Sylain Leder

Agresivni prodor tržišnih odnosa u sve više sfera društvenog života tijekom posljednjih desetljeća možda je i definirajuća karakteristika vremena u kojemu živimo. Da je taj proces pratila i dramatična promjena diskursa o tržištu i kapitalizmu, teško da predstavlja iznenađenje. Komparativna analiza današnjih francuskih gimnazijskih udžbenika iz predmeta Ekonomskih i socijalnih znanosti i onih iz 1960-ih i 1970-ih ilustrira razmjere prijeđenog ideološkog puta

Na jednoj strani: svaki priručnik za predmet Ekonomskih i socijalnih znanosti (SES – sciences economiques et sociales) u francuskim školama iz 2011. godine, bez obzira na izdavača (trenutno ih je sedam[i]), ističe se svojim šarenilom. Ovdje fotografija pekara, ondje logo poznate marke. Sve vrvi slikama i crtežima koji cjelini daju pristupačan karakter. Tekstovi, ulomci iz referentnih djela ili preuzeti novinski članci, vrlo su kratki. Očito cjelina nastoji biti praktična, didaktična i nadasve živahna.

Nasuprot tome: drugi udžbenik, debeo oko tisuću tristo stranica, raspoređenih na šest svezaka: tri za nastavu, tri za dokumente. Pokoja fotografija, rijetke sheme, poneki grafikon i vrlo dugački navodi iz referentnih djela. Radi se o udžbeniku Dunod, tipičnom primjerku udžbenika koji su se koristili sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Prva primjedba: školski udžbenici odražavaju ono što je Régis Debray prepoznao kao prijelaz iz ere grafosfere (sfere pisanoga) na eru videosfere (sfere slike). No ako na trenutak pažnju usmjerimo na način na koji ta djela prikazuju svijet poduzetništva, još jedna razlika upada u oči. Dok prvi tip udžbenika ističe “društvenu odgovornost”, “dijalog” i “različitost”, drugi svoje čitatelje poziva da poklone pažnju nekim zaboravljenim pojmovima: antagonizmu između kapitala i rada, konfliktnosti, instituciji vlasništva. O ovom posljednjem udžbenik iz sedamdesetih dopušta si čak i dašak entuzijazma, sugerirajući da možemo i bez određenih tvrdokornih hijerarhija: kooperative “u radničkom pokretu” tako “stvaraju tip čovjeka čije su borbene i radne kvalitete dovedene do svojeg najvećeg savršenstva”.

Od 1966., kada je stvoren predmet Ekonomskih i socijalnih znanosti, ministarstvo obrazovanja mijenja službeni program svakih pet godina. To znači da i nastavnici u istim redovitim intervalima biraju nove udžbenike.

Međutim, nije tako lako obaviti sustavno istraživanje tih udžbenika u Francuskoj nacionalnoj knjižnici: na njezinim policama i policama pariškog Sveučilišnog instituta za obrazovanje učitelja (IUFM) možemo naći samo tri udžbenika objavljena sedamdesetih godina jer se ta djela više ne smatraju važnim knjigama. Udžbenika iz 2013. dvostruko je više, no oni se ne odlikuju velikom raznolikošću. A između ta dva datuma? Manje od pedeset godina, što je, međutim, cijela vječnost što se tiče predstavljanja ekonomskih i socijalnih činjenica.

Sva izdanja, i ona od jučer i ona današnja, nude informacije o načinu funkcioniranja poduzeća, o računovodstvu, mikroekonomskim mehanizmima, mogućim varijantama proizvodnih kombinacija, no ova prva se pored toga zanimaju i za pitanje kako se poduzeće uklapa u društvo. I to služeći se historijskim pristupom.

Prema ekonomistu Françoisu Perrouxu (1903. – 1987.) “poduzeće je kapitalistički mikrokozmos, kardinalna institucija kapitalizma”.[ii] Posljednjih tridesetak godina poduzeće je postalo predmet rehabilitacije i promocije bez presedana, a školski udžbenici odražavaju taj fenomen. Udruženja poslodavaca poput Ethica, kojim upravlja Sophie de Menthon, posljednjih godina traže od zaposlenika da vole svoju firmu, a to se nastojanje širi i na škole, gdje se učenike poziva da promatraju poduzeća kao prirodnu činjenicu.

