l’Egypte contemporaine, Sindbad – Actes Sud, 2002.

[7] Ljudi nesvršene književnosti (na arapskom), Dar Merrit, Kairo, 2003.

[8] “La littérature immature”, predgovor Što zna Amin i pet drugih priča (na arapskom), Dar Al-Tanuir, Kairo, 2012.

[9] Al-Tukhy, Al Karantina, Dar Merrit, Kairo, 2013.

[10] Analgetik koji se u Egiptu obično koristi kao droga.