Benjamin Fernandez

Zagovornici bezuvjetnog osnovnog dohotka dosad su bili prisiljeni argumentirati na razini teorijskih apstrakcija i kondicionala. No pilot-programi njegove distribucije u izabranim indijskim selima to bi uskoro mogli promijeniti: pozitivnih empirijskih pokazatelja ne manjka

Selo Panthbadodiya, smješteno trideset kilometara južno od grada Indorea, u saveznoj državi Madhya Pradesh, presječeno je šljunčanom cestom koja ga ostavlja u stalnom oblaku prašine. Madhya Pradesh, to golemo “srce Indije” koje u svojim suhim predjelima krije najveću “plemensku” populaciju u zemlji, najviše pati od neuhranjenosti. Negdje uz cestu, daleko od ostalih nastambi, žene iz plemena Bhil skupljaju se ispred kuća od blata i suhe slame, na strunjači razgrnutoj na podu. Bhil, većinsko stanovništvo u okrugu, smatra se starosjedilačkim plemenom prema klasifikaciji naslijeđenoj od engleskog okupatora, ili “popisanim plemenom” (scheduled tribe) prema kategorijama koje je ustanovila indijska vlada u okviru politike pozitivne diskriminacije za obespravljene zajednice i kaste.i

Mamatabai Punjraj namješta svoju oker-ljubičastu maramu koja je štiti od sunca, prašine i pogleda muškaraca. Priča nam kako joj je indijska vlada dodijelila bighu (otprilike četvrtina hektara) obradive zemlje. Nekoliko mjeseci poslije, dok je pokušavala ubrati drvo za ogrjev s nekog stabla, pala je i slomila lijevu ruku i nogu. “Kako bismo platili 25.000 rupija (oko 345 eura), koliko nas je koštao prijem u bolnicu, morali smo dići hipoteku na našu zemlju u iznosu od 50.000 rupija. S preostalih 25.000 kupili smo polovicu bighe koju obrađujemo: zimi uzgajamo grah, a za vrijeme kišne sezone kukuruz. Ali prošle godine kiše nisu pale na vrijeme i propala nam je ljetina. Ne znamo kako ćemo zemljoposjedniku vratiti pozajmicu od 25.000 rupija.”

Kao što je to slučaj u brojnim selima, zemljoposjednik (landlord) koji nasljeđuje zemlju i dolazi iz visoke kaste, jedini je poslodavac i zajmodavac u selu. Mamatabai Punjraj je nezaposlena, a muž joj radi kao nadničar u gradu. Njezin najstariji sin Vinod je naukar, zaposlen kod zemljoposjednika gdje crnči za plaću koja godišnje ne premašuje 15.000 rupija (otprilike 207 eura). Drugi je sin, Laxman, gwala, dijete koje radi za zemljoposjednika u zamjenu za smanjenje duga svojih roditelja. Njezina kći pohađa školu zahvaljujući državnoj pomoći, a najmlađi sin čeka svoj red da i on postane gwala. Ovaj sustav feudalnog sužanjstva pridonio je neuspjehu brojnih mehanizama koje je indijska država uvodila nakon nezavisnosti kako bi izbavila iz siromaštva ogromnu većinu stanovništva. Pretpostavlja se da u Indiji danas 77 posto ljudi živi s manje od 20 rupija na dan (30 centi eura)ii, unatoč tome što zemlja nastavlja bilježiti veliki ekonomski rast.iii

U Panthbadodiyi, novi pilot-program mogao bi značajno promijeniti uvjete života siromašnih ljudi, kao i pristup borbi protiv siromaštva u Indiji. Selo sudjeluje u projektu bezuvjetnog osnovnog dohotka (eng. Madhya Pradesh Unconditional Cash Transfer), koji provodi Udruženje samozaposlenih radnica (eng. Self Employed Women’s Association, SEWA – sindikat koji već 40 godina brani prava indijskih žena s niskim prihodom), a potpomaže ga indijski ured UNICEF-a. “Eksperiment se sastoji u tome da se promatra što se događa u obiteljima ako im se novac dodijeli bezuvjetno”, objašnjava Sarath Dewala. Ozareno se smiješeći ispod prosijede brade, voditelj istraživanja objašnjava temeljne postavke studije: “Radi se o tome da se pojedincima osigura određena svota novca, skromna ali redovita, u gotovini, kao dodatak svim ostalim prihodima.”

