Maxime Robin

Zbog manjka sredstava za proširenje kapaciteta državnih zatvora, u Louisiani bujaju jeftiniji općinski zatvori kojima upravljaju lokalni šerifi. Kako se kriza na tržištu pamuka negativno odražava na ekonomiju te američke savezne države, posao zatvorskih čuvara često je jedini kojemu se ruralno stanovništvo može nadati. Stoga ekonomsko preživljavanje cijelih zajednica ovisi o “adekvatnoj popunjenosti” zatvorskih kreveta, dok motiv profitabilnosti ujedno diktira dramatična rezanja troškova uzdržavanja zatvorenika

U 2012. treću godinu zaredom broj zatvorenika u SAD-u pao je za nekih 30 tisuća. Suočene s proračunskim poteškoćama, savezne države ne mogu si više priuštiti troškove pretrpavanja zatvora, pa su demokrati i republikanci postigli neuobičajen politički konsenzus na lokalnoj razini kako bi smanjili pretrpanost zatvora. To se dogodilo u Kaliforniji, koja je zaslužna za polovicu smanjenja, i u Teksasu, gdje su se odlučili za smanjenje kazni i okretanje alternativnim rješenjima.

U Louisiani međutim kazna za nevažeći ček i dalje je deset godina, a najmanja kazna za prethodno kažnjavanog provalnika je dvadeset četiri godine bez pomilovanja. Stopa pritvaranje udvostručila se u posljednjih 20 godina, dosegnuvši razinu koja je neviđena bilo gdje drugdje u svijetu. Malo više od 40 tisuća ljudi trenutačno boravi iza rešetaka, jedan čovjek na 86, duplo više od nacionalnog prosjeka i tri puta više nego u Kini.

Još više zabrinjava što ekonomski opstanak cijelog područja ovisi o stopi pritvaranja. Ustvari, Louisiana je početkom devedesetih potpisala svojevrsni ugovor s vragom. Suočena s pretrpanim zatvorima, mogla je ili smanjiti kazne ili sagraditi više zatvora. Druga mogućnost je prevagnula. No zbog velikog deficita država nije bila u mogućnosti preuzeti na sebe njihovu izgradnju. Tako su lokalni šerifi poticani na izgradnju i vođenje općinskih zatvora, tzv. parish jails.

Tu veliku investiciju Louisiana je provela tako što šerifima isplaćuje naknadu troškova za održavanje svakog zatvorenika, koja je do danas dosegnula iznos od 24,39 dolara po danu. Za usporedbu, zatvorenik u državnom zatvoru dođe poreznog obveznika 55 dolara po danu. Uz tek dvanaest državnih kaznionica (predviđenih za dugotrajne kazne), danas postoji i 160 općinskih zatvora.

Te institucije stvaraju radna mjesta, i ruralno stanovništvo, pogođeno krizom pamuka, direktno ovisi o njima. “U izoliranim i nerazvijenim krajevima zatvor je postao biznis”, objašnjava Burk Foster, kriminolog i gostujući profesor Sveučilišta Louisiana u Lafayetteu. Za dio stanovništva najizglednije zaposlenje je posao zatvorskog čuvara. Loše plaćen (osam dolara po satu), ali svejedno s dobrom mirovinom.

Stopa popunjenosti kreveta mora se održavati kako bi se osigurao povrat investicije, bez koje će zatvori izgubiti profitabilnost i biti primorani otpustiti čuvare. “To je gotovo kao hotel. Kako bi se osigurala profitabilnost, šerifi moraju paziti da kreveti budu zauzeti”, smatra Cindy Chang, bivša novinarka Picayoune Timesa. Šefovi čuvara svako jutro obavljaju niz telefonskih poziva kako bi preuzeli dio zatvorenika iz prenapučenih zatvora u velikim gradovima kao što su New Orleans ili Baton Rouge. Ti transferi zatvorenika odrađuju se prvenstveno na temelju usmenih dogovora i prijateljstva između upravitelja zatvora. U nekim zatvorima u zemlji sustav je tako dobro razrađen da su telefonski pozivi suvišni. “Mrzim zarađivati ne leđima siromašnih ljudi”, kaže šerif Charles McDonald, upravitelj kaznionice Richland, općine sa 20 tisuća stanovnika na sjeveru države. “Ali kada već idu u zatvor, neka to bude moj zatvor.”

Država nije izgradila nijedan zatvor u posljednjih 25 godina, pa ove low cost kaznionice udomljavaju više od polovice osuđenika u Louisiani. Troškovi zatvorenika svedeni su na minimum, što rezultira užasnim životnim uvjetima. “Nakon troškova održavanja, plaća čuvara i šerifovog profita ne ostaje puno novca za zatvorenike”, kaže Foster. “Spavaju u velikim spavaonicama s po više desetaka kreveta, i do 80 osoba po spavaonici. Troškovi prehrane su minimalni, a medicinski troškovi nepostojeći.”

Ove su institucije u teoriji namijenjene odsluživanju kazni kraćih od jedne godine, ali u stvarnosti je prosječno trajanje boravka osam i pol godina. Jedan od pet zatvorenika služi kaznu dužu od jedanaest godina[1], bez nade u smanjenje. Jer paradoksalno, politika reintegracije u Louisiani de facto je rezervirana za osuđenike na dulje ili doživotne kazne. U starim državnim zatvorima, osuđenici dobivaju psihološku i medicinsku pomoć, rekreaciju i programe rehabilitacije kroz rad. Kaznionica Avoyelle organizira svake godine rodeo otvoren za javnost. Onaj u Angoli, gdje je većina zatvorenika osuđena na doživotnu kaznu, nudi obuku za automehaničara i vodoinstalatera. Ništa od toga ne postoji u šerifskim institucijama. “U Louisiani reintegracija je namijenjena gotovo isključivo onima koji nikada neće napustiti zatvorski sustav”, kaže Dana Kaplan iz nevladine organizacije Juvenile Justice Project u Louisiani.

Novac od zatvora šerifi (koje izabiru sami stanovnici) ulažu u opremanje svojih eskadrona: u automobile, neprobojne prsluke, računala, oružje… Teško je točno utvrditi njihovu maržu, ali s manje od 1,50 dolara po danu i po glavi za objede te s mršavim budžetom za rekreaciju i rehabilitaciju, sigurno je da dnevni trošak ne doseže 24 dolara koje im daje država. Čak i ako računamo kartu za autobus i deset dolara koliko se velikodušno poklanja zatvoreniku na dan njegova puštanja.

S francuskog prevela: Lea Mijačika



[1] Louisiana Department of Correction, Baton Rouge, siječanj 2013.