To nije uvijek bilo tako. Udžbenici iz šezdesetih brinuli su se da poduzeće smjeste u opću ekonomsku povijest. Cilj je bio istaknuti da ono proizlazi iz društvenih procesa i, nadasve, da ono kao forma organizacije nije ekonomska nužnost. Suvremeni udžbenici polaze od suprotnog postulata: postojanje kapitalističkog poduzeća rijetko se dovodi u pitanje. Radije će se pozabaviti “izazovima” s kojima se ono suočava nego poviješću društvenih sukoba iz kojih se izrodilo.

Ako je u jučerašnjim udžbenicima poduzeće karakterizirano prisutnošću “gazde”, pedeset godina kasnije taj je pojam nestao. Zamjenjuju ga pojmovi “poduzetnika” ili “proizvođača” (referirajući se na neoklasični model). Ukratko, radi se o vokabularu koji depersonalizira funkciju, svodeći je na njezine tehničke dimenzije. Nalazimo primjerice velik broj ovakvih naslova: “Reducirajmo troškove kako bismo povećali dobit”, “Recepti i troškovi proizvodnje”, “Produktivnost kao glavni koncept”, “Proizvodne kombinacije koje koriste više ili manje kapitala” ili “Kako proizvodi poduzeće?”, kao da potonje predstavlja homogen entitet, a ne interesno vrlo različite pojedince.

Zaboravljen je i poziv jučerašnjim učenicima da razmisle o mogućnostima rukovođenja poduzećem na manje vertikalan način. U prvom razredu gimnazije korisnici udžbenika Dunod učili su da je “sudjelovanje u ekonomskom upravljanju poduzećem vrlo ozbiljan problem koji (…) zahtijeva radničko predstavništvo u upravnom odboru poduzeća i podjelu upravljanja. (…) To bi podrazumijevalo bitne posljedice ne samo unutar poduzeća, nego i unutar kapitalizma u njegovom današnjem obliku”. Autor čak tvrdi da bi “bilo nužno da radnici u svojim rukama drže velik udio kapitala poduzeća”.

Udžbenici iz 2000-ih ne bave se takvim stvarima. Povijest poduzeća zasjenjena je pričama o “velikim uspjesima” (Apple, Facebook, Renault) ili udivljenim predstavljanjem renomiranih vlasnika, kao što je Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka. Jasno, učenik će saznati kako poduzeće funkcionira, na kojim je troškovnim kriterijima postavljena količina proizvedenog, no poduzeće će mu se činiti kao crna kutija sačinjena od inputa (kapitala i rada) i outputa (proizvodnje). Štoviše, služeći se tim jednostavnim modelom, moći će izračunati i troškove realnog proizvoda, iščitati računicu Renaultovih rezultata ili stvoriti “svoju” malu firmu.

“Poduzeću je cilj najveća moguća novčana dobit. (…) [Ono] ne nastoji zadovoljiti potrebe najvećeg broja potrošača. (…) Ne čini se pretjeranim reći da je poduzeće nemoralno.” Formulacije udžbenika iz šezdesetih sigurno se ne bi svidjele Pierreu Gattazu, novom čelniku francuske udruge poslodavaca. U svoje doba međutim nisu nailazile na otpor. Odtad su pitanja utrke za profitom, određivanja plaća ili vlasništva sredstava za proizvodnju ustupila mjesto propitivanjima o “etici poslovanja” ili “društvenoj odgovornosti poduzeća”, koju se ilustrira radnim mjestima za hendikepirane ili brigom za “raznolikost”…

Izdvojiti poduzeće iz povijesti da bi se to više mogle slaviti njegove male pripovijesti: čini se da je to namjera novih udžbenika iz Ekonomskih i socijalnih znanosti. Liberalnom tjedniku The Economist ni to nije dovoljno. Dana 6. srpnja ove godine, taj se britanski časopis otvoreno narugao udžbenicima koji se nude Francuzima i u kojima “proučavanje socijalnih sukoba i dalje ostaje predominantno”.[iii] Kakav nedopustiv anakronizam…

S francuskog prevela: Mirna Šimat



[i] U izdanjima Belin, Bordas, Bréal, Hachette, Hatier, Magnard i Nathan.

[ii] François Perroux, Le Capitalisme, Presses universitaires de France, Pariz 1951.

[iii] “Class struggle”, The Economist, London, 6. srpnja 2013.