Promjene ekonomskog ponašanja primatelja

Tijekom 18 mjeseci, Dewalov je tim proučavao učinke minimalnog mjesečnog prihoda na 4.000 ljudi iz osam sela. Dodijeljeni novac nije bio uvjetovan plaćom, zaposlenjem, kastom, spolom ili godinama, ljudi su njime mogli slobodno raspolagati. Osim socijalne pomoći, punoljetne osobe svaki su mjesec primale svotu od 200 rupija (2,7 eura). Majke su dobivale 100 rupija po djetetu. Četiri testna sela primala su višegodišnju pomoć SEWA-e koja je uključivala organiziranje grupa podrške, štednih zadrugaiv, bankovnih zajmova, tečajeva vođenja financija, podršku pri posjetu lokalnim vlastima itd. Dvanaest drugih sela, koja nisu dobila sredstva, služila su kao kontrolna grupa za komparativnu studiju. Ova inicijativa, koja se nastavlja na projekt što ga je SEWA provodila u urbanoj sredini, u jednoj istočnoj četvrti New Delhija, prvo je primijenjeno istraživanje o bezuvjetnom dohotku u Indiji. Hipoteza je bila da izravno davanje novca rezultira promjenom u ponašanju koja se ogleda u poboljšanju životnih uvjeta obitelji, pogotovo u pogledu prehrane i zdravlja djece. Tri studije, na početku, u sredini i na kraju projekta, potvrdile su te učinke. U selima koja su bila korisnici projekta ljudi su više trošili kako bi kupili jaja, meso i ribu, kao i na liječenje. Školski uspjeh djece poboljšao se u 68 posto obitelji, a prisutnost na nastavi praktički je trostruko porasla. Također, štednja se trostruko uvećala, a duplo veći broj osoba mogao je pokrenuti vlastiti posao.

“S ovim novcem možemo kupiti više namirnica”, svjedoči Mamatabai Punjraj. “Koristim ga i za kupnju lijekova, za koje više ne moram posuđivati. Priključila sam se ženama iz grupe za štednju. Sačuvat ću sav novac koji dobijem za troškove vjenčanja svog sina.” Brat njezinog muža, Bahadua, do svoje je trinaeste godine bio gwala i primao plaću od 4.000 rupija godišnje. Nakon toga je postao naukar za 13.000 rupija. U to je vrijeme morao posuđivati novac od zemljoposjednika kako bi pokrio svakodnevne troškove života. Trenutno ima 22 godine i bezuvjetni mu je dohodak omogućio da odbije takve uvjete rada.

Dati novac siromašnima, a ne tražiti ništa zauzvrat? Dewala se smije: “Ideja je mnoge zaprepastila. Rekli su nam da će muškarci trošiti novac na opijanje, a žene na kupovanje nakita i sarija. Radi se o predrasudama srednje klase da siromašni ne znaju racionalno trošiti. Upravo suprotno, studija pokazuje da redoviti prihod razvija odgovornost. Ljudi znaju odrediti svoje prioritete. Kada je nešto rijetko, cijeni mu se vrijednost. Uostalom, ljudi iz plemenskih sela peku svoju rakiju”, dodaje namigujući, a onda nastavlja: “Osnovna prednost je ta što je prihod redovit. Redovitost omogućuje organizaciju, štednju, pozajmice. Princip je taj da mala svota novca pokreće veliku energiju u selu.”

U selu Malibadodiyi, koje je udaljeno nekoliko desetaka kilometara od Panthbadodiye, SEWA već deset godina radi sa ženama. Ovdje sindikat ljudima izravno daje novac. Dvadesetak žena iz grupe za štednju okupilo se u veseloj atmosferi, stisnute među kolopletom zastora u sjeni limenog krova. U ovim grupama miješaju se ljudi svih kasta i porijekla, što je izrazita rijetkost. Razgovara se o zajedničkim projektima: gradnja krova za hram, javni toaleti… “Hajde, priznajte, tko je potrošio novac na nakit?” šali se Dewala. Jedna žena pokazuje šivaću mašinu koju je uspjela kupiti nakon dvanaest mjeseci štednje, druga ponosno izjavljuje da je gotovo do kraja otplatila rate za televiziju, a jedna obitelj maše pokrivačem za zimu od 300 rupija, puno kvalitetnijim od onoga koji su prije imali. Mangu, mlada žena iz sela koja se priključila SEWA-i, uz opće izljeve smijeha prepričava dogodovštine žena koje su išle traktorom do grada kako bi tamo podržale prosvjed protiv skupih troškova života, prkoseći negodovanju muškaraca i prijetnjama policije.

Alternativa neuspjelim javnim politikama?

Rashmani mršti obrve, pa joj se crvena točka ističe među sjajnim očima: “Žene se više ne boje. Postaju neovisne, upravljaju novcem, planiraju. U više sela prisilile su zemljoposjednika da im povisi plaću.” Nakon što je dvadeset godina radila u tvornici za proizvodnju bidija (vrsta tanke indijske cigarete umotane u lišće tendua), ova aktivistkinja SEWA-e sada radi u gotovo tristo sela. Neke sindikalne predstavnice u svom okrugu organiziraju zajednice koje okupljaju i do 75.000 radnica. “Želimo pokazati da se novac bolje raspodjeljuje ako sindikat njime upravlja. Da možete uspjeti ako se brinete za ljude”, kaže Rashmani. Dewala dodaje: “Ključna stvar na koju želimo ukazati jest da prisutnost civilnog društva čini veliku razliku.”

Projekt je potaknut neuspjehom javnih politika u borbi protiv siromaštva. Komisija za planiranje procjenjuje da samo 27 posto davanja na kraju završi u rukama osoba s niskim primanjima.v Radnici neformalnog sektora, koji čine 90 posto radne snage, i dalje nemaju nikakvu socijalnu zaštitu. Izravnom isplatom mogu se izbjeći curenje novca i korupcija posrednika. “Ideja bezuvjetnog osnovnog dohotka javila se kao odgovor na neuspjeh uvjetovanih programa. Čim postoji uvjet, dolazi do urušavanja sustava. Uvjetovanost implicira posrednika, što implicira moć, što onda implicira korupciju”, objašnjava Dewala. Prema podacima SEWA-e, samo u saveznoj državi Madhya Pradesh postoji barem 321 program – za distribuciju zemlje, prehranu, plin, školske stipendije, bicikle, privremeno zapošljavanje u javnim službama itd. Svi su oni strogo uvjetovani spolom, kastom, etničkom pripadnošću, godinama, brojem djece ili zaposlenjem. “‘Prava’ siromašna osoba, ona gladna i bolesna, bez doma, televizije itd., ne postoji”, naglašava Dewala. “Mnogo ljudi živi na rubu siromaštva i gubi pravo na državnu pomoć.” Samo jedna stavka, bezuvjetnost, odgovorila bi na sve ove nebrojene poteškoće.

U svakom slučaju, projekt je zainteresirao vlasti. Zbog njegovih obećavajućih rezultata, savezna država Madhya Pradesh zatražila je od SEWA-e da u njega uključi jedno izolirano plemensko selo, a UNICEF je pristao da to selo financira dodatnih šest mjeseci (od lipnja do prosinca 2012.), povećavajući davanja na 300 rupija za odraslu osobu i 150 rupija za dijete. U studenome 2012. godine savezna vlada Manmohana Singha iznenadila je najavom da će reorganizirati program pomoći siromašnim obiteljima, koji će se zvati Indijski transfer novca za siromašne (India’s Cash Transfer for the Poor). Od 1. siječnja 2013. dvadeset i devet programa pretvoreno je u novac, koji je uplaćen na bankovne račune dvadeset okruga iz šesnaest saveznih država, a od srpnja će isto biti učinjeno za cijelu državu. Takav zaokret inspiriran je uspjehom brazilskog programa socijalne pomoći Bolsa Família (“obiteljski doplatak”), pomoću kojeg je dvanaest milijuna obitelji uspjelo izići iz siromaštva i koji je bitno pridonio razvoju zemlje… kao i reizboru predsjednika Luiza Inácija da Silve 2006. godine.

Godinu dana prije nacionalnih izbora, najava reorganizacije programa za borbu protiv siromaštva, kao i izravnog uplaćivanja pomoći brojnim siromašnim građanima, zvuči zavodljivo. Ideja bi se mogla dopasti i liberalima jer se vlada obvezala srezati troškove socijalne pomoći na dva posto BDP-a umjesto dosadašnjih 3,5.vi No obećanje je dočekano i s dozom rezerve: ministar nafte i plina već je zatražio dodatnu odgodu od tri mjeseca prije nego što prihode od nafte i plina pretvori u doplatke.vii Izrazito liberalne dnevne novine The Economic Times procjenjuju da program neće biti u funkciji prije listopada.viii

U ovom kontekstu ne treba čuditi da SEWA-ino pokretanje programa za transfer novca (cash transfer) izaziva sumnjičave reakcije, iako nema nikakve veze s vladinom politikom. O projektu su kružile glasine da služi kao uvod za ukidanje državne pomoći. “Ovdje se ne radi o zamjeni, nego o dodatnom prihodu”, pojašnjava Dewala.

Ekonomist studije, Guy Standing, profesor ekonomske sigurnosti na Sveučilištu Bath i suosnivač Svjetske mreže za osnovni dohodak (Basic Income Earth Network, BIEN), brani ovu ideju već dvadeset i pet godina. U uredu Vijeća za društveni razvoj u Delhiju, gdje se projektni tim okupio za završnu evaluaciju, priča nam sa sjajem u očima: “Ideja je postala prepoznatljiva. Uslijed razvoja neformalnog sektora i porasta nejednakosti, univerzalni dohodak nužna je osnova za ponovno stvaranje socijalne sigurnosti.” Prema njemu, postoje dva shvaćanja zajamčenog dohotka: ono libertarijansko, koje na takav dohodak gleda kao na sredstvo postizanja individualne slobode, i ono progresivističko, koje osnovni dohodak vidi kao oblik osnovne socijalne sigurnosti. “Ljevica mora preispitati svoju viziju društva. Trebamo razmišljati iz perspektive prekarijata, a ne više proletarijata. I zato je potrebno kombinirati redistributivno financiranje s pojačanom vidljivošću prekarijata.”

Pitanje poopćivosti

Je li moguće uvesti univerzalni dohodak u Indiji? “Dodijeliti ga cijeloj populaciji može se činiti kao nepravedno i skupo”, nastavlja Standing, “ali nema razloga za vjerovanje da vlada ne može pribaviti novac od pojedinaca s visokim primanjima, bilo putem poreza na dohodak, bilo putem oporezivanja luksuznih proizvoda i usluga.” Renana Jabhvala, voditeljica nacionalnog ureda SEWA-e, suzdržanija je po ovom pitanju. Preferira termin “bezuvjetan”, a ne “univerzalan”. “Samo deset posto Indijaca plaća poreze, 50 posto njih je samozaposleno, manje od 20 posto ima stalan posao. Teško bi bilo uvesti univerzalni dohodak za sve. Ali država bi ga mogla osigurati za polovicu stanovništva kojoj je to stvarno potrebno.”

Osnovana 1972. u tvornicama tekstila iz Gujarata, SEWA danas broji 1,7 milijuna članova iz cijele Indije, vodi sto i dvanaest zadružnih poduzeća, na desetine kreditnih zadruga, bolnice, agencije za pravne usluge i jednu banku. Što je navelo sindikat žena da se angažira na eksperimentu oko minimalnog bezuvjetnog dohotka? Renana Jabhvala objašnjava: “Rasprave su počele prije četiri godine. Neoliberali su branili tu ideju kako bi uštedjeli, a ljevica ju je kritizirala jer je u njoj vidjela napad na državnu pomoć. Ali mi vodimo banku, upravljamo novcem, znamo da je novac u rukama ljudi moćno oružje.”

Projekt se ne odvija bez problema, pogotovo po pitanju javnih servisa. “Kada ljudi raspolažu s više novca, obično se okreću privatnim uslugama, koje nisu nužno bolje, ali imaju dobar marketing”, konstatira Renana Jabhvala. “U Madhya Pradeshu škola je užasna. Država treba nastaviti raditi na poboljšanju svojih usluga na polju obrazovanja i zdravstva.” Postoje i problemi s bankovnim računima. U okviru borbe protiv korupcije država planira dodijeliti svakom korisniku dvanaesteroznamenkasti biometrijski identifikacijski broj. Trenutno samo nekih dvjesto dvadeset i dva milijuna ljudi raspolaže ovim identifikacijskim brojem, premda bi se trebao primjenjivati na sedamsto i dvadeset milijuna.ix Ako novac ne bude pristizao redovito i na vrijeme, ova velika revolucija koju najavljuje vlada mogla bi završiti kao težak neuspjeh. “Vlada je na putu da napravi veliku pogrešku”, zabrinut je Standing. “Novac bi se trebao davati ljudima na ruke, dok se bankarski sustav polako ne postavi na sigurne temelje.” Uostalom, banke od samog starta nisu zadruge s masom nesolventnih ljudi, primjećuje. “Trebalo bi ih poticati da otvaraju mobilne jedinice po selima, kako bi se razvio sustav prijenosa novca.”

Kada smo se udaljili iz Malibadodiye, morali smo se voziti još osamdeset kilometara na jug, u granične dijelove Madhya Pradesha, da dođemo do malog sela Ghodakhurda. Zrak je postajao čišći što se cesta više uspinjala uz brežuljke. Ravni i suhi obrisi krajolika polako su postajali nježniji. U ovom malom izoliranom selu od sedamsto stanovnika plemena Bhil tišinu i polagan životni tempo prekidaju samo djeca rudlave kose koja skoro pa gola trče oko koza i bizona. No unutrašnjost skromnih nastambi svjedoči o nedavnim promjenama: zidovi su učvršćeni ciglama i žbukom, a impresivne su i hrpe kukuruza sačuvane za sezonu suše.

Ovo plemensko selo posljednjih je šest mjeseci na zahtjev države uključeno u projekt i predmet je posebne pažnje zbog svoje izoliranosti i velike oskudice. Stanovnici tijekom vruće sezone tradicionalno beru lišće tandua koje nacionalna tvrtka za proizvodnju bidija otkupljuje po cijeni od 75 rupija po svežnju od pet tisuća listova. Sve do SEWA-inog projekta selo nije raspolagalo gotovo nikakvim novcem. Zahvaljujući bezuvjetnom dohotku, 21-godišnji Dinesh, najstariji od petoro braće, mogao si je priuštiti privatne instrukcije, uspio je položiti maturu i upisao fakultet. Njegov mlađi brat, 20-godišnji Umesh, slijedi njegov primjer te je uspio upisati završni razred srednje škole. “Bezuvjetni dohodak je poput roditelja”, kaže on, “daje svima jednako.”

Dok smo odlazili iz Ghodakhurda, Dewalov pogled bježao je prema pšenici što se zelenila pored ceste, po kojoj su bili prosuti mali bijeli cvjetovi: “To su besharami, na jeziku malvani to znači ‘besramno cvijeće’, zato što posvuda cvjeta, bez poštovanja prema vlasništvu.”

S francuskog prevela: Jelena Miloš

i Vidi Purushottam Agrawal, “En Inde, des quotas pour les basses castes”, Le Monde diplomatique, svibanj 2007.

ii Izvještaj Nacionalne komisije za tvrtke u neformalnom sektoru (National Commission for Enterprises in the Unorganized Sector, NCEUS), travanj 2009.

iii Rast je 2010. godine iznosio 8,3 posto, no u 2012/2013. je usporio te iznosi između pet i šest posto.

iv Žene udružuju male svote novca i stavljaju ga u fond iz kojeg članovi mogu pozajmljivati prema zadružnom modelu.

v “The Eleventh Five-Year Plan”, Komisija za planiranje, indijska vlada, New Delhi, 2009.

vi “Gamechanger? Why the cash transfer math doesn’t add up”, The Times of India, Mumbai, 30. studenoga 2012.

vii The Indian Express, New Delhi, 5. prosinca 2012.

viii “Did government jump gun on cash transfers?”, The Economic Times, New Delhi, 27. studenoga 2012.

ix Hartosh Singh Bal, “Will vote for rupees”, Latitude, 7. prosinca 2